Matko Marušić: Moji prijatelji Ivan i Reuben

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Ponedjeljak, 14 Listopad 2019 Napisao/la Administrator

ivan bagarić 696x365

Baš me je obradovao članak uglednog profesora i književnika Matka Marušića u Liječničkim novinama o svojim prijateljima dr. Reubenu Eldaru i dr. Ivanu Bagariću, i nisam mogao odoljeti a da ga ne otkrijem i čitateljima ove stranice. Činim to zbog lijepe priče o prijateljstvu među ljudima koji su se našli u vrlo delikatnim i surovim ratnim okolnostima. Reubena nisam osobno poznavao, ali sam o njemu, kao i o profesoru Marušiću, često slušao samo riječi hvale i divljenja od pokojnog Ivana, koji je bio i moj dobar prijatelj. Vjerujem da profesor ne će imati ništa protiv ovoga (Ur.)


Dr. Ivan Bagarić

Ivan Bagarić je bio moj veliki prijatelj, ili, bolje rečeno, osoba kojom sam i danas očaran. Bio je neizrecivo šarmantan, iskren i duhovit, politički zreo i ljudski topao. S dozom humora služio se narodnim mudrostima i primjerima iz svojega kraja (Tomislavgrad), što sam razumio i jako volio. Umro je ove godine (2019.),ali ovdje ću o njemu pisati kao da je živ.

Ivan je i Reubena (*) brzo očarao. Njihov oje prijateljstvo bilo kao odnos oca i sina i ja sam se diskretno povukao da sliku ne kvarim nego da je samo iz daljine pazim. Jedna od njihovih ranih večera u Mostaru išla je tako da je Reuben naglo, bez uvoda rekao:
- Ivane, ja tebe jako cijenim i sve ću učiniti da napreduješ u struci i doktoriraš. Ivan se zbunio pa je iskreno upitao:
- Što sam ja to napravio da me ti toliko cijeniš.
- Još ništa - odgovorio je Reuben mirno i bez smiješka. Jer je to bila istina.
Ivan je Reubenu redovito pisao i nazivao ga sve do njegove smrti, a meni je prenosio bitne novosti. Koliko mu je pomogao s magisterijem, kako su kao dva generala i bivša zapovjednika stožera saniteta izraelske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane napisali članak za Military Medicine (Eldar R, Bagarić I. Croatian Medical Corps in Bosnia and Herzegovina during the 1992-1995 war. Mil Med. 2003 Nov;168(11):951-6.), kako su planirali Ivanov doktorat i kako je Reuben zavolio Ivanovu brojnu obitelj i, kao pametan i brižan čovjek, napose Ivanovu suprugu Veru.

Teške teme
S Reubenom smo slobodno razgovarali o svim temama, i onim teškim i najtežim, ali ja sam imao nevidljivu granicu znanstvenog, faktografskog pristupa (s natruhama splitskoga humora), a Ivan je mogao govoriti iz dubine srca; Reuben nije otvarao svoje srce, ali poštovao je Ivanovu potrebu da prijatelju objasni povijest i politiku i stradanja bosanskohercegovačkih Hrvata. Divio sam se Reubenovoj sposobnosti da sasluša drugu stranu, ali joj pristojno ne pristupi. Nije odavao empatiju, ali davao je slobodu ispovijedanja.

Nekoga dana zaputili su se Ivan i Reuben iz Zagreba u Mostar na predstavljanje Reubenove knjige „Vrsnoća zdravstvene skrbi“. No na granici se otkrilo da Reuben, kao izraelski državljanin, ne može u Bosnu i Hercegovinu bez vize. A vizu nije imao. Ivan se razljutio i vikao na graničare da jesu li ludi, to je izraelski general, veliki čovjek, čeka ga dvista ljudi u Mostaru za predstavljanje knjige, njegove knjige, odlična je i važna, udžbenik kakvog do sada nije bilo, a ne će ni bit… Graničari su znali i poštovali generala Bagarića pa je jedan rekao:
- Generale, ja tu ništa ne mogu. Vi prođite pa neka ja dobijem otkaz.
Na to se Ivan naglo smirio i okrenuo automobil natrag u Hrvatsku. Bio je ljut zbog vize i potresen graničarovim nuđenjem svojega stradanja. Pa je odlučio riskirati i rekao Reubenu:
- Reuben, ja znam put gdje nema ni graničara niti granice. Ako ti nije neugodno, možemo mi u Mostar drugim putom.
- Mi smo generali i idemo kud mi odlučimo - rekao je Ruben smireno, ali Ivan je vidio da mu je drago.
Predstavljanje knjige bilo je veličanstveno:
- Prijatelju moj, - pripovijedao mi je poslije Ivan, - mi uđemo u dvoranu a dvista ljudi ustane ko jedan i plješću Reubenu. Ustaški unuci izraelskom generalu. A on ozbiljan, iđe stolu, nakloni se i malo se smiješi. Oni ne će da sjednu. A on poče predavanje i oni sjedoše ko pokošeni. I tako odsjediše koliko je trebalo.

