Europa, Europa, quo vadis?
"...Među negativnim stranama ujedinjenja u različitosti izdvajaju se relativiziranje dobra i zla, pojava sve snažnije individualizacije i gubitka tolerancije nasuprot sve većeg zahtjeva za sigurnosti te izgubljenost u relativizmu i nihilizmu. Cijela bi se Europa trebala okrenuti prema njezinim izvornim kršćanskim vrjednotama kako bi se uspješno suočila s nadolazećim izazovima i krizama te posebno istaknuo važnost da građani prepoznaju nužnost aktivnoga odnosa prema EU, za što su najbliža prilika upravo izbori za narodne zastupnike u Europskom parlamentu..." (Iz izlaganja prof. dr. N. Šimca na tribini u Osijeku)
U Europi postoji problem egzistencijalnog umora i osjećaja da je Europa prošlo svršeno vrijeme. I dok bi dolazak milijuna ljudi iz drugih kultura u jaku i čvrstu kulturu, smatra Murray, mogao funkcionirati, dolazak milijuna ljudi u iznurenu i umiruću kulturu opterećenu krivnjom sigurno to ne može
Sve do migrantske krize 2015. tematika migracija afroazijskog stanovništva u Europu bila je prilično udaljena stanovnicima Hrvatske i srednjoistočne Europe. Zapadna Europa s druge je strane već nekoliko desetljeća odredište migracija, budući da još od šezdesetih godina prošloga stoljeća pridošlice, mahom iz postkolonijalnih zemalja, tamo supstituiraju manjak radne snage. Zapadna Europa od sama početka nije imala razrađenu politiku integracije doseljenika, a proklamirana ideologija multikulturalizma s vremenom je dovela do stvaranja paralelnih društava, što je – posebno nakon terorističkih napada u kojima su sudjelovali pripadnici trećeg naraštaja doseljenika u Europu – posljednjih godina postalo jedno od gorućih pitanja zapadnoeuropske sigurnosti i identiteta.
Izd. Egmont, Zagreb, 2018.
Prošle godine u Hrvatskoj je, u nakladi Egmonta, objavljen prijevod knjige Douglasa Murrayja Čudna smrt Europe. Imigracija, identitet i islam, koja je od strane Evening Standarda proglašena političkom knjigom godine u Europi. Murray je kolumnist Spectatora i Standpointa, a piše i za mnoge druge tiskovine. Riječ je o uspješnom govorniku, koji je vodio rasprave u različitim uglednim ustanovama, uključujući britanski i europski Parlament te američku Bijelu kuću. Tijekom nekoliko godina proputovao je od otoka u jugoistočnoj Grčkoj i najjužnijih otoka Italije do srca sjeverne Švedske te nebrojenih predgrađa Francuske, Nizozemske, Njemačke i drugih zemalja. Na tim je putovanjima imao priliku razgovarati s mnogo običnih ljudi, ali i političara i utjecajnih osoba cijeloga političkog spektra, granične policije, obavještajnih agencija, nevladinih organizacija i mnogih drugih na prvim crtama bojišnice.
Već u samu uvodu knjige Murray se pokazuje kao kulturpesimist bez imalo optimistične vizije europske budućnosti: civilizacija koju poznajemo kao Europu u procesu je počinjenja samoubojstva. Na kraju naših života većina ljudi koji danas žive u Europi neće biti Europa te će svi europski narodi izgubiti jedino mjesto na svijetu koje mogu nazvati domom. Problem nije u promjenama koje migracije donose, nego u „spoznaji da kad promjene nastupe prebrzo ili su previše različite, postajemo nešto drugo – uključujući i to da postajemo nešto što možda ne želimo biti“. Pritom čak ni masovne seobe milijuna ljudi u Europu ne bi dozvale konačan kraj kontinenta da istodobno „Europa nije izgubila povjerenje u svoju vjeru, tradicije i legitimnost“. Više od bilo kojega drugog kontinenta ili kulture Europa je teško opterećena krivicom za svoju prošlost; u Europi postoji problem egzistencijalnog umora i osjećaja da je Europa prošlo svršeno vrijeme.
Europa bez identiteta
Europljani u 21. stoljeću ostaju bez ijedne ujediniteljske ideje koja bi im mogla urediti sadašnjost ili ukazati na budućnost. „U svako bi doba gubitak svih unificirajućih priča o našoj prošlosti ili ideja što učiniti s našom sadašnjošću ili budućnosti bili ozbiljan problem. A u vrijeme bitnih društvenih promjena i previranja, posljedice su kobne. Svijet dolazi u Europu točno u trenutku kad je ona iz vidika izgubila vlastiti identitet. I dok bi dolazak milijuna ljudi iz drugih kultura u jaku i čvrstu kulturu mogao funkcionirati, dolazak milijuna ljudi u iznurenu i umiruću kulturu opterećenu krivnjom sigurno ne može.“ Murray zapaža da si samo „europske nacije i njihovi potomci dopuštaju da ih se procjenjuje po najlošijim trenucima iz njihove povijesti“, dok se od „Europljana očekuje da se prema svima drugima ponašaju u skladu s njihovim najsvjetlijim postignućima“.
Otvaranje europskih granica učinjeno je bez ikakva promišljanja o tome kako će se te migracije odraziti na budućnost: „Nitko od onih koji su otvorili europske granice masovnom useljavanju iz zemalja trećega svijeta nije ni pomislio da bi to moglo prerasti u ‘muslimansko pitanje’. Nitko se nije pripremio na mogućnost da novopridošlice ne samo što se možda neće integrirati, nego će sa sobom donijeti mnoštvo vlastitih vjerskih i društvenih svjetonazora te da bi druge manjine mogle postati prvim žrtvama takvog previda. Nitko na vlasti nije očekivao da će pojačani val useljavanja dovesti do jačanja antisemitizma i nasilja nad homoseksualcima. Nitko (…) nije očekivao da će se pojava muslimanskog bogohuljenja pokazati jednom od glavnih kulturoloških i sigurnosnih pitanja u Europi dvadeset i prvoga stoljeća. Sve koji su na to upozoravali ignorirali su, klevetali, diskreditirali, progonili ili ubijali.“
Autor se u knjizi posebno bavi razlozima kojima se opravdavaju masovne migracije, među kojima se primarno ističe nedostatak radne snage, kulturno obogaćivanje i raznolikost te globalizacija koja migracije čini nezaustavljivima. Sve navedene argumente Murray je rastavio na proste faktore, dokazujući statistički da su u slučaju Velike Britanije useljenici od 1995. do 2011. iz uslužnog sektora države izvukli gotovo 160 milijarda funti više nego što su uplatili te pokazujući na primjeru bogatog Japana da masovne i nekontrolirane migracije nisu neizbježne. Govoreći o raznolikosti, Murray otkriva da u nekim londonskim općinama raznolikosti više nema jer više nema ni domicilnog stanovništva.
Zamke političke korektnosti
Političke i medijske elite – naglašava se na mnogo mjesta u knjizi – uopće se ne obaziru na mišljenje domicilnog stanovništva o migracijama, pri čemu ankete u svakoj zemlji sustavno pokazuju da to pitanje muči gotovo cijelu javnost, koja je prema migracijama pretežito negativno raspoložena. Samo priznavanje prevladavajućeg raspoloženja znači izlaganje riziku od gubitka reputacije, karijere i izvora prihoda. „Svako kritiziranje islama i masovne imigracije – čak i kritiziranje terorizma i silovanja – bilo tko drugi može iskoristiti proglasivši ga dokazom rasizma, ksenofobije ili vjerske netrpeljivosti. Optužba, ma koliko bila neistina, može doći sa svake strane i uvijek može nanijeti moralnu ljagu. S druge strane, svatko tko drugoga kritizira kao rasista ili nacista na neki je način uzdignut na položaj suca i porote kao antirasist i antinacist.“ U Spinozinoj Nizozemskoj danas su političari, novinari i akademici dobro naučili da se islam ne smije kritizirati na način kako se kritiziraju sve druge religije, jer bi mogli platiti glavom kao, primjerice, redatelj Theo van Gogh ili ostatak života provesti u sigurnim kućama.
Ponajbolji primjer koji dokazuje gornje tvrdnje jest slučaj okrutnog silovanja djevojčica u britanskom Rotherhamu. Riječima sudaca, sve su djevojčice odabrane kao nemuslimanke, a istraga je pokazala da su gotovo svi počinitelji bili muškarci pakistanskoga podrijetla. Lokalni političari bili su „nervozni zbog otkrivanja etničkog podrijetla zločinaca jer ih se zbog toga moglo smatrati rasistima“. Lokalna policija također nije djelovala zbog straha da ih se ne optuži za rasizam. Političari koji su, poput laburističke zastupnice Ann Cryer, upozorili na razmjere silovanja, bili su automatski smješteni u kategorije rasista i fašista, a jedan musliman sa sjevera Engleske koji je progovorio protiv grupnog silovanja djevojčica od strane članova vlastite zajednice rekao je kako je zbog toga od muslimana iz cijele Britanije primao prijetnje smrću. I nakon što su donesene presude i snimljen film nitko se nije ispričao onima koji su zbog istine proglašeni rasistima. A slično je i u Njemačkoj (slučajevi grupnih silovanja žena na Silvestrovo 2016), Švedskoj, Nizozemskoj ili Norveškoj, gdje je Državni ured za statistiku 2011. imao hrabrosti istaknuti da su „imigranti neproporcionalno više zastupljeni u statistikama o zločinima“.
Migrantska kriza, koja s većim ili manjim intenzitetom traje od 2015, posebno otvara brojna pitanja, među kojima i pitanje zdrava razuma europskih čelnika. Iako su i Merkelica i Cameron i Sarkozy proglasili ideologiju multikulturalizma mrtvom i neuspješnom, samo nekoliko godina nakon tih konstatacija vrata Europe širom su, bez ograničenja, otvorena izbjeglicama i migrantima. „Ako multikulturalizam nije funkcionirao s otprilike 50.000 ljudi koji su svake godine tražili azil u Njemačkoj, kako se moglo očekivati da funkcionira s trideset puta više ljudi koji su stizali svake godine?“ – pita se autor analizirajući posljedice masovnih migracija, i zaključuje: „Bilo koja razumna politika imigracije i integracije uzela bi u obzir da, premda ovaj europski brod može katkad spasiti neke ljude iz mora koja nas okružuju, postoji trenutak – kad primimo previše ljudi na brod, primimo ih prebrzo ili primimo one s lošim namjerama – u kojem ćemo prevrnuti jedini brod koji mi, narodi Europe, imamo.“
Misa uz teško naoružanje
Već danas brojni dijelovi pojedinih zapadnoeuropskih država sliče Bliskom istoku i sjevernoj Africi. U tom je pogledu simptomatičan primjer predgrađa Saint-Denis na sjeveru Pariza. Riječ je o središnjem mjestu francuske povijesti i kulture, nazvanu po velikoj katedralnoj bazilici u središtu. Taj dio danas više nalikuje sjevernoj Africi nego Francuskoj. U nedjeljno jutro 2016. mučna slika u Saint-Denisu: dok se održavala misa, teško naoružana vojska morala je štititi svećenike i grobove francuskih kraljeva.
U isto vrijeme dok se primanje migranata označava kao pitanje vjerodostojnosti Europe, bogate zaljevske zemlje nisu odobrile ni jedan azil izbjeglicama iz Sirije. Kuvajtski dužnosnik Hahad al-Šalami bio je vrlo jasan: „Ne možete primiti ljude koji dolaze iz drukčijeg ozračja, iz drugog područja. Riječ je o ljudima koji pate od duševnih problema, od različitih trauma.“ Ako su Sirija i Kuvajt „drukčije ozračje“, što tek reći o dubokim civilizacijskim razlikama u odnosu na Europu? I dok se, zbog tiranije povijesne krivnje, za rasizam obično prozivaju Europljani, Murray otkriva da je on posve uobičajen među migrantskim skupinama, pa tako, primjerice, Tunižani i Sirijci svisoka gledaju na subsaharske Afrikance, koji na brodovima redovito dobivaju mjesto u potpalublju, što u slučaju nesreće znači sigurnu smrt.
O svim navedenim i brojnim drugim činjenicama koje Murray navodi u svojoj knjizi u tzv. mainstream medijima uglavnom ne možemo čuti ništa, iako realitet u posljednje vrijeme sve više probija medijske barikade i cenzuru. Kroz prikupljene spoznaje, iskustva i statističke podatke autor opisuje i upozorava na postojeću smrt Europe u identitetskom i kulturološkom smislu. Murray nije politikantski propagandist, nego vrlo minuciozni publicist, koji s jedne strane ukazuje na potpuno neshvatljivu autodestruktivnu politiku čelnika zapadnoeuropskih država, a druge strane migrante ne tretira kao homogenu skupinu kojoj bi pripisivao kategorije dobra ili zla. Niti su svi migranti silovatelji i kriminalci kako ih neki žele prikazati (većina njih jadni su ljudi u potrazi za boljim životom), niti su svi pojedinci koji dolaze u Europu isključivo dobronamjernici. Duboke civilizacijske razlike i loša integracija, međutim, nešto su što se potpuno ignoriralo proteklih desetljeća, a danas sve više dolazi na naplatu. Nadajmo se da će plodovi migracija na zapadu Europe barem nešto poučiti države srednjoistočne Europe, a među njima i Hrvatsku.
Izvor:http://www.matica.hr/vijenac/662%20-%20664/hoce-li-europa-prezivjeti-29334/
Notre Dame: Požar podmetnut davno, jako davno, još 1789.
Još prije stotinjak godina A. B. Šimić u pjesmi Prazno nebo reče: ''Nebo je već dugo praznina bez Boga i serafina,/ beskrajna pustinja siva/ kroz koju kadšto aeroplan, grdna tica, pliva''. Zračni promet danas je puno gušći, no ono bitno rečeno je već u Šimićevoj pjesmi: europsko nebo je opustjelo u duhovnom smislu. Beskrajna pustinja, kako gorko konstatira pjesnik. U to i takvo nebo sukljao je ovih dana dim iz plamteće katedrale Notre Dame. Neko čudno osjećanje, čini mi se, prostrujalo je zapadnim svijetom, svečano i rezignirano u isto vrijeme. Naravno, bilo je i onih koji su likovali, razni jurišnici ljudskopravaških ideoloških aberacija. Zaslijepljene budale uvijek najglasnije likuju nad rušenjem zidina koje su ih branile misleći da im dolazeća propast donosi oslobođenje. Premda ni ne znaju točno od čega bi se još trebali oslobađati.
Usenaseipodase filozofija
Nekoć je nebo kiptjelo od života, vrvjelo bićima, bilo načičkano značenjima. Katedrale su bile kao ruke u nebo pruženo, izraz čovječje težnje za nadrastanjem, nadilaženjem samoga sebe, zemaljskoga sebe, za transcendencijom. Danas ljudi panično bdiju nad svojim tijelom, kinje ga u teretani, zatežu i preravljaju na operacijskim stolovima, bjesomučno eksperimentiraju u potrazi za prehranom koja bi bila eliksir zdravlja i ljepote. Usenaseipodase filozofija nikada u povijesti nije bila na cijeni kao u naše vrijeme, navodno najnaprednije i kulturno najrazvijenije od svih vremenu. Mračni ideal suvremenog čovjeka jest izjednačiti se sa životinjom, postati kao ona. Kad god se na internetu povede rasprava o tomu, kao npr. ova najnovija povodom učestalih napada opasnih pasa na ljude, ultimativne naprednjake prepoznat ćete po radikalnom izjednačavanju vrijednosti psećeg i ljudskog života, s tim što su njihove simpatije, naravno, na strani pasa.
Požar
Meni se pak čini da je požar podmetnut davno, jako davno, još 1789. i da je dosada samo tinjao ili gorio nevidljivim bijelim plamenom, a da se razbuktao i objavio cijelomu svijetu danas kako bi simbolična katedrala u predsmrtnom hropcu pokušala još jednom, možda posljednji put podsjetiti zabludjelo stado na sebe, to jest na ono što predstavlja. Ali bio je to, bojim se, samo još jedan vatreni spektakl pod pustim nebom. Zato bi srednja i istočna Europa trebale razmisliti još jednom razmisliti što to ''europski put'' uistinu jest. Prije nego što nije i nad njima nebo potpuno opustjelo.
Ako i uspije u svom naumu da se izjednači sa životinjom, čovjek će biti tužna životinja. Tužna jer će ostati svjesna svoje smrtnosti i iznevjerene božanske iskre u sebi. Zato je ona rezignirana jeza i ona svečana bespomoćnost prostrujala kroz zapadnjačke duše dok je gorjela slavna katedrala u nekoć davno katoličkoj Francuskoj. Znali su umire nešto što ih nadilazi i da gube nešto bez čega nikada više neće biti što su bili, ali najbolnije je bilo što se nikako nisu mogli sjetiti što to umire, odnosno što su točno izgubili. U izrazima žaljenja zbog požara u katedrali Notre Dame bilo je svega, od ljepote i umjetnosti do povijesti, samo se katolički karakter užgane ljepotice zaobilazio. Jadikovalo se za muzejom, a zanemarivalo Boga živog. Kao da nije sve lijepo, uzvišeno i umjetnički vrijedno u opožarenoj katedrali nastalu Njemu u čast i slavu!?
Francuska više nije kršćanska zemlja
U suvremenoj Francuskoj muslimana je više nego katolika. Prošle godine svaki je dan u prosjeku oskvrnuto više od dviju katoličkih crkava. Francuska definitivno više nije kršćanska zemlja. Katoličke crkve, kako mediji stidljivo daju do znanja, pretežno skrnave radikalni sekularisti, anarhisti i feminističke skupine. Dakle, ne imigranti ili muslimani nego autohtoni Francuzi, oni koji bi trebali biti ateizirani kršćani u kulturološkom smislu. Praktičnih katolika je,navodno, tek oko pet posto. Taj broj će, kako sada stvari stoje, i dalje padati, a ne rasti. Neki govore da će obnova katedrale Notre Dame trajati možda i desetljećima. Uzimajući u obzir sve rečeno, možda će tada biti umjesto izgorjelog tornja primjerenije podići minaret. Čemu bogomolja u kojoj se nitko ne moli!?
Brojna su nagađanja o tomu kako je došlo do požara u katedrali Notre Dame. Vlasti govore da je najvjerojatniji uzrok ''kratki spoj'', zabrinuti zbog islamizacije Europe sumnjaju na islamske radikale, oni skloniji teorijama urote u svemu vide masonske prste... Meni se pak čini da je požar podmetnut davno, jako davno, još 1789. i da je dosada samo tinjao ili gorio nevidljivim bijelim plamenom, a da se razbuktao i objavio cijelomu svijetu danas kako bi simbolična katedrala u predsmrtnom hropcu pokušala još jednom, možda posljednji put podsjetiti zabludjelo stado na sebe, to jest na ono što predstavlja. Ali bio je to, bojim se, samo još jedan vatreni spektakl pod pustim nebom. Zato bi srednja i istočna Europa trebale razmisliti još jednom razmisliti što to ''europski put'' uistinu jest. Prije nego što nije i nad njima nebo potpuno opustjelo.
Ah, da, red je da za kraj navedem i završetak Šimićeve pjesme s kojom sam i otpočeo ovu kolumnu: ''Ne lete više duše gore ko laste./ Čovjek u zemlju legne i sav se raspe./ K Bogu izgubismo pute./ Pjesnici stoje pred ništavilom, i ćute.''
geopolitika.news ruj. 24, 2019
Politička buka stvorena kaotičnim izlaskom Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije usmjerila je medijsku pozornost na modalitete i posljedice Brexita i u sjenu gurnula pitanje stvarnih razloga britanskog napuštanja Europske integracije.
Stječe se čak dojam da je britanska politika to učinila impulzivno, bez nekog unaprijed stvorenog plana, a dio javnosti prepariran europskim mainstream medijima čak vjeruje da je o sudbini britanskog sudjelovanja u Europskoj uniji odlučio na referendumu ruralni i starački dio britanskog stanovništva.
Prava se istina uvijek , pa tako i ovoga puta, nalazi u financijskim sferama moći i političkog odlučivanja. Jednostavno rečeno, izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije nije ništa drugo do panični i grčeviti bijeg s punim vrećama prljavog novca, prikupljenog u ispostavama već stvorenog novog britanskog carstva poreznih oaza. Ujedinjeno Kraljevstvo, u situaciji kada najmoćnije države Europske unije predvođene Njemačkom sve manje žele tolerirati utaju poreza svojih građana i prebacivanje abnormalnih svota novca u offshore zone, ili tkzv. porezna utočišta, povlačenjem iz strukture unije želi sačuvati svoje novostvoreno financijsko carstvo.
Može se reći da Ujedinjeno Kraljevstvo zapravo bježi iz Europske unije i to iz istih razloga zbog kojih Švicarska nikada nije željela pristupiti europskoj integraciji.
