V. Starešina: O demonima rata u BiH

...Vrhovni zapovjednik im je čestitao na pobjedama i upozorio ih da paze što rade jer “gledaju i na mene i na vas”. Ali je tada uistinu imao malo problema, jer je jedna od posljednjih velikih pobjeda ovih boraca bila otmica četvorice uglednih Travničana i ritualno odsijecanje glave jednome od njih. Pojedinačno, kako bi rekao Bakir. Sve je laž, dodao bi Šerif. Sve je to poslao Tuđman, zaključio bi Bakir, piše Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji.

Višnja Starešina: Pomozimo Bakiru vidjeti mudžahedine

5. rujna 2017.  Crkva na kamenu/Slobodna Dalmacija

Nije samo Pelješki most to što ovih dana ljuti Bakira Izetbegovića. Još ga više ljute “ksenofobične i islamofobične priče” da bi nakon sloma tzv. Islamske države, BiH mogla postati novo uporište terorista, na što upozoravaju češki predsjednik Miloš Zeman, naša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i šef austrijske diplomacije Sebastian Kurz, piše Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji.

A on ne vidi nigdje realnog uporišta za takve priče. Osobito ga ljuti kada Miroslav Tuđman tvrdi da je terorizam kakvog danas poznajemo započeo u Bosni u devedesetim godinama prošloga stoljeća. A on zna da su im mudžahedine poslali iz Hrvatske i da su, ako ih je i bilo, njihovi zločini bili pojedinačni.

Evo, Bakire

Vjerujem da će ovakvih zapadnjačkih insinuacija biti sve više. I zato želim pomoći Bakiru da vidi. Za uvod valja pogledati govor mladoga zapovjednika u 7. muslimanskoj brigadi Armije BiH Šerifa Patkovića (2. bataljun), na proslavi prve obljetnice osnivanja brigade 17. 11. 1993. godine. Mjesto događaja: sportska dvorana u Zenici. Sudionici: pripadnici 7. muslimanske uključujući i odred El Mudžahid, predvođeni svojim emirom Mahmut ef. Karalićem, uzvanici predvođeni vrhovnim zapovjednikom Alijom Izetbegovićem. I dakako tribine pune simpatizera.

Zaneseni Patkovićev govor može se pronaći na linku: https://www.youtube.com/watch?v=6c65SBQJ0mw. No, ako ga u međuvremenu skinu, eto nekoliko naglasaka. Zapovjednik Patković govor počinje riječima: Prije nego što išta kažem zamolio bih vas da vi kažete, onako kako to najbolje znate pa uzvikuje: Tekbir! A borci gromoglasno odgovaraju: (Allahu Akbar! Bog je velik). A zapovjednik Patković dodaje: La ilahe illellah! (Samo je Alah Bog).

U nastavku upozorava na “otrovne pipke” koje pružaju zapadni dušmani na “prostorima gdje duh islama stvara nove vizije budućnosti i nove vizije spoznaje: Bosna, Čečenija, Palestina”. Poziva na “povratak svojoj vjeri i istini”, i podsjeća na velike pobjede 7. muslimanske: “odbrana Zenice, Ovnaka, Kaknja, Fojnice, Vareša od ekstremnog dijela HVO-a”.
Te velike pobjede 7. muslimanske i mudžahedina na potezu između Travnika i Zenice u koje pripada i pobjeda kod Ovnaka, prema svjedočenju Ive Rajkovića, nekadašnjega profesora travničke gimnazije izgledale su ovako: “Sve je više silovanja bilo, ubojstava, saznajemo za klanja. Prvih par dana poslije 3. lipnja Hrvate su prisilili, osim metenja ulica, kopanja rovova, da pokupe mrtve i stoku ubijenu i da je pokopaju. Na čelu te skupine bio je Kakanj Hrvoje. Priča mi da je nailazio na vezane, ubijene svinje i ljude zajedno. Bili su vezani ljudi i krmad; tijelo svinje i tijelo čovjeka, jedno pokraj drugoga.”

Uloga zapovjednika Patkovića u tim je pojedinačnim zločinima također bila pojedinačna. Sudski je prepoznata njegova pojedinačna uloga u ubojstvu petorice zarobljenih pripadnika HVO-a i jednoga srpskog civila u hrvatskom selu Dusina još u siječnju 1993., prije izbijanja muslimansko-hrvatskoga rata. Zarobljenici su bili i osakaćeni, a zapovjedniku Zvonku Rajiću izvađeno je srce.

Tko mu je izvadio srce?