Nekoga dana Ivan je provalio u moj ured i povjerio mi da je pristao biti svjedok obrane dvojice svojih zemljaka koje u Hagu sude za ratne zločine. Tražio je savjet. Zaključao sam vrata i ispitivao ga kao najnepravedniji sudac na svijetu, ali ništa mu nisam našao. Pa sam se sjetio i predložio da se e-poštom javimo Reubenu koji je bio kod kuće u Izraelu. Brzo sam napisao pismo, sve objasnio i rekao da Ivan i ja sjedimo u mojemu uredu i čekamo savjet. Savjet je došao za manje od dvadeset minuta a glasio je: „Pazi da govoriš istinu“.

Na povratku iz Haga Ivan me nazvao već iz Austrije (vozio je u Hag):
- Reuben je bio u pravu. Oni sve znaju i samo čekaju da štogod lažeš. Imaju sve dokumente za koje sam ikad čuo. Ali pokažu samo jednu stranicu i onda te pitaju da se zbuniš i nešto slažeš.

Da, Reuben je uvijek bio u pravu, ali ne samo zato što je malo govorio.

Hrvatstvo
Godine 2000. dr. Eldar je počeo predavati u Splitu (v. Personal narrative of prof. Reuben Eldar, Laureate of Croatian National Decoration for Humanitarian Work. Croat Med J. 2006 Dec;47(6):801-4.), i češće smo se družili. Naše je prijateljstvo toliko napredovalo da sam mu (vrlo oprezno) predložio da zatraži hrvatsko državljanstvo. Odmah je pristao ali nije htio nikakvu pomoć od mene. Dugo je čekao i onda su ga odbili. Odbijanje ga
je jako pogodilo, toliko da je dopustio da to vidim. Nisam znao kako bih ga utješio osim da psujem komuniste. A to mu nije pomoglo. No mi se nismo predali. Hrvatski vojnik nikad se ne predaje. Reubenu je 2007. godine svečano dodijeljen Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za
posebne zasluge u poboljšanju hrvatskog zdravstvenog sustava. A kad je Reuben u Tel Avivu bio već jako bolestan i više ga nismo mogli očekivati u Hrvatskoj, Ivan mi je javio da je dobio hrvatsko državljanstvo.

Uza sve poštovanje prema Izraelu koji je Reuben izabrao za svoj dom i za posljednji počinak, moram reći da moj prijatelj Reuben Eldar tamo počiva i
s hrvatskim državljanstvom. To je toliko sjajan hrvatski državljanin da je i meni pomagao shvatiti zašto volimo Hrvatsku.

Sada je umro i moj prijatelj Ivan. I svi ćemo umrijeti. I naša će djela biti zaboravljena, neka su dobra i časna, možda i važna. Ali ne treba nam biti žao, ostat će nešto. Ostat će ljudsko razumijevanje koje donosi dobrotu i ljubav koja donosi blagoslov. Blagoslov u Gospodinu, tako se to zove.


Dr. Reuben Eldar 

Reuben

Pokojni dr. Reuben Eldar bio je moj  prijatelj i učitelj, ne dugo i ne mnogo, ali dovoljno da ga se sjećam onako kako se sjećamo dragih prijatelja i osoba kojima se divimo i kad one odu iz naših života. Njegov je životopis opširno dan na svemrežju, pa ću ga ovdje kratko prepričati, kako se to radi u napisima o vrijednim a pokojnim ljudima. Ali životopis je zapravo tek uvod u lijepu priču o čovjeku koji je imao mnogo razloga da ne voli ni Hrvatsku, ni mene, niti brojne ljude koje je volio u Hrvatskoj i u Hercegovini – a volio nas je. Moglo bi se pomisliti da je to bila ona arhetipska čežnja za djetinjstvom, ali meni se čini da je to bilo nešto drugo, ne znam točno što. Reuben Eldar je pod stare dane postao ne samo hrvatski prijatelj, nego i pravi Hrvat. Sretan sam što sam to gledao svojim očima, divio se i bio iznenađen a onda i uvjereno sretan. Priča o Reubenu Eldaru priča je o dobroti,

ljubavi i razumijevanju, o sporazumijevanju, povjerenju i suradnji. A okružena je hrvatskom intelektualnošću i dobrotom koju vrijedi svjedočiti.