Ujedinjeno Kraljevstvo, svjesno prihvaćajući rizik, odlazi na nepoznate putove, ali s druge strane i samo pristupanje Europskoj ekonomskoj zajednici, kasnije EU bilo je za London također put u nepoznato. Unutar europskih integracija odradili su što im je bilo potrebno, koristeći unijin multiplikator moći, pa je ionako moćna britanska država izvukla korist koja se danas može mjeriti ne u milijunima ili milijardama eura, nego u bilijunima.
Simulirajući kroz dugogodišnje razdoblje korektnu i lojalnu članicu EEZ-a, a kasnije Europske unije, ispod stola je gurala svoj dugoročni plan stvaranja novoga carstva. Ono više nije bilo teritorijalno nego financijsko.
Cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo praktički je pretvoreno u poreznu oazu u koju se slio prljavi novac iz poreznih utaja, krijumčarenja droge, oružja, roblja i svih mogućih mutnih poslova sa svih strana svijeta. Carstvo financijskih usluga koje je izgradilo Ujedinjeno Kraljevstvo ujedinilo je sve političke opcije od lijevog do desnog ruba političkog spektra i sve rasne i etničke razlike klijenata. U njene porezne oaze kako na samom britanskom tlu, tako i u 14 prekomorskih teritorija ulagali su i dalje ulažu svi koji pljačkaju svoje vlastite države, od desno i lijevo orijentiranih latinskoameričkih hegemona i njihovih bogatih patrona kojima služe, transnacionalnih kompanija, kineskih novostvorenih tajkuna do ruskih političara i gospodarskih oligarha. U britanskim bankama, zakladama i sličnim financijskim ustanovama u offshore zonama pod britanskom jurisdikcijom nalazi se novac i najvećih neprijatelja, pa i onih koji u ovome trenutku međusobno ratuju. Tamo je i višestruko očišćen i upakiran novac islamističkih terorističkih organizacija zajedno s utajenim novcem političkih moćnika iz država koje predvode beskrajni rat protiv terorizma i tih istih terorističkih skupina. Čak je i sama britanska kraljevska kuća svojim primjerom, ulažući novac u britanske offshore zone, pokazala kako je poželjno ulagati novac, kojem se formalno-pravno gubi svaki trag, u britanski sustav pranja novca i poreznih utočišta.
Britanskoj politici, stoga, više odgovara tkzv. tvrdi Brexit ili napuštanje unije bez dogovora jer kida sve veze Ujedinjenog Kraljevstva s regulatornim sustavom Europske unije. Odatle i grčevita borba moćnih dijelova britanskog političkog establišmenta da se provede upravo takav Brexit, za što su, najvjerojatnije, pridobili dvor i samu kraljicu.
Britanska politička elita zaokupljena je provedbom zadaće za račun centara financijske i gospodarske moći Ujedinjenog Kraljevstva, koncentriranog u londonskom City-u. Ujedinjeno Kraljevstvo, motivirano svojim geoekonomskim i geopolitičkim interesima, izlaskom iz Europske unije štiti svoje novostvoreno carstvo poreznih oaza, što na svom matičnom teritoriju što na svojim prekomorskim teritorijima. Procjenjuje se da je u britanskim financijskim institucijama i tvrtakama za pružanje financijskih usluga smještenim u tim poreznim oazama pod britanskom vlašću, počevši od britanskih Kanalskih otoka Man, Guernesey i Jersey do prekomorskih teritorija pod vlašću britanskih guvernera kao što su Britanski djevičanski otoci, Kajmanski otoci, Bermudi i otoci Turks & Caicos deponirano gotovo 21 bilijun dolara. Za usporedbu, prosječni godišni britanski BDP je oko 3 bilijuna dolara. U odnosu na veliki teritorij Ujedinjenog Kraljevstva otoci Turks & Caicos površine od svega 616 kilometara kvadratnih sa jedva 60-ak tisuća stalnih stanovnika i britanskim guvernerom minijaturni su dio britanskog teritorijalnog suvereniteta . No oni su, prema think-tanku „Tax Justice Network“, na samom vrhu tkzv. indeksa financijske tajnosti unutar britanske mreže poreznih oaza i vuku znantan dio vanjskih ulaganja i ostvarenog profita.
Iznos deponiranog novca na njima nemoguće je utvrditi, ali je poznato da su ti otoci jedan od najizdašnijih elemenata britanskog sustava poreznih utočišta. Prema izvješću „Tax Justice Networka“ indeks financijske tajnosti za cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo tijekom 2018. godine bio je 42 (od 100), otoka Man 64, Jerseya 65, Britanskih djevičanskih otoka 69, Gibraltara 71, Kajmanskog otočja 72, Guernseya 72, Bermuda 73 i otočja Turks & Kaico rekordnih 77.
Izvješće „Tax Justice Networka“ za 2018. godinu navodi da se „ovaj nesrazmjer veličine i ostvarenog profita ne događa slučajno. London voli obavljati svoj prljavi posao drugdje pružajući učinkovitu masku i alibi svojim bankarima, državnim dužnosnicima i svim političarima. Zato tvrdimo da britansko carstvo poreznih oaza treba tretirati kao jedinstvenu cjelinu s Ujedinjenim Kraljevstvom i Londonom u središtu, pa bi se indeks bankarske tajnosti za cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo trebao određivati prema otocima Turks & Caicos, dakle umijesto indeksa 42 Ujedinjeno Kraljevstvo trebalo bi imati indeks 77, koliki je najveći indeks unutar britanske mreže poreznih oaza“. „Tax Justice Network“ drži da bi zbog izgrađene i funkcionalne bogate mreže poreznih utočišta Ujedinjeno Kraljevstvo moralo biti uključeno na crnu listu Europske unije i na svaku drugu listu na kojoj se utvrđuju države koje su porezne oaze.
Dužnosnici Ujedinjenog Kraljevstva zapravo više i ne skrivaju što žele postići i gotovo sami proglašavaju Ujedinjeno Kraljevstvo velikim poreznim utočištem. Tako još sredinom 2016. godine tadašnji britanski ministar financija George Osborne najavljujući spuštanje korporativne porezne osnovice na 15 posto otvoreno izražava nadu da bi time Velika Britanija postala atraktivnom poreznom oazom i ne ostavlja previše sumnje da se izlazak iz Europske unije pokušava provesti upravo u svrhu veće slobode u dizajniranju nacionalne porezne politike, odnosno održavanja već uspostavljenog carstva poreznih oaza, izvlačeći ga iz regulative Europske unije. Osborne je naglasio da se „Ujedinjeno Kraljevstvo planira transformirati u visoko konkurentno gospodarstvo s niskim korporativnim porezima i s globalnim fokusom“. Dešifrirano, Osborne je zapravo izjavio da se Ujedinjeno Kraljevstvo zapravo želi transformirati u globalnu poreznu oazu. Danas je ona upravo to što je 2016. godine priželjkivao tadašnji britanski ministar financija i to je jedan od ključnih razloga zbog kojeg gotovo panično napušta sustav Europske unije i njezine regulatorne mehanizme.
Istaknuti hrvatski računovodstveni i porezni stručnjak Vlado Brkanić, kako prenosi „Poslovni dnevnik“ od srpnja 2016. godine drži da su Osbornove najave logičan i očekivan korak kad je u pitanju smjer britanske politike nakon Brexita. „S obzirom da već jesu porezna oaza ne iznenađuje previše da će Britanci u tome pokušati biti još bolji. Velik je broj država sjedišta nekih od svojih najpozantijih multinacionalnih korporacija preselio u Britaniju, a ukoliko stopu poreza na dobit spuste na najavljenih 15 posto ostvarit će konkretne prednosti i postati vrlo atraktivna sredina za investitore. Naravno, ostaje za vidjeti kakve će biti reakcije zemalja članica EU, OECD-a, te u konačnici samog tržišta“, zaključuje Brkanić . „Poslovni dnevnik“ u svome članku pod naslovom „Britanija izlaskom iz Europe postaje porezna oaza“ zaključuje: „Britanija, čini se, planira iskoristiti najbolje od onoga što joj se nudi- stvoriti poreznu oazu, zadržati pristup europskoj ekonomskoj zajednici, a istovremeno umaknuti radarima regulatorne Europske Komisije.
Već u siječnju 2017.godine najviši britanski dužnosnici postaju još otvoreniji i tadašnja premijerka May i njen Chancellor of the Exchequer, odnosno ministar financija Philip Hammond najavili su strategiju razvoja „Singapura na Temzi“, dakle stvaranje porezne oaze sa srcem u Londonu koja će biti ravna samom Singapuru, jednoj od najsnažnijih poreznih oaza u svijeta. Singapur, kao simbol porezne oaze, je prošlih desetljeća proširio svoju ulogu offshore financijskog središta i trenutno je rangiran na petom mjestu financijske tajnosti (67 od 100). Od tada i drugi visoki dužnosnici Ujedinjenog Kraljevstva, među kojima i bivši ministri vanjskih poslova Jeremy Hunt i ministar unutarnjih poslova Sajid Javid, jasno nagovješćuju da će upravo Singapur, odnosno nadogradnja i očuvanje britanske mreže poreznih oaza biti model koji će Ujedinjeno Kraljevstvo slijediti nakon Brexita. Britanski dužnosnici sasvim otvoreno koriste sintagmu „Singapur na Temzi“ kao najavu budućeg razvoja Ujedinjenog Kraljevstva. Sajid Javid, koji je i sam nekada bio bankar u Singapuru, najavljuje da će politika smanjenja poreza i daljnja deregulacija financijskog sektora biti „strategija šoka i strahopoštovanja“ u cilju transformacije ekonomije Ujedinjenog Kraljevstva nakon Brexita. Sam pojam „Singapura na Temzi“ može se sažeti u nekoliko točki. Prije svega riječ je o politici smanjenja poreza za korporacije i strane bogate fizičke osobe, koje bi ulagale u britanske financijske institucije, potom korištenje poreza kao fiskalnoga oružja prema vanjskim konkurentima, porezne mjere usmjerene na privlačenje nerezidentnih ulaganja u Veliku Britaniju, svobuhvatna deregulacija, uklanjanje velikog dijela socijalne zaštite i zaštite okoliša, izbjegavanje poštivanja međunarodnih mjera protiv pranja novca, odobravanja viza i prava boravka u Ujedinjenom Kraljevstvu bogatim nebritanskim građanima, dakako, uključujući i korumpirane političare stranih država i sve vrste aktera ilegalnih financijskih tokova. Naravno, ništa od toga nije novo. Ujedinjeno Kraljevstvo zacrtalo je svoj put prerastanja u najveću svjetsku poreznu oazu još krajem 50.-ih godina prošlog stoljeća i uporno je slijedilo tu strategiju razvoja pod svim vladama, bile one konzervativne ili laburističke sve do današnjih dana.
Tako Ujedinjeno Kraljevstvo od nekadašnjega carstva koje je osvajalo otoke s blagom postaje carstvo otoka u kojem skriva tuđa blaga.
Britanska politika ostaje dosljedna, i početkom rujna ove godine britanski premijer Boris Johnson ponovo koristi sintagmu „Singapura na Temzi“, a otišao je i korak dalje pa je izjavio da zapravo želi izgraditi piratsku ili gusarsku („buccaneering“ ) Britaniju. Odmah je reagirala njemačka kancelarka Angela Merkel govoreći u Bundestagu, kojom prilikom je naglasila da će Ujedinjeno Kraljevstvo predstavljati veliku ekonomsku opasnost ukoliko mu uistinu bude omogućeno postati „Singapur na Temzi“, dajući do znanja da Njemačka i Europska unija potpuno jasno vide razloge zbog kojih Ujedinjeno Kraljevstvo pokušava odustati od sporazumnog Brexita.
Nakon izlaska iz Europske unije Ujedinjeno Kraljevstvo namjerava, razvijajući doktrinu globalne Velike Britanije (Global Great Britain) kao globalnog financijskog carstva, zaštićenog vojnom i diplomatskom silom, sklapati unilateralne, trgovinske, carinske i financijske sporazume s državama iz tkzv. anglosfere, prije svega sa SAD-om i Australijom, te moćnim zaljevskim petromonarhijama na čelu sa Saudijskom Arabijom i svojim starim azijskim saveznicima. Usporedno pokušat će zadržati svoj politički i financijski utjecaj u kontinentalnoj Europi, pokušavajući sklopiti bilateralne sporazume što je već ovih dana pokušala s Francuskom, iza leđa Njemačkoj, ali joj nije prošlo. Svoj utjecaj u Europi zadržat će i preko NATO-a gdje je nakon lidera SAD-a jedna od najvažnijih članica.
Indikativno, SAD s kojim Ujedinjeno Kraljevstvo nakon Brexita namjerava sklopiti specijalno savezništvo s ekskluzivnim i za Britance lukrativnim financisjkim, trgovačkim i vojnim sporazumima, zauzuma drugo mijesto na listi svjetskih poreznih utočišta, odmah nakon Švicarske.
Ujedinjeno Kraljevstvo sa svojim prekomorskim teritorijima na toj listi poreznih oaza odmah je nakon SAD-a, dakle treće na rang listi, a slijedi ga Hong Kong i Singapur. Hong Kong, iako pod kineskim suverenitetom i dalje za Ujedinjeno Krljevstvo kao i za Peking obavlja financijske transakcije koje su duboko u zoni poreznih utaja. Indikativno je ponovo i to da upravo sa Singapurom, kao moćnom poreznom oazom, Ujedinjeno Kraljevstvo kao i sa SAD-om namjerava uspostaviti specijalne gospodarske, političke i vojne odnose u okviru FPDA saveza. Postaje sve očitije da je stvarni britanski plan nakon napuštanja Europske unije definiran u agendi tkzv. Global Great Britain – stvaranje moćnog financijskog bloka sa zemljama tkzv. anglosfere, prije svega SAD-om i saveznicima iz azijskog obrambenog sustava „Five Power Defence Arrangmetts“ (FPDA) u koji, pored Australije i Novog Zelanda, ulaze i Malezija i moćna porezna oaza Singapur. Takav blok trebao bi posebnim uvjetima za investitore, odnosno ulagače novca nepoznatog i neprovjerenog porijekla u doba nove globalne podjele karata i nadmetanja za kontrolu svjetskih bogatstava sebi privući masivni, možda i najveći dio svjetskog financijskog kapitala. To bi bloku tradicionalno pomorskih sila stvorilo financijski dominantnu poziciju nad kontinentalnom Europom, Europskom unijom i njenom predvodnicom Njemačkom.
Usporedno, to novo britansko financijsko carstvo i mogući zajednički blok sa SAD-om i i bliskim saveznicima koji je u obliku tkzv. meke moći, bilo bi zaštićeno američkom vojnom silom i elementima britanske „tvrde moći“ koja se ponovo rekonstruira. Ubrzano se gradi nova britanska ratna flota sa sposobnošću djelovanja ne samo po pomorskim ciljevima nego i duboko po unutrašnjosti euroazijske kopnene mase. Britanske snage ponovo se raspoređuju na pozicije nekadašnjeg kolonijalnog carstva ili „istočno od Sueza“ , odakle su povučene nakon odluke britanskog premijera Harolda Wilsona u siječnju 1968. godine. U tišini se obnavlja trajna britanska vojna prisutnost u Perzijskom zaljevu, u bazama u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Omanu i Bahreinu, i razvija vojna suradnja sa saveznicima u Indopacifičkoj regiji.
Očito, veliki bijeg s punim vrećama prljavog novca Ujedinjeno Kraljevstvo planirano i sistematski provodi uz korištenje svih elemenata svoje ekonomske, diplomatske, ali i vojne moći.
Hrvatski i europski identitet i vrjednote
Prof. dr. Neven Šimac, IKA/TU, 26.03.2019.
U ponedjeljak 25. travnja u Osijeku održan je treći korizmeni susret pod nazivom „Hrvatski i europski identitet i vrjednote“. Predavanje/tribinu vodio je prof. dr. Neven Šimac, doktor prava sveučilišta Paris II, stručnjak u području političkih i državno-upravnih znanosti, bogate znanstvene, predavačke i konzultantske karijere te utjecajni katolički intelektualac.
Temu predavanja motivirale su brojne činjenice koje ukazuju na krizu u Europskoj uniji; od neslaganja oko migrantske, vanjske i obrambene politike do pojave novoga ”hladnog rata”, starenja Europe te predstojeće ekonomske krize. Pojam identiteta usko je vezan uz navedene probleme jer osim što je određen voljom življenja zajedno (nacija), također je određen i osjećajem poistovjećivanja (što je narod) te se postavlja pitanje može li postojati jedan identitet ili će on uvijek biti pluralan.
Šimac je uputio nazočne na povijest naziva i korjena Europe koja se sve do 15. stoljeća nazivala kršćanskim svijetom ili Svetim Rimskim Carstvom, a prvo ujedinjenje pod nazivom Europe javlja se iz potrebe obrane kršćanskog (europskog) svijeta pred Osmanlijama i islamom. Danas su države Europske unije ujedinjene pod krilaticom Ujedinjeni u različitosti, što sa sobom nosi pozitivne strane kao podjelu vlasti, unutarnju i vanjsku solidarnost, ali i negativne poput pitanja o tome koje države pripadaju Europi, mogu li se pravni zakoni temeljiti na ideologiji o ljudskim pravima te kao najizraženija negativnost – pojava mržnje prema vlastitom nacionalnom identitetu. Takav stav prisutan je i u Hrvatskoj unatoč preobilnom povijesnom bogatstvu kulturne pluralnosti (3 jezika, 4 pisma, 5 vjerskih iskustava) i otporu svim vrstama totalitarizmima te je potrebno ponovno, kritičko preispitivanje prošlosti.
Među negativnim stranama ujedinjenja u različitosti izdvajaju se i relativiziranje dobra i zla, pojava sve snažnije individualizacije i gubitka tolerancije nasuprot sve većeg zahtjeva za sigurnosti te izgubljenost u relativizmu i nihilizmu, što su pokazale Europske studije vrjednota i Eurobarometar (statistička institucija EU). Šimac je zaključio da se cijela Europa treba okrenuti prema njezinim izvornim kršćanskim vrjednotama kako bi se uspješno suočila s nadolazećim izazovima i krizama te posebno istaknuo važnost da građani prepoznaju nužnost aktivnoga odnosa prema EU, za što su najbliža prilika upravo izbori za narodne zastupnike u Europskom parlamentu.
https://ika.hkm.hr/novosti/hrvatski-i-europski-identitet-i-vrjednote/
Katolički biskupi pograničnih područja Njemačke, Francuske i Beneluxa u „Pismu europskoj braći i sestrama“ poručuju da je solidarnost i suradnja nacija najbolje rješenje za probleme Europe.
Povlačenje iz Europe nije odgovor, upozoravaju biskupi u dokumentu predstavljenom u ponedjeljak 29. travnja u Luksemburgu, prenosi Kathpress. Predsjednik Vijeća biskupskih konferencija zemalja Europske unije (ComECE) luksemburški nadbiskup Jean-Claude Hollerich pojasnio je da su se osjećali dužni govoriti o stanju u Europi jer dolaze iz dijeceza koje „leže na granicama na kojima svaki dan osjećaju Europu“. Europa osjeća izvjesnu ugroženost – prijete joj Brexit i rastući populizam i nacionalizam, ističe mons. Hollerich ali upozorava da premda postoje osnove za kritiziranje Europe, „bilo bi glupo zanemariti pozitivne aspekte Europske unije“.
Veliki socijalni i migracijski izazovi koji se nalaze pred Europom mogu se riješiti samo dijalogom ispunjenim povjerenjem. Biskupi vjeruju da Europska unija može pridonijeti miru i stabilnosti u cijelom svijetu.
https://ika.hkm.hr/novosti/biskupi-pozivaju-na-europske-izbore/
VOLJA NARODA NIJE I VOLJA POLITIČKIH ELITA Postoji li uopće europski identitet?
Dr. fra Luka Marković, GK, 6. travnja 2019.
Tko tradicionalno misli, biva diskriminiran, prezren kao onaj koji ne prihvaća novo. U strahu od prevelikoga nacionalizma, rasizma i sukoba s novim u Europi se pokušava razvijati novi odnos prema državi tako što se zanemaruje nacionalno i tradicionalno, a govori se o »ustavnom patriotizmu«.
Mađarski znanstvenik Laslo Mero piše u jednom tekstu kako je sa srpskim prijateljima pio šljivovicu. Za razliku od Srba koji su popili sve odjednom, ispio bi znanstvenik svoju čašicu šljivovice u nekoliko gutljaja. Kad su mu rekli da se u Srbiji pije u jednom gutljaju, odgovorio je da je Europljanin i da tamo svatko čini to na svoj način. Taj banalni primjer neuljudnosti, koje je i sam znanstvenik svjestan, oslikava možda ponajbolje priču o europskom identitetu. Iako se neke nacije, prije svega Nijemci i Francuzi, trude postaviti pravila ponašanja, većina članica europske zajednice čini to prema vlastitim običajima i kriterijima, od ekonomije preko politike do kulture života.
