Dr. Jure Burić: U prozi i versu

• 
• 

“Nekome je od rođenja sve servirano na pladnju-sjedi, jedi i uživaj. Netko se od rođenja bori za barem nešto na tom istom pladnju!

Dok ovaj prvi uživa blagodati obilja za koje se nije trudio, ovaj drugi radi, trudi se, muči, znoji da bi preživio, a možda pomogao da preživi i onaj koji mu tu blagodat nije poput onim prvima mogao priuštiti.

Ti koji priskrbljuju u pravilu bi trebali biti roditelji koji su rođeni pod “sretnom zvijezdom” pa to mogu ili pak nesretnom, pa ne mogu.

Jedni i drugi pod istom kapom nebeskom žive, isto ih sunce grije, isti zrak udišu, a nisu isti. Zašto? Odgovora nema! Osim onoga “ Moje misli nisu vaše misli”

U što proniknuti ne možeš, nemoj se niti truditi- uzmi svoj svakdan na svoja leđa-bila ona krhka ili snažna i … nosi.

Nosi – dok te ONAJ s “mislima” ne pozove i tereta te tvoga ne rastereti. Tad ćeš ujedno dobiti i odgovor zašto si svoj teret nosio ili zašto tereta na tvojim leđima nije ni bilo”.

 *       *       *

SUŠA

Srce ljeta, o Ilindanu, sparina, vruće do miloga Boga, muhe ujedaju- mogla bi i kiša. Ako i padne neće sama. U ovo doba godine rijetko kad je sama. S njom je grad i svaki jad- krupa- glupa. Samo nam još ona fali. A lijepo je ponijelo i loza i jabuka i breskva....baš bi bila šteta.
Rijeka je davno presušila, čatrnje popucale i još neobnovljene- prazne. Nema narod para za obnovu. I kuće su nikakve. Ni za njih nema para. Država misli da je i previše naklonjena “narodnim neprijateljina”, pa ti daje samo pravo da u svojoj ogradi usječeš vlastito drvo i od njega napraviš rožnik- osnovu za novi krov.
Nema obnove kao danas. A opet i danas kako kome. Više daju onima što su nam kuće palili nego nama. Možda je to i dobro.
Možda narod odseli u neke bolje i bogatije krajeve, pa će im još i zahvaljivati poput malog Jozina što mu nije išla škola, pa izučio mesarski zanat i sad svog profesora što ga je “oborio” svakog tjedna bogato nagrađuje dobrim komadom friške teletine. Kaže da prođo možda bi u doktore, profesore ja u inženjere pa kud onda- gledat od mizerne plaće u nebesa ili se usput još kakvim poslom baviti. Možda praviti vrečice za zamrzivače ili vesti kakve stolnjake za ugostiteljstvo.
Hajde dobro- sve zlo u tom bilo. Nego gdje smo ono stali, aha! na suši i kiši!
Ide narod u svojoj muci do Vjetrenice ( špilje iz koje za vrijeme ljeta stalno puše hladan zrak- nikad iznad 11 stupnjeva Celsiusa) s burilima na vratu ili leđima, provlači se kroz uske hodnike da se nekako dočepa na podzemnim jezerima vode. Rasvjeta im je upaljena guma! Dobro je barem se nešto vidi i uz pipanje će i vodu napipati. E onda pajdo moj teret na vrat pa doma. Šta ti je 5-6 kilometara s tridesetak kila na vratu- ništa sitnica.
A koliko danas po teretanama proliješ znoja zaludu?! Puno brate- puno, a niškoristi, osim vlasniku što te je pustio umarati se i zato platiti. Svukud se rad plaća, a ti eto radiš da bi platio.
E, jedne zgode trebalo narodu više vode, stoka žedna, a svaka kuća barem jednu kravu i konja. Znaš li ti pajdo koliko oni litara dnevno smaknu? Ne znaš! I bolje je. Znam ja. Puno brate puno. Seljani se nešto dogovaraju, jedan od njih ode šefu stanice priopćiti što su naumili, pa nek im Bog bude na pomoći. Otišli oni šefu pojasniti da to nije nikakav državni udar i bunt protiv vlasti, već nevolja brate- nevolja. Kažu da će stanuti na sred “pruge”- tako su kolosijek zvali, zaustaviti vlak i iz tendera (to je depo vode koji je tik uz “mašinu” i koji bi se trebao pretvoriti u paru kojom bi “mašina”vozila) uzeti koliko više mognu. Pjevalo se:
“Vozi gara što vozila nisi, staru babu i mene barabu”. Slabo će ona ikoga voziti ako joj žedni seljaci i zadnju kap iskape.
A neće valjda, znaju oni s koliko litara “mašina” može do prve “crpne stanice”.
Dobro je, šefa su uvjerili. Stadoše s granama zelenike na prugu i mašu li mašu.
Vidi vlakovođa da se nešto čudno događa i nema mu druge već “mašinu” zaustaviti.
Kako se “mašina” zaustavi navali narod na tender. Penju se k’o oni pljačkaši vlakova na divljem zapadu dok se nisu dočepali “vratnjika”. Prazni se voda brže od poštanskih sefova i što bi rukom o ruku nivo vode na rezervi. Gleda vlakovođa i isčuđava se. Što će vam vruća voda ljudi ako Boga znate. Pit će mo je pajdo, ohladit i pit i mi i stoka.
E vala odavno kruh zarađujem vozeći “mašinu”, ali ovo još ne viđo!
Nego bude li opet potrebe vi na “prugu”, grane u ruke i mašite stat ću ja vama opet!!!

Ravno, 24. srpnja 2020.

 *       *       *

RADANOV DUH

U vrijeme dugih zimskih noći kad zapadne dubok snijeg, a vjetar se zavlači u svaki kutak ovog malog hercegovačkog sela nedajući mira preostalom suhom listu na grabovim granama i borovim šišarkama, pa ih tjera iz jednog kuta u drugi stvarajući pri tom čudne zvukove nadnaravnog.
Kažu da se stoka uznemiri, lavež seoskih pasa umukne, a tornjaci dobro naćule uši znajući da bi se po ovakvom nevremenu vrlo lako mogao pojaviti duh čovjeka koji stoljećima u ovakve zimske dane posjećuje mjesto gdje je nekad sa svojim sinovima živio. Radanov duh - odavno u narodu poznat kao netko što ti neće nanijeti nikakvo zlo, ali će ti dati do znanja da je tu i da još uvijek traži nešto što do danas nije našao.
Radan je bio dojmljiv, krupan, brkati gorštak s rukama u kojima bi se tvoje osjećale kao da su od malog djeteta. Izborano lice davalo je jos upečatljiviji dojam čovjeka koji je puno propatio i kojeg ništa više na ovom svijetu ne može iznenaditi i koji se ama baš ničega ne boji. Bila su to zloslutna turska vremena u kojima mu se najmlađe dijete - mala Mara razbolilo od sušice i vrlo brzo otišlo u Božije krilo, a dva sina kao dva mala anđelčića završila u korpama Janjicara i odvedena put Istambula. Dva starija sina odmetnula su se nakon toga događaja u šumu i više ih rijetko tko viđa. Jedino bi se kažu u Badnjoj noći pojavili u blizini svojih kuća gdje bi ne ulazeći u njih nekoliko trenutaka proboravili sa svojim ocem i majkom. Žena mu je od prevelike tuge za svojom djecom i onom što joj ih odvedoše i ovom što se u šumu odmetnuše i svojim malim anđelom svaki dan sve više kopnila dok se jedne baš ovako zimske snježne noći nije preselila u mire Božije.
Radan ostade sam. Turci su ga znali često na muke nagoniti tražeći od njega da im oda gdje mu se sinovi kriju. Kažu da su im grdne muke zadavali. Presretali su njihove konjanike pljačkali ih te ih svezane s povezom na očima u sepetima pustali da ih konji odvedu tamo od kud su pošli. Ako bi ponekad dolazilo i do borbe nisu ih štedili, samo im više nisu vezali krpe preko očiju već bi ih onako beživotne preko sedla sputili.
Znali su ljudi u selu jutrom nalaziti ispred svojih vrata kojekakve stvari od hrane do robe i predmeta kojih su očito prije bili vlasnici konjanici što su spućeni ili s povezom na očima prolazili. I nije to bilo rijetko. Ma moglo se računati da samo od tih jutarnjih darova može selo ostati na životu. Svak je šutio i znao od kud darovi dolaze. Kažu da bi se u maloj seoskoj kapelici znali seljani noću često moliti za zdravlje braće koju ne vide ali za njih znaju.
I tako je to potrajalo nekolike zime dok jedno jutro Radan nije pred vratima svoje kuće našao mrtvo tijelo jednog od svojih sinova i krvavi trag koji je vodio u šumu. Cijeli dan Radan i seljani sve do smrknuća slijedili su trag - i ništa. Drugog sina nema. Ni traga ni glasa od njega, a zvali su vičući Ivvvaaaneeee, Ivaaaneeee.... Ništa.
Anđelka su sahranili, a Ivanu ni traga. Zaludu je Radan svake noći (jer po danu od Turaka ne bi smio) obilazio brda i doline tražeći barem kakav trag nestalog sina. Netko bi pronio vijest kako je na putu daleko od sela susreo konja s bezžvotnim jahačem. Vjerovali su da je to Ivanovo djelo.
Radan je čekao Badnju noć nadajući se da će se kao nekad blizu njihove kuće pojaviti mladić s dugim crnim uvojcima i pohitati mu u zagrljaj. Ali od zagrljaja ništa. Samo duga mirna tiha noć u kojoj samo možeš čuti pucanje zaleđenih snježnih grana i u daljini zavijanje gladnih vukova i Radan se uputi tražiti svog Ivana. Kažu da su seljaci negdje oko pola noći čuli neki neobičan zvuk sličan jauku i zavijanju, a u šumi se pojavilo svjetleće užareno stablo koje je lebdjelo iznad svih stabala i samo na horizontu nestalo.
Ujutro su seljaci našli otvorenu Radanovu kuću, a Radana nigdje. Nema ga dan, nema ga dva, nema ga čitav mjesec. Tek na godinu oko Božića kad su snježne oluje znale zamesti selo pročuje se glas kako su djeca vidjela svjetleće stablo i oko njega troje male djece oko koje se sklupčala jedna starica, jednog krasnog mladića i jednog gorostasa kako to stablo nosi i nesto traži ......!

