Umjetnost - ljubav u ritmu eksploatacije?

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Petak, 14 Siječanj 2022 Napisao/la Administrator
Veža2
                                     Mladen Veža, Tockanai.net

Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima... Umjetničkim radom smatram čin rada unutar javno ili privatno financiranog neprofitnog sektora umjetničke proizvodnje. Između ostalog, to uključuje sljedeće vrste rada: proizvodnju umjetničkog djela, osiguravanje i administriranje financijskih sredstava te autorskih prava, istraživački rad, umjetničke suradnje, javne izložbe i promociju, kao i mnoge druge zadatke koje se uglavnom ne uvažava ili su nevidljivi...

Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije
Katja Praznik, slobodnifilozofski.com, 30. rujna 2019. 
 
„Radi ono što voliš, voli ono što radiš“ – ima li boljeg opisa klopke u kojoj se nalazi suvremeno radništvo u umjetničkom polju od ove popularne doktrine? Od praskozorja umjetnosti kao institucionalizirane prakse u Europi 18. stoljeća, umjetnički je rad bio uspostavljen kao izvanjski radu, egzistirajući u zasebnoj autonomnoj sferi umjetnosti. Ovome ćemo se ubrzo vratiti.

Međutim, radi se o frazi koja je također dio neoliberalnog rječnika. U aktualnoj neoliberalnoj eri, u kojoj se svaku osobu promatra kao tržišnog aktera, i svako polje djelovanja kao tržište, nevidljivi rad umjetnosti kao rad ljubavi još je više dobio na važnosti. Neoliberalna racionalnost zamijenila je identitet radnika u umjetnosti za poduzeće na vlastiti pogon. Što više radimo ono što volimo i volimo ono što radimo, neminovno nam slijedi veći uspjeh. U tom smislu, neoliberalno propovijedanje slobode samoizražavanja koincidiralo je s poimanjem umjetnosti kao rada iz ljubavi.

Zanemariv postotak umjetnika uspijeva zaraditi za život, dok je većina umjetnika potisnuta u sferu onoga što kritičar umjetnosti Gregory Sholette naziva „tamnom tvari“

No, kako napominje Miya Tokumitsu, doktrina radi ono što voliš „čini opasno nevidljivim većinu rada“ te je nanijela „veliku štetu profesijama koje navodno slavi“.[1] Ne nalazimo samo u umjetnosti, nego i u akademskom polju, zapanjujući broj sljedbenika doktrine radi ono što voliš, koji investiraju, ili bolje rečeno, zadužuju se kako bi se mogli odazvati svom istinskom pozivu. „Nagrada za odaziv tom višem cilju“, izvještava Tokumitsu, „akademsko je tržište rada na kojem je 41 posto američkih fakultetskih radnika zaposleno kao pomoćno osoblje – instruktori koji rade na ugovor i uglavnom imaju vrlo niska primanja, bez beneficija, ureda, sigurnosti na poslu te dugoročnih uloga u školama u kojima rade“.[2] Slične statistike oduzimaju sjaj i ideji blistave karijere u umjetnosti. Kao što BFAMFAPhD kolektiv potanko opisuje u Artists Report Back, u SAD-u se 120,000 dolara troši na diplome u polju umjetnosti, no tek 10% diplomanata umjetnosti primarno zarađuje kroz umjetnost.[3] Kao što ćemo vidjeti, stapanje osobnog identiteta sa zaposlenjem obilježje je umjetničke profesije. Tokumitsu na primjeru akademskog svijeta prikazuje devastirajući utjecaj doktrine voli ono što radiš na njezine akademske sljedbenike, te zaključuje da je to i jedan od razloga „zašto toliko fakultetskog osoblja ponosno lijeve provenijencije začuđujuće šuti o radnim uvjetima svojih kolega“.[4] Sličan fenomen nalazimo i u umjetničkoj sferi, gdje zanemariv postotak umjetnika uspijeva zaraditi za život, dok je većina umjetnika potisnuta u sferu onoga što kritičar umjetnosti Gregory Sholette naziva „tamnom tvari“.[5] No ipak, unatoč tome što imaju sve manje novca, radnici i radnice u umjetničkom polju ne vole o tome govoriti. Uzroci takvih okolnosti ne leže tek u upornom percipiranju umjetnosti kao rada iz ljubavi, nego i u jednako štetnom uvjerenju da je umjetnost iznimni oblik rada koji posjeduje gotovo mitske kvalitete. Dakle, okrenimo se onima koji žive u ovom uvjerenju i ljubiteljima umjetnosti, kako bismo razmotrili na koji način iznimni status umjetničkog rada utječe na izostanak novčane naknade u umjetničkom polju.

Umjetnost kakvu poznajemo danas, odnosno sistem estetičkih praksi i diskurs o estetici, utemeljena je kao autonomna sfera kulturne proizvodnje u buržoaskom društvu 18. stoljeća. Autonomija umjetnosti, kao ideja neovisnosti umjetnosti o društvu, zato je još uvijek strukturni modus postojanja i organizacije estetskih praksi. No, odvajanje društvenih sfera, karakteristično za buržoasko društvo i uspon kapitalizma, ustvari organizira ovu relativnu autonomiju kulturne proizvodnje, uspostavljajući umjetničke prakse kao specijaliziranu profesiju.