Sloboda bez odgovornosti
Zar ne govori nešto o tome ekonomsko ponašanje Grčke, Italije i nekih drugih zemalja koje se ne žele držati zacrtanih kriterija o dopuštenom deficitu? Zar ne govori nešto o tome odbijanje Mađarske, Austrije i nekolicine drugih zemalja da se ponašaju prema islamskim izbjeglicama kako bi to htjela Angela Merkel? Zar se ne odvija nešto slično i na području prihvaćanja liberalnih ideja koje države kao što su Njemačka, Francuska, Nizozemska i neke druge pokušavaju silom nametnuti tranzicijskim zemljama? Zar se ta različitost ne uočava i u odnosu prema religiji, posebno prema kršćanskoj tradiciji?
Svako nametanje umjetnoga identiteta, što se pokazuje u pritiscima za prihvaćanje upitnih liberalnih vrijednosti, ili njegovo svođenje samo na ekonomski i politički faktor, djeluje više razarajuće nego što povezuje. Najbolji primjer za to jesu pokušaji Njemačke i Francuske da nametnu svim članicama isti odnos prema islamskim izbjeglicama i nasilno instaliranje liberalnih ideja.
Dok je za jedne ona još uvijek ono što pripada Europi, drugi se trude zanijekati kršćansku ideju kao temelj europskoga identiteta. Zar se pretjerano protežiranje individualne slobode bez odgovornosti i prema samomu sebi nije pokazalo jako opasnim? Zar kao posljedica takve ideologije ne žive danas milijuni asocijalnih beskućnika u najbogatijim zemljama Europske unije? Po toj logici odgovornost snosi sam za sebe onaj tko se ne snalazi u neokapitalističkom svijetu ponude i potražnje. Zar Velika Britanija nije otišla iz Europske unije zbog straha od islamskih izbjeglica? Nitko ne zna tko će u procesu toga traganja za europskim identitetom otići sljedeći. Ako ne bude dovoljno razboritosti, mogla bi se Europska unija raspasti prije nego uspostavi pravila ponašanja koja sve narode u njoj povezuju i obvezuju.
Recept za »kraj Europe«
Već je svojedobno sociolog Niklas Luhmann upozorio da je na području kulture otvaranje drugomu i drugačijemu pozitivno, ali isto tako može biti vrlo pogubno ako se kod otvaranja za novo izgubi ono bitno tradicionalno tlo pod nogama, ono što pojedincu daje osjećaj pripadnosti, a time i sigurnosti. Taj osjećaj pripadnosti zajednici, pa ni europskoj, ne može se definirati samo ekonomijom, monetarnom politikom i tehnologijom, kako to često propagira politička elita. Najzad, ljude u Europi povezuje mnogo više onoga što nadilazi ekonomske i političke odnose. Povezuje ih pripadnost zajedničkoj povijesti i unatoč mnogim različitostima, zajedničkomu kršćanskomu životnomu usmjerenju koje je i unatoč mnogim devijacijama bilo i dobrim dijelom i danas ostalo temeljem odgoja za etički život, europskoj specifičnoj društvenoj kulturi organiziranja života koja je nastala na temeljima grčke filozofije, rimskoga prava i židovsko-kršćanske religije, prosvjetiteljstvu koje je u polemici s kršćanstvom iznjedrilo racionalan odnos prema životu. U tom procesu formiranja europskoga identiteta nezaobilazni su Francuska revolucija i njezine zasluge za odvajanje civilne od crkvene vlasti.
Europa bez budućnosti
Europski identitet poprima svoja obilježja vrlo rano, već u vrijeme starih Grka, kad se govori o »Orientu i Okzidentu«, pri čemu se ljude i narode Zapada definira kao »politički slobodne«. Upravo taj osjećaj za slobodu bio je kroz čitavu europsku povijest motiv za borbu protiv onoga stranoga što ju ugrožava. Europa je u najkritičnijim trenutcima povijesti znala pokazati pripadnost zajedničkoj ideji slobode, što se izvanredno pokazalo u bitki protiv Osmanlija kod Lepanta. Istina, identitetu Europe pripadaju i određene različitosti, vjerski raskoli, politička, kao i kulturološka i intelektualna sukobljavanja. Naime, identitet Europe identitet je naroda koji su oduvijek imali osjećaj za samostalno, ali i za ono zajedničko što ih povezuje. Ni danas se ne može govoriti o europskom identitetu bez uvažavanja posebnosti naroda. Politika i ekonomija, kako bi to željeli određeni politički krugovi, nije nikada bila jedina odrednica europskoga identiteta. Ako ostane samo na tome, Europa nema budućnosti. Upravo na to upućuje odlazak Velike Britanije iz europske zajednice naroda. Nedostatak zajedničkoga stajališta glede europskih vrijednosti i zajedništva, pogotovo glede pitanja o izbjeglicama, ubrzao je odlazak Velike Britanije. Ako se nastavi s naturanjem samo liberalnih ideja i prisilnoga uređenja o prihvaćanju stranoga, mogle bi otići i druge zemlje. A to bi bio kraj Europe.
Na prvom je mjestu nacija, a onda Europa
Europski identitet kroz stoljeća se gradio na osjećaju pripadnosti prostoru na kojem se osim zajedničkih i individualnih uvažavaju i nacionalne vrijednosti. Istina, i uz različitosti na mnogim područjima, europskomu identitetu pripada i kontinuirana svijest o potrebi mira i pravednosti, odgovornom ponašanju, solidarnosti, slobodi mišljenja, toleriranju drugoga i drugačijega. Kad se govori o europskom identitetu, uvijek treba imati na umu, kako kaže filozofkinja Sylke Nissen, da se o kolektivnom identitetu ne može govoriti kao o onom pojedinačnom. Pritom nije riječ o fizičkom jedinstvu različitih subjekata, nego o identifikaciji nekoga s nečim. Riječ je o specifičnom odnosu osoba prema nečemu, njihovu identificiranju s nečim. A to znači da politika i danas mora poći od pretpostavke da određene norme ponašanja moraju prihvatiti građani i grupacije sa svim svojim specifičnostima.
Svako nametanje umjetnoga identiteta, što se pokazuje u pritiscima za prihvaćanje upitnih liberalnih vrijednosti, ili njegovo svođenje samo na ekonomski i politički faktor, djeluje više razarajuće nego što povezuje. Najbolji primjer za to jesu pokušaji Njemačke i Francuske da nametnu svim članicama isti odnos prema islamskim izbjeglicama i nasilno instaliranje liberalnih ideja, ne uvažavajući specifična društvena iskustva kroz povijest. Sva istraživanja pokazuju da se većina građana Europske unije još uvijek na prvom mjestu identificira nacionalno pa tek onda europski. I to se mora uzeti u obzir u stvaranju europskoga identiteta.
Čovjek tehnologije sklon je destrukciji
Nažalost, danas je, kako primjećuje filozof Friedrich Wolfram, u europskom društvu zbog prevelikoga stavljanja naglaska na ekonomsko došlo upravo do onoga što se nije smjelo dogoditi, do potiskivanja vlastite tradicije i prebrzoga otvaranja za drugačije, novo. Pri tome se zaboravilo na staru mudrost koja upozorava da je čovjeku vrlo važno tradicionalno čvrsto tlo pod nogama na koje se u kriznim vremenima može osloniti, da mu je njegova tradicija važna kao kisik za disanje. Jedan od problema gubitka tradicionalnih vrijednosti jest i stvoreno raspoloženje koje vlada u modernom društvu da je sve normalno i dopušteno. Upravo je to dovelo do problema s kojim se suočava europsko društvo danas, do porasta nasilja i terora, do opasnoga uskrsnuća desničarskih ideologija. Štoviše moglo bi se reći da su te ideje daleko manje opasne u konzervativnijim, tranzicijskim zemljama nego u ekonomski jačim u kojima je kapital potisnuo tradiciju, pa i vjersku.
Ni danas se ne može govoriti o europskom identitetu bez uvažavanja posebnosti naroda. Politika i ekonomija, kako bi to željeli određeni politički krugovi, nije nikada bila jedina odrednica europskoga identiteta. Ako ostane samo na tome, Europa nema budućnosti.
To je dovelo nažalost do toga da su kršćanske vrijednosti kao što su miroljubivost, čestitost, altruizma i transcendentalna usmjerenost prestale biti tema razgovora u mnogim bogatijim europskim zemljama. Profit i ispunjenje želja postali su mali bogovi kojima se klanja europski građanin. Športski su stadioni umjesto crkava postali mjesto liturgijskih rituala, gdje se umjesto Bogu klanja bogovima športašima. Potiskivanje osjećaja za tradicionalne vrijednosti, protežiranjem potpune sekularizacije, kao da čovjek doista živi samo od kruha, vodi automatski i do zaboravljanja da zlo nikada ne spava, da je i čovjek tehnologije sklon destrukciji. Europa živi tako kao da je zlo zauvijek potisnuto, kao da se tehnologijom i profitom mogu riješiti svi problemi, uključujući i traganje za europskim identitetom. Upravo u tome i leži problem, jer kako kaže Jean-Paul Sartre, »nasilje živi od toga da ga čestiti ne smatraju mogućim«. Ali zlo je još uvijek moguće. Kako protumačiti drugačije da se među vodećim ljudima rigidne desnice u Europi, kao i među islamskim teroristima, nalaze mnogi pismeni, a dobrim dijelom i akademski obrazovani ljudi? I jedan i drugi fenomen, kao i sve veći broj pristalica spomenutih ekstremnih stajališta, mogu se promatrati samo u sklopu sve jačega razaranja europske tradicije u kojoj se prosječan građanin mogao osjećati sigurnim, koja mu je nudila orijentaciju i davala pravila ponašanja.
Šestina Nijemaca podržava AFD
Ponekad se čini da se pokušava stvoriti europski identitet bez bitnih svojstava koji su do sada činili europskoga čovjeka europskim. Nestale stare orijentirajuće vrijednosti pod pritiskom vrlo upitnoga novoga. Želja za prebrzom globalizacijom koja se temelji samo na profitu gurnula je u pozadinu vrijednosti na kojima je počivala orijentacija prosječnoga europskoga građanina. A u prirodi svakoga čovjeka leži želja da zna što mu je činiti, da mu se jasno predoči razlika između dobra i zla, da mu se pokaže smjer kretanja u budućnost. Europu bi trebala na poseban način zabrinjavati činjenica da se sve češće čuje potreba za vođama koji bi mogli uspostaviti red i dati orijentacijske vrijednosti, uputiti na istinski europski identitet. Svojedobno je filozof Johann Gottlieb Fichte u vrijeme ugroženosti njemačke nacije i kulture od strane francuskih osvajača apelirao na njemačke građane da se pojača osjećaj za zajedništvo, za onaj njemački kolektivni i nacionalni osjećaj (Wir-Gefuhl). Nešto slično događa se i danas u vremenima velikih previranja u Europi, u vremenima u kojima se građani osjećaju sve više razočarano od etablirane politike, od političke oligarhije koju mišljenje naroda poslije izbora uopće ne zanima. Upravo njemački pripadnici vrlo opasne desničarske stranke AFD pozivaju ponovno na njemački »Wir-Gefuhl«. Broj njihovih pristalica raste svakim danom. Gotovo šestina njemačkoga društva ih podržava, a na prostoru bivšega DDR-a i više od petine. Samo se u tom kontekstu može shvatiti dolazak Macrona na vlast u Francuskoj ili Trumpa u Americi, kao i oduševljenje za Brexit u Velikoj Britaniji.
»Teror« liberalnih ideja
Iako Macronova i Trumpova politička retorika govori o sasvim različitim pogledima na rješenje nastalih problema, izabrana su obojica iz istih razloga, zbog korupcije etablirane politike i potrebe zapadnoga čovjeka za sigurnošću i orijentacijskim identitetom. A kad se kod europskih naroda pojavi potreba za vođama, stvar završava uvijek loše. O tome nam govore na svoj način jasno vremena fašizma i komunizma. Pravo imaju oni koji govore da je demokracija kakvu poznajemo poslije Drugoga svjetskoga rata u krizi. Ta se kriza očituje ponajbolje u nepovjerenju naspram onih koji žele na silu proglasiti europskim identitetom ono što to ne može biti. Nedostatak povjerenja izaziva i »teror« liberalnih ideja koje potiskuju tradicionalne vrijednosti. Izvrgnut preveliku pritisku novoga, europski pojedinac traži spas u starome, pa čak i provjereno opasnome. Ponovno se pojavljuje potreba za mi-osjećajem gdje se pojedinac doživljava kroz grupu kojoj pripada, odbijajući sve novo. I što više politička oligarhija i agresivni liberalizam pokušavaju udaljiti pojedinca od tradicije, to joj se on sve više na negativan način vraća.
Nije tajna da je dekonstruktivizam (Derrida) pokušao umanjiti vrijednost svakoga identiteta, pa i kolektivnoga, uvjeravajući kako je sve samo produkt vremena i kulture. Derridin ideološki obračun s tradicionalnim vrijednostima i starim strukturama iskorištavaju na svoj način lijevi liberali i anarhisti u politici, kakvih na zapadu ima vrlo mnogo u alternativnim političkim pokretima. Samo za razliku od dekonstruktivizma koji na svoj način protežira multikulturalnost i uvijek novo preispitivanje jezično stvorenih pojmova i tradicijske vrijednosti, određeni se agresivni liberalni slojevi trude nametnuti svim silama kao jedine ispravne vrijednosti one koje su donedavno bile diskriminirane.
Politička oligarhija ne želi referendume
U Europi je na pomolu konstrukcija novih, dezorijentirajućih »vrijednosti« na štetu starih. Najbolji primjer za to je shvaćanje obitelji. Umjesto aristotelovskoga i kršćanskoga poimanja obitelji kao mjesta prijateljstva i sigurnosti za opstanak svijeta, lijevi liberali pokušavaju razoriti stari pojam obitelji i nametnuti novi. Dok se na jednoj strani prihvaća ideja dekonstruktivizma da su stari pojmovi, pa i pojam obitelji, samo produkt vremena i kulture, pokušava se nova definicija istospolne obitelji nametnuti kao jedina ispravna. Tko tradicionalno misli, biva diskriminiran, prezren kao onaj koji ne prihvaća novo. U strahu od prevelikoga nacionalizma, rasizma i sukoba s novim u Europi se pokušava razvijati novi odnos prema državi, tako što se zanemaruje nacionalno i tradicionalno, a govori se o »ustavnom patriotizmu« (Habermasov Verfassungspatriotismus).
Međutim za ustavni patriotizam, konsenzus mišljenja o životnim vrijednostima, potrebna je legitimacija naroda. To znači da je referendum nužnost. Nažalost politička oligarhija ne želi referendume. U slučaju ozbiljnoga sučeljavanja različitih mišljenja o različitim liberalnim pojmovima, kao i o sve jačem nadiranju stranoga, narod bi se mogao i drugačije odlučiti. Upravo bi se time uspjelo ojačati vezanost uz ideju Europe i europskoga identiteta, koji ne mora bezuvjetno isključivati staro i nacionalno. Ali kad bi političke elite i prihvatile referendum te kad bi došlo do konsenzusa o novim vrijednostima, ostaje upitno hoće li ih prihvatiti oni koji su našli utočište u Europi, a žive u getima u kojima se vrlo malo europskoga prakticira, od sudstva preko odgoja do jezika.
Vlada strah od novoga
Umjesto definiranja jasnoga europskoga identiteta koji bi mogao osigurati jedinstvo multikulturalnosti mogao bi se Europi dogoditi sukob oko pitanja novoga i staroga, oko pitanja istinskoga europskoga identiteta. Jer dok se jednima pokušava potpunom sekularizacijom izbiti kršćansko tlo pod nogama, vlada strah od novoga koje čeka priliku za popunjavanje praznoga ideološkoga prostora u Europi. Poneki od potpuno sekulariziranih političara kažu da islam pripada Europi, a time i europskomu identitetu. Pitanje je samo je li moguća Europa, europski identitet, bez kršćanstva koje pripada genima Europe?
Između Orbana i Macrona, Europe i srpskoga kulturnog prostora
Uoči skorašnjih euroizbora mađarski šef vlade Viktor Orban i njegova stranka Fidesz našli su EPPMeđu dvanaest stranaka koje mu se na razini EPP-a suprotstavljaju, začudo, nema Plenkovićeva HDZ-a i Vučićeve Napredne stranke. Ako dođe do glasovanja, bilo bi dobro znati kako će glasovati. Zasad na „Zapadnom Balkanu“ samo izvršavaju ekonomsko propagandni program (epepe) za potrebe EPP-a i Europske komisije.se na udaru dvanaest stranaka članica Europske pučke stranke (EPP). Traže njihovo isključenje iz članstva, čime Piskačse suprotstavljaju mađarskome puku koji je slobodnom voljom izabrao Orbana i dao povjerenje Fideszu. Orban je i prije Trumpa napravio otklon od globalizma, proklamiravši unutar EU politiku „prvo Mađarska“. Među dvanaest stranaka koje mu se na razini EPP-a suprotstavljaju, začudo, nema Plenkovićeva HDZ-a i Vučićeve Napredne stranke. Ako dođe do glasovanja, bilo bi dobro znati kako će glasovati. Zasad na „Zapadnom Balkanu“ samo izvršavaju ekonomsko propagandni program (epepe) za potrebe EPP-a i Europske komisije.
EPP čini više od sedamdeset stranaka. Zahtjev za isključenje pokušaj je discipliniranja Mađarske na razini EU. Orban je, naime, u jeku priprema za euroizbore pokrenuo kampanju protiv eurounijske imigrantske politike, koju podupiru i mnogi čelnici pripadnici EPP-a. Među njima i karikaturalni predsjednik Europske komisije Jean Claud Juncker. U međuvremenu Orban je prekinuo kampanju, a one koji zagovaraju njegovo izbacivanje nazvao je „korisnim idiotima“ uglavnom lijevih protivnika EPP-a. Na meti eurofilskih „pučana“ zasad je samo Orban. No, budeći se iz duboka sna mađarski primjer slijede i mnoge druge države EU, osim, dakako, Hrvatske. Stoga je za očekivati da će se lista nepodobnih za izbacivanje širiti po Italiji, Španjolskoj, Njemačkoj...
Macron – europski drug Tito
Dok se unutar EPP-a nastoji disciplinirati Orbana, francuski predsjednik Emmanuel Macron objavio je „kolumnu“ koja podsjeća na dekrete bivših predsjednika centralnih komiteta komunističkih partija. Izmislio je neprijatelje Merkel Macron„Europe“ i zaključio kako ona još od Drugoga svjetskoga rata nikad nije bila ugroženija. Tko je tako silno ugrožava? Nacionalizam. Naime: „Nacionalizam ne nudi ništa. To je projekt koji odbija“. Globalizam, navodno, spaja, ali brišući nacionalne države i identitete – zaboravio je napisati Macron.
I baš kao nekadašnji komunistički borci protiv, primjera radi - hrvatskoga nacionalizma u Jugoslaviji, predložio je osnivanje europske agencije za zaštitu demokracije. Njezin zadatak bio bi sprječavanje manipulacije i financiranja europskih stranaka iz inozemstva – kaže Macron, čija je popularnost u Francuskoj mjerljiva mikroskopom. Poslije „agencije“ idući korak mogao bi biti osnivanje europskoga Odjeljenja za zaštitu naroda (EOZN-a) od nacionalizma i populizma. Tom prijedlogu značajno bi mogle svojim iskustvom pomoći članice EPP-a iz Hrvatske i Srbije sklone jugoslavenskoj i velikosrpskoj ideji.
Založio se Macron, žustro kao do jučer agilna A. Merkel, za jačanje globalne konkurentnosti EU. Moguće je, dakle, TitoTitoKao da je Macronovu kolumnu pisao osobno „drug Tito“. Potvrđuje to i Macronova demokratski nesaglediva rečenica pisana za antologiju eurounijske gluposti: „Ne smijemo dopustiti populistima, nacionalistima, koji nemaju rješenja ni za što, koji iskorištavaju nezadovoljstvo naroda da dođu na naša mjesta“. U Hrvatskoj taj se naputak već provodi. Još od Titove 1945.da se Macron poveže s Budimirom Lončarom i iznesu zajednički prijedlog o tome da EU uđe u pokret nesvrstanih, kako bi ojačala globalnu konkurentnost bankarskog lobbyja koji ga je izgurao na čelo Francuske. Osobito stoga što su suvremeni „vanjski neprijatelji“ merkantilističko-globalistički ustrojenog centralnog komiteta EU postale i SAD s Trumpom, i Kina s Komunističkom partijom, i Rusija s Putinom, pa i Velika Britanija s pozitivnim rezultatom referenduma o izlasku iz EU. A unutarnji je neprijatelj – „nacionalizam“.