Studeni 2017.

 *       *       *

Kud ja tud i ona (korona)

Ja iz kuće ona zamnom, ja u pekarnu ona zamnom, ja u tramvaj ona u tramvaj, ja na pos’o ona na pos’o, ja u bolnicu da mi je prepasti, ona samnom u bolnicu, na boji se ni kirurga ni internista, malo pred zaraznim zasta al’ i tamo uđe, ja na psihijatriju ona prije mene, kaže njezini su već tamo, ja na policiju da mi je budalu prijavit, ona na policiju.Prijavljujem da me cijelu dan prati. Ko te prati? Pa ona me orati. Gdje je ona? Evo je kraj mene. Jedan zove hitnu, kaže za psihijatriju je, drugi donosi lisice, a ja u trk koliko me noge nose, jedva glavu spasi’!

Ja na aerodrom- hoću što dalje. U avionu ona kraj mene. O muko moja, kud god ja tud i ona. U Ameriku, eto i nje, u Rusiju, eto i nje u Rusiju, ja u Koreju i ona u Koreju, u Japan i u Japanu me ne pušta, u Australiju, Afriku svud ona za mnom.
Ja u Kinu, ona neće. Što nećeš u Kinu. Šta ću tamo od tud sam i došla. Ja na Novi Zeland, a ona me čeka. Stani bona. ‘Ko si i šta hoćeš od mene. Jesi li muško ili si žensko, kud te vrag zamnom nosi!

Ne znam. Kako bona ne znaš. Fino. Ne znam. Ne znaju ni tvoji dok ne namire 18 godina. Zašto bi ja znala? Zovu me Korona. Pa onda si žensko vrag ti sreću odniio! Al’ moji su muško. Kako muško. Ko te rodi. Ne znam pitaj. Evo pitam. Pitaj njih. Ko su oni. Ni to ne znam. Pa što znaš jadna ne bila. Znam samo da si me po cijelom svijetu proveo. Mene i miljarde mojih prijateljica koje su bile samnom, samo ih ti nisi vidio. Vidio si samo mene, a i to ti je dosta. Svud sam ja njih posijala i zadatke podijelila...
Majke mi ću te ubit... evo ti na....

Kad me nešto opali po glavi. Sve sam zvijezde vidio. Šta uradi Janje bila jadna, ubi me noćas. Kako i neću cijelu noć nekog vraga hvataš po zraku, nešto trabunjaš nekud hodaš evo me sad i udari, majke mi ako se ne smiriš zvat ću policiju. Ne policiju žalosna ti majka, samo me Božinoviću ne prijavljuj, noćas sam im jedva pobjeg’o........?!

Pogodio nas je koronavirus. Nije samo nas, pogodio je čitav svijet. Je li to sotonsko djelo koje preko loših ljudi želi ljudima nauditi, ne znam!

Možda i jest. Ali se ne bojim. Evo i zašto?

Zato što sotona može zlu biljku zasaditi, može je zalijevati i njegovati, može ona i zlim plodom uroditi, a onda će je naš Stvoritelj jednoga dana samo uzeti pod svoje, nakalemiti je najboljim kalemom i biljka će Njegovim plodovima rađati i ljude hraniti.

Nemojo stoga svako zlo uzeti za zlo. Možda je Stvoritelj pripuštajući koronavirus nešto gore preduhitrio, a možda je i veće sukobe među narodima spriječio. Možda j i treć Svjetski rat “odgodio”. Sjećate li se uzavrele retorike svjetskih moćnika i zvona na uzbunu netom prije pojave korona virusa.

Danas se samo o koronavirusu govori, danas je samo on opasnost od koje strahuju i “veliki” i “mali”!

Je li taj virus prekretnica u ovom stoljeću, hoće li nas on “naučiti” drukčije misliti i drukčije živjeti? Hoćemo li iz ove krize postati bolji ljudi, čestitiji, vedriji, vrijedniji i Bogu zahvalniji?

Ne znam, ali bih volio da tako bude!

 *       *       *

Prosjaci i s(i)novi

Kao što su prije puno godina prosjaci krenuli u svijet, “naoružani” znanjem što bi im ga Matan na “briefingu” u glavu utuvio
pa onda s dobrim rezultatima učvrstili svoj status u grupi, a Matanu donijeli lijepu korist, “briefing” je i te kako dobio na važnosti. Doduše Matan ga nije zvao “briefing”, ali su rezultati bili dobri.

Tako i danas, u kakav god posao krenuli “briefinzi” su neizistavni dio uspjeha. Na jednom takvom našla se od nedavno i naša poznata gospođa ili gospođica (još nije utvrđeno) Corona. Evo kako je to toga jutra prije odlaska na posao izgledalo: Dobro jutro radni narode, vjerujem da vam je zdravlje dobro, a vi za posao horne. Pred vama je izazov i velika odgovornost. Od vas se drugarice omladinke očekuje veliki trud i veliki uspjeh naše radničke kljase koji ne smije da izostane, a sve na korist svima nama i našoj revoljuciji.

Drug Pajo Tong sad će da vam objasni kako taj posao najbolje da izvršite. Izvoli druže Pajo. Jutros će mo pojasniti neke činjenice koje će vam pomoći da u vašem radu polučite dobre rezultate. Morate znati kome i zašto dolazite, na kakve će te probleme nailazititi i kako ih u datom momentu riješiti. Imat će te razne mogućnosti, zalaziti u različite grupe i prostore koje čine skupine što se zovu ljudi. Oni su vam čudna živa bića i neće vam biti lako ući u njihove sustave, navike i živote, ali vremenom će te vi to shvatiti i u svome poslu uspjeti. Ne zaboravite da ste poprilično za svoje zdravlje sigurne jer oni još nemaju stedstva kojim bih vas kad jednoga dana u njih uđete mogli uništiti. Kad ste jednom u njima oni to zovu bolest, a to je zapravo vaše zdravlje. I što dulje u njima ostanete veća je mogućnost i vašeg uspjeha.