Još u jesen 1998. godine njegova je udovica svjedočila pred Haaškim sudom da joj je muža ubio osobno komandant Patković, a potom i ostale, izvodeći jednog po jednog, pritom sadistički psihički i fizički zlostavljajući one kojima je dao da prežive. Patković se kao ubojica iz Dusine izrijekom našao i u haaškoj optužnici protiv zapovjednika Kubure i Hadžihasanovića, ali nikako da stigne do suda u BiH. A kada je slučaj stigao do suda, na optužnici nije bilo Patkovića, nego njegov vojnik. A on je bio svjedok. I Sud BiH je krajem 2014. godine osudio vojnika, za ubojstvo četvorice zarobljenika i jednoga civila u Dusini.

Ali i ustvrdio kako “postoje indicije da je komandant Patković učestvovao u pogubljenju Zvonka Rajića” (paragraf 386), no to nije bio predmet ovoga suđenja. Niti jedno tužiteljstvo u BiH nije se našlo pozvanim provjeriti te indicije: Je li Šerif Patković ispalio s leđa rafal u zarobljenoga zapovjednika Rajića? Je li mu srce izvadio komandant ili njegov rafal? I što je mislio kada je naredio osuđenom vojniku da se on “pobrine za civile”? Naprotiv, Šerif Patković je i dalje savjetnik blizak Bakirovoj stranci i boračka savjest Armije BiH.

No, priča nije potpuna ako se ne pogleda nastavak velike smotre 7. muslimanske brigade i govor njihova vrhovnog zapovjednika Alije Izetbegovića, kojega su strani islamski borci još zvali i – Ali ili Izzat. Govor se može pogledati na linku: https://www.youtube.com/watch?v=oKKDYPo4oE8&t=141s. Nakon pozdrava dragim vojnicima i višekratnoga gromoglasnog uzvraćanja vojnika s “Tekbir! Allahu Akbar”, Alija im kaže: “Moj govor neće biti dugačak. Bit će kratak. Zašto? Zato što vojnički govori obično nisu dugački. I drugi važniji razlog: zato što između onih koji se dobro razumiju kao što se mi razumijemo, vi i ja, ne treba puno riječi. Mi i u malo riječi možemo jedni drugima puno reći.” Sinteza je bila potpuna.

Vrhovni zapovjednik im je čestitao na pobjedama i upozorio ih da paze što rade jer “gledaju i na mene i na vas”. Ali je tada uistinu imao malo problema, jer je jedna od posljednjih velikih pobjeda ovih boraca bila otmica četvorice uglednih Travničana i ritualno odsijecanje glave jednome od njih. Pojedinačno, kako bi rekao Bakir. Sve je laž, dodao bi Šerif. Sve je to poslao Tuđman, zaključio bi Bakir, piše Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji.

Izvor: https://www.cnak.ba/kolumne/pod-povecalom/pomozimo-bakiru-vidjeti-mudzahedine/ 

Vezani članci: www.bitno.net/pismo-francuskog-imama-muslimani-moraju-osuditi-politicki-islam/

Francuski imam: Muslimani moraju osuditi ‘politički islam’ ili će biti još žrtava poput oca Jacquesa Hamela

Dr. Hocine Drouiche imam je u francuskom gradu Nîmesu i potpredsjednik Konferencije francuskih imama. Drouiche je jedan od organizatora Marša protiv terora, mirotvorne akcije u kojoj je nekoliko muslimanskih vođa iz raznih zemalja Europe obilazilo prošli mjesec mjesta terorističkih napada u raznim europskim gradovima i tako slalo poruku pomirenja i mirne koegzistencije. Ova akcija izazvala je podjele unutar islamske zajednice u Francuskoj, a imam Drouiche napisao je otvoreno pismo onim vođama koje je opisao kao zagovornike političkog islama koji su pod utjecajem stranih zemalja i manipuliraju muslimanskim vjernicima. Pismo prenosimo u cijelosti.

Nekoliko posljednjih stoljeća, islam proživljava duboku teološku krizu. U isto vrijeme, suočio je cijeli svijet oči u oči s ozbiljnim problemom terorizma.  Od Bataclana i Bruxellesa do Berlina, Londona, Saint-Etienne-du-Rouvraya, ime islama uvijek je bilo spominjano u terorističkim napadima.

Postalo je kao kutija igračaka: unutar islama možeš naći što god želiš. Tekstovi tolerancije i praštanja postoje, ali i tekstovi nasilja i mržnje, posebno u haditima i religijskim mišljenjima (fetva).

Milijuni muslimana se više ne vide u ovom političkom islamu koji se prezentira kao miran i tolerantan, ali ne može bez viktimizacije i konflikta ili mržnje prema drugima. Na tisuće se muslimana srami kada vidi svoju religiju kako postaje ideologija smrti i terorizma.

Većina islamskih vođa u Francuskoj i Europi dolazi iz političkog islama ili radi za strane zemlje koje koriste prisutnost islama i muslimana kao političko sredstvo kako bi upravljali sa svojim odnosima s europskim zemljama.