Kao da je Macronovu kolumnu pisao osobno „drug Tito“. Potvrđuje to i Macronova demokratski nesaglediva rečenica pisana za antologiju eurounijske gluposti: „Ne smijemo dopustiti populistima, nacionalistima, koji nemaju rješenja ni za što, koji iskorištavaju nezadovoljstvo naroda da dođu na naša mjesta“. U Hrvatskoj taj se naputak već provodi. Još od Titove 1945.
Hrvatska je riješila problem nacionalizma!
Jedna od država koja je u ovom trenutku riješila izmišljeni europski „problem nacionalizma“, jest, dakle, Hrvatska. Taj Orbanje posao u Hrvatskoj odlično odradio posttuđmanovski HDZ. Naravno da se to od nacionalnoga pokreta nije očekivalo. Nacija je u šoku još od Sanadera. Bivši pokret, sada član EPP-a, već dva desetljeća ne dopušta da se dogodi hrvatska inačica Orbana, ili neki novi Tuđman koji je svojedobno mladom Mađaru, ne bez razloga, bio uzorom. Provodi se detuđmanizacija, ne samo u društvu, već i u HDZ-u. Marginalizirani su tamo tuđman-orban-trumpovci, a favorizirani merkel-juncker-macronovci.
Pa i domoljubna oporba od koje se očekuje politička odgovornost za stanje države i nacije, počela se gađati pekmezom i dijeliti na „suvereniste“ i „nacionaliste“ (kao prekjučer na „čiste“ i „prečiste“ pravaše), dokazujući da im je draže čekati (i nikad dočekati!) personalne promjene u vrhu HDZ-a, te, potom, tobožnji povratak HDZ-a na temeljna načela – kojemu bi se oni tada priklonili na ovaj ili onaj DetuđmanizacijaBivši pokret, sada član EPP-a, već dva desetljeća ne dopušta da se dogodi hrvatska inačica Orbana, ili neki novi Tuđman koji je svojedobno mladom Mađaru, ne bez razloga, bio uzorom. Provodi se detuđmanizacija, ne samo u društvu, već i u HDZ-u. Marginalizirani su tamo tuđman-orban-trumpovci, a favorizirani merkel-juncker-macronovci.način. Umjesto da se prime ozbiljnoga političkog posla. Oporba ne odgovara zahtjevima vremena ni na programskom, ni na praktičnom planu.
Plenković danomice demantira njihova očekivanja, koja računaju na rehabilitaciju HDZ-a. On upravo pred HDZeuroizbore uvodi u HDZ treći detuđmanizirani naraštaj otpravnika poslova spremnih za bruxelleske direktive i hrvatsku šutnju. Sve i da padne s čela stranke, njegova politika ostaje, ostaju i oni koji ga šutnjom podupiru. Nema, dakle, nijednoga objektivnoga pokazatelja o tomu da su samo promjenom predsjednika nade u rehabilitaciju HDZ-ove politike realne prirode. Tko je taj svemogući spasitelj na vrhu? Po čemu bi to bili, recimo, najnovijom hrvatskom šutnjom obilježeni, a u javnost gurnuti Stier, Kovač, Karamarko...?
Macron, dakle, kao samonametnuti europski Tito može biti izuzetno zadovoljan stanjem pozicije i oporbe u Hrvatskoj. Pozicija šuti, a oporba je u tragikomičnom očekivanju Godota. Nema hrvatskoga nacionalizma, a na srpski nacionalizam u Hrvatskoj ionako nitko ne upozorava. Osobito ne hrvatski europučani od kojih se to očekuje. KulturaI prethodna agresija s elementima genocida započela je uspostavom srpskih kulturnih prostora. Macron o tomu nema pojma. Juncker, također. Tražitelji Orbanova izbacivanja, još i manje. Tko bi, dakle, europske pučane (i NATO partnere) trebao obavijestiti o tome da Srbija - jednostrano opetuje svoje imperijalističke ciljeve? Napredna stranka Aleksandra Vučića ili Hrvatska demokratska zajednica Andreja Plenkovića?Naprotiv, uveli su posebnu vrstu vlade, inkluzivističku! Hrvatski pučani izbacili su samo hrvatski nacionalizam, a koaliraju sa srpskim. Doista pučki!
Srbijanska Povelja je hrvatski i europski problem
Vanjski neprijatelj EU, Velika Britanija, prije izlaska iz EU uz nesebičnu pomoć Tonyja Blaira lansirala je Aleksandra Vučića (četnika) kao „sidro stabilnosti jugoistoka Europe“, što je Bruxelles prihvatio, Berlin operacionalizirao, a prošle godine izvršio Zagreb, pojačavši „sidro stabilnosti“ nebulozom o „europskom Vučiću“. Pa kad je tako kako Vučić Kosovjest, Beograd je odlučio iskoristiti sidro i euroimidž, previranja unutar EU i hrvatsku šutnju. Donio je u suradnji s Republikom srpskom 4. ožujka 2019. Povelju o srpskom kulturnom prostoru (u 12 „tačaka“). O njoj članice EPP-a nisu donijele nikakvo stajalište. Kad ga budu donosile, bit će prekasno, kao i obično.
O čemu se radi dodatno piše beogradska Politika: „Strateško polazište srpske kulturne politike, saglasni su ministri, da bude zasnovano na uverenju da je, pre svih širih integracija, prvi i nezaobilazni korak jačanje kohezije unutar srpskog kulturnog prostora“. Dakle, „pre svih širih integracija“. Srpski kulturni prostor u Povelji nije omeđen granicom Republike Srbije. To su, zapravo, sve „oblasti“ i „krajine“ velike Srbije u permanentnom nastajanju „na prostoru bivše Jugoslavije“, dakle, i Hrvatske. I prethodna agresija s elementima genocida započela je uspostavom srpskih kulturnih prostora. Macron o tomu nema pojma. ZPJuncker, također. Tražitelji Orbanova izbacivanja, još i manje. Tko bi, dakle, europske pučane (i NATO partnere) trebao obavijestiti o tome da Srbija - jednostrano opetuje svoje imperijalističke ciljeve? Napredna stranka Aleksandra Vučića ili Hrvatska demokratska zajednica Andreja Plenkovića?
Tko će u Hrvatskoj Povelju istaknuti u prvi plan makar tijekom kampanje za euroizbore? HDZ? NZH? Hrast? Ili, SDP i amsterdamci? Sadržaj srbijanske Povelje zapravo je ne samo hrvatski, već i europski problem čak i u kontekstu Macronove ekonomsko-propagandno-programski titoističke kolumne. Riječ je o pretjeranome nacionalizmu, koji nužno vodi prema promjeni granica. Ako pak nije riječ o europskome problemu, onda je riječ o uskladbi EU i Beograda glede ustroja „Zapadnoga Balkana“ uz prešutni blagoslov službenoga Zagreba. No, o tomu hrvatski puk nije izviješten, premda bi ga njegovi zastupnici u Europskom parlamentu morali obavijestiti – prvenstveno naši europučani. Onako kako mađarski europučanin Orban obavještava mađarski puk o svim ozbiljnim učincima i posljedicama politike vrha EU za njegov narod i državu.
Masovne migracije – hoće li srednjoistočna Europa i Hrvatska išta naučiti na pogrješkama zapadne Europe?
Ministar unutarnjih poslova, Davor Božinović, danas je gostovao na N1 televiziji i komentirao aktualne teme.
Komentirao je, među ostalim, i pitanje migranata. Na pitanje „Koliko je zabilježeno kaznenih djela od strane migranata?“ Božinović je rekao: „Nema takvih situacija, uglavnom ti ljudi gledaju kako što prije proći, nije njihov motiv krađa ili napastovanje, oni gledaju kako prije proći. Hrvatska je među najsigurnijim zemljama ne samo u Europi, nego i šire. To je zato što hrvatska policija radi 24 sata dnevno.“
Nema nikakve sumnje da gotovo svi migranti žele otići iz Hrvatske dalje na zapad, posebno u države s izdašnom mrežom socijalne sigurnosti. Složit ćemo se i s time da je Hrvatska za sada nedvojbeno jedna od sigurnijih država u Europi. No, tvrdnja da nije bilo počinjenih kaznenih djela od strane migranata izaziva prilično velike sumnje u njezinu vjerodostojnost.
Pogledajmo samo neke od naslova hrvatskih medija u posljednjih nekoliko mjeseci:
Skupina migranata provalila u pet kuća na Malom Platku
Migranti provaljuju u kuće kod Rijeke, Plitvičkih jezera i Korenice
Tko provaljuje u vikendice u zaleđu Rijeke? Mještani sumnjaju na migrante, policija čeka istragu
ZBOG KRAĐE AUTOMOBILA UHIĆENA DVA SIRIJCA NA PODRUČJU METKOVIĆA Uhićeni su kad su se zaustavili na odmorištu
Navedeni naslovi nisu „iskopani“ iz nekih opskurnih „desničarskih“, „populističkih“, „fašističkih“ ili „rasističkih“ portala, nego je riječ o tzv. mainstream medijima. Ili, dakle, lažu navedeni mediji, pa bi ih trebalo sankcionirati, ili ministar – eufemistički govoreći – želi malo uljepšati situaciju. Situacija je glede kriminala migranata, doduše, daleko gora u susjednoj Bosni i Hercegovini (gdje boravi nekoliko tisuća migranata), no tvrdnja da u Hrvatskoj uopće nije bilo kaznenih djela migranata izgleda krajnje upitnom.
S druge strane, sudeći po napadima inozemnoga ljudskopravaškog sektora na hrvatsku policiju, čini se da redarstvo dobro radi svoj posao. Nadamo se da će – unatoč pritiscima i optužbama koji će se nedvojbeno s vremenom povećavati (u čemu će sudjelovati i domaća NGO industrija, do sada specijalizirana i zadužena za proizvodnju ustaških zmija i fašističkih dinosaura) – policija i dalje nastaviti što kvalitetnije kontrolirati hrvatske granice i čuvati sigurnost hrvatskih građana. To je jako u interesu svih vladajućih političara u Hrvatskoj, kako onih sadašnjih tako i onih budućih, jer je uz doznake iseljenika upravo turizam (enorman udio u BDP-u) jedan od glavnih faktora koji sprječavaju državni bankrot i neutraliziraju socijalne nemire u državi (tu se može dodati i siva ekonomija, no to je posebna priča). Bilo kakva nesigurnost unutar hrvatskih granica, praćena eventualno i naručenim člancima konkurencije u inozemnim medijima, mogla bi preko noći srušiti hrvatski turizam.
Masovna silovanja žena – fenomen koji se proširio Europom
Međutim, postavlja se pitanje: kakvo je stanje na zapadu Europe kad su u pitanju kriminal i napastovanje?
Mainstream medij Jutarnji list prošle je godine (autor: Đino Kolega) objavio članak o situaciji u Švedskoj, danas najvećemu multikulturalnom eksperimentu u Europi. Masovne i nekontrolirane migracije u toj su državi snažno narušile sigurnost građana, pojedini dijelovi države s bogatom židovskom tradicijom ispražnjeni su od Židova, stopa kriminala i silovanja u enormnom je porastu, a u pojedine dijelove države (tzv. no-go zone) ni hitna i vatrogasci više ne ulaze bez pratnje policije.
Masovna grupna silovanja u Kölnu na Silvestrovo 2016. godine obišla su svjetske medije, pa je i britanski Daily Mail morao priznati da je silovanje žena od strane migranata postao fenomen koji se proširio Europom.
Godine 2011. norveški Državni ured za statistiku imao je hrabrosti istaknuti da su migranti u toj državi „neproporcionalno prezastupljeni u statistika o zločinima.“ (prema: Douglas Murray, Čudna smrt Europe, Puls, 2018., str. 62.).
Slučaj silovanja djevojčica u britanskom Rotherhamu najprije se skrivao od javnosti, a oni koji su upozoravali na taj zločin optuživani su za „fašizam“ i „rasizam“. Istraga je kasnije pokazala, a pravomoćna presuda potvrdila da su sve žrtve (od 1997. do 2014. najmanje 1.400 djece) bile bijele nemuslimanske djevojčice, odabrane jer su nemuslimanke, a gotovo su svi počinitelji bili Pakistanci udruženi u bande. Lokalni političari i policija šutjeli su o ovome zločinu zbog straha od optužbi za „fašizam“ i „rasizam“. (Independent Inquiry into Child Sexual Exploitation in Rotherham 1997-2013)
Slično Roherhamu, i u britanskom je Telfordu u posljednjih 40 godina silovano oko 1.000 djevojčica od strane pakistanskih bandi koje se eufemistički naziva „azijskim bandama“. (VELIKI SKANDAL TRESE VELIKU BRITANIJU U posljednjih 40 godina seksualno je zlostavljano oko 1000 djevojčica, policija nije učinila ništa)
Početkom prošle godine Deutsche Welle objavio je članak pod naslovom „Indija i Pakistan: silovanje kao društveni problem“, u kojemu se problematizira tzv. kultura silovanja, odnosno seksualno nasilje protiv žena koje je duboko ukorijenjeno u ova društva i dio je sveobuhvatne diskriminacije i ugnjetavanja.
Duboke civilizacijske razlike
Poznato je, međutim, da u zapadnoj Europi već neko vrijeme krivac može biti jedino bijeli i heteroseksualni muškarac, po mogućnosti mrski desničar, pa tako feminističke udruge i udruge za zaštitu prava žena ne samo da ne pozivaju na odgovornost migrante – silovatelje, nego te udruge uglavnom prednjače u kulturi dobrodošlice i pozivaju migrante da u što većem broju dođu u Europu.
Problem nisu silovatelji, problem su oni koji ukazuju na silovanja i na to da muktikulturalna (u svojoj posljednjoj knjizi Samuel Huntington je multikulturalizam nazvao „antieuropskom“ i „antizapadnom“ ideologijom) društva ne funkcioniraju.
Kuvajtski dužnosnik Hahad al-Šalami u jeku izbjegličko-migrantske krize, komentirajući zašto bogati Kuvajt nije dao azil niti jednome Sirijcu rekao je, među ostalim, da Kuvajt ne može primiti ljude koje dolaze iz drukčijeg ozračja, iz drugog područja.
Ako su Kuvajt i Sirija kao muslimanske države „drukčije ozračje“, što onda reći o dubokim civilizacijskim razlikama koje migrante dijele u odnosu na Europu, čiji su narodi, nota bene, međusobno krvavo ratovali tijekom mnogih stoljeća? I pritom se tu ne radi o pitanju rase, kako to ističu tzv. bijeli supermacisti, nego o kulturološkim i religijskim razlikama. Autentični islam jednostavno nije spojiv s demokracijom jer za razliku od kršćanstva nije prošao kroz bilo kakve reforme u tom pravcu. To je činjenica, a pritom nije uopće potrebno da o tome zauzimamo bilo kakav vrijednosni sud.
Migranti nisu homogena skupina kojoj bi se mogle kolektivno pripisivati oznake dobra (kao što čine zeloti „kulture dobrodošlice“) ili zla (kao što čine pojedini ekstremi na desnici). Riječ je mahom o ljudima koji u Europi žele potražiti bolji ili sigurniji život (ne odlazi se iz mjesta gdje je čovjeku lijepo živjeti), često inspirirani pripovijestima o bogatoj Europi i njezinoj mreži socijalne sigurnosti. No, sve ima svoje granice: do kraja stoljeća Afrika će prema procjeni UN-a narasti na 4,468 milijardi stanovnika (nešto više stanovnika imat će Azija), a Europa taman da primi milijardu Afrikanaca (do kraja stoljeća europski će kontinent pasti s 742 milijuna na 653 milijuna stanovnika), i dalje će 3 milijarde živjeti u neimaštini. Vi možete na vlastiti čamac primiti petero ljudi koji se utapaju, no ako ih primite dvadeset čamac će potonuti, a s skupa s čamcem i vi.
Već danas brojni dijelovi zapadne Europe liče na sjevernu Afriku i Bliski istok. Predgrađe Saint Denis u Parizu, središnje mjesto francuske povijesti, s velikim katedralnom bazilikom u središtu i s grobovima francuskih kraljeva, danas sliči na sjevernu Afriku, a Sveta misa se služi uz zaštitu teško naoružane vojske. Slično imamo i u brojnim drugim predgrađima zapadnoeuropskih gradova, bilo da je riječ o Bruxellesu, Amsterdamu, Malmöu ili Weddingu kod Berlina.
Multikulturalizam je propali projekt zapadnih elita rezultirao stvaranjem paralelnih društava, kao što su svojedobno konstatirali Merkel, Cameron i Sarkozy, koji su unatoč toj spoznaji nastavili migrante pozivati u svoje države (unatoč protivljenju domicilnog stanovništva), i to u daleko većem broju nego ranije. Zapadna Europa možda je već i potpisala svoju osmrtnicu, taman da se već sutra – što je posve nerealno – zatvore granice. Srednjoistočna Europa, pa tako i Hrvatska, još uvijek nije. Hoćemo li barem jednom nešto naučiti iz tuđih pogrješaka, pa makar nas oni koji danas pripremaju teren za sutrašnje sukobe civilizacije, nazivali „fašistima“ i „rasistima“? Vrlo brzo se otkrije da su navedene i srodne etikete laž, a posljedice ostaju trajne.
Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim
Prošle godine obilježavanje šezdesetosmaške revolucije vrištalo je iz svih medija. Sudionici i svjedoci te revolucije koja je ustala protiv konformizma, protiv autoriteta, danas sjede u Europskom parlamentu, upravljaju svijetom medija i i sveučilišta, postavši sve ono protiv čega su se borili, foteljaši, mainstream.
Sve u svemu bizaran događaj, još bizarniji epilog: sjaši Kurta da uzjaši Murta, odnosno ustali su protiv normi, da bi rekli – mi smo norma.
Ove pak godine je jedan puno važniji događaj za Europu i Europljane, trideset je godina od pada Berlinskog zida, od pada, uz nacifašizam, najkrvavije ideje i sustava u povijesti, komunizma. O 1968. godini pompa i vika, o 1989. godini i propasti komunizma – šutnja, kao da milijuni ljudi nisu izbavljeni od terora i masovnih zločina.
Te su godine kineski komunisti dostojno proslavili pad komunizma pokoljem na Tienanmenu i okrenuli se kapitalizmu. Ta “nova Kina” započela je masakrom. Bolje da propadne selo nego (komunistički) običaji…
Zašto ne obilježavano 1989., barem s par posto pompe kojom je proslavljena i obilježena 68.? Ljevicu razumijem, ona je dugo vremena na slobodnom Zapadu sa simpatijama gledala na komunistički eksperiment, da bi kasnije rekli, a mnogi i danas misle, da je socijalizam dobra ideja, ali loše realizirana.
Ta ljevica se danas prestrojila, pa vidjevši da svijet ne može mijenjati nasilnim političkim putem, odlučila se mijenjati pojedinca, zaposjevši medije te kulturne i sveučilišne institucije, a proletera i brigu za njega zamijenila je LGBTIQ… agendom, migrantom i ostalim novima “prezrenim na svijetu” koje treba osloboditi, spasiti i, kao i komunisti, “svijet učiniti pravednijim”.
Životinjska farma
Berlinski zid zapravo nikada nije pao, on se samo preselio u ljudske glave. Ako ljevičari ne obilježavaju, komemoriraju ovu važnu obljetnicu, zašto to ne čine liberali?
Kao odgovor ponovit ću temeljnu tezu knjige Ryszarda Legutka pod znakovitim naslovom “The Demon in Democracy”, koju sam prošle godine donio u Globusu, pa je ove godine, godine pada komunizma, moram prigodno ponoviti: Jeste li sigurni da postoji razlika između starog komunističkog režima i modernog liberalnog sustava? Da, postoje enormne razlike, ali i enormne sličnosti.
Legutko, koji je kao Poljak živio i u komunističkom i u liberal-demokratskom sustavu (bio je europarlamentarac, ne znam je li opet izabran), ovako sažimlje temeljnu sličnost komunizma i liberalne demokracije: Oba politička sustava prožimaju cijeli društveni poredak, sve institucije, norme, mentalitet. I komunizam i liberalna demokracija postavljaju se kao zadnje referentne točke za sve što se događa u društvu.
“U komunizmu je”, piše Legutko, “sva stvarnost morala biti i zvati se komunističkom. Nije postojao odgoj, već komunistički odgoj, nije postojala obitelj, već komunistička obitelj, nije postojao moral, već komunistički moral…
Malo kasnije, kada je naša zemlja prihvatila novi sustav, vidio sam, s izvjesnim razlikama, da u liberalno-demokratskom sustavu svaka stvarnost također mora postati liberal-demokratska: obitelj treba postati liberalna i demokratizirana, isto vrijedi i za škole, za moral, mentalitet općenito.”