On će doduše značiti i vaš kraj, ali je vaša misija završena, a vi ponosne što ste našem vođi dale rezultate. Razna mjesta i razne skupine značit će i razne rezultate. Tako na primjer one čiji će zadatak biti vrtići i škole ( to su vam mjesta u koja dolaze djeca koju nema tko kući čuvati i mjesta na kojima ih uče između ostaloga kako se i protiv vas jednoga dana boriti), imat će slabije rezultate, ali i neviđene mogućnosti da svoj posao prošire na one koji vaš trud neće izdržati. Neke od vas doći će među radnike i seljake, studente i propalice, vojnike i policajce, sestre i doktore i na svu moguću mlađu raju kojoj će te zagorčiti život, ali će te im teško moći naškoditi. 

Dolazit ćete i u crkve. Tamo nećete nikoga naći osim te njihove svećenike što “u prazno govore”. Dolazit ćete i u trgovine. Ni tamo neće biti neke gužve. U njihove političke organizacije ali oni se znaju čuvati. U sudnice i urede, radione i salone.... koji će isto biti prazni. Svejedno vi tamo budite. Čekajte priliku i djelujte.

I sad dolazimo na one koji su nam najzanimljiviji i najdraži. Tamo je uspjeh zajamčen i tamo će ići samo one koje su se u dosadašnjem radu iskazale kao uzorne i vjerne omladinke. Ta mjesta zovu se starački domovi.
A što su to starački domovi? E to su vam drugarice moje mjesta u kojima žive stari i onemoćali ljudi. Najčešće bolesni s hrpom nekih tableta koje dnevno poput hrane gutaju i s njima život produžuju. Oni vam dolaze iz raznoraznih sredina i raznoraznih razloga. 

Neki su tamo zbog pomanjkanja kvadrata i manjka novca, neki zbog viška kvadrata a manjka ljubavi, neki zbog viška ljubavi( za novcem) i kvadratima najbližih, neki zbog nemoći, neki zbog bolesti neki zbog ludosti. Uglavnom svi oni imaju svoje razloge i nije vaše o tome glavu razbijati. Vaše je što prije u njih useliti i napraviti ono što se od vas očekuje. Od čega god umrli vaše ime će se spomenuti. Gazda će biti zadovoljan, a zadovoljne i vi, a tko to na svoj uspjeh i ne bi bio zadovoljan! A to što će te i vi glavom platiti nije uopće važno. Vi ste svoju “rolu” u svome životu odradile, pripremajući teren za neke druge drugarice koje će nakon vas doći, pa zvale se one “Covid 20 turbo”... ili nekako drugačije, manje je važno. Uvijek će biti onih koji će vas se bojati i od vas bježati, a vaše je “Pratiti, locirati, identificirati uhititi i gazdi isporučiti”

Za vrijeme svete mise pored mojih nogu (a bio sam na samim vratima od groblja na koja sam se mogao nasloniti i tih tridesetak minuta koliko će misa trajati lakše na nogama izdržati) ugledao sam jednog velikog mrava s još većim teretom ispred sebe. Sjedao nisam, kamen je još uvijek hladan, a to za nas muške može biti pogubno!

Vratimo se mravu. Pratio sam sv. misu, ali i tog mrava. Trčao je nesmanjenom brzinom čas u jednom čas u drugom smjeru, noseći teret od kojega nije mogao vidjeti “ni prst pred nosom”- tako barem ja mislim.

Odlazio bi u jednome pravcu da bi ga nakon koju minutu ponovno vidio izgubljena “u vremenu i prostoru” sa svojim teretom koji ne ispušta.

Nešto razmišljam. Našao hranu, valjda tu negdje u blizini, zametnuo se bremenom i nosi je u svoj dom. Tamo će ga vjerojatno pohvaliti kad donese teret veći od njega samog, a možda i neće, možda će mu samo reći: spusti to i idi po drugi!

Ako je znao za ovaj drugi scenarij možda namjerno krivuda tamo-amo sa svojim teretom umjesto da ga odnese kući. Paradira s njim praveći se pred ostalim mravima koji su svi redom manji od njega i sa skoro nevidljivim teretom jer su i oni za moje ostarjele oči teško vidljivi.

Trajalo je to njegovo nošanje – trajalo cijelo vrijeme dok je i misa trajala.

Uvijek u onih 1-2 metra kvadratna. Misa završila, narod otišao. Krenuo sam i ja, ali sam se ipak ponovno vratio. Želio sam vidjeti “moga” mrava. Ima li ga, nađe li put do kuće i što bi s njegovim teretom.

Dobro je – preživio je, nitko ga nije zgazio, ali nije dobro što još uvijek lunja bez veze. Kako mu teret ne dosadi. Što ga ne pusti i vrati se kući ili nađe kakav manji preko kojeg će vidjeti kuda “maršira”.

Gledam ga i tražim kakav mravinjak u blizini. Vidim jednog na dva tri metra od mjesta gdje je sada. Sagnem se, pustim da mi se popne na prst i odnesem ga do onog mravinjaka. Spustim ga na zemlju i čekam. Uđe! Laknu mi! Ali evo ga opet!

I to s istim onim velikim teretom. Valjda nije njegov mravinjak. Odnio sam ga na krivo mjesto. I nije mi bilo druge već ga ponovno na prst i na “početni položaj”.

Hajde moj mravac, evo te gdje si i bio, snalazi se kako znaš i umiješ, ja ti više pomoći ne mogu.

Lunja li još uvijek ili je pronašao kuću ne znam. Ako jest dobro je, ako nije – nije jedini! Kad li tad li – naći će je!

 *       *       *

FRA DOBROSLAV

Ako iti jednom čovjeku na svijetu odgovara ovo DOBRO- slav, onda je to našemu fra- Dobroslavu. Takvu ljudinu od čovjeka još ne upoznah. Jedan divan, pravi - krajnje narodni i dobrodušni fratar koji je imao vremena i lijepe riječi za svakoga. I za ono malo dijete što bi se motalo oko njegovog habita, do starca prikovana za krevet ili ljude i žene koje bi susretao bilo na ulici ili svome samostanu.
Dok je boravio i svoju službu vršio u Slanom rado bi navratio kod mojih roditelja, brata i nevjeste. Svaki taj susret bio je radost, na obostrano zadovoljstvo.
Prepričavali bi se tu razni zanimljivi i smiješni trenutci njegovog dugog fratarskog života. Za jednog takvog susreta pri blagovanju “što su Bog i kuća dali” fra Dobroslav Stojić im ispriča jednu zgodu iz Međugorja. Bio je ispovijednik. Pred njegovom ispovjedaonicom uhvatio se dugi red onih koji su fra Dobroslavu htjeli “istresti” svoje grijehe i tražiti oprost.
Pred jednom drugom gdje se je ispovijedalo na francuskom jeziku- nikog.
Kad eto ti naše Mare i ravno pred onog francuskog. “Parlez- vous francais” pita fratar. “Šta reče”- priupita Mara. Fratar ponovi. “Eto ti ga de” reče Mara “ovi čini mi se ništa ne zna”. Prekrsti se i ode.
I mimo onog cijelog reda, čim se podiže onaj što se ispovijedao, ravno pred fra Dobroslava.
“Neugodno meni radi svih onih što strpljivo čekaju, ali što mogu, (vidio sam je kako se vraća iz one “francuske” ispovjedaonice).
Kleknu Mara i prekrsti se, a ja je priupitah:
“Parlez- vous francais”?
Stade Mara, pogleda fra Dobroslava i reče:
“O Bože mi pomozi, što je ovo Blažena Gospe, ni ovi ništa ne zna”- u čudu se prekrsti i ode!
Ili jedna druga- još kao mladog tek zaređenog fratra zapalo ga otići ispovijedati u jedno daleko selo povrh Jablanice. “Ljetno doba, vrućina ja pozamašan- biva debeo k’o i sada jedva uz onu stranu izađo i dođo pred crkvu”. Narod čeka, među njima i jedna postarije žena ne baš dobre pameti priupita fra Dobroslava. “Koji si ti, ne viđoh te prije, a nisi ni neki mladi - nov”?
“Nisam”! odgovori fra Dobroslav. “A koliko bi ti meni godina dala”?
“Pa negdje oko sedamdeset, koja manje ja više”.
“E, pogodila si brate koda si mi u krštenicu gledala”- odgovori fra Dobroslav- smijući se od srca.
“Eto”- reče tad starica okrenuvši se pred mnoštvo. “Svi vi govorite kako ja ništa ne znam, a vidite da znam”!
I još jedan s Humca.
Ljetno doba, vrućina za ne izdržati.
Odjednom se naoblači, nebeske munje udariše počne padati krupa i svu onu ljetinu stuče do kraja. Što će jadan narod.
Nevolja, ali govore- “hvala Bogu- pa neka je, Bog dao Bog uzeo”
Stoji tu jedan postariji čovjek, seosko spadalo i pri malo manjoj pameti pa reče:
“Dobro dobro, samo vi Njega sokolite, pa će On opet”!