Nitko ne bi ni pomislio da će Reuben Eldar zavoljeti Hrvatsku i uzeti njezino državljanstvo samo zbog te ljubavi, jer mu to državljanstvo nije trebalo i dobio ga je neopravdano teško. Bila je to simbolična odluka, mnogo više od pomirenja i razumijevanja, kao kad se dvoje starih ljudi vjenčaju jer vide da je njihova gimnazijska ljubav bila prava i jedina, kad otkriju da je ono stvarno vrijedno i sveto preživjelo sve bure i oluje i da su upravo to tražili cijeloga života. Pa onda tu ljubav posvete.

Dr. Reuben Eldar je rođen 1926. u osječkoj židovskoj obitelji Miroslava i Jelke Lederer. Obitelj se 1930. preselila u Novi Sad i tu je Reuben pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Prije vojnoga poraza Kraljevine Jugoslavije obitelj prelazi u Bosnu i Hercegovinu, a zatim u Zagreb. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj Reuben doživljava poniženja rasnih zakona: žutu traku, zabranu pohađanja redovne škole i odlaska na nogometne utakmice (što mu
je posebno teško palo). Uskoro su otišli u Kaštel Lukšić, gdje ih je talijanska vojska uzaptila i s ostalim židovskim izbjeglicama prebacila u Italiju te internirala. S kapitulacijom Italije, Reuben je s obitelji prebjegao u Švicarsku, gdje su se morali obavezati da će, kada se Drugi svjetski rat završi, napustiti švicarski teritorij. Sa završetkom rata vratili su se u Novi Sad. Tu je Reuben nastavio školovanje u partizanskoj gimnaziji, gdje je maturirao
1947. i upisao se na Medicinski fakultet u Beogradu. No nakon godinu dana sa suprugom Evom emigrirao je u Izrael. Upisao se na Medicinski fakultet u Jeruzalemu, a istodobno je radio kao noćni čuvar, lučki radnik i radnik na plantažama naranči. Diplomirao je 1955. godine. Nakon diplome odslužio je obvezni vojni rok i nakon toga upućen je na časnički tečaj, a potom dodijeljen oklopnim jedinicama pa je sudjelovao u Sinajskom ratu 1956. godine. Potom se preselio u Haifu na specijalizaciju iz neurologije, koju je nastavio u Londonu. Po povratku u Izrael obavljao je različite
odgovorne dužnosti u vojsci, da bi 1967. postao zapovjednik saniteta u činu brigadnog generala.

Demobiliziran je 1973. godine, a te godine umrla mu je supruga (s kojom je imao dvije kćeri). Poslije demobilizacije bavio se javnim zdravstvom i zdravstvenom administracijom. Bio je ravnatelj bolnice Rambam, a potom rukovoditelj Centra za rehabilitaciju i fizikalnu medicinu Levenstein u
Ranani. Bio je profesor i prodekan Medicinskog fakulteta u Beer Shevi. Svjetska zdravstvena organizacija poslala ga je u Manilu na Filipinima, a 1992. u države nastale iz bivše Jugoslavije da pomogne s rehabilitacijom ranjenika. 

S Reubenom me upoznala kolegica sa studija prof. dr. Ana Bobinac Georgievski. On je bio šutljivo strog i ozbiljno ozbiljan, ali prihvatio je moje ponude da piše za Croatian Medical Journal i da mu pomognem u proširenju njegova rada na rehabilitaciji ranjenika izvan Zagreba. Počeo sam ponudom vožnje do Splita, spavanjem (i jelom) kod moje majke, posjetom Kaštel Lukšiću i upoznavanjem mojih splitskih i mostarskih prijatelja.
S vremenom je postao gostujući profesor na Medicinskim fakultetima u Osijeku i Splitu, te je držao predavanja u Zagrebu i Mostaru. Izabran je za počasnog člana Hrvatskog liječničkoga zbora. Bio je aktivan član brojnih međunarodnih udruga, te uredničkih odbora nekoliko znanstvenih
časopisa, uključujući i Croatian Medical Journal. U mirovini je dr. Eldar živio u Tel Avivu, gdje je i preminuo godine 2015.

