Marija Selak: Usamljenost i samoća

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Petak, 29 Lipanj 2018 Napisao/la Administrator

Procvat društvenih mreža, smanjenje cijena mobilnih komunikacija i avionskih karata trebali su nas približiti utopiji u kojoj se više nitko nikada neće osjećati samo. Umjesto toga, anksioznost i depresija, kao jasni pokazatelji osjećaja napuštenosti, postaju glavne kuge društva blagostanja. U globaliziranom svijetu, u kojemu nikada nismo bili jedni drugima bliže, usamljenost je rastući društveni problem koji zadobiva sve veću pozornost liječničke struke, ali i odgovornih političara. Što nam se to događa?

Prošlo je dva mjeseca od kada sam privremeno napustila Hrvatsku kako bih u Engleskoj radila na jednom znanstvenom projektu. Budući da su moja obitelj i prijatelji miljama daleko, većinu vremena provodim sama u knjižnici ili u šetnjama u kojima se pokušavam rasteretiti od cjelodnevnog filozofskog rada. Očekivano, kad me uhvati kriza, zovem redom sve drage ljude pa kukam kako mi nedostaju i kako sam usamljena u inozemstvu. No, iako volim uživati u sažaljenju meni bliskih pojedinaca, a ponekad još i više u samosažaljenju, samoća i nije tako loša kao što se na prvi pogled može činiti. Štoviše, ona je često stanje koje je potpuno suprotno usamljenosti s kojom se najčešće, neopravdano, izjednačava. Na tom tragu, boravak u anglosaksonskim krajevima pronalazim inspirativnim kako bih podsjetila na njihovu supstancijalnu razliku, ponajviše zato jer je, za razliku od usamljenosti koja čovjeka baca u očaj, samoća neophodna za autentično življenje, etičko djelovanje i kreativni procvat.

Ponekad je sve što želimo da možemo pobjeći od svijeta, pokriti se dekom preko glave dok ne prođe loš dan ili sakriti se u rupu u kojoj nas nitko neće pronaći. U drugoj situaciji, sve bismo dali da nam bilo tko uzvrati poziv i da imamo s kime popiti kavu ili otići u kino. No, još je čudnije to što često istodobno osjećamo oba poriva pa ne znamo bismo li radije s nekim satima pričali ili nam ljudi samo smetaju. Kant je rekao kako je čovjekova priroda „nedruštvena društvenost“ jer on teži prema društvu, a ipak mu se protivi. To je naš antagonizam koji se pokazuje kao sklonost da stupimo u društvo istodobno osjećajući opći otpor koji stalno prijeti da ga razjedini. Naime, naša nas želja za dominacijom upućuje prema društvu jer jedino unutar njega može biti ostvarena, a paralelno ga razara jer ona znači da želimo drugima nametnuti svoju volju. Mi se, jednostavno rečeno, stalno natječemo jedini protiv drugih, želimo biti najbolji, dakle sami na vrhu, ali nam za to trebaju drugi koje ćemo moći pobijediti. No, osim krajnjeg ishoda, koji se realizira poretkom na nekakvoj antropološkoj ljestvici vrijednosti, kovitlac borbe u kojem se najčešće nalazimo i u koji ćemo uvijek ponovo upasti, otkriva nam našu, najvažniju, prirodnu karakteristiku, a to je potreba za uspostavom odnosa s drugima.