 *       *       *

DRAGI TATA I DRAGA MAMA

Evo nas u našem lijepome stanu već skoro mjesec dana. Mi se samo igramo, još smo mali, ništa vam ne možemo pomoći, ali smo bili dobri. Nismo vas ljutili. Slušamo vas i onda kad kažete: djeco dobro operite ruke, sjedite za stol prekrižite se molit će mo prije jela. To ranije nismo često radili- možda nedjeljom i za Božić, Uskrs...
Danas to činimo svaki dan. Znamo da je to dobro kad vi tako kažete. Naš braco i seka svaki dan s mamom uče pored televizora. Ja sam malo ljut jer ne mogu gledati crtiće, ali sam najmanji i moram
slušati. Zato ću mom tati čim dođe s posla skočiti u krilo i s njim se duuugo duuugo igrati. On će me bacati u zrak i samnom svake gluposti izvoditi. Sjedit ću mu na glavi i gledati vas onako s visoka. A bude li danas lijep dan možda nas mama pusti i vani. Moramo se dobro paziti da nam druga djeca ne dođu blizu. Mama kaže da je to opasno i da bi se mogli razboliti. A ja se bojim kad dobijem temperaturu. Moram piti one grozne sirupe i neke smrvljene tablete i čajeve. Ufff kako to mrzim. Ponijet ću i moju loptu, moj braco lijepo igra nogomet i mene će naučiti, naučio je i seku he he, najbolji smo. Tata nas uživa gledati. Dok se mi tako igramo tata će otići u trgovinu i kupiti nam hrane da imamo što jesti. Neki dan nam je donio i sladoled! Najbolji tata na Svijetu! Kako sam ga smazao. Bio sam cijeli od sladoleda ha ha. Svi su mi se smjali. Ma baš me briga što mi se smju, meni je bilo super.
Evo spušta se mrak, ne volimo mrak ni ja ni moj braco, seku baš briga, ona se ne boji. Striko nam je rekao da je sve isto kao i po danu samo što se ne vidi, ali nas je svejedno strahJoš malo pa će mo u krevet. Pomolit će mo se s mamom anđelu čuvaru, malo popričati, možda mama pročita i koju pričicu za laku noć, naš dida nam priča svaki puta neku drugu, a ja mislim da to on izmišlja samo mu nećemo reći .I u jutro opet iz početka. Ma kad će ta glupa Corona otiči više iz našega grada. Baš je dosadna, eto ni malo je ne volim, pa nek se ljuti koliko god hoće.
Voli vas vaš mali Borna
I nisam mali, mali je moj rođak Jona, ja sam veliki!

 *       *       *

BOŽE MOJ KAKO TI JE S NAMA TEŠKO

Netko mi reče da je ovakav ili sličan natpis vidio pored nekog puta kojim dnevno prođe na stotine automobila.
Ako je istina, trebali bi barem u ove korizmene dane diljem Svijeta pored svih modernih autocesta niknuti ovakvi natpisi.
Pa neka se ljudi zamisle: kako je to uistinu našem Stvoritelju s nama ovakvim kakvim jesmo: Licemjerni, bahati, nerazumni za tuđe potrebe i nevolje, spremni napraviti u svakome trenutku zlo svome bližnjemu ili mu u njegovoj potrebi i ljutoj nevolji okrenuti leđa.
Promislite na trenutak kako bi se kao roditelji s puno djece osjećali da neka od vaše djece obiluju, nerazumno trošeći i uživajući dok druga vaša djeca oskudijevaju i to do te mjere da nemaju što jesti, nemaju što obući i obuti, da su bolesna bez mogucnosti da im se medicinski ili na bilo koji drugi način pomogne.
Ne bi vam kao ocu ili majci bilo svejedno.
Vaše srce razdirala bi tuga nerazuma vaše bogate djece spram svojoj siromašnoj braći i sestrama.Vjerojatno bi pokušali tu vašu bahatu djecu urazumiti, moliti ih ( a vaša su djeca!) nagovarati i savjetovati kako bi njihovo srce omekšalo i njihove oči progledale.Možda bi od tuge i nemoći i umrli? Možda ? Zasigurno, ne bi vam bilo lako i ne bi bilo poželjno nikome u vašoj koži biti.
E, a sada zamislite kako je uistinu našem Stvoritelju? Kako mu je gledati da neka njegova djeca na ovome Svijetu obiluju, trošeći milijarde na debljanje jedući i pijući neumjereno, pa onda opet milijarde kako bi tu prekomjernu težinu skinuli dok mu druga djeca oskudijevaju i to od onih najmanji pa do onih najstarijih svakodnevo na desetke tisuća umiru od gladi ili od neke bolesti koju njihova braća u bogatim dijelovima svijeta uspješno i za kratko vrijeme liječe.
Mislite li da je Stvoriteljevo srce mirno ili se od tuge razdire? Mislite li da će o Sudnjemu danu ovi bahati proći bez kazne, a ovi siromašni bez nagrade? Mislite li da ste se u prilici popraviti ili ovako nastaviti?
Ma mislite što hoćete, ali na Božju pravdu jednoga dana ipak računajte !

*       *       * 

KRALJICA ELIZABETA

Kažu da ima stalnog kušača hrane. Prvo jede on, pa ako mu se svidi- jede ona.
Ima i rezača mesa i svoje kuhare koji je ako ide na put prate s kontejnerima birane
“domaće hrane”. Tu su i boce njezine vode.
Uz nju idu i “razgazivači cipela”, da njezine nježne nožice ne bi u novoj obući patile.
Ima ona i svog gajdaša koji je svako jutro u devet i petnaest budi svirajući pod njezinim prozorom. Doduše moglo bi je buditi i onih preko tisuću satova što po njezinim zidovima vise, kucaju i zvone, jer ih netko mora redovito navijati i pratiti da nebi brzali ili usporavali. Kraljica majka mora uvijek znati koliko je točno sati. Tako hrpa tih satova usput i ispraća vrijeme koje se više vratiti ne može. Takvoga sata još nema i neće ga ni biti. Tu su i čuvari njezinih nekoliko tisuća slika i tisuća minijatura. O čuvaru i timaritelju konja da i ne govorimo kao i vrsnim kuharima koji dnevno pripremaju obilje birane hrane za njezine pse......!
Ma ima ona svašta, a nema ništa!
Može izgledati zadovoljno, ma može i zadovoljna biti kad u šest poslije podne pije svoj Dubonnet i gin u omjeru 50% i 50%! Ili nakon porcije graha glasno prdnuti! Ali, tu nešto fali! Ja mislim da ona sve češće misli kako će brzo “Bogu na račune” gdje neće biti ni silne posluge i još silnijih bizarnih zahtjeva razmažene bakice. Doduše trebat će i na to malo pričekati. U međuvremenu raspast će se i nježne nogice i srebrna frizurica. Neće biti ni namještenog osmjeha, glamuroznih šeširića ni smiješnog klanjanja. Samo četiri tamna zida i .... mrak! To njoj neda mira i to je vjerojatno muči, za razliku od nas smrtnika koje to isto čeka, ali smo mi već za života na to naučili!
Ma ne bi ti brate bio kraljica za sve na Svijetu!!!