Prijateljstvo
U Split smo putovali mojim automobilom, što nam je tada dalo šest sati mirnog razgovora. Razgovor je ispao toliko dobar da sam se pred Kninom usudio ponuditi „kavu u Kninu“, kao tradiciju zasnovanu na obećanju (i izvršenju) Franje Tuđmana košarkašima Rađi i Kukoču. No na kavi je Reuben rekao da ja sebi ništa ne umišljam, da je on na kavu pristao zbog pristojnosti, a i pije mu se kava nakon toliko duge vožnje. On ne voli Tuđmana. Čitao je Tuđmanova „Bespuća povijesne zbiljnosti“ i zaključio je da je Tuđman antisemit. No i ja sam čitao „Bespuća povijesne zbiljnosti“ i znao sam što tamo piše. Znao sam i za srbijanskih desetak odabranih stranica, izvučenih iz konteksta tako da sugeriraju da Tuđman umanjuje žrtve Holokausta; ta je krivotvorina dijeljena po svijetu, a napose u Izraelu. Pa sam se zaletio u opsežno objašnjavanje, ali on me je prekinuo u trećoj rečenici i rekao:

- Ti dakle meni kažeš da Tuđman nije pisao o Holokaustu nego da je citirao židovske autore koji nisu suglasni o broju židovskih žrtava, ne da umanji broj žrtava nego da pokaže koliko je teško procijeniti broj žrtava?
Rekao je to nekako ozbiljno, ali u glasu sam mu čuo i radost, pa sam nespretno i nepristojno ustao i zagrlio ga preko stola. Nije se opirao, ali nije vratio zagrljaj. No razgovor je nastavio nenaglašenim priznanjem da nije čitao cijelu knjigu nego samo onaj srbijanski letak. Tako smo postali prijatelji od poštovanja i povjerenja i to smo ostali sve do njegove smrti. Nijedan moj prijedlog više nikad nije odbio, iako su mnogi bili za nijansu
preuzetni, a neki i teško zamislivi. Otklonio je samo moju šaljivu ponudu da ga po vezi učlanim u HDZ, ali sa smiješkom; znao je da mu tako samo dajem kompliment za njegovo razumijevanje i suradnju.
Primjer je moja molba da napiše udžbenik „Vrsnoća zdravstvene skrbi“, na što je on rekao da njegov hrvatski nije baš dobar, a ja sam se ponudio da lektoriram svaku riječ. Kad je pristao, meni vrag nije dao mira:
- Ne bojiš se da će ispasti da je pisan korienskim pravopisom?
On je bio previše pametan da ga to zabrine i uzvratio mi je boljim udarcem:
- Ti previše voliš hrvatski jezik da bi se bavio glupostima.
O tom prvom posjetu Splitu ne mogu dugo pripovijedati, iako je on uključio i pokušaj moje majke da Reubena oženi i njezinu potpunu pobjedu nad njegovim hladnim javnozdravstveno utemeljenim odbijanjem doručka; nakraju je pojeo što i ja – dva jaja „na oko“, tri palačinke, pola breskve i popio veliku šalicu bijele kave. I onda je zauvijek spominjao taj doručak procjenjujući da ja majku ne cijenim dovoljno, kao što čini većina lakomislenih
sinova dok su im majke žive, a žale kad je kasno da im za sve zahvale – ako se majkama uopće može zahvaliti za sve što učine za svoju djecu.

U Splitu smo obavili cijeli moj program. Kolega profesor Tonko Vlak pokazao se tihim i skromnim, ali dobrim suradnikom i s Reubenom je s vremenom objavio nekoliko finih radova o rehabilitaciji ranjenika koji ga i danas drže visoko na ljestvici znanstvene produktivnosti KBC-a Split. Uglavili smo predavanja na fakultetima koji su ta predavanja htjeli i krenuli u Mostar...

Autor: Matko Marušić, profesor emeritus

Marušić Matko HLV

Hitovi: 5150