Čak se i religija, u liku pape Franje, uzvisuje ako se Crkva liberalizira i demokratizira, inače, kuš! Pridjev komunist nekoć, kao i liberal danas, označava superiornog čovjeka, sve drugo je ili sumnjivo, ili manje vrijedno. Dijelimo se i danas, kao u komunizmu, na napredne i nazadne snage.
U tom slučaju, kao u komunizmu, radi se o neprijatelju naroda, ili, kao u liberalnoj demokraciji, da citiramo Poppera, “o neprijateljima otvorenog društva” i slobode kao takve.
Kao i komunizam, i liberalna demokracija ima globalne ambicije, ona je globalistička, pa se također izvozi uz pomoć bombi i tenkova proizvodeći “proljeća”, bila ona arapska ili iračka, u kojima onda “procvjeta tisuću cvjetova”, od ISIL-a do Muslimanske braće.
I jedan i drugi sustav kontrolu temelje na kontroli jezika, bilo verbalnim deliktom (govor mržnje u liberalizmu), ili političkom korektnošću. Ni za jedne ni za druge nije važno što je dobro ili istinito, već što je (ideološki, politički) korektno, ispravno, u skladu s dominantnim poretkom, od medija do sveučilišta.
Kao što su komunisti mislili da su oni zadnja riječ, kraj povijesti, tako je i Fukuyama u istoimenoj knjizi rekao za liberalizam 1989.
Osim pada komunizma, ove je godine, ne lezi vraže, i sedamdeseta obljetnica od prvog izdanja Orwellove 1984., pisca koji je najavio novi totalitarizam na Zapadu, koji će distorzijom jezika napraviti distorziju stvarnosti.
Nema više Udbe, nema KGB-a, na djelu je Orwellova policija mišljenja, jezični inženjering, zvan politička korektnost, a Zapad je doista postao životinjska farma u kojoj su neke životinje jednake, a neke jednakije.
Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim.
https://kamenjar.com/ivica-sola-komunizam-je-pao-totalitarni-mentalitet-ostao/
Uzimajući kao negativni primjer multikulturalizma Veliku Britaniju francuski premijer Michel Rocard je još 1989. godine izjavio da Francuska ne može postati skup zajednica nego mora biti formirana na zajedničkim osnovama i ne smije pratiti anglosaksonski model koji dopušta etničkim grupama da se zatvore u etnička, kulturološka i vjerska geta. To je bilo doba kada on još spominje da Francuska ne može primiti svu MItterandsvjetsku sirotinju, a predsjednik Mitterand da je kapacitet za primanje migranata ispunjen još sedamdesetih godina. Na žalost po Francusku i Francuze oni su govorili najobičnije političke laži kako bi digli rejting stranke.
Do negativnih promjena po ovom pitanju u Francuskoj počinje dolaziti početkom osamdesetih godina kada je vlada premijera Mauroya ukinula veliki broj restriktivnih zakona, migrantskih kvota i prava za udruživanje migranata. Ukidanje tih zakona je praktički automatski dovelo do stvaranja migrantskih problema u Francuskoj kao i njihovih povećanih zahtjeva. Među ostalim nuspjovama tih promjena pojavilo se 1982. godine takozvano Mustafino pismo koje poziva muslimane da dođu živjeti u Francusku gdje su muslimani postali gospodari.
Moguće je reći da je već 1983. godine Pierre Mauroy, socijalistički premijer Francuske potpuno izgubio kontrolu na Mauroymigrantskom situacijom. To je bila godina migrantskih štrajkova koji su bili de facto dopušteni tek promjenama zakona iz 1981 godine. Tokom tih događa čak je i Mauroy izjavio: ”Migrantski lideri štrajka su motivirani religioznim i političkim interesima koji nemaju nikakve veze s francuskom realnošću”, ali on ipak nije promjenio svoju politiku. Tokom štrajka u tvornici automobila koja se nalazi u Aulnay-sous-bois direktori su dali otkaz muslimanskim liderima štrajka, bez ikakve reakcije premijera ili vlade. Nakon pada vlade koja je stvorila prve promigrantske zakone u Francuskoj Pierre Mauroy je postao prvi sekretar Francuske socijalističke partije i potom predsjednik Socijalističke internacionale (1992.-1999) pa ga zbog njegovog enormnog utjecaja u stvaranje multikulturalne politike možemo slobodno nazvati ocem europskog multikulturalizma. Kako bi u stvarnosti vidjeli jučerašnje i današnje rezultate njegove politike najbolje nam je pogledati stanje u njegovom gradu gdje je bio neupitan lider gotovo 30 godine. Moguće je čak reći da današnji Lille predstavlja budućnost Europe.
Nakon 28 godina na pozicija gradonačelnika Lillea Mauroya će 2001. godine naslijediti Martine Aubry, kćer Jacquesa Dellorsa, predsjednika Europske komisije. Približno godinu dana nakon što je postala gradonačelnik odlučila je posjetiti grad Roubaix koji se nalazi u metropolitanskog zone Lille-a. O svojoj namjeri ona je obavijestila i tamošnju muslimansku zajednicu samo da bi od vjerskog vođe, imama dobila odgovor da je Roubaix muslimanski teritorij i da je haram, zabranjeno da ju se dočeka u Roubaixu pa će namjesto toga on posjetiti nju. Ova minipobuna je završila bez ikakve reakcije gradonačelnice ili države tako da je danas po riječima Fabricea Balanchea, direktora za istraživanje Fakulteta Lyon 2 i člana Washitonstkog fakulteta Roubaix postao “islamska mini država” pošto je autoritet Francuske potpuno ukinut. U ovoj priči o metropolitanskoj regiji Lille-a važno je uočiti izborni uspjeh Martine Aubry iz stranke socijalista koja još uvijek vrši dužnost gradonačelnica tako da je gledajuću ovu situaciju iz njene perspektive sve super završilo.
Potres 2005.
Novi, ovaj puta svima očiti potres u Francuskoj se dogodio 2005. godine kada je policija bila pozvana radi provale. Tri tinejdžera, a za ovaj događaj iznimno važno je što govorimo o tri muslimanska, sunitska tinejdžera su se pokušala sakriti od policije u trafostanici što je dovelo do njihove smrti od električnog udara. To je rezultiralo po riječima New York Timesa pobunom francuskih muslimana afričkog porijekla. Tri dana nakon početka pobune ministar unutrašnjih poslova Sarkozy će ponoviti riječi Francuza koji traži pomoć, zaštitu svog kvarta od “racaille” Alain(bandi). Te njegove riječi koji je izrekao 3 dana nakon početka pobune će potom od liberalnih medija i muslimanskih grupa biti proglašeni službenim razlogom početka bune.
Po riječima francuskog filozofa židovskih korjena Alaina Finkielkrauta, muslimanski tinejdžeri su paljem vozila i državnih institucija vikala ”Jebem ti majku! Jebem ti državu! Jebem ti policiju!”, dok je politička elita čula poziv za pomoć. Tijekom ovih događaja BBC je govorio o nezadovoljstvu migrantske zajednice i o rasističkom francuskom društvu koje odbija prihvatiti migrante i njihovu djecu. BBC priča o pobuni će završiti političkom, dogmatskom rečenicom koje će se ponavljati uvijek nakon muslimanskih ili preciznije govoreći sunitskih nereda i terorističkih napada “velika većina Muslimana se protivi ekstreministima u vlastitim redovima”. Vrlo sličnu poziciju ovoj britanskog će preuzeti francuski mediji koji vrše drastičnu medijsku cenzuru događaja “kako bi se spriječilo davanje podrške ekstremno nacionalnim pokretima u Francuskoj” što ćemo mi također čuti bezbroj puta u bliskoj budućnosti jer u ovoj državnoj ideologiji pravi neprijatelji nisu oni koji vrše terorističke napade i nerede nego vlastito autohtono stanovništvo koje se svim tim negativnim događajima protivi.
Moguće je reći da Francuska pokušava sve da multikulturalizam profunkcionira, da integrira migrante i njihovu djecu u zajednicu, ali na kraju sve završava s neuspjehom. Primjer jednog od tih pokušaja se dogodio 15. 07. 2009. godine kada osuđeni kriminalac Amedy Coulibaly, biva primljen od strane francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozija u Elizejskoj palači kako bi bio prikazan kao jedan od primjera uspješne rehabilitacije samo da bi manje od godinu dana kasnije bio uhićen s oružjem i osuđen na 5 godina robije zbog pokušaja organiziranja bijega iz zatvora osobe osuđene za teroristički napad u Parizu 1995. godine. Amedy Coulibaly koji je nekada bio primjer uspješne rehabilitacije će napustiti zatvor 2014 godine samo da bi par mjeseci kasnije vodio teroristički napad na Charlie Hebdo. Drugi član ove terorističke grupe je bio Ahmed Khelifi, koji se kandidirao na izborima 2012 godine.
No-go zone nisu dio Francuske?
Po riječima Coulibalijeve djevojke “ljudi koji trpe nepravdu imaju pravo da dignu ruke na onog tko ih ugnjetava”, dok No-goPo riječima Coulibalijeve djevojke “ljudi koji trpe nepravdu imaju pravo da dignu ruke na onog tko ih ugnjetava”, dok je sam Coulibaly prije napada izjavio “čak i u našoj državi (Francuska) nije nam dopušten šerijat!?”. Iz svega ovoga možemo jedino zaključiti da takozvane no-go zone u očima sunitske terorističke grupe više nisu dio Francuske što vrlo vjerojatno u de facto smislu niti nije tako daleko od istine.je sam Coulibaly prije napada izjavio “čak i u našoj državi (Francuska) nije nam dopušten šerijat!?” . Iz svega ovoga možemo jedino zaključiti da takozvane no-go zone u očima sunitske terorističke grupe više nisu dio Francuske što vrlo vjerojatno u de facto smislu niti nije tako daleko od istine.
Nakon terorističkog napada na Charlie Hebdo Francuz Joachim Roncin je stvorio slogan “Je suis Charlie” (Ja sam Charlie). Taj slogan koji je praktički automatski bio promoviran od strane Francuske i drugih europskih država se ubrzo našao pod napadom sunitskog protuslogana “Je ne suis pas Charlie” (Ja nisam Charlie). Veliki broj Paris automobilifrancuskih profesora je s alarmom promatrao kako muslimanski studentu odbijaju sudjelovati u minuti šutnje za žrtve terorističkog napada ili da čak otvoreno simpatiziraju teroriste, pri čemu su dobili punu podršku sunitskih država. Po riječima katarske Al Jazeera “Ja sam Charlie” predstavlja islamofobiju s čime se vrlo jasno složila i službena Turska.
Praktički identično Velikoj Britaniji Francuska je dala potpunu slobodu migrantima što je rezultiralo potpunim promašajem. U očima Organizacije protiv islamofobije u Francuskoj integracija muslimana u Francuskoj nije uspjela zbog francuskog rasizma i diskriminacije. Po njima muslimani su žrtve kao što su to ranije bili Židovi, a ne osobe koje teroriziraju autohtone stanovnike. Iz njihove perspektive malena primanja i loši poslovi koji obavljaju migranti zajedno s svojim potomcima predstavljaju rezultat rasizma,a ne loše edukacije i niske produktivnosti.
U analizi koju je na 136 stranica napisala državna agencija imena Visoki savjet za integraciju se jasno govori o problemima u edukaciji migranata i njihovih potomaka. Ova državna analiza nam govori kako su učitelji/profesori u školama s visokim postotkom muslimanskih učenika praktički svakog dana zastrašivani. Roditelji ne dopuštaju da se djecu uči o Holokaustu, križarskim ratovima, kršćanstvu, evoluciji i puno, puno toga drugog. Rezultat ovih FrancuskaFrancuska je danas država koja je dala 1.000 vojnika Islamskoj državi i u kojoj njeni “integrirani, multikulturalni” stanovnici navijaju za Alžir, Maroko, ali nikada za Francusku. Macron, novi Francuski predsjednik bez obzira na sve dotadašnje multikulturalne neuspjehe namjerava nastaviti ovu borbu tako da svakoj tvrtki koja zaposli osobu iz no-go zone pokloni 15.000 eura. Činjenica da će netko drugi, neki drugi Francuz zbog ovog ostati bez posla, a da se zauzvrat neće dobiti baš ništa njega niti najmanje ne brine.etničko-kulturalnih pritisaka su loši školski rezultati i kasnije u životu samo nisko plaćeni poslovi koji se u očima odraslih ljudi potom objašnjava diskriminacijom. Kada govorimo o ovim etničko-kulturalnim pritiscima mi ne smijemo nikada zaboraviti školske i poslovne resultate 700.000 kineskih migranata u Francuskoj i 400.000 njih u Velikoj Britaniji koji uvijek ostvaruju u prosjeku bolje rezultate od autohtonih europljana tako da je jasno kako ovdje nije priča o rasizmu nego o nacionalnoj kulturi.
1.000 vojnika u Islamskoj državi
Sada na kraju vrijeme je da se vratimo u Aulnay-sous-bois i tamošnju tvornicu automobila koja je 1982. podijelila otkaze muslimanskim ekstremistima. Nakon ovog događaja vlasnici tvornice su prihvatili baš sve zahtjeve lokalne muslimanske zajednice, ali to nije spriječilo da ovo mjesto postane centar pobune 2005. godine gdje je Sarkozy govorio o kriminalcima. Na kraju krajeva Aulnay-sous-bois tvornica se nalazila u jednoj od 717 no-go ili zabranjenih Islamzona u Francuskoj pa će na kraju i biti zatvorena zbog niske produktivnosti, zbog prevelikog broja stanki radi molitve. Sigurno smo da je u očima tamošnjih stanovnika no-go zone zatvaranje ove tvornice koja je podržavala 100.000 ljudi u Seine-Saint-Denis biti proglašeno još jednim primjerom francuskog rasizma.
Početkom 2017. godine Aulnay-sous-bois će ponovno postati centar pobune kada Theo, tamošni uhićeni crni stanovnik optužuje policiju za silovanje. Dva mjeseca kasnije kada se na sudu prikaže snimka uhićenja Theo priznaje da je lagao, ali to ne možemo promjeniti činjenicu da su Aulnay-sous-bois i druge no-go zone gorile nakon njegove prvobitne izjave, a da su policajci bili terorizirani optužbama.
Francuska je danas država koja je dala 1.000 vojnika Islamskoj državi i u kojoj njeni “integrirani, multikulturalni” stanovnici navijaju za Alžir, Maroko, ali nikada za Francusku. Macron, novi Francuski predsjednik bez obzira na sve dotadašnje multikulturalne neuspjehe namjerava nastaviti ovu borbu tako da svakoj tvrtki koja zaposli osobu iz no-go zone pokloni 15.000 eura. Činjenica da će netko drugi, neki drugi Francuz zbog ovog ostati bez posla, a da se zauzvrat neće dobiti baš ništa njega niti najmanje ne brine.
Ivica Šola: Europa i Sorosev sotonski osmijeh
...Soros sa svojom vizijom “otvorenog društva” bez jasnih identiteta svakako je dio te agende. “Shema Soros” kako ju je nazvao kolega Rossi, pojednostavljeno, funkcionira ovako: najprije proizvedeš sirotinju, potom im u vidu izvoza demokracije prouzročiš rat ili neko “proljeće”, nakon toga ih uz pomoć svojih humanitarnih udruga tutneš u EU ili SAD, i to sve pod vidom humanitarnog djelovanja.
Dakako, sve koji pročitaju tu rabotu nazoveš ksenofobima kolonizirajući mainstream medije s onim što oni sami prozivaju, a to su “fake news”. Ovome treba dodati da je u povijesti SAD-a najviše prodanog oružja u aktualna krizna područja isporučila Obamina administracija, a najviše je zala ondje zakuhano u vrijeme čestite Hillary, koju je izdašno financirao upravo Soros.
Politička korektnost do jedne granice ima smisla, jer nema pravednog društva bez pristojnog društva. No kada nešto što se sve više pokazuje programiranom invazijom na Europu, na njen duh i njeno destabiliziranje nazoveš “imigracijama” i prikazuješ samo humanitarno, onda Sorosevom sotonskom osmijehu nema kraja....
Cijeli tekst i više drugih na poveznicama:
https://tockanai.net/index.php/2-uncategorised/137-doktrina-kaosa
https://tockanai.net/index.php/2-uncategorised/137-doktrina-kaosa?start=3 (Tajni plan EU)
Geostrategija: politički koncept ciljanih akcija, kako bi se nad područjima uspostavljala vlast kontrola ili utjecaj.
Svjetska vladavina SAD-a kroz korištenje migracije kao oružja. Za to je zadužen glavni teoretičar i glavni mislilac globalizacije Thomas Barnett.
On je u svoje 2 dvije velike knjige jasno sažeo u kojem se smjeru kod teme globalizacija treba ići. Krajnji cilj je ono što on opisuje: ‹Ujednačavanje svih zemalja na svijetu› To će se postići kroz miješanje rasa s ciljem nastanka ‹svijetlo smeđe rase› Shodno tom cilju Europa treba godišnje prihvatiti 1 milijun useljenika iz Trećeg svijeta. Rezultat bi bio prema Burnett-u ‹stanovništvo s prosječnim kvocijentom inteligencije od 90 – preglupo da shvaća, ali dovoljno pametno da radi.› Kada bi višetisućljetna kultura bila uništena, europske zemlje više nikada ne bi mogle konkurirati da postanu svjetska sila.
Sve se to može pročitati kod njega. To je program globalizacije svijeta. ‹Ako se u američkom narodu počne dizati otpor protiv globalizacije, morati će biti izazvan novi 11. rujna. Ova logika zahtijeva globalizaciju koja se uvijek mora sastojati iz više kultura i više rasa.› Također se osvrnuo na kritičare. ‹Da, primam na znanje nerazumne argumente naših protivnika, ipak, ako se budu oduprijeli globalnom svjetskom poretku, mi ćemo ih ubiti.›”
Vezani članci:
https://www.hkv.hr/razgovori/31175-europa-je-vec-klinicki-mrtva.html
"...EuropaEuropske liberalne elite koje su u isti „lijevi“ koš potrpale migrante, LGBT, gender politiku i stav prema pobačaju, gube privlačnost i argumentaciju, budući da su europski građani bilo „lijevi“, bilo „desni“ ugroženi pogubnim ekonomskim politikama koje proizvode nevjerojatne nejednakosti i opće nezadovoljstvo u društvu. Plaćajući ceh za nehumane odluke koje osmišljavaju političko financijske oligarhije u Bruxellesu, a u stopu slijede marionetske nacionalne vlade, milijuni ljudi diljem Europe ostaju bez posla, izloženi siromaštu, dok vlastiti životni standard nastoje održavati zadužujući se preko granica osobnog bankrota..." prof. dr. Jadranka Polović
http://zvono-istine.org/naseljavanje-europe-planirano-je-desetljecima/
http://www.novi-svjetski-poredak.com/2015/06/29/najcrnji-plan-iz-1922-
OVO SKRIVAJU OD VAS! NAJCRNJI PLAN ELITE ISPISAN 1992. ZA SVIJET: Vi ne shvaćate, ali on je ostvaren! Evo o čemu je riječ!
Zrinka K.Dnevno,hr, 03. srpanj 2015.
"Homogena euroazijska-negroidna rasa, po izgledu slična drevnim Egipćanima, zamijenit će raznovrsnost pojedinaca.”
Promatrajte svijet oko sebe. Promatrajte događanja, migracije ljudi, siromaštvo, krize, bankrote i ratove! Zar ne vidite da sve dolazi iz istog centra? Zar ne vidite da isti ljudi na vrhu piramide kroje sve što se oko nas događa? Zar ne vidite da je sve smisleno i da sve ide prema jednome cilju – uništenju čovjeka, njegova identiteta i stvaranju novog svjetskog poretka?
Nikada u povijesti ljudi nisu prihvaćali svoju političku i kulturnu propast kao što to danas čine Europa, Sjeverna Amerika i Australija. “Ne usmjeravajte svoju mržnju na imigrante koji samo pokušavaju živjeti bolje, isto kao i naši preci. Usmjerite bijes na političke i kulturne lidere koji su postali izdajice radeći za središnje bankare, piše henrymakow.com.”
Sustav još uvijek vješto skriva uzroke masovnih migracija koje su predstavljene kao neizbježne. Međutim, ovaj fenomen vama predstavljen kao spontan zapravo je najcrnji plan iluminatske skupine kojim se dugoročno uništava europski, kršćanski identitet i cijeli kontinent, koji će se po njihovim vizijama posvetiti bogu Panu – sinonimu đavla!