*       *       *

   *       *       *

TURSKI ZULUM

Dolaskom Turaka u ove do tada kršćanske prostore dolaze novi zakoni , nova vjera , nova kultura, novi problemi s kojima su se Hrvati stoljećima nosili.U tim burnim i neizvjesnim vremenima Hrvati su bili na stalnoj kušnji očuvanja svog identiteta i kršćanskih korijena.
Neki nisu odolili primamljivim pogodnostima prelaska na islam , pa su islam prihvatili kao svoju novu vjeru i novi identitet.
Koliko god mijenjali ime i vjeru gen je ostao .On se i danas nazire na licima njihovih potomaka.
Hercegovacki ustanak koji je počeo baš u ovim krajevima vodio je ondašnje katolički svećenik u Ravnom - don Ivan Musić.
Među njegovim najbližim i najodanijim pobočnicima bili su i dvojica iz moga roda, jedan s majčine, a drugi s očeve strane .
Pećko s majcine strane bio je dobar govornik i izvrstan organizator, hrabar i odvažan čovjek na kojeg se Don Musić mogao osloniti .
Drugi - iz loze Burića ( moj prapradjed) bio je Musićeva uzdanica I najbliži suborac koji je uz ostalo bio u za ono vrijeme vrhunski zanatlija - puškar.Popravljao je Turcima puške , a kad je došlo njegovo vrijeme zanat se i te kako učinio dobrim.Iz tog razloga Burići su dobili nadimak Tufekčići - puškari.
Na otkrivanju spomenika Hercegovackom ustanku u Gabeli dodijeljena mi čast taj lijepi spomenik i otkriti .

   *       *       *

NA DANAŠNJI DAN - 28. srpnja

U ovo “gluho doba noći” na današnji dan prije točno trideset i tri godine zazvonio je telefon u stanu mojih prijatelja u Monte Carlu! Bio sam sam. Moji dragi Njirići ostali su u Dubrovniku, a meni dali ključeve kako bi tamo besplatno boravio dok su moja supruga i moj mali Krunoslav na kardiološkom odjelu bolnice u Monte Carlu. Znao sam da su vijesti loše. Tko bi te u ovo doba noći zvao da ti nešto lijepo kaže. Na drugoj strani uplakani glas moje supruge. Nije morala ništa govoriti- znao sam! “Umro nam je- umro je naš Kruno”!
“O Bože moj, Bože moj”- jedino je što sam u tom trenutku mogao izgovoriti. “Eto me ženo moja- odmah dolazim”.
Prolazim u suzama pored čuvara zgrade
(Naime ta zgrada, a vjerojatno i ostale u tom kvartu imaju 24- satni nadzor i nitko tko nije stanar- stalni ili povremeni ne može bez njegovog znanja i odobrenja ući niti izaći), koji me ovoga puta ništa nije pitao i ništa tražio!
Izlazim na cestu koja vodi pored najpoznatije kockarnice na Svijetu. One u Monte Carlu! Plačem, molim i hodam!
Prolazim pored nje. Na jednoj strani iste ulice smijeh i radost razuzdanih kockara , milijunaša i njihovih dama, pored ulaštenih Ferarija, Mustanga, Rols Rojseva.... na drugoj- tuga. Nikada, kroz tih sedam dana boravka u gradu glamura nisam želio ući u taj “hram kocke i raskoši”. Nikada, pa niti turistički. Nisam ni kasnije kad sam dolazio u taj grad. Dok bi moji prijatelji ulazili, ja bih ostajao vani. Nikad se nisam mogao pomiriti s činjenicom da sam jedne noći dok se tamo veselilo, ja tuda prolazio u najtužnijoj noći moga dotadašnjeg života. Ne zamjeram ja tim ljudima. Svak ima pravo na svoj život i svoje veselje. Imam pravo i ja na moju tugu!
Kako sam se dočepao bolnice ne znam. Ušao sam u sobu, zagrlio moju uplakanu suprugu i zajedno s njom plakao, plakao.....koliko dugo ne znam. Nema se tu što govoriti, a ima. Ima, kada bi čovjek imao ono malo vjere- malo- poput gorušičina zrna.Hvala dragom Bogu da nam je to zrnce dao!
Dočekali smo zoru pored praznog krevetića i puno nade da će nam naš Gospodin dati snage i načina da ovu neizmjernu tugu savladamo. To jutro najprije sam otišao u crkvu. I pored nje sam svako jutro i večer prolazio, ali redovito u nju i zalazio moleći Gospodina da nam bude na pomoći. Toga jutra ušao sam s drugom nakanom. Molio sam GA da mi oprosti ako ga u svojoj tuzi uvrijedim.
Ako MU nepromišljeno zamjerim što mi je uzeo moje maleno dijete. “Bože moj, znam ja da je on Tebi potrebniji nego nama, znam ja da Ti zbijaš redove svoje anđeoske vojske, znam ja da je od danas i jedan moj među njima. Naš najmanji i najdraži!
Molim Te Bože pomozi našoj drugoj djeci.
Mome Božidaru Domagoju, mojoj Jeleni i mome Stjepku. Pomozi im da ustraju u svojoj vjeri i povjerenju u Tebe”.
Odmah nakon toga nazvao sam moju djecu i javio im tužnu vijest. Plakali su- ridali - “Zašto moj tata, zašto- pa po cijele dane molili smo na koljenima za našega maloga bracu da nam ozdravi- zašto?”
“Djeco moja zna tata da vam je teško i mami i tati je, ali imajmo vjere da je naš Stvoritelj učinio ono što je i za našega maloga Krunu i za nas u ovome trenutku najbolje! Moramo prihvatiti Njegovo davanje, a On će nam dati snagu u vjeri da i ove najtužnije trenutke, jednoga dana pretvori i u najveću radost”!
Znam ja koliko su oni svoga maloga brata volili- koliko ga željno dok je bio još u maminom trbuhu isčekivali. Kad im je mama jedne zgode rekla, a odugovlačila je bojeći se kako će to oni prihvatiti. Već su veliki- Božidar 15, Jelena 13, Stjepko 7 godina! Trebalo je vidjeti tu sreću kad su saznali. Božidar je mamu podigao i rekao joj : “ I ti si nas pustila cijelo ovo vrijeme da se ne radujemo.... hvala mama hvala, sad će nas ako Bog da biti četvero”. I bilo je!
Ima ih i danas, jer je mama rodila i peto- našu Krunu koja danas zajedno sa svojim mužem odgaja našeg malog Jonu s vjerom ( kao uostalom i svi mi) da imaju na Nebu moćnu zaštitu koju ne smijemo baš za svaku sitnicu nešto moljakati. Ali kad uistinu njegova pomoć bude potrebna znamo mi da naš mali patak neće zakazati!
Slava Ti Bože i hvala!
Danas će biti Sv. misa, kao i svake godine do sada, za našu obitelj, jer anđelu mise nisu potrebne. Uvijek su mi na pameti riječi sada već pokojnog don Ive Pavlovića (koji je našega Krunu i krstio i sprovodio) kada mi je nakon jedne takve mise prispodobio.
“Prijatelju moj za vrijeme Podizanja čuo sam jasan dječji glas kako govori -BLAGO MENI I MOJIMA- molim te imajte uvijek na ovaj dan Sv. Misu”!
I imamo je prijatelju, imamo i do kraja naših života će mo je imati!

    *       *       *

DEMOGRAFIJA NA MIŠLJENSKI NAČIN

Negdje između dva Svjetska rata u malom hercegovačkom mjestu Mišljenu domaćin uz ognjište nakon večere rasporeduje čeljad sto će tko sutra raditi.Djece ,nevjesta i unučadi puna kuća.
Jedni će okopavati njivu,drugi skupljati drva za zimu,neki cistiti kucu i oko kuce,neki kositi i skupljati travu neki .....i kad ih je sve rasporedio osta bez čobana koji bi trebao čuvati janjce.
Nema djeteta za čuvanje janjaca !
Najmlađi sin sto je sjedio sučelice ocu okrenu se prema svojoj ženi i reče joj.
E noćas ćemo ženo praviti onog što ce janjce čuvati.

Ovo je istinita priča koju mi je ispričao moj prijatelj Dragan Vukić, a ja je evo zabilježio da se ne zaboravi.

Ravno,ožujak 2018.

