JoomlaTemplates.me by iPage Reviews

Virgilije Nevjestić- hommage umjetniku

Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Stranica 1 od 5
nevjestic01  
                Virgilije Nevjestić (1935. -  2009.)            
Krenuo je iz one svoje mitske doline „...gdje brazde grle pejzaže i proljeće dođe iznenada, a cvrkut ptica ispuni nebo do sunca...“, koja mu je u gradu na Seni kamo ga je njegova zvijezda odvela, bila inspiracija za najljepše pjesme, slike i grafike s kojima je osvojio cijeli svijet. "...Rođen kao osmo dijete u hercegovačkoj obitelji, u Zagrebu je završio Likovnu akademiju pa odlazi u Pariz.  U Francuskoj su ga smatrali jednim od svojih najvećih grafičara 20. stoljeća, a on je sebe nazivao skitnicom. Osebujan, težak, ponekad i konfliktan, Virgilije Nevjestić grafičar, slikar i pjesnik, za sobom je ostavio veliki opus..." Slijedi mali izbor pjesama iz Virgilijeve zbirke Ibi, ljubavi moja, nekoliko slika i grafika, kao i, možda, najbolji osvrt o njegovu cjelokupnom djelu - pjesništvu i slikarstvu od strane pariškog prijatelja, neka budu budu hommage velikom umjetniku.

Iz predgovora spomenutoj zbirci kojeg je napisao Piere Seghers, Virgilijev pariški susjed i prijatelj. „...Na granici tišine, kao otisnute na najfinijem kineskom papiru, kao zapisane na odrazima, na preljevima, na oblacima, protječu pjesme Virgilija Nevjestića kao savršeno zacrtani tragovi, kao let ptica koji se upisuje u vrijeme. Nevjerojatna je prozračnost, kao dah i šapat, riječi srca – valjalo bi rehabilitirati srce, zar ne? – Virgilijeve su pjesme, pjesme duboka osluškivanja, pritajena žara koji nastava čovjeka u njegovoj stijeni i on ih u njima opipava. I živi.

Teške riječi kojima se trag jedva nazire, toliko je bez težine, riječi u kojima ljubav, smrt, život, bijeg i izvori postaju „nečujna rastvaranja“, napola riječi, panično sudjelovanje u Stvaranju, zanos, stid i suzdržanost, s onim elementarnim kojemu smo tek iskre, tek trenuci. Poezija dalekog porijekla, sokova i korjena. Čovjeka koji prolazi svoj život glasom svojih i nužnošću da se izrazi, iskaže. Izbjeglica s Bala zanesenjaka, sa svojim ranama, svojim patnjama, svojom ljubavlju. U oporoj zemljei Ivana Gorana Kovačića, u Pariz prenesenoj, istinski čovjek, svakog dana ranjen, svakog dana uspravan. U prozirnosti njegova života, onoga što piše, slika, gravira, filigranski se očituje nježnost, hrabrost, suzdržanost...“