Jedan od prvih začetnika tog procesa jest čovjek koji je osnovao Europsku uniju. Njegovo ime je Richard Coudenhove Kalergi. Njegov je otac bio austrijski diplomat po imenu Heinrich von Coudenhove-Kalergi, rođen u Tokiju 1894. od oca iz stare plemićke obitelji čiji korijeni sežu još iz križarskih ratova i majke Japanke. Otac mu je bio veleposlanik u Japanu i govorio je 16 jezika. Sina Nikolausa odgajao je u pan-svjetskom i pan-europskom duhu jer su korijeni njegove obitelji bili i brabantski i kretsko-bizantinski i venecijanski i pemski i austrougarski i japanski.
Kalergi je u svojoj knjizi “Praktischer Idealismus” (Praktični idealizam) ukazao na to da će stanovnici budućih “Ujedinjenih država Europe” biti proizvod miješanja. On jasno navodi da bi se narodi Europe trebali križati s Azijatima i obojenim rasama, stvarajući multinacionalno stado jednakih osobina koje elita može lako kontrolirati. Kalergi eliminira nacionalnost i samoopredjeljenje pomoću etničkih separatističkih pokreta i masovne migracije. Kako bi elita mogla kontrolirati Europu, ljudi moraju biti pretvoreni u jednu homogenu rasu. O kojoj eliti on govori? Kalergi kaže ovako: “Ljudi budućnosti će biti pomiješana rasa. Rase i klase današnjice će postupno nestati zbog eliminacije vremena, prostora i predrasuda. Homogena euroazijska-negroidna rasa, po izgledu slična drevnim Egipćanima, zamijenit će raznovrsnost pojedinaca”. Ovim stihovima Kalegari jasno opisuje sve ono što se danas događa, razbijanje Božjih pojedinaca, miješanje rasa, kako bi se u svemu uništio ljudski identitet, ljudski korijeni dobiveni od Boga. Kako bi se uništio Jedini Pravi Bog, Isus Krist na čijim temeljima je Europa sazdana. Uništavanje kršćanske Europe odvija se sada, i to sve prema Kaligarijevim naputcima, po njegovim idejema kojima se malim koracima od kršćanskog svijeta stvara đavolji planet!
Iako se Kalergi ne spominje ni u jednom udžbeniku, njegove ideje predstavljaju vodeće principe Europske unije. Vjerovanje da se narodi Europe trebaju miješati s Afrikancima i Azijatima kako bi se uništio naš identitet i stvorila miješana rasa osnova je svih zakona kojima je cilj zaštita manjine. Ne zbog humanitarnih razloga, već zbog direktiva koje nameće nemilosrdni režim koji upravlja najvećim genocidom u povijesti. Naime, Kalegari je i začetnik ideje o jedinstvenoj Europi na koju je došao sa 28. godina, nakon užasa I. svjetskoga rata i ideja je bila naoko dobronamjerna: sloboda, mir, blagostanje i kultura – njegov moto za Europu – sve ono što je u Europi vladalo do osamdesetih godina prošloga stoljeća i bez EU.
Svoju programatsku knjigu “Pan Europa” napisao je 1923. i ona je imala veliki odjek. Njegov obožavatelj bio je i Winston Churchill koji je, inspiriran Kalegarijevim vizijama, održao nadahnuti govor 1946. kao prvi predsjednik Pan-europske unije. Caudenhove ideje bile su zabranjene, ali nakon II. svjetskoga rata doživjele su renesansu u krugovima svjetske elite jer grofa Coudenhofena- Kalegari, je japansko-vencijansko-nizozemskog Bizantinca koji je kao član bečke, izuzetno snažne masonske lože, “humanist” u svojoj programatskoj knjizi potpuno namjerno izbjegao, kršćanske korijene Europe, a i Isusa Krista, jedinu osobu oko koje bi se svijet trebao ujediniti da se ponovno ne ponovi kula babilonska.
Jer, da mu je Krist bio na pameti, sigurno ne bi tražio pomoć od američkog komiteta u kojemu je sjedio i Dulles, bivši šef CIA-e za svoju Pan-Europu. Ali, sigurni smo da u njegovoj knjizi na 79. stranici stoji ovo: “Vizija jedne obuhvatnije Europe, one istinske Paneurope, od Vladivostoka do San Franciska. To je zadužbina starog paneuropskog pokreta”.
Kojeg starog, pitamo se, ako je to grof prvi pisao 1922., nije li on time priznao da je samo nanovo uobličio stare poganske ideje od svojih predaka Feničana i Babilonaca, novim naraštajima.” Osim toga, koja je to Europa od Vladivostoka do San Francisca? Na toj Europi predano rade oni koje Obama spominje u svom govoru, među njima je Theodor Heuss, kasniji predsjednik Vlade Njemačke i dr. Karlo Schmidt koji su radili na njemačkom Ustavu. Naime, u njemačkom Ustavu postoji članak 24. koji omogućava Njemačkoj izravni prelazak u europsku saveznu vladu pa čak i u svjetsku. Naime, u protokolima kod stvaranja nacrta Ustava iz 1948. ostalo je zapisano što je dr. Carlo Schmidt rekao Teodoru Heusu: “Svaka čast nastojanjima oko jedne svjetske vlade! Ideja je uistina vrijedna truda za one izabrane”. Već je vrijeme da se prestane o tome pričati kao o utopiji, samo da bi si prištedjeli znoja. Ali mislim da prvo moramo proći ujedinjenu Europu da bi stigli do svjetske vlade.”
Prefiks “Pan” jasno nam govori tko stoji iza te ideje
U jednoj kršćanskoj Europi rađa se ideja stvaranja Pan-unije, odnosno Pan-Europe. Zaista je smiješno koliko ti ljudi misle da su nedodirljivi i neprimjetni. Naime, prefiks Pan nije ništa drugo nego počast poganskom bogu Panu. U grčkoj mitologiji Pan je poganski “bog” pastira, stada, njiva, šuma, polja odnosno “paše i stoke”. Pan je prikazivan s kozjim stražnjim nogama i rogovima, ima ljudsku glavu i torzo, kozji rep, jarčeve uši i bradu, a cijelo mu je tijelo bilo prekriveno dlakama. Pana se često opisuje kao polučovjeka i polujarca. Svima je jasno koga predstavlja jarac, ali i štovanje boga Pana. Svima nam je jasno koji bog kopira Pastira! Upravo taj bog Pan stoji iza stvaranja Jedne svjetske države, države u koju nas sada pokušavaju uvući.
Autor:Zrinka K.
Petak, 03. srpanj 2015
Muslimani na Zapadu se sve bolje integriraju
Nenad Jarić Dauenhauer, Index.hr
Muslimani se u zapadnim zemljama postupno, iz generacije u generaciju, sve bolje integriraju. Nešto problema u tome ima tzv. druga generacija muslimana, odnosno potomci doseljenika, dok se treća generacija, osobito milenijalci, vrlo dobro snalazi u okruženju većinski kršćanskog i sekularnog Zapada, pokazuju novija istraživanja.
Ovi rezultati ne daju vjetra u krila desničarskom populizmu koji se posljednjih godina hrani širenjem straha od terorizma i doseljavanja muslimana kao i na pričama o njihovoj nevoljkoj i neuspješnoj integraciji. Zanimljivo je pritom da najnegativnije mišljenje o muslimanima i njihovoj integraciji imaju stanovnici onih zemalja u kojima ima ponajmanje muslimanskih doseljenika, poput Mađarske, a najbolje onih koje ih imaju najviše, poput Francuske i Njemačke.
Integracija raste s generacijama
Za navedeni obrazac u integraciji postoje brojni razlozi. Oni osobne prirode mogli bi se ukratko protumačiti na sljedeći način – pripadnici prve generacije doseljenika muslimana svoju situaciju u većoj mjeri doživljavaju kao privremenu, jer ne znaju koliko će dugo ostati na Zapadu. Etnička pripadnost kod njih je izražena jer još uvijek održavaju veze sa zemljama podrijetla u kojima žive njihove rodbine, a koje često sponzoriraju džamije i imame u njihovim novim domovinama. Ona im je važnija od opće pripadnosti islamu, a svoju religiju prakticiraju uglavnom nenametljivo, u privatnosti.
U drugoj generaciji muslimani osjećaju veću potrebu da svoj identitet izraze kroz pripadnost islamu, a manje kroz etničku pripadnost koja s vremenom slabi kako slabe veze s rodnim zavičajem, a jačaju one s novom domovinom. Budući da je islam u svojoj biti slabo sekularan, jer se vjerski autoritet i vjerski zakoni u islamu načelno preklapaju s državnima, prilagođavanje životu u zemljama u kojima ne čine vlast nego manjinu za muslimane je teža zadaća nego za nemuslimane. Stoga je muslimane druge generacije najlakše vjerski motivirati, a neki maleni broj i instrumentalizirati kao fundamentaliste. U velikoj većini džihadisti su pripadnici druge generacije muslimana.
No istraživanja pokazuju da muslimanima treće generacije integracija dobro polazi za rukom. Oni uspijevaju pronaći modele u kojima se istovremeno identificiraju s državom u kojoj žive i s vjerom kojoj pripadaju. Religija za njih uglavnom postaje stvar osobnog izbora, nerijetko je čak napuštaju, a također sve više uče koristiti legalne mehanizme sustava za ostvarivanje svojih prava. Oni uče kako prakticirati islam u sekularnom društvu; moglo bi se čak reći da stvaraju nove, zapadnjačke verzije slama.
U prilog tome, među ostalim, govori činjenica da se u 21. stoljeću među muslimanima ponovno pokrenula rasprava treba li ženama omogućiti da kao imami vode molitvene skupove. Povijesno gledajući u nekim islamskim sektama to je bilo prihvatljivo čak i na samim počecima u domovini islama na Arapskom poluotoku. Noviji zagovornici ove ideje pozivaju se na Kuran i hadise prema kojima je ženama dopušteno vođenje spolno miješanih molitvenih skupova. Tvrde da je zabrana ove prakse proizašla iz srednjovjekovnog seksizma te iz iskrivljenih patrijarhalnih interpretacija vjerskih tekstova i duha islama.
Povijesni utjecaji
Integracija muslimana i odnos nemuslimana prema njima, u značajnoj mjeri uvjetovani su povijesnim čimbenicima.
U Europi, ako se izuzmu Turska i Rusija, danas živi oko 26 milijuna muslimana, što znači da oni čine oko 5% ukupne populacije. Oni ne predstavljaju neku homogenu skupinu. Međusobno se razlikuju po vjerskoj praksi kao i po kulturnoj i etničkoj pripadnosti. U različitim europskim zemljama njihova su iskustva različita. Primjerice, Francuska na većini javnih mjesta, uključujući škole, zabranjuje isticanje vjerskih simbola, među kojima i hidžab, odnosno muslimansku maramu. Zakoni Velike Britanije snažnije idu prema očuvanju vjerskih sloboda i praksi, međutim, ankete pokazuju da su francuski muslimani manje religiozni od britanskih, da se nemuslimani u Francuskoj ugodnije osjećaju uz susjede muslimane, te da se s njima češće druže i stupaju u brak.
Američki muslimani do nedavno su uživali nešto bolji status od europskih i uglavnom su bili pripadnici srednje klase. Naime, krajem 19. stoljeća i početkom 20. u SAD je pristigao veliki val dobrostojećih Arapa koji su ondje studirali i često ostajali živjeti. Mnogi od njih zaposlili su se u važnim državnim sustavima, od FBI-ja, preko pravosuđa, do Državnog tajništva. U SAD-u ih danas ima oko 3,5 milijuna, što je oko 1,1% populacije.
Europa ima značajno dužu i problematičniju povijest odnosa s muslimanima. Europske vojske s muslimanima su vodile križarske ratove zbog Svete zemlje i Jeruzalema od 11. do 13. stoljeća. Muslimani su u 8. stoljeću zauzeli Španjolsku, a u 14. su preko balkanskih zemalja prodrli sve do nadomak Beča. Nakon poraza Omejidskog kalifata u Španjolskoj i Osmanskog carstva na Balkanu, milijuni muslimana ostali su živjeti u Europi. U 20. stoljeću muslimani, uglavnom iz kolonijalnih zemalja, sudjelovali su u dvama velikim ratovima u sklopu europskih vojski, a nakon toga dolazili su kao doseljenici na rad. U Veliku Britaniju stizali su uglavnom iz Pakistana i Indije, u Francusku iz sjevernoafričkih zemalja, a u Njemačku iz Turske. U posljednjem valu useljavanja između 2014. i 2016. u Europu je došlo oko milijun muslimanskih izbjeglica i tražitelja azila. Oko pola milijuna nastanilo se u Njemačkoj.
Uspješna integracija u 20. stoljeću
Tijekom većeg dijela 20. stoljeća muslimani su se dobro integrirali na Zapadu. Mnogi su se pozicionirali na važnim funkcijama u Europi i u SAD-u. To se nastavilo i u 21. stoljeću. Primjerice, jedan od najvažnijih i najvećih europskih gradova - London, vodi gradonačelnik musliman Sadiq Khan. Amerikanci su u Kongres izabrali dvije muslimanke Ilhan Omar i Rashidu Tlaib. Prva žena koja je u Francuskoj postala ministrica kulture Najat Vallaud-Belkacem (na fotografiji gore) podrijetlom je Marokanka, a samu sebe opisala je kao muslimanku koja svoju vjeru ne prakticira aktivno. Zanimljivo je da se ona, iako je feministica i osobno protiv kupaćih kostima koji su postali poznati kao burkiniji, ipak usprotivila njihovoj zabrani u Francuskoj.
ANALIZA SUVREMENOG ISLAMA (11)
Sedam tekovina zapadne civilizacije i kako ih obraniti od invazije islamista
Roger Scruton, izvor CERC, prevela Jelena Prskalo | Bitno.net
“Ne smijemo udovoljiti onima koji žele da zamijenimo državljanstvo za podložnost, nacionalnost za vjerski konformizam, sekularno pravo za šerijat, židovsko-kršćansko naslijeđe za islam, ironiju za ozbiljnost, samokritiku za dogmatizam, zastupanje za podložnost, i veselo pijenje za rigoroznu apstinenciju. Trebamo prezirati sve koji zahtijevaju takve promjene i reći im da idu živjeti ondje gdje je njihov omiljeni oblik političkog reda već uspostavljen. I moramo na njihovo nasilje odgovoriti silom koja je potrebna da bi ih se odbilo.” Članak vjerovatno najvećeg živućeg filozofa Rogera Scrutona.
Današnji je Zapad upleten u dugotrajnu i nasilnu borbu sa silama radikalnog islama. Taj je sukob iznimno težak, što zbog posvećenosti našeg neprijatelja svome cilju, što zbog, možda i najviše od svega, ogromne kulturne promjene koja se zbila u Europi i Americi od svršetka Vijetnamskog rata.
Jednostavnim rječnikom rečeno, građani zapadnjačkih država izgubili su volju za ratovanjem na ostalim teritorijima; izgubili su nadu da bi mogli pobijediti na dulje staze; i izgubili su vjeru u vlastiti način života. Uistinu, više nisu sigurni što on zahtijeva od njih.
U isto vrijeme, suočeni su s novim protivnikom, onim koji vjeruje da je zapadnjački način života pokvaren do srži, i možda čak uvreda protiv Boga. „Uslijed odsutnosti razuma“, zapadnjačka su društva dozvolila tom protivniku da se utabori među njima; katkad, kao u Francuskoj, Britaniji, i Nizozemskoj, u getima koja su od slabog značaja i pretežito neprijateljski nastrojena prema političkom poretku u kojem se nalaze. I u Americi i u Europi raste čežnja za popuštanjem: navika javne skrušenosti; prihvaćanje, iako teška srca, britkih proglasa mula; i daljnja eskalacija u službenu povredu našeg kulturnog i vjerskog naslijeđa. Prije dvadeset bi godina bilo nezamislivo da kenterberijski nadbiskup javno propovijeda zagovarajući uklapanje islamskog vjerskog prava (šerijata) u engleski pravni sustav. Danas, pak, mnogi ljudi to doživljavaju kao mogućim polazištem, i možda čak sljedećim korakom na putu k mirnom kompromisu.
Sve ovo ukazuje da se mi na Zapadu nalazimo na rubu opasnog razdoblja pravljenja ustupaka u kojem će zakonsko pravo vlastite kulture i naslijeđa biti zanemareno ili umanjeno kako bismo pokušali dokazati našu dobronamjernost. Proći će vremena prije nego li će istina moći odigrati najvažniju ulogu ispravljanja naših sadašnjih pogrešaka i pripremanja terena za nove pogreške. To znači da je više nego ikad potrebno ponovno izreći istinu, i jasno i objektivno sagledati što ustvari riskiramo. Stoga ću u ostatku ovoga članka razložiti neke od ključnih obilježja zapadnjačkog naslijeđa koji se moraju shvatiti i obraniti u našem trenutnom sučeljavanju. Svako od ovih obilježja označava točku razlike, i mogućeg sukoba, s tradicionalnom islamskom slikom društva, i svako od tih obilježja je odigralo značajnu ulogu u stvaranju modernog društva. Islamska ratobornost potječe od nepronalaženja sigurnog mjesta u tom svijetu, i traženju utočišta u zakonima i vrijednostima koja su u suprotnosti sa zapadnjačkim načinom života. To ne znači da bismo se trebali odreći ili odbaciti razlikovna obilježja naše civilizacije, kao što to mnogi žele. Čak naprotiv, to znači da svi mi moramo biti zauzetiji u obrani tih načela.
1. Prvo od obilježja koje imam na umu jest državljanstvo. Zapadne nacije su se usuglasile da valjanost zakona proizlazi iz pristanka onih koji ga moraju poštivati. Do tog se pristanka dolazi političkim procesom u kojemu svaki građanin sudjeluje u donošenju i uspostavi zakona. Pravo i dužnost tog sudjelovanja je ono što podrazumijevamo pod „državljanstvom“, i razlika između političkih i vjerskih zajednica se da sažeti stajalištem da političku zajednicu čine građani, dok vjersku zajednicu sačinjavaju subjekti koji su „pokorni“ (što je i prvotno značenje riječi islam). Ako potražimo jednostavnu definiciju Zapada kakav je on danas, bilo bi mudro uzeti taj koncept državljanstva kao našu polazišnu točku. Uistinu, to je ono što milijuni useljenika traže tumarajući svijetom: red koji pruža sigurnost i slobodu u zamjenu za pristanak poštivanja zakona.
Tradicionalno islamsko društvo, naprotiv, vidi zakon kao sustav zapovijedi i prijedloga koje je ustanovio Bog. Ti se proglasi ne mogu izmijeniti, iako njihova primjena u nekim slučajevima smije uključivati pravnu raspravu. Zakon, kako ga islam shvaća, zahtjev je za našom poslušnošću, i njegov je tvorac Bog. To je suprotno od pojma zakona kakvog smo mi na Zapadu naslijedili. Zakon je za nas garancija naše slobode. Nije ga donio Bog nego čovjek, slijedeći instinkt za pravdom koji je čovjeku urođen. Zakon nije sustav božanskih zapovijedi nego je on radije srž ljudskih sporazuma.
To je osobito očito britanskim i američkim građanima koji uživaju nemjerljive blagodati običajnog prava – sustava kojega nije donio nekakav gospodar nego kojeg su, naprotiv, satkali sudovi kroz težnju donošenja pravde u brojnim pojedinačnim sporovima. Zapadnjačko pravo je dakle „odozdolni“ sustav koji se obraća vladaru istim tonom kao i građaninu. Inzistira da pravda, ne sila, mora prevladati. Dakle, očito je od Srednjeg vijeka, da zakon, iako ovisi o vladaru koji ga provodi, može istog tog vladara svrgnuti ako ga pokuša osporiti.
Kako se naš zakon razvijao, dozvolio je privatizaciju religije i velike većine morala. Stoga nama, primjerice, zakon koji bi kažnjavao preljub nije samo apsurdan nego i ugnjetavački. Ne odobravamo preljub, ali mislimo da zakon nema što kažnjavati grijeh samo zato što je grijeh. U šerijatu pak, nema razlike između morala i zakona. Oboje potječu od Boga, i vjerski autoriteti ih moraju provoditi iz poslušnosti prema njegovoj objavljenoj volji. Okrutnost takve vrste zakona je donekle i proizvod tradicije koja dozvoljava preporuke (fetve) kao i ‘prisilu’ u provođenju svetog zakona. Bilo kako bilo, još je uvijek nemoguće za šerijatsko pravo da područje morala i religijskog života prepusti odgovornosti pojedinca.