    *       *       *

NEVRIJEME
Prohladno jesenje predvečerje.
Nešto tmurnih oblaka iznad Vranjaka i Lipnice -dva naočita brda -kroz koje probijaju posljednje zrake Sunca na zalasku.
Stoka je u oborima, sita i mirna.
Lavež seoskih pasa daje do znanja potencijalnim kradljivcima - onima na dvije i onima na četiri noge da se plijena neće lako dečepati i da bi im bilo najbolje ostaviti se "ćorava posla".
Sve zapravo sluti na jedan uobičajeni
završetak jednog običnog jesenjeg dana.
U Ivanovoj kući brkati domaćin sa svoja tri sina i jednom kćeri raspoređuje sutrasnji dan.
Zna se tko ce u han ,tko u polje,a tko u brdo.
Znaju se i stopanjice ( kuharice) - njih rasporedivati i ne treba.
Njihov posao nitko drugi niti želi , a niti zna obaviti .
Nekoliko tigrastih mačaka i jedan žuti glavati macak vec su na svojim mjestima čekajući svoju porciju nakon sto čeljad završi skromnu
ali zdravu večeru .
Kruha ispod sača ima od jutros, sira iz mijeha ne fali, kisjelina u drvenom sudu - drhti , drvena zlica u njoj nikako potonut. Možes je nožem rezati .Danas je bio naporan dan.
U Hanu ima putnika namjernika i zapreznih kola - bit ce i nesto "gotovine", pa su Burići mogli sebi često priuštiti ovako dobru večeru .
Ima i jaja sa slaninom.
Ova je jedna od boljih!
Domaćin se prekrsti,blagoslovi jelo.Bogu se mole zahvaljujući mu na svim dobrocinstvima i preporučuju da nad njima i dalje bdije.
Želje često bas i ne budu ispunjene,
ali njihovo je moliti ,raditi- posteno raditi i dobru se nadati.
Najstariji Vide odmah nakon večere morat ce u han .
Mozda putnicima ustreba kakav caj s rumom ili dobra domaća loza,čaša vina.
U loncu ima i kupusa sa suhim mesom
Gladni neće biti.
Ostajalo se nakon večere malo i posijeliti ,žene bi uvijek imale posla u rukama - ili pletu ili vezu ili vunu predu.
Muški bi ponekad otišli kod susjeda na partiju domina i razgovor.
Eto noci !
Tamne i tmurne .
Počela je prokapati i kiša .
Krupne kapi odzvanjaju na limenoj natstresnici, pa ce sijelo potrajati nesto kraće nego li sto je uobičajeno
Najbolje je sto prije u krevet ,zasuškati se i dobro se odmoriti.
Negdje oko pola noći uleti Vide u kucu
probudi braću ii reče kako je pala ogromna kiša .
Iz hana nije mogao nosa promoliti sve dok nije kiša malo "jenjala".
Putnici su se malo uznemirili , jer su obilazeci konje i kola vidjeli da je voda prodrla u stalu, ali nista ozbiljno.
Ako kopita i budu malo u vodi nije
"smak svijeta ".
Han je smješten u sredini "okuke"
Oko njega obilazi makadamska cesta sto vodi put Stoca i dalje do Mostara.
Sve je to između dva velika brda:
Lipnice i Vranjaka.
Na Lipnici vododerina tko zna od kada koja se poput lijevka spusta bas prema okuki i hanu.
Izgleda kao da je tu od postanka Svijeta.
Han je kameni, debelih zidova s kamenim krovom napravljenim od tankih kamenih ploča sto bi se lako našle u ovoj " kamenoj pustoši".
Braća su ustala,oca su ostavili neka spava,a oni u han da budu pri ruci .
Zlu ne trebalo.
Tek sto su ušli u han, počne prava oluja praćena zestokom grmljavinom i gromovima koji su svuda okolo udarali .
Čim munja "raspara nebo"istog časa žestoko zagrmi i udari.
Po vremenu koje protekne od munje do groma znali su da je udario negdje u blizini.
Han je srećom posteden.
U jednom trenutku svi zacuju neki cudni sum, kao da se kamenje noseno vodom kotura.
Voda kroz han vec prolazi , putnici u strahu za svoje konje i kola po onom nevremenu vec su na nogama i žele ih po svaku cijenu izvesti na neko sigurnije mjesto.
Sigurnijeg mjesta do duše i nema
jer u okolici niti zgrade niti bilo kakva skrovista.
Svejedno odlučili su se izmaknuti nekoliko stotina koraka u pravcu Ljubinja.Na putu jesu, na kiši jesu.
Po glavi pljuska,ali nema potoka pod nogama.
Ovo ne sluti na dobro, rekose braća .
Ono kamenje i jezivi sum vode sve je bliže .
Kiša sve jača .
Kad munja sijevne i obasja brda
vide kako je bujica u lijevku sve bliže .
Nije bilo druge vec i oni za putnicima
Izmakli se i do kože mokri - čekaju .
U jednom trenutku prva " pošiljka"
kamena i vode zabi se uz strahoviti tresak u zid hana.
Nista. Han stoji - kao da ga je muha udarila.
U drugom naletu koji je bio jos žešći i bucniji padose prve ploče s krova, a u narednom bujica prekri skoro cijeli han.
Kao da se je nebo spustilo na zemlju.
Sudnji dan ! - Boze mi oprosti.
Čuje se samo lom, kamenje i voda sto sve brže i sve jače zasipaju han i u jednom trenutku cijela okuka pretvori se u jezero.
Munja zapara nebom., grom udari negdje po sredini onog jezera i uz strahovit lom počne nestajati- voda i s njom han!
Kao da nikada tu nije bio,samo potok i kamenje .
Za nekih pola sata kad se nevrijeme smirilo onako u mraku braća su mogla samo vidjeti da hana vise nema !
Nema ga, srušen i odnešen !
Samo temelji koji se i danas nakon toliko vremena naziru.

LA GOSPA

Moje selo svake godine slavi dvije feste.
Jedna je u proljeće za Mali Uskrs, druga pod jesen za Malu Gospu.Prva nije “fiksna” i svaku godinu manje više je drugog datuma, dok je Mala Gospa i onda i danas- dakle vazda osmog devetog. Samo se godina i ljudi mijenjaju. Neki umiru, neki se rađaju, al’ nas ima brate k’o mrava! Neka! Tako i treba. Da nas je Bogdo toliko i danas!
Još su ljetne sparine, mada je dan “okrač’o”! Prilika je to za seoske kicoše navući nase što najbolje imaju, ne bi li kojoj zgodnoj curi izmamili pogled ili kakav smiješak. U selu su bila i nekolika invalida iz Prvog svjetskog rata. Među njima i moj djed i njegov rođak. Jedan od njih ranjen je u Gjoru, drugi kod Trsta- na Gorici! Car Franjo se je potrudio svoje vojnike redovito svaki mjesec obdarivati skromnom mirovinom- malom, ali redovitom, koju bi ja i moj brat redovito dobrim dijelom u medenjacima i karamelama “stukli”, a ostatak bi nam dida prebacio na poštansku štednu knjižicu , za kasniji trošak. Ja sam s moje trošio i dok sam bio u Zagrebu, još je na njoj ostalo tisuću dinara. Propala država, propali i dinari. Neka!
Svakih nekoliko godina Franjini invalidi imali bi pravo i na dobre crne cipele s debelim đonom, kožne crne rukavice i štap. Lijep drveni ne nužno crni! Meni je moj dobri dida jedne kožne , crne poklonio 1961. kad sam krenuo u Dubrovačku gimnaziju, a druge 1995 kad sam otišao u Zagreb na fakultet.Eno ih i danas “k’o nove” pogotovo one iz 1965. “Box” koža- prava! Bit će dobre kad ih i ja mojim sinovima budem jednoga dana, ako Bog da, kao “ostavštinu”poklanjao! Zašto ja ovo sad napominjem. Kakve to veze s ova dva derneka ima. Ima, ima “bute vidili”!
Jedino bi se za Malu Gospu festa “preselila” iz sela na “stanicu”- tamo kud je vlak vozio. A kako vlakovi i nisu bili baš česti,mogla se ona ravnica koristiti kao lijepa šetnica. Tribina brate za “modnu reviju”, samo takva! Obuk’o bi svak što najbolje ima ili što je netom u paketu iz Amerike dobio. Bilo je tu, poglavito za momke i šarenih gaća i onih američkih na “pruge”, šarenih košulja, “perlon” i”najlon”......!
I tako jedne Male Gospe, dok je Sunce još bilo na obzoru preseli se festa i na “stanicu”.
Mrak se nije smio čekati, jer će tek za koju godinu doći struja i to iz onog agregata koji je svaku večer po tri sata Mata palio, a mi pjevali: “selo Ravno sjaji se k’o jaje Mata Burić njemu svjetlost daje”!
Dakle još za dana počeo je “stanični špalir”. U jednom momentu iz “prokopa” se pojavi naočita momčina s crnim šeširom na glavi, crnim cipelama koje nisu bile one s debelim đonom i na vrhu “tupe”već prave “šimi”- špicaste po najnovijoj modi- crnim ispeglanim hlačama i crnim zimskim dugim kaputom-
raskopčanim, na rukama su i one Franjine crne rukavice, doduše samo na jednoj, druga je bila na guzici s rukavicom u ruci, a ne na njoj!
Gleda narod, gledaju i cure, gledam i ja, a momčina uzdignute glave nešto sa svojim pajdašom raspravlja gestikulirajući s onom rukom bez rukavice- u ruci, znoji se i pri tom misli: “Bože moj fin li sam i obučen li sam”.
“Nema nitko kao ja”! I nema Prika! Nisi ti ni kriv što Mala Gospa nije u zimi nego baš u ljetu- a to je i jedina prigoda za pokazati što se ima!