Cilj je tog dijaloga da drugi potvrdi naše postojanje, da od njega „dobijemo medalju“, a nemogućnost izgradnje mosta kojim izlazimo iz sebe i ulazimo u zajednicu za čovjeka je ravna vlastitoj propasti. No, kao što je poznato, da bismo mogli ostvariti kvalitetne, ili ikakve, odnose, neophodno je da prethodno upoznamo sami sebe. U tom smislu je Hannah Arendt značajan dio svog filozofskog rada posvetila promišljanju samoće kao preduvjeta unutarnjeg dijaloga. Takva je samoća različita od izolacije jer se u njoj događa aktivnost mišljenja u kojoj prosuđujemo o vlastitim postupcima, što omogućuje razvoj naše moralnosti. Usamljenost, suprotno tome, nastaje upravo u nedostatku susreta sa samim sobom, zbog manjka samoće. Ona se često može javiti i kada je čovjek u društvu gomile ljudi od kojih mu ni jedan nije pravi prijatelj, zbog čega je, kako je jednom rekao majstor Eckhardt, mnogo teže biti sam u mnoštvu, nego u samoći. To je ona situacija u kojoj vodimo kurtoazne razgovore dok nas prožima nelagoda i pri čemu nastojimo pobjeći kući, vratiti se svojim voljenima i opet moći biti onakvi kakvi smo zaista, pokazati svoje „pravo“ lice. No, to je i onaj trenutak razočaranja kada otkrijemo da nas naš bližnji ne razumije i kada osjetimo da nam je on potpuni stranac, iako smo mislili da nas poznaje bolje od nas samih. Naime, pravi je prijatelj onaj s kojim smo u stanju nastaviti dijalog o onome što nas je zaokupljalo dok smo bili sami. On je zato klasično aristotelovski definiran kao ono drugo nas samih, jedna duša koja je u dva tijela. U trenutku kada se ta veza prekida, kada više ne možemo biti ono što jesmo ili kada druga strana nije zainteresirana za ono što se događa s nama, mi se osjećamo usamljeno.

Usamljenost nas tako upućuje na druge jer u njoj osjećamo patnju zbog toga što oni nisu tu na supstancijalni način u smislu naše međusobne otvorenosti. U tom smislu njemački filozof Karl Jaspers usamljenosti suprotstavlja komunikaciju kao osnovu autentične egzistencije. Jaspers je smatrao da upravo filozofija, za razliku od njezinog uvriježenog shvaćanja kao one koja tjera čovjeka da se zatvori u sebe, treba poticati komunikaciju. Istinska je komunikacija ljubav, dok je usamljenost čovjekovo osiromašenje samoga sebe koje je proizašlo iz neopravdane bojazni da će u komunikaciji s drugima izgubiti dio sebe. Usamljenost je stoga neodvojiva od povjerenja. Ako su nam drugi prijetnja, ako im nismo u stanju vjerovati, uvijek ćemo se osjećati usamljeni. Vrhunac takve usamljenosti za Arendt događa se u političkom totalitarizmu. U njemu nitko ne može vjerovati nikome, a dobar je primjer toga ono što se događalo za vrijeme komunističke diktature u SSSR-u u kojem se živjelo pod svakodnevnom prijetnjom izdaje, ne samo stranaca i susjeda, nego i najbliže rodbine pa je tako u povijesti ostao zabilježen slučaj dječaka, Pavlika Morozova, tadašnjeg heroja, koji je spremno isporučio partiji vlastitog oca.

Vlada Velike Britanije osnovala je Ministarstvo za usamljenost. Britanska premijerka Theresa May objasnila je to riječima kako je usamljenost „tužna realnost modernog života“ za mnoge ljude. U dobu u kojem se nečija vrijednost kvantificira brojem klikova, tzv. prijatelja na društvenim mrežama, sve je manje samih, a sve više usamljenih ljudi. Moderni čovjek istodobno se izolira od drugih, tako da je danas živjeti sam poželjan modus egzistencije koji je znak luksuza, i boravi na društvenim mrežama na kojima želi pokazati kako je neprestano okružen velikom količinom interaktivnih sljedbenika. Budući da je zahtjev popularnosti koji je pred sve nas danas postavljen gotovo nemoguće ispuniti, društvene mreže, umjesto da nam olakšaju život, čine nas usamljenijima nego što smo to ikada bili. To nas pak tjera za još više boravka na njima, stvarajući ovisnost u kojoj se vrtimo u krugu praznine koju nije moguće ispuniti jer se ona može ispuniti jedino smislenim odnosima koji su kvalitativne, a ne kvantitativne prirode. Katon je jednom rekao da nikad nisam aktivniji, nego kad ne radim ništa i da nikad nisam manje sam nego kad sam sam sa sobom. Na tom tragu, kao što piše norveški filozof Lars Svendsen, autor knjige Filozofija usamljenosti, „osnovni problem našeg doba možda se i ne sastoji od toga što imamo previše usamljenosti, već što imamo premalo samoće.“

 Izvor: http://issuu.com/lijecnicke-novine/docs/ln-171_72018?e=25186081/63043809

Hitovi: 4849