Naravno, većina muslimana ne živi po šerijatskom zakonu. Samo tu i tamo – primjerice u Iranu, Saudijskoj Arabiji i Afganistanu – pokušava ga se nametnuti. Drugdje su prihvaćeni zapadnjački zakonici građanskog i kaznenog prava, slijedeći tradiciju koju su u ranom 19. stoljeću započeli Osmanlije. Ali to priznavanje tekovina zapadne civilizacije od strane islamskih država nosi u sebi neke opasnosti. Bez sumnje navodi na pomisao da zakon sekularnih država nije zapravo zakon; da, u biti, nema pravi autoritet, i da je čak neka vrsta bogohule. Sayyid Qutb, bivši vođa Muslimanskog bratstva, u svom utjecajnom djelu Milestones (Prekretnice) navodi točno to. Uistinu, pobuna protiv sekularnih država se lako može opravdati kada se njihov zakon doživljava kao uzurpacija suverene Božje vlasti.
Od svoga osnutka, dakle, islamu je bilo teško prihvatiti da čovječanstvo treba i druge zakone, ili druge vladare osim onih objavljenih u Kur’anu. Otuda veliki raskol nakon Muhamedove smrti koji je razdijelio šiite od sunita. Sa svjetovne točke gledišta, pitanje zakonitog nasljeđivanja vlasti – poput onog koje je dovelo do raskola između šiita i sunita – uređuje isti ustav koji upravlja i svakodnevnim provođenjem zakona. Drugim riječima, nasljeđivanje vlasti je na kraju krajeva stvar ljudskog dogovora. Ali zajednica koja vjeruje da njome upravlja Bog, uz pomoć Božjeg izaslanika, nailazi na ozbiljan problem kada taj izaslanik umre: naime, tko tada preuzima vlast i kako? Činjenica da u islamskim zemljama vladari bivaju ubijeni puno češće nego drugdje, ima veze s time. Istanbulski su se sultani, primjerice, okruživali kućnom stražom Janjičara, sastavljenom od njihovih kršćanskih podložnika, upravo zbog toga jer su vjerovali da muslimani neće propustiti priliku ispraviti uvredu nanesenu Bogu kroz osobu koja predstavlja čisto ljudskog vladara. Sam Kur’an progovara o tome u suri 3, stihu 64, zapovijedajući židovima i kršćanima da ne priznaju nikakvih božanstava osim jednog jedinog Boga i nikakvih gospodara među sobom.
Ukratko, državljanstvo i svjetovno pravo idu ruku pod ruku. Svi mi sudjelujemo u procesu donošenja zakona; odatle mi gledamo jedni na druge kao na slobodne građane čije se prava moraju poštivati i čiji su privatni životi vlastita briga. Ovo je u zapadnjačkim društvima omogućilo ostavljanje religije privatnom području i razvitak političkih uređenja u kojima dužnosti građanina imaju prvenstvo nad vjerskim osjećajima dužnosti. Kako je to moguće, duboko je i složeno pitanje političke znanosti; da je to moguće, činjenica je kojoj je zapadnjačka civilizacija neosporan svjedok.
2. To me dovodi do drugog obilježja kojega prepoznajem kao ključnog za europsku civilizaciju: nacionalnosti. Nijedno političko uređenje ne može ostvariti stabilnost ako se ne može pozvati na zajedničku odanost, „prvo lice množine“ koje razlikuje one koji dijele blagodati i terete državljanstva od onih koji su izvan njega. U vremenima rata, potreba za tom zajedničkom odanošću je bjelodana, ali je potrebna i u mirnodopskim razdobljima, ako će ljudi zaista tretirati svoje državljanstvo kao ono koje definira njihove javne obveze. Odanost domovini, umanjuje važnost odanosti prema obitelji, plemenu i vjeri, i stavlja pred građanina, kao fokus njegovog domoljubnog osjećaja, ne osobu ili skupinu, nego državu. Takva država je definirana svojim teritorijem i svojom poviješću, kulturom i zakonom koji su taj teritorij učinili našim. Nacionalnost sačinjavaju zemlja, zajedno s povijesnom naracijom koju dijele njezini državljani.
Taj je oblik teritorijalne odanosti osposobio ljude u zapadnjačkim demokracijama da žive jedni pored drugih, poštujući međusobna građanska prava, usprkos radikalnim razlikama u vjeri i odsustvu bilo kakvih obiteljskih i rodnih veza ili, pak, nekog dugotrajnog lokalnog običaja koji bi održavao međusobnu solidarnost. Takva nacionalna odanost nije znana svugdje u svijetu, a zasigurno ne u mjestima gdje su ukorijenjeni islamisti. Ljudi ponekad nazivaju Somaliju „propalom državom“ jer nema središnje vlade sposobne donositi odluke u ime naroda kao cjeline, ili uvesti ikakav pravni poredak. Prava nevolja sa Somalijom, međutim, nije to što je ona propala država nego što je ona propala nacija. Nikada nije razvila onu vrst sekularne, teritorijalne i pravne odanosti koja državi omogućuje da stasa u nacionalnu državu, a ne samo u zajednicu natjecateljskih plemena i obitelji.
Isto vrijedi za mnoga druga mjesta gdje nastaju islamisti. Čak i ako, kao u slučaju Pakistana, te zemlje funkcioniraju kao države, pokušaj stvaranja zajedničke nacije u njima je potpuno propao. Nisu uspjele proizvesti onu vrst teritorijalne odanosti koja osposobljuje ljude različitih vjera, rodoslovnih veza i plemena da žive mirno bok uz bok, i da se isto tako bore u ime zajedničke domovine. Suvremena povijest tih država može nas navesti da se zapitamo ne postoji li, na kraju krajeva, istinski i duboki konflikt između islamskog pojma zajednice i pojmova koji su hranili našu ideju nacionalne vlade. Možda je nacionalna država uistinu anti-islamska ideja.
Ovo zapažanje je, naravno, krajnje primjereno za današnji Bliski Istok gdje pronalazimo ostatke velikog islamskog carstva podijeljenog u nacionalne države. S nekoliko iznimki, ova je podjela plod granica koje su postavile Zapadne države, osobito Britanija i Francuska u Sporazumu Sykes-Picot iz 1916. Ne bi stoga trebalo biti nimalo iznenađujuće što je Irak imao takvu šaroliku povijest kao nacionalna država, uzimajući u obzir da je jedva približno bio ono što se može nazvati državom, a nacija nije bio nikada. Možda će jednom kurdi, suniti i šiiti u Iraku gledati na sebe kao Iračane. Ali taj nacionalni identitet će najvjerojatnije biti krhak i porozan, i u svakom sukobu će se te tri skupine predstavljati kao suparnici. Čini se da su samo kurdi razvili istinski nacionalni identitet, i to onaj suprotan državi kojoj pripadaju. A što se tiče šiita, njihova primarna odanost je vjerska, a u turbulentnim vremenima oni gledaju domovinu šiitskog islama u Iranu kao svoj uzor.
Istina je da nisu sve nacionalne države koje su proizašle iz ostataka Osmanskog carstva despotske poput Iraka. Turska, koja se očuvala kao krnjatak carstva, uspjela se prekrojiti u istinsku nacionalnu državu iako ne bez izbacivanja ili pokolja nad mnogim njezinim ne-turskim manjinama. Libanon i Egipat su uživali nazovi-nacionalni identitet pod zaštitom Zapada od sredine 19.stoljeća. A, naravno, Izrael je uspostavio potpuno zapadnjački oblik nacionalne vlade nad teritorijem koji mu je osporavan upravo zbog tog razloga. Ti primjeri, međutim, nikako ne dovode u pitanje tezu da je islam neprijateljski nastrojen prema nacionalnosti, ti primjeri također ne dovode u pitanje tezu da u slučaju krize u islamu uvijek prevagne odanost vjerskom nad odanošću prema nacionalnom.
Promotrimo Tursku. Atatürk je stvorio tursku nacionalnu državu uvevši svjetovni ustav; usvojivši svjetovni pravni sustav utemeljen na francuskim i belgijskim modelima; odbacivši islamski način odijevanja; izbacivši tradicionalne učenjake islamskog prava (‘ulema’) iz javnog ureda; zabranivši višeženstvo; i iskorijenivši arapske riječi iz turskog jezika i usvojivši latinicu, na taj način odvojivši jezik od njegovih kulturnih prethodnika. Kao rezultat ovih revolucionarnih promjena, uspio je potisnuti sukob između islama i svjetovne države, i dugo vremena se činilo kao da je postignut stabilan kompromis. Odnedavno, pak, sukob ponovno izbija: sekularisti su tako pokušali nadjačati vodeću islamsku stranku (AKP), izborne pobjednike u uvjerljivoj pobjedi, a vlada je tada pokušala optužiti vodeće sekulariste u terorističkom suđenju upitne zakonitosti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Libanon, da promotrimo drugi primjer, duguje svoj izniman status u arapskom svijetu svojoj prijašnjoj kršćanskoj većini, i dugovječnom savezu maronita i druza protiv osmanlijskog sultana. Sadašnja krhkost Libanona većim je dijelom plod islamista Hezbolaha, koji su se udružili s Iranom i Sirijom i odbacuju Libanon kao nacionalnu cjelinu kojoj se duguje bilo kakva odanost. Egipat je također preživljavao kao nacionalna država samo zbog poduzimanja radikalnih mjera protiv Muslimanskog bratstva, i oslanjanja na pravno i političko naslijeđe koje bi najvjerojatnije odbila njegova muslimanska populacija – ne i koptska, kršćanska manjina – u bilo kojem slobodnom glasovanju. Što se tiče Izraela, njega su osudili susjedi na život u neprestanom opsadnom stanju.
3. Treće središnje obilježje zapadne civilizacije je kršćanstvo. Ne sumnjam da je višestoljetna kršćanska prevlast u Europi koja je udarila temelje nacionalne odanosti kao tip odanosti iznad one vjerske i obiteljske, a na kojoj je onda sekularno pravosuđe i državljanstvo moglo biti utemeljeno. Može zvučati paradoksalno kad religiju prepoznajemo kao glavnu silu koja stoji iza razvitka svjetovne vlasti. Ali moramo imati na umu čudnovate okolnosti pod kojima je kršćanstvo ušlo u svijet. Židovi su u prvom stoljeću u Judeji bili zatvorena zajednica, vezana čvrstom vezom vjerskih legalizama, ali svejedno pod vlašću Rima uz pomoć zakona koji nije imao veze s nikakvim bogom, i koji je pružao ideal državljanstva kojemu je svaki slobodan subjekt carstva mogao težiti.
Isus je bio u sukobu s legalizmom svojih sunarodnjaka Židova, i gajio je velike simpatije prema ideji svjetovne vlasti. Odatle njegove poznate riječi u prispodobi o poreznom novcu: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje.“ Poslije njegove smrti, zajednice unutar rimskog carstva koje su samo tražile slobodu da mogu i dalje prakticirati svoju kršćansku vjeru, oblikovao je sveti Pavao koji nije imao nikakve namjere izazivati svjetovne vlasti. Ta ideja dvojne odanosti nastavila se nakon Konstantina, a potvrdio ju je papa Gelazije I. u petom stoljeću u svojoj doktrini o dva mača dana čovječanstvu na vladanje: jedan koji čuva tijelo tj. politiku, i drugi koji čuva dušu, tj. pojedinca. To priznavanje svjetovnog zakonodavstva od strane rane Crkve odgovorno je za kasnije razvoje u Europi, od Reformacije i Prosvjetiteljstva kroz čisto teritorijalno pravo koje prevladava na Zapadu danas (teritorijalno pravo je ono koje važi na određenom teritoriju i primjenjuje se na sve osobe koje se nađu na tom teritoriju, bez obzira na njihovu nacionalnost, državljanstvo, vjersku pripadnost, spol itd. op. p.).
Tijekom prvih stoljeća islama razni su filozofi pokušali razviti teoriju savršene države, ali religija je uvijek bila u samom središtu. Učenjak iz desetog stoljeća al-Haythman čak je pokušao preinačiti Platonovu Državu u islamski kontekst, s prorokom kao filozofom-kraljem. Kad je sva takova rasprava završena, za vrijeme Ibn Taymiyya u 14.stoljeću, bilo je jasno da je islam odlučno okrenuo leđa svjetovnoj vladi, i ubuduće bio nesposoban razviti išta slično nacionalnom – kao suprotnost religioznom – obliku odanosti. Uistinu, najvažniji zagovornik arapskog nacionalizma u novije vrijeme, Michel Aflaq, nije bio musliman nego grčki pravoslavni kršćanin, rođen u Siriji, obrazovan u Francuskoj, a umro u Iraku, razočaran strankom Baath koju je pomogao osnovati. Ako su se nacionalne odanosti pojavile u muslimanskom svijetu u posljednje vrijeme, to je usprkos islamu, a ne zbog njega. I ne bi trebalo iznenaditi ako se te odanosti čine osobito krhke i porozne, kao što smo primijetili u slučaju palestinskih pokušaja nacionalne povezanosti, i u problematičnoj povijesti Pakistana. (Zadnje dvije godine silna ratovi koji su zahvatili cijeli Bliski Istok odraz su upravo krhkog nacionalnog identiteta i osjećaja jake plemenske i vjerske pripadnosti op. p.)
4. Kršćanstvo se ponekad opisuje kao sinteza židovske metafizike i grčkih ideja političke slobode. Nema sumnje da ima istine u tome, uzimajući u obzir povijesni kontekst njegovog nastanka. I vjerojatno je grčki utjecaj na kršćanstvo odgovoran za četvrto središnje obilježje koje smatram važnim da se naglasi kada se govori o sučeljavanju Zapada s islamom: ironija. Već se zamjećuju naznake ironije u židovskoj Bibliji, one koju pojačava Talmud. Ali tu je nova vrsta ironije u Isusovim promišljanjima i prispodobama, ironija koja gleda na pojavu ljudske ludosti i na ironičan nam način pokazuje kako s tom ludošću živjeti. Odličan primjer toga nalazimo u Isusovoj presudi u slučaju žene uhvaćene u preljubu. „Neka onaj koji je bez grijeha“, kaže on, „prvi baci kamen.“ Drugim riječima, „Pustite to. Zar niste željeli učiniti isto što i ona, i već ste učinili u svojim srcima?“ Netko je rekao da je ova priča kasniji dodatak – jedan od mnogih koju su prvi kršćani odabrali iz ostavštine naslijeđene mudrosti pripisane Isusu nakon njegove smrti. Ako bi to i bila istina, to samo potvrđuje stajalište da je kršćanska vjera stavila ironiju u središte svoje poruke. Tu ironiju dijele i veliki sufijski pjesnici, naročito Rumi i Hafiz, ali se čini da je ona velika nepoznanica u školama islama koje oblikuju duše islamista. Njihova religija odbija promotriti sebe izvana, i ne podnosi kritike, a još manje ismijavanja – nešto čemu smo često svjedoci u zadnje vrijeme. (Sjetimo se nasilja koje je nastalo u mnogim zemljama nakon objavljivanja karikatura proroka Muhameda op. p.)
Uistinu, ovo nije nigdje očitije nego u stvari koja je izazvala Isusov ironičan sud. Smrt kamenovanjem još se uvijek službeno prakticira u mnogim dijelovima muslimanskog svijeta kao kazna za preljub, a u mnogim islamskim zajednicama žene se tretira kao prostitutke čim iskorače iz okvira koje su za njih zacrtali muškarci. Tema seksa, koju se ne može smisleno raspraviti bez doze ironije, postala je stoga bolna tema među muslimanima, osobito kad se nađu suočeni, što je neizbježno, s rastezljivim moralom i razvratnom pomutnjom zapadnjačkih društava. Mule se nađu nesposobnima razmišljati o ženama kao seksualnim bićima, i u isto vrijeme nesposobnima dugo vremena razmišljati o ičemu drugome. Kao posljedica toga, došlo je do ogromne tenzije u muslimanskim zajednicama zapadnjačkih gradova između mladića koji uživaju sve dane im slobode i djevojaka koje su skrivene i često terorizirane ako čine isto što i muškarci.
Ironiju je pokojni Richard Rorty vidio kao stanje uma intimno povezano s postmodernističkim svjetonazorom.1 Ironija bi stoga za Rortyja bila odustajanje od osude koje smjera na neku vrstu sporazuma, zajednički dogovor da se neće osuđivati. Meni se pak čini da je ironija, iako zarazna za naše umove, bolje shvaćena kao vrlina, raspoloženje koje smjera k praktičnom ispunjenju i moralnom uspjehu. Kad bih se usudio definirati tu vrlinu, opisao bih je kao naviku priznavanja različitosti svega, uključujući i samoga sebe. Znači koliko god da si siguran ili sigurna u ispravnost svojih djela i istinitosti vlastitih uvjerenja, promotri ih kao djela i uvjerenja nekoga drugoga, i preoblikuj ih u skladu s tim. Na taj način definirana, ironija se sasvim razlikuje od sarkazma. To bi prije bila neka vrsta prihvaćanja nego odbacivanja. I upućuje u dva smjera: kroz ironiju učim prihvatiti i drugoga koga promatram, i sama sebe: onoga koji promatra. Suprotno Rortyjevom mišljenju, ironija nije odustajanje od prosudbe. Ona jednostavno priznaje da je i onaj koji prosuđuje, također i sam prosuđen, i to prosuđen od sebe samoga.
5. Ironija je blisko vezana s petim bitnim obilježjem zapadne civilzacije: samokritikom. To je naša druga narav da kadgod iznosimo neku tvrdnju, u isto vrijeme dajemo prostor suprotnoj tvrdnji. Način razmišljanja kroz ovakve suprotnosti utkan je u naš zakon, u naše oblike obrazovanja, u naš politički sustav koje smo stvorili da bismo ostvarili naše interese i razriješili naše sukobe. U tom svjetlu, sjetimo se glasnih kritičara zapadnjačke civilizacije kao što su pokojni Edward Said i sveprisutni Noam Chomsky. Said je progovarao na beskompromisan i čak ponekad na zloban način u ime islamskog svijeta, a protiv onoga što je on vidio kao podmuklo gledište zapadnjačkog imperijalizma. Njegove kritike rezultirale su nagradom u obliku prestižne katedre koju je dobio na vodećem sveučilištu i bezbrojnim prilikama za javne nastupe u Americi i po cijelom Zapadu. Slično se može reći i za Chomskog. Mislim da je ta navika nagrađivanja vlastitih kritičara jedinstvena za Zapad. Jedini problem vezan s tim nagradama na našim sveučilištima je u tome što praktički nitko drugi ne može dobiti nagradu osim takvih kritičara. Nagrade se dodjeljuju ljevičarima jer oni hrane vladajuću iluziju onih koji ih nagrađuju: naime, da će nam samokritika donijeti sigurnost, i da sve prijetnje dolaze od nas samih, i od naše želje da branimo ono što imamo.
6. Ta navika samokritike stvorila je još jedno bitno obilježje zapadnjačke civilizacije, a to je zastupništvo. Mi na Zapadu, i to osobito ljudi s engleskog govornog područja, nasljednici smo dugogodišnje navike slobodnog udruživanja u kojem se udružujemo u klubove, poslovna udruženja, interesne skupine, i obrazovna fundacije. Taj genij udruživanja osobito je zapazio Tocqueville na svojim putovanjima po Americi; i njega omogućuje jedinstvena grana engleskog običajnog prava – zakon pravičnosti i zastupnički zakon – koji omogućuje ljudima da osnuju fondove zajedno i da upravljaju njima bez pitanja dozvole bilo koje više vlasti.
Ta navika udruživanja ide ruku pod ruku s tradicijom zastupanja. Kada osnivamo klub ili društvo koje ima javni profil, običavamo postavljati službene osobe da ga zastupaju. Odluke tih osoba su obvezujuće za sve članove i oni ih ne mogu odbiti, a da se pri tome ne isključe iz kluba. Na taj način, pojedinac može govoriti u ime svih i na taj ih način obvezati da prihvate odluke donesene u ime cijele skupine. Nama to nije ništa čudno i to je utjecalo na političke, obrazovne, ekonomske i kulturne institucije našeg društva na nebrojene načine. Također je imalo utjecaja i na one koji su na čelu vjerskih institucija, kako katoličkih tako i protestantskih. Uistinu, među protestantskim teolozima 19. stoljeća se teorija udruženja kao moralne ideje prvi put potpuno razvila. Znamo da je hijerarhija naše crkve, bilo baptističke, episkopalne ili katoličke opunomoćena da odlučuje u naše ime, i da može ući u dijalog s institucijama u drugim krajevima svijeta, kako bi osigurala prostor potreban za slobodno prakticiranje vjere.
Udruživanje pak poprima sasvim drugi oblik u tradicionalnim islamskim društvima. Klubovi i društva stranaca rijetki su, i primarna društvena jedinica nije slobodno udruženje nego obitelj. Tvrtke ne uživaju razvijeni pravni okvir pod islamskim zakonom, i Malise Ruthven i ostali tvrde da koncept ‘korporativne osobe’ nema svoju inačicu u šerijatu2. Isto vrijedi za druge oblike udruživanja. Dobrotvorne ustanove, primjerice, organizirane su na posve drugačiji način nego one na Zapadu: ne kao imovina u službi korisnika nego kao imovina koja je religiozno „stopirana“ (waqf). Posljedica je da se sva javna imovina, uključujući škole i bolnice tretira kao podređena džamiji i vjerskim principima. Istovremeno, sama džamija nije korporativna osoba niti postoji subjekt koji se može nazivati „Džamija“ u istom smislu na koji mi nazivamo „Crkvu“ – to jest, subjekt čije su odluke obvezujuće za sve njezine članove, koja može pregovarati u njihovo ime, i koju se može držati odgovornom za sva njezina nedjela i zlouporabe.