Ravno, 25. srpnja 2020.

  *       *       *

RENT A LOPTA

Jedna seoska baraba skupila stotinjak onijeh dinara i krenula u biznis. Kupit će kaže loptu. Malu, gumenu- malo veću od klikera, pa će je iznajmljivati. Tko hoće igrati morat će platiti- dva dinara po utakmici uz uvjet da na prašnjavom terenu igra bos. Da bos! Zašto bos? Pa zato da svojom kundurom ne ošteti loptu, a što će prsti biti u ranama manje je važno- zarasti će! Lopta neće. Viš puta tiijekom utakmice
udarilo bi se nogom u kamen umjesto u loptu, ali u žaru igre takvom “incidentu” ne bi se pridavala neka važnost. S jedne strane pet s druge isto pet igrača. Kad bi i zadnji uplatio, a igralo bi se ‘ko prije zabije pet golova, moglo je početi. Nije bilo vremenskog ograničenja, pa bi momci igrali nekad i satima, jer oni peti jednostavno ne bi zabijali kako bi igrali što duže. Konac utakmice prije bi presudile rane na nogama nego li zabijeni golovi.
Bilo kako bilo u pet utakmica investicija bi se isplatila, pa bi bisnismen ili kupov’o novu loptu ili “pare slag’o”.
Jedne zgode došli neki novinari iz Oslobođenja u selo pa ravno na Igrište. Rekli im da se igra utakmica. Došli ljudi gledaju i čude se. Što ovo rade? Igraju! Čega? Lopte brate zar ne vidiš? Pa gdje im je lopta? E sad nas zaje....!
Sutra dan izašao članak: “bosi na prašnjavom makadamu igraju lopte, a od prašine ne vidiš ni loptu ni igrače”
Izašla i slika. Hajde se prepoznaj majčin sune. U onom oblaku prašine svak tvrdi da je to on i ne možeš mu dokazati da nije!
Jedino se vlasnik lopte sa sigurnošču prepoznaje. On je obuven, stoji sa strane i budnim okom prati da se što loše lopti ne bi dogodilo- barem dok se investicija ne isplati!

Ravno, 24. srpnja 2920. Iz sjećanja na djetinjstvo!

 *       *       *

ČOVJEK I NJEGOVE DOMAĆE ŽIVOTINJE

Bila su vremena u kojima si na ovim krševitim bespućima mogao ostati živ i pri pameti samo ako si imao: konja, kravu, psa, mačku, ovcu i “kamufliranu” kozu - koja te je doduše, ako je otkriju mogla odvesti u zatvor i pomaknuti prema dolje na društvenoj ljestvici podobnih. Za tu “društvenu prijevaru” i sama bi bila smaknuta. Jer, “ugrožavati socijalizam i tekovine revolucije” nije dopušteno - niti kozama!
Idemo po redu:
S konjem nisi bio umoran, a s kravom i ovcom gladan. S psom si bio siguran i zaštićen od velikih, a s mačkom od malih neprijatelja.
Vidiš zaboravio sam kokoš i pjevca - promaklo mi, a ni bez ovo dvoje ne možeš.
Koka daje jaja i dobru juhu ako je stara, a pjevac se trudi da kokošinjac uvijek bude pun bez obzira na društvenu klimu i međuljudske odnose, a i kokodakanje ima svrhu, kao i kukurijekanje, ako se na vrijeme želiš buditi i biti horan za narednu “dnevnu bitku” sa životom i s ljudima.
Bolji je i sigurniji od “zvonjarina”, jer ga ne trebaš navijati i na popravak nositi.
Doduše bila su to vremena kad se išlo u krevet kad i kokoši, a u “pijevce ustajalo”.
A danas se kokoši vraćaju doma “u pijevce”!!!
Konj je za tebe teglio- vukao, pa i onda kad bi s njim “magarac zapovedal”, nosio tebe i teret, okopavao i orao zemlju, za tebe trčao i činio te ponosnim kad bi trku dobio ili tužnim kad bi je izgubio.
A kad ostari, omršavi i “megdan izgubi” ostaju mu k’o i starim curama- Talijani!
Nije se zaludu pjevalo: “stare cure i mršavi konji sad će doći talijani po nji”.
Krava- s njom pak nisi bio gladan. Doduše nju si trebao prije dobro nahraniti da bi ona tebe prehranila. Puna kuća! hoćeš mlijeka, hoćeš sira (onog iz mijeha ili ulja, mladog ili suhog) kiseline i kajmaka, mlaćenice i hurde, maslaca, vrhnja....( imali smo i mi naše- “sira putra, sira putra, jajca i krumpira” samo naše nije išlo za “beli Zagreb grad” već bi ostajalo za našu “kućnu obradu”!
I ne za to što to mi ne bi znali prodati - taman posla, ni Židovi nam tu nisu ravni- znamo mi nekad i sami sebe prodati, a kamo li nebi naše “znanje i imanje”- već što bi i sami krepali od gladi.
Zato nam i trgovina nije išla baš najbolje sve dok se nismo- najeli!
E hajde sad pajdo da vidimo ‘ko je bolji u “prodaji i nagodbi”!
Dobro - idemo dalje- ovca je na redu.
Ona će ti isto dati što i krava samo puno manje-zato ćeš njih imati više. Uz to će te zimi grijati a ljeti hladiti (sjeti se samo bičalja koji te štiti i od vjetra i od studeni od kiše i od sunca...)
Imat ćeš toplu i obuću i odjeću. Doduše nećeš s njom moći na ”crvene tepihe”ali u brdo hoćeš!
Ovca je tiha domaća životinja - ona samo pase i bleji. Bleji kad se pastiru oglašava gdje je ili za svojim janjetom kad joj ga otmu i namjenu mu sudbinu ražnja ko i nekdašnjim pastirima za turskog zemana.
Bleje one i danas, za svojim potomstvom kad im u tuđi svijet ode, ali koga za to briga.
Jadna ovca - cijeloga života strahuje od vuka, a nastrada od onog što je čuva, jer manje više završi ili u njegovom tanjuru ili na ražnju. Dobro, barem ima pravo blejati i svom pastiru vjerovati, a kako će završiti manje je važno!
E, s psom i mačkom je već druga priča.
Doduše laju oni i mijauču kao i prije, ali u drugu svrhu i s dugim ciljem. Oni su ti se pretvorili iz čuvara i lovaca u kućne ljubimce. I jedno i drugo vode na uzici kad su u javnosti u “glumačkoj opremi” u zimskom i ljetnom modnom izričaju.
Stanuju u kućama sa svojim vlasnicima i uživaju pravo na nenasilje i rasizam.
Danas ti ovi novi “čuvari imanja” ne brane kuću kako bi netko nepoželjan u nju ušao, već brane tebi da iz nje izađeš- osim ako vodiš i njega sa sobom.
A mačka pored “mačje hrane” u trgovinama - da je ne imenujem jer bi me mogli optužiti za reklamu - više nema potrebe loviti miša za preživljavanje. Ona svom vlasniku s vremena na vrijeme donese po nekog i ostavi ga pred vrata, ne da bi se pohvalila, već da bi poučila “nižu vrstu” kako se za život lovi.
A onda ako se dogodi da vlasnik napusti ovaj svijet, a u kući je sam sa svojom mačkom - kad ga pronađu bit će to samo oglodani kostur i sita mačka, a ukoliko je vlasnik ili vlasnica s psom naći će samo dva kostura.
Pa sad ti reci da je danas kao i prije, da je danas bolje ili lošije nego prije, da si danas sigurniji nego prije, zadovoljniji nego prije?!
E moj pastiru dok si bio samo pastir možda ti je i bilo bolje, danas kad imaš i ti svog i svoje pastire možda ti je i gore samo to još ne znaš- nisi pajdo shvatio i to je tvoj problem od kojeg će te “kad li tad li” glava zaboljeti.
Ali - ima “analgetika”- farmacija radi!!!
A i po bolnicama ima mjesta!