Europski su muslimani bili iznenađeni valom islamskog terorizma koji je pogodio gradove Europe. U isto vrijeme, nisu mogli pružiti uvjerljive odgovore europskim građanima. Oni su pak čekali na jasnu i snažnu osudu s njihove strane.

Tekstovi mržnje, nedostatak reforme i pasivnost mnogih imama i islamskih vođa indirektno su ohrabrili terorističku industriju da djeluje u ime islama. Ove vođe nisu oklijevale:

1. suprotstaviti se republičkim imamima koji su nedvosmisleno osudili napade i posjetili mjesta napada poslije zločina, pozivajući vlasti da ih ne prime ili se obračunaju s njima
2. odbiti posjetiti mjesta napada govoreći da islam nema odgovornosti
3. odbiti objaviti fetvu osuđujući ove kriminalce kao ne-muslimane
4. pokušati opravdati zločine terorista citirajući marginalizaciju i diskriminaciju muslimana u banlieuesima (siromašnim četvrtima) Francuske i nekih europskih zemalja
5. napraviti savez s islamističkim grupama znanima po svojoj mržnji i nasilju posebno prema Židovima i zapadnjacima
6. izuzeti iz džamija i s posla tolerantne imame, pokušati ih diskreditirati kroz državno priznata vijeća. Ovo je slučaj Francuskog vijeća muslimanske vjere (Conseil francais du culte musluman) koji je započeo nemilosrdan rat protiv republičkih imama.

Zbog ove situacije nijedna jaka poruka nije bila poslana teroristima kako bi ih natjerala da razumiju da su im muslimani također prvi neprijatelji.

Najšokantniji događaj bio je ubojstvo oca Jacquesa Hamela, prerezanog grkljana u njegovoj crkvi. Kako su dvojica mladih muslimana mogla to učiniti? Kako su došla do tolike mržnje i opakosti? Jesu li se molili u džamiji? Jesu li slušali jednog imama posebno? U kakvoj su obitelji živjeli? Francuski islamski vođe nisu pokazali nikakav interes za ova pitanja. Nikakav sastanak imama nije sazvan! Nijedna ozbiljna studija nije provedena kako bi se razumio ovaj i mnogi drugi zločini!

Kad smo ovo upitali, otpustili su nas s posla. Optužili su nas da smo suradnici, izdajice i cionisti! Kada smo organizirali Marš protiv terora 8. srpnja kako bi poslali snažnu poruku osude terorizma i probudili muslimane te ih potaknuli da podijele odgovornost, ove vođe nisu oklijevale organizirati konferenciju za novinare u Parizu kako bi osudili našu akciju i uvrijedili nas!

Što je iznenađujuće jest da su ovo isti oni istaknuti ljudi koji su pozvali predsjednika Republike na komemoraciju na mjestu gdje je ubijen otac Hamel (pokoj mu duši).

Ovakav dvosmislen govor nije više ohrabrujuć za europska društva. Ne vjeruju više političkom islamu ili pak samom islamu. Ovakva vrsta islama ne može zauzeti važno mjesto na europskoj sceni ako ne uvjeri ponovno većinu lokalne populacije koja se počinje pitati o svojoj osobnoj kulturi i vrijednostima.

S klijentelizmom određenih političara, imama i islamskih vođa kojima nedostaje hrabrosti, islam koji danas ometa cijeli svijet ne može ni sutra biti reformiran.

Strah me je da se ovo neće dogoditi uskoro i da otac Hamel neće biti zadnja žrtva ove ludosti koja dolazi od viktimiziranog političkog islama koji nikada ne prestaje producirati mlade koji žele umrijeti za Boga umjesto da žive čineći dobro i pomažući ljudima na zemlji.

Ako islam ne promijeni svoju viziju života i kako gleda na ne-muslimane uvijek će morati patiti. I njegova kriza će učiniti da cijeli svijet pati. Još se nadamo, ali nažalost rješenje neće doći sutra jer je kriza islama ozbiljna, stara i duboka.

Što čini stvari gorima, većina islamskih vođa je pod utjecajem stranih zemalja. Isto tako, većina muslimana se smatra žrtvama i krive Zapad za kojeg smatraju da ne samo ne voli islam već ga i namjerava uništiti!

Politički islam manipulira muslimanima teorijama zavjere i viktimizacijom dok u isto vrijeme osuđuje terorizam, a zapravo je on taj koji uzrokuje mržnju i okrutnost. Duše nevinih ubijenih u Parizu, Bruxellesu, Berlinu, Manchesteru, Toulouseu i Londonu i sveta duša oca Hamela ostat će vječni svjedoci protiv ovih barbara, ali i protiv njihovih suradnika.

Prevela: Marilena B. | Bitno.net

• Prethodno
• Sljedeće