Kao rezultat ove duge tradicije udruživanja pod okriljem džamije ili obitelji, islamskim zajednicama nedostaje pojam glasnogovornika3. Kada ozbiljni sukobi eskaliraju između muslimanskih manjina u zapadnjačkim gradovima i okolnom društvu, teško nam je, čak i nemoguće, pregovarati s muslimanskom zajednicom, jer nema nikoga tko će je zastupati ili preuzeti odgovornost za provođenje ikakve odluke u njezino ime. Ako itko zaista istupi, pojedinačni članovi muslimanske zajednice se osjećaju slobodnima prihvatiti ili odbaciti njegove odluke kako im se već čini shodno. Isti je problem u Afganistanu, Pakistanu i drugim državama s radikaliziranom muslimanskom populacijom. Kad netko pokuša govoriti u ime skupine pobunjenika, često je to samoinicijativno, i bez ikakve procedure koja potvrđuje njegov ured. Najvjerojatnije će ga, ako se složi s predloženim rješenjem danog problema, smaknuti, ili će ga se u najmanju ruku odreći radikalni članovi skupine u čije ime on nastoji govoriti.
Ovo me ponovno vraća na razmišljanje o ideji državljanstva. Bitan razlog stabilnost i miroljubivosti društava utemeljenih na državljanstvu je i u tome što su sve osobe u takvim društvima zaštićene uz pomoć osobnih prava. Svatko je ograđen od svojih susjeda u prostor privatne suverenosti gdje on sam donosi odluke. Kao rezultat, društvo građana može uspostaviti dobre veze i zajedničko povjerenje između stranaca. Ne morate poznavati svog sugrađanina da biste znali svoja prava protiv njega ili obveze prema njemu; štoviše, to što je on stranac ni na koji način ne mijenja činjenicu da ste oboje spremni umrijeti za teritorij koji sadrži vas i zakone koje uživate. Ovo izvanredno obilježje nacionalnih država podržavaju navike koje sam naveo: samokritičnost, zastupanje i život kroz udruge – navike koje se ne mogu pronaći u tradicionalnim islamskim društvima. Ono što islamistički pokreti nude svojim pristašama nije državljanstvo nego „bratstvo“— ikhwan — jednu puno topliju, bliskiju i metafizički više zadovoljavajuću stvar.
A opet, što je toplija i bliskija veza, manje se da širiti. Bratstvo je izbirljivo i isključivo. Ne može se širiti jako daleko, a da se ne izloži iznenadnom i nasilnom odbacivanju. Otuda i arapska uzrečica: „Ja i moj brat protiv mog bratića; ja i moj bratić protiv svijeta.“ Bratsko udruženje nije neka nad-stvarnost, korporativna osoba koja može pregovarati u ime svojih članova. Ono ostaje u biti množina — uistinu, ikhwan je jednostavno množina od akh, “brat” — i označuje skup istomišljenika koje je okupila zajednička dužnost, a ne neka institucija koja bi imala vlast nad njima. Sve to ima značajne posljedice po politiku. Primjerice, kad je Nasserov nasljednik, Anwar Sadat, kao predsjednik Egipta odvojio mjesta u egipatskom parlamentu za Muslimansko bratstvo, mjesta su zaposjeli oni koje je predsjednik ocijenio podobnima, a kojih se onda pravo Bratstvo odreklo te je nastavilo sa svojim nasilničkim djelovanjem koje je kulminiralo Sadatovim smaknućem. Jednostavno rečeno, braći se ne naređuje. Oni djeluju zajedno kao obitelj – sve dok se ne posvađaju i ne potuku.
7. To me dovodi do zadnje i ujedno ključne razlike između zapadnjačkih i islamskih zajednica. Živimo u društvu sastavljenom od stranaca koji se udružuju brzinom svjetlosti tolerirajući međusobne razlike. No naše društvo nije društvo budnog sklada. Ta ključna razlika koju ću uskoro imenovati, zahtijeva neke javne stvari koje nisu propisane državnim zakonom; dozvoljava ljudima da se brže kreću iz jedne u drugu skupinu, iz jedne u drugu vezu, iz jednog posla, religije, ili načina života u drugi i sve to relativno lako. Ono je beskonačno kreativno u osnivanju institucija i udruženja koja omogućuju ljudima da, i pored svojih različitosti, žive u mirnim odnosima, bez potrebe za intimnošću, bratstvom ili plemenskom odanošću. Ne tvrdim da je ono dobro, ali tako je kako jest, jer je to neizbježan nusproizvod državljanstva kako sam ga gore opisao.
Kako je moguće živjeti na opisani način? Odgovor je jednostavan, a on glasi: uz pomoć pića. Što Kur’an obećava u raju, ali zabranjuje ovdje na zemlji nužno je mazivo za zapadnjački dinamo. Vidite to jasno u Americi gdje koktelske zabave odmah probijaju led među strancima i pokreću svako veće okupljanje, potičući kolektivnu želju za brzim dogovorom među ljudima koji su trenutak prije bili potpuni stranci. Ta navika brzog usuglašavanja ovisi, naravno, i o mnogim drugim aspektima naše kulture osim pića. No piće je presudno, i oni koji su proučavali taj fenomen, većinom su uvjereni da – unatoč visokoj cijeni koju je naša civilizacija platila zbog problema s alkoholizmom, i nesreća i razrušenih domova koje on donosi – razlog zbog kojeg je zapadna civilizacija tako uspješna, u velikoj se mjeri nalazi upravo u piću. Naravno, islamska društva imaju svoje načine stvaranja kratkotrajnih udruženja: nargila, kavana, i tradicionalni hamam, koji Lady Mary Wortley Montague hvali jer uspostavlja solidarnost među ženama kakvu ne nalazimo u kršćanskom svijetu. Ali ovi oblici udruživanja su isto jedna vrsta povlačenja, odstupanja od posla vlasti u maniri mirne rezignacije. Piće ima suprotan učinak: zbližava strance u stanju kontrolirane agresije, sposobne i voljne ući u bilo kakav posao koji bi proizišao iz trenutnog razgovora.
Obilježja kojih sam se dotaknuo ne pojašnjavaju samo neponovljivost zapadnjačke civilizacije; one također tumače njezin uspjeh u snalaženju među ogromnim promjenama koje su došle uslijed napretka tehnologije i znanosti, baš kao što objašnjavaju političku stabilnost i demokratski moral njezinih sastavnih nacionalnih država. Ova obilježja također razlikuju zapadnjačku civilizaciju od islamskih zajednica u kojima se odgajaju teroristi. I pomažu objasniti snažnu mržnju onih terorista koji svojim osobnim moralom i vjerskim resursima ne uspijevaju dostići lakoću s kojom se europski i američki građani nose s modernim svijetom.
Ako je to tako, kako nam je onda obraniti Zapad od islamističkog terorizma? Odgovorit ću kratko na to pitanje. Prvo, moramo biti načisto što je to što branimo, tj. ne branimo. Ne branimo, primjerice, naše bogatstvo ili naš teritorij; te stvari nisu na kocki. Točnije, branimo naše političko i kulturno naslijeđe, utjelovljeno u sedam obilježja na koje sam ovdje skrenuo pažnju. Drugo, mora nam biti jasno da ne možemo nadići mržnju osjećajem krivnje ili priznavanjem da smo u krivu. Slabost provocira, budući da neprijatelju otkriva da je moguće uništiti te. Trebali bismo, dakle, biti spremni utvrditi ono što imamo, i izraziti odlučnost da se istoga držimo. Uzevši u obzir rečeno, prepoznati nam je da nije zavist nego mržnja ona koja pokreće terorista. Zavist je želja da se posjeduje ono što drugi ima; mržnja je želja da se to uništi. Kako se nositi s mržnjom? Ovo je veliko pitanje na koje su samo nekolicina vođa čovječanstva bila sposobna odgovoriti. Kršćani su, pak, sretnici što su nasljednici jednog velikog pokušaja davanja odgovora na to pitanje, odgovora koji je dao Isus, koristeći se dugostoljetnom židovskom tradicijom koja seže do Tore, i koju je sličnim riječima izrazio njegov suvremenik R. Hillel. Nadići ćeš mržnju, reče nam Isus, opraštajući je. Doseći duh opraštanja ne znači optuživati sebe; to znači darivati drugoga. U ovome smo, čini mi se, zastranili prošlih desetljeća. Iluzija da trebamo kriviti sebe, da moramo ispovjediti svoju krivnju i usuglasiti se s našim neprijateljem, samo nas izlaže odlučnijoj mržnji. Istina je da ne trebamo kriviti sebe; da je mržnja naših neprijatelja potpuno neopravdana; i da se njihova nesmiljena mržnja ne može ublažiti našim udaranjem u prsa.
Međutim, odbija se prihvatiti istina. Čini se kao da smo nemoćni. Ali nismo nemoćni. Postoje dva izvora na koja se možemo pozvati u svoju obranu, jedan javan, a drugi osoban. U javnoj sferi, možemo odlučiti zaštiti dobre stvari koje smo naslijedili. To znači ne udovoljiti onima koji žele da zamijenimo državljanstvo za podložnost, nacionalnost za vjerski konformizam, sekularno pravo za šerijat, židovsko-kršćansko naslijeđe za islam, ironiju za ozbiljnost, samokritiku za dogmatizam, zastupanje za podložnost, i veselo pijenje za rigoroznu apstinenciju. Trebamo prezirati sve koji zahtijevaju takve promjene i reći im da idu živjeti ondje gdje je njihov omiljeni oblik političkog reda već uspostavljen. I moramo na njihovo nasilje odgovoriti silom koja je potrebna da bi ih se odbilo.
U osobnoj pak domeni, kršćanima je slijediti put koji je utabao Isus: naime, promatrajući trezveno i u duhu oproštenja na uvrede koje nam se nanose, i pokazujući svojim primjerom, da te uvrede ne postižu ništa osim što diskreditiraju onoga koji ih nanosi. To je teži dio zadatka – težak za izvesti, težak za podržati, i težak za preporučiti drugima. Ipak, to je zadatak koji upravo obavljamo, i u bitci u kojoj su ulozi tako visoki, to je zadatak kojega se moramo prihvatiti. (Ostale članke iz ovog niza vidi ovdje: analiza suvremenog islama)
Roger Scruton, izvor CERC, prevela Jelena Prskalo | Bitno.net
Richard Rorty, Contingency, Irony, Solidarity (Cambridge: Cambridge University, 1989).
Malise Ruthven, Islam in the World (Oxford: Oxford University, 2000).
Ovdje je važna iznimka od tog pravila u svjetskoj muslimanskoj zajednici, koja je našla predstavnika i glasnogovornika u osobi Aga Khana.
Više članaka o temi analiza islama: https://www.bitno.net/teme/analiza-islama/
Put prema integraciji: https://www.bitno.net/vijesti/svijet/pismo-francuskog-imama-muslimani-moraju-osuditi-politicki-islam-hocine-drouiche/
Ljubi neprijatelja kao samoga sebe
Malo je teže nama običnim smrtnicima i grešnicima, ako je uopće moguće, shvatiti ovu novozavjetnu zapovijed. Kao, uostalom, i mnoge druge Isusove zapovijedi ljubavi. Ne tolerancije, nego baš ljubavi. Ne samo prema bližnjemu, nego i prema neprijatelju. Ali, nema nam druge nego slijediti Njegove zapovijedi. Jer mi nemamo nikakva drugog čvrstog uporišta osim u Njemu. Ipak, dato nam je da promišljamo, da se stalno zalažemo za stvari Dobra, da prepoznajemo zlo i da mu se suprotstavljamo. I kao pojedinci i kao kolektiviteti. Za upitati se možemo li mi, smijemo li zanemariti, ignorirati takve pojave za koje nam se čini da vode destrukciji svega onog našeg najvrjednijeg što je tisućljećima stvarano. Je li s naše strane kao Njegovih sljedbenika ispravno tražiti od onog drugog i drugačijeg barem reciprocitet u toleranciji, ako ne u ljubavi i poštovanju. I je li to politički korektno s motrišta nove društvene paradigme. Ili se moramo pomiriti s time da bi se i to moglo shvaćati (od onih drugih) kao govor mržnje, govor iz mržnje, kao neprijateljstvi, netolerancija i otvaranje puta prema konfliktu. U takvu promišljanju pogledajmo što nam otkrivaju tekstovi i poveznice koji slijede.
Muslimanka o lažima oko islama
Z. K. Dnevno.hr, 19. srpanj 2016.
Provela je znanstveno istraživanje nad islamom i došla do istine!
Njeno ime je Raheel Raza i predsjednica je udruge “Muslims Facing Tomorrow”. U ovom videu u prilogu Raza govori istinu o islamu – iznoseći rezultate znanstvenog istraživanja, ne bojeći se pritom što će njena braća o vjeri misliti o tome. Neke od njenih izjava: “Ne trebam da Ben Affleck brani moju religiju na talk show-u. Trebam da me brane muslimani iz moje vlastite religije protiv radikala iz moje vlastite religije”. Ova žena citira izjave Obame i Hillary Clinton koji govore da islam nema veze sa terorizmom. Ona kao muslimanka ih demantira, iznoseći pritom znanstvena istraživanja o učenjima unutar islama koja slijede mnogi radikali i tako radikaliziraju islam; i iznoseći postotke određenih učenja unutar islama što velik broj samih muslimana slijedi. Treba uzeti u obzir da je broj muslimana u svijetu u 2016. godini 1,6 milijardi. Prema postotku i istraživanju, ovaj broj muslimana zbilja vjeruje i poštuje ova načela, koja su naučena iz Kurana i hadisa:
27% svih muslimana vjeruje da konvertiti (obraćenici) iz islama trebaju biti ubijeni (237 milijuna muslimana)
39% svih muslimana vjeruje da su ubojstva zbog časti opravdana (npr. žene koje su imali spolni odnos prije braka) (345 milijuna muslimana)
42% svih francuskih muslimana vjeruje da samoubojstva protiv civila mogu biti opravdana
35% svih engleskih muslimana vjeruje da samoubojstva protiv civila mogu biti opravdana
26% svih američkih muslimana vjeruje da samoubojstva protiv civila mogu biti opravdana
48% svih muslimana podržava šerijatski zakon (52% (281 milijun muslimana) od toga podržava bičevanja, amputacije udova, itd)
51% svih muslimana koji podržavaju šerijatski zakon podržavaju kažnu do smrti – kamenovanje do smrti (289 milijuna muslimana)
Izvor: https://www.dnevno.hr
Mislite da ISIS pretjeruje i ne slijedi Kuran? Iznenadili biste se
Ako zbilja želite razumjeti silna ubojstva, ginuća, nasilje i silovanja u ime Allaha od strane takozvane Islamske Države, ovaj članak će vam pokušati rasvijetliti nauk za svu brutalnost koju prakticiraju članovi Islamske Države. Ovaj tekst je osim za nemuslimane namijenjen i za sve drage muslimane čiji hodže baš neće htjeti o ovim apsketima otvoreno govoriti; osim ako se ne radi o arapskoj zemlji. Ovom pogledu na razne aspekte islama cilj je čitatelju ukazati na promišljanja o mnogim porukama, učenjima, i zabludama...
Svijet se mijenja: https://youtu.be/4xxdJc_RenY
Zagreb (IKA) 28.10.2019.
Međureligijska molitva za mir, koja se u svijetu i kod nas obilježava kao Dan duha Asiza, ove je godine tematski vezana uz 800. obljetnicu susreta sv. Franje i sultana Malika Al-Kamila.
Tema susreta sv. Franje i sultana odabrana je kao primjer dijaloga na putu mira, jer baš je taj duh mira i dijaloga potaknuo sv. papu Ivana Pavla II. da 1986. izabere upravo Asiz, grad sv. Franje, za veliki međureligijski susret koji se obilježava svake godine. Tim se povodom Dani duha Asiza u Zagrebu obilježavaju dvodnevnim molitveno-dijaloškim programom.
U Islamskom centru u Zagrebu u ponedjeljak 28. listopada održan je prvi dio programa koji je uključivao dramski prikaz “Kušnje fra Anđela Zvizdovića”. Dramski prikaz, pripremljen po tekstu Dževada Karahasana, izveli su franjevački bogoslovi iz Sarajeva. U okruglom stolu “Od susreta sv. Franje i Sultana (1219.) do Deklaracije o ljudskom bratstvu 2019.” sudjelovali su muftija Aziz Hasanović te fra Danijel Patafta i dr. Tomislav Kovač, profesori sa zagrebačkog KBF-a.
Fra Danijel Patafta je, kao povjesničar, dao povijesni okvir susreta sv. Franje i sultana Kamila te zaključio: “Franjo je sultanu išao navijestiti Krista. Nemojmo se zavaravati, bio je čovjek svoga vremena i nije išao dijalogizirati u današnjem smislu. Ali nije išao ni prozelitistički i nasilno pokrštavati, ionako je bio samo siromašni jadničak. Išao je kako bi sultan shvatio tko je taj Krist i prekinuo nasilje koje vide i jedan i drugi. Ali dogodilo se nešto drugo, nepredviđeno. Došlo je do dijaloga, do prihvaćanja i do prijateljstva.”
Muftija Hasanović izdvojio je četiri velika događaja za islam u svijetu i kod nas, ponajprije dolazak Muhameda 622. godine u Medinu, gdje ga prima kršćanski kralj, potom susret sv. Franje sa sultanom Kamilom 1219., susret bosanskog franjevca fra Anđela Zvizdovića sa sultanom Fatihom 1463. i izdavanje Adhname bosanskim fratrima te ovogodišnji susret pape Franje s velikim imamom Sveučilišta Al-Azhar Ahmadom Al-Tayyibom.
“Prvo, susret Franje Asiškog i sultana Kamila predstavlja dijalošku paradigmu suvremene Katoličke Crkve i Islamske zajednice. Drugo, II. vatikanski sabor u dokumentu Nostra aetate utjelovljuje misao i djelo Franje Asiškog kroz dokument i postaje opće pravilo Crkve. Treće, Povelja o ljudskom bratstvu, koju su potpisali papa Franjo i veliki imam, govori o kontinuitetu dijaloške misli između institucionalne Crkve i Islamske zajednice, što se spušta na razinu svekolikog naroda koji treba živjeti sukladno tim uputama”, zaključio je muftija Hasanović.
Dr. Tomislav Kovač govorio je o pojmu bratstva u Deklaraciji o ljudskom bratstvu, ističući da je taj pojam u samom srcu Deklaracije: “Ljudsko bratstvo je jedna slojevita, višeznačna i kompleksna stvarnost, koja se ne smije svesti na utopiju, ali je puno više od ideala. Bratstvo upućuje na zajedništvo i potiče na suodgovornost, odnosno brigu za svakoga čovjeka i zajedničko dobro. To su bitne misli Deklaracije iz Abu Dhabija. Prema Deklaraciji, papa Franjo ističe da vjera u Boga ujedinjuje ljudski rod, a ne dijeli i da su ljudi stvoreni živjeti i surađivati – zajedno.”
Program u Islamskom centru pratili su i novi apostolski nuncij nadbiskup Giorgio Lingua te preč. Marko Kovač, kao izaslanik zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića. Na kraju programa provincijal hrvatskih konventualaca fra Josip Blažević otvorio je izložbu svjetskih umjetničkih prikaza susreta sv. Franje i sultana. Izložbu je priredio i hrvatskim konventualcima ustupio Međunarodni franjevački centar za dijalog Reda manje braće konventualaca, a od 29. listopada može se razgledati u franjevačkom samostanu na zagrebačkom Kaptolu.
U istoj crkvi u utorak 29. listopada, u 19.30 sati počinje međureligijski molitveni skup u kojem je najavljeno sudjelovanje predstavnika Baptističke Crkve, Evanđeoske pentekostne Crkve, Evangeličke Crkve, Islamske vjerske zajednice, Katoličke Crkve, Makedonske pravoslavne Crkve, Srpske pravoslavne Crkve, Židovske općine i Židovske vjerske zajednice Bet Israel.
Organizatori dvodnevnog programa su Franjevački institut za kulturu mira, Povjerenstvo Zagrebačke nadbiskupije za ekumenizam i dijalog, Islamska zajednica u Hrvatskoj te Mjesno bratstvo Kaptol Franjevačkoga svjetovnog reda.
https://ika.hkm.hr/novosti/zapocelo-obiljezavanje-dana-duha-asiza/
Hitovi: 17329