Ravno, 8. siječnja 2020.

DAMJAN I SPASOJE

Dva dobra prijatelja Damjan i Spasoje i prijatelji dobre kapljice ostadoše jedan bez drugoga. Damjan se razbolje i umrije. Malo nakon toga razbolje se i Spasoje i završi u bolnici. Kad se malo oporavi i vrati iz bolnice dolaze prijatelji i rodbina. Obilaze ga i tješe govoreći mu kako dobro izgleda, kako se lijepo oporavio.... Dođe i Damjanov sin Ante- seosko spadalo. Hvaljen Isus Spasoje! Kako si?
Vazda budi mali, tako- tako, čini mi se k’o da sam malo bolje!
E, neka- nego nešto bi ja po tebi treb’o poslat mome ćaći Damjanu!
A što bi mu posl’o?
Pa jedan bocunić vina i malo rakije....
Donesi mali je.... ti zoru! Donesi!

Listopad, 2020.
Ps.
Sjećanja iz mog kraja (ovo je Spasoje Sentić)

 *       *       *

ČOVJEK I NJEGOVE DOMAĆE ŽIVOTINJE

Bila su vremena u kojima si na ovim krševitim bespućima mogao ostati živ i pri pameti samo ako si imao: konja, kravu, psa, mačku, ovcu i “kamufliranu” kozu - koja te je doduše, ako je otkriju mogla odvesti u zatvor i pomaknuti prema dolje na društvenoj ljestvici podobnih. Za tu “društvenu prijevaru” i sama bi bila smaknuta. Jer, “ugrožavati socijalizam i tekovine revolucije” nije dopušteno - niti kozama!
Idemo po redu:
S konjem nisi bio umoran, a s kravom i ovcom gladan. S psom si bio siguran i zaštićen od velikih, a s mačkom od malih neprijatelja.
Vidiš zaboravio sam kokoš i pjevca - promaklo mi, a ni bez ovo dvoje ne možeš.
Koka daje jaja i dobru juhu ako je stara, a pjevac se trudi da kokošinjac uvijek bude pun bez obzira na društvenu klimu i međuljudske odnose, a i kokodakanje ima svrhu, kao i kukurijekanje, ako se na vrijeme želiš buditi i biti horan za narednu “dnevnu bitku” sa životom i s ljudima.
Bolji je i sigurniji od “zvonjarina”, jer ga ne trebaš navijati i na popravak nositi.
Doduše bila su to vremena kad se išlo u krevet kad i kokoši, a u “pijevce ustajalo”.
A danas se kokoši vraćaju doma “u pijevce”!!!
Konj je za tebe teglio- vukao, pa i onda kad bi s njim “magarac zapovedal”, nosio tebe i teret, okopavao i orao zemlju, za tebe trčao i činio te ponosnim kad bi trku dobio ili tužnim kad bi je izgubio.
A kad ostari, omršavi i “megdan izgubi” ostaju mu k’o i starim curama- Talijani!
Nije se zaludu pjevalo: “stare cure i mršavi konji sad će doći talijani po nji”.
Krava- s njom pak nisi bio gladan. Doduše nju si trebao prije dobro nahraniti da bi ona tebe prehranila. Puna kuća! hoćeš mlijeka, hoćeš sira (onog iz mijeha ili ulja, mladog ili suhog) kiseline i kajmaka, mlaćenice i hurde, maslaca, vrhnja....( imali smo i mi naše- “sira putra, sira putra, jajca i krumpira” samo naše nije išlo za “beli Zagreb grad” već bi ostajalo za našu “kućnu obradu”!
I ne za to što to mi ne bi znali prodati - taman posla, ni Židovi nam tu nisu ravni- znamo mi nekad i sami sebe prodati, a kamo li nebi naše “znanje i imanje”- već što bi i sami krepali od gladi.
Zato nam i trgovina nije išla baš najbolje sve dok se nismo- najeli!
E hajde sad pajdo da vidimo ‘ko je bolji u “prodaji i nagodbi”!
Dobro - idemo dalje- ovca je na redu.
Ona će ti isto dati što i krava samo puno manje-zato ćeš njih imati više. Uz to će te zimi grijati a ljeti hladiti (sjeti se samo bičalja koji te štiti i od vjetra i od studeni od kiše i od sunca...)
Imat ćeš toplu i obuću i odjeću. Doduše nećeš s njom moći na ”crvene tepihe”ali u brdo hoćeš!
Ovca je tiha domaća životinja - ona samo pase i bleji. Bleji kad se pastiru oglašava gdje je ili za svojim janjetom kad joj ga otmu i namjenu mu sudbinu ražnja ko i nekdašnjim pastirima za turskog zemana.
Bleje one i danas, za svojim potomstvom kad im u tuđi svijet ode, ali koga za to briga.
Jadna ovca - cijeloga života strahuje od vuka, a nastrada od onog što je čuva, jer manje više završi ili u njegovom tanjuru ili na ražnju. Dobro, barem ima pravo blejati i svom pastiru vjerovati, a kako će završiti manje je važno!
E, s psom i mačkom je već druga priča.
Doduše laju oni i mijauču kao i prije, ali u drugu svrhu i s dugim ciljem. Oni su ti se pretvorili iz čuvara i lovaca u kućne ljubimce. I jedno i drugo vode na uzici kad su u javnosti u “glumačkoj opremi” u zimskom i ljetnom modnom izričaju.
Stanuju u kućama sa svojim vlasnicima i uživaju pravo na nenasilje i rasizam.
Danas ti ovi novi “čuvari imanja” ne brane kuću kako bi netko nepoželjan u nju ušao, već brane tebi da iz nje izađeš- osim ako vodiš i njega sa sobom.
A mačka pored “mačje hrane” u trgovinama - da je ne imenujem jer bi me mogli optužiti za reklamu - više nema potrebe loviti miša za preživljavanje. Ona svom vlasniku s vremena na vrijeme donese po nekog i ostavi ga pred vrata, ne da bi se pohvalila, već da bi poučila “nižu vrstu” kako se za život lovi.
A onda ako se dogodi da vlasnik napusti ovaj svijet, a u kući je sam sa svojom mačkom - kad ga pronađu bit će to samo oglodani kostur i sita mačka, a ukoliko je vlasnik ili vlasnica s psom naći će samo dva kostura.
Pa sad ti reci da je danas kao i prije, da je danas bolje ili lošije nego prije, da si danas sigurniji nego prije, zadovoljniji nego prije?!
E moj pastiru dok si bio samo pastir možda ti je i bilo bolje, danas kad imaš i ti svog i svoje pastire možda ti je i gore samo to još ne znaš- nisi pajdo shvatio i to je tvoj problem od kojeg će te “kad li tad li” glava zaboljeti.
Ali - ima “analgetika”- farmacija radi!!!
A i po bolnicama ima mjesta!

Ravno, 8. siječnja 2020.