Ipak, umjetnički rad uglavnom se tumači kao nešto drugo naspram ostalih vrsta rada u kapitalizmu. Nekoliko je pretpostavki o umjetničkom radu imalo velikog odjeka od uspostave institucije umjetnosti. Temeljnu pretpostavku iznio je njemački filozof Immanuel Kant, koji je u Kritici rasudne moći (1790) uspostavio razlikovanje između umjetnosti i rada, tvrdeći da umjetnost ne bi trebala biti podložna remuneraciji ako želi biti slobodna.[6] Odnosno, kao što je Theodor Adorno ironično primijetio, „[u]mjetničko djelo podržava sentiment kojega ideologija u pravilu uskraćuje: rad je [suprotno od umjetnosti] ponižavajući.“[7] Iz ovoga proizlazi prvi paradoks. Iako je umjetnički rad kao specijalizirana profesija nužna posljedica podjele rada u kapitalističkim društvima, on istovremeno pripada autonomnoj sferi umjetnosti kao zasebnom polju slobodne ljudske aktivnosti, udaljenom od preokupacija svakodnevnog života. Iz toga slijedi da se umjetnički rad ne smatra radom jer je riječ o poduhvatu koji donosi ispunjenje. Drugim riječima, umjetnost koja je u kapitalizmu konstituirana kao iznimna praksa kreativnih pojedinaca, pozicionira umjetnički rad s onu stranu ograničenja egzistencijalne održivosti.

Nadalje, autonomna umjetnost, kao sfera u kojoj kapitalistički zakoni navodno nisu na djelu, te su umjetnici i umjetnice njezini jedini vladari, proizvodi daljnje komplikacije koje utječu na izostanak plaćanja njihova rada. Ova je kontradikcija utjelovljena u poimanju umjetničke vrijednosti koja se odnosi na predmet, umjetničko djelo, a ne na aktivnost, umjetnički rad. Pokušat ću izvesti poantu postavljajući sljedeće pitanje: O čemu govorimo kada govorimo o umjetničkom djelu? Iako nam rječnici engleskog jezika kažu da je umjetničko djelo predmet, određeni dio kreativnog rada u sferi umjetnosti ili nešto napravljeno na vješt način, proizvod koji pruža estetsko zadovoljstvo – rječničke definicije ne spominju rad, tj. konkretni radni proces. Naravno da ne, mogli biste reći, jer umjetnost nije rad, umjetnost je proizvod misterioznog kreativnog procesa koji se ne može nazivati radom. Nisu svi sposobni stvarati umjetnost. Drugim riječima, umjetničko djelo rezultat je umjetničkog genija ili talenta utjelovljenog u umjetniku.

Prestiž i percepcija iznimnosti umjetničkog rada obično zasjenjuju nepravdu prekarnog i često neplaćenog rada koji održava umjetnost kao instituciju

No, moj je cilj osporiti ovakvo poimanje tvrdnjom da je umjetnost rad. Umjetničkim radom smatram čin rada unutar javno ili privatno financiranog neprofitnog sektora umjetničke proizvodnje. Između ostalog, to uključuje sljedeće vrste rada: proizvodnju umjetničkog djela, osiguravanje i administriranje financijskih sredstava te autorskih prava, istraživački rad, umjetničke suradnje, javne izložbe i promociju, kao i mnoge druge zadatke koje se uglavnom ne uvažava ili su nevidljivi. Moja argumentacija nije motivirana teorijskom ili filozofskom kontemplacijom o umjetničkom djelu i njegovoj vrijednosti, već istraživanjem stvarnih radnih uvjeta i odnosa koji dovode do stvaranja umjetničkog djela te naknade za umjetnički rad. Drugim riječima, dok ideje o post-radnom društvu naginju glorifikaciji nenormativnih aspekata života i rada umjetnika i umjetnica, generirajući potencijalne scenarije razvoja budućih događaja, moja je argumentacija usredotočena na pragmatičnost aktualnog trenutka, kao i na potencijalne strategije djelovanja.

Uobičajeno razmišljanje i konvencionalna akademska istraživanja, kao i mjere kulturnih politika koje se odnose na umjetnički rad, u pravilu ga odvajaju od ostalih oblika rada te ga smatraju posebnim, distinktivnim ili iznimnim. Prema mojem razumijevanju, upravo u tome leži ključna kontradikcija neplaćenog umjetničkog rada: iako institucija umjetnosti osigurava relativnu autonomiju umjetnika u odabiru parametara njihova rada kao specijalizirane profesije, omogućavajući kritiku društvenog poretka, ona također njeguje sistem eksploatacije kojega karakterizira neredovitost i nesigurnost zaposlenja, te nejednakost u visini naknade. Prestiž i percepcija iznimnosti umjetničkog rada obično zasjenjuju nepravdu prekarnog i često neplaćenog rada koji održava umjetnost kao instituciju. Umjetnička iznimnost i autonomija stoga promiču doktrinu radi ono što voliš. Kako s obzirom na to pomiriti ovu kontradikciju? Kako dekonstruirati iznimnost umjetnosti kao opravdanje neplaćanja rada umjetnika?...

Cijeli članak na:

http://slobodnifilozofski.com/2019/09/paradoks-neplacenog-umjetnickog-rada-ljubav-u-ritmu-eksploatacije.html

Katja Praznik autorica je knjiga "Umjetnički rad: nevidljivi rad i nasljeđe jugoslavenskog socijalizma” (University of Toronto Press, 2021) te “Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: autonomija umjetnosti, avangarda i kulturna politika na prijelazu u postsocijalizam“ (Založba Sophia, 2016). Izvanredna je profesorica na Programu umjetničkog menadžmenta Odsjeka za medijske studije Sveučilišta u Buffalu, gdje predaje kolegije iz područja političke ekonomije umjetnosti, kulturne politike i istraživanja u području umjetničkog menadžmenta.

Program "Mikropolitike" financijski podržavaju Ministarstvo kulture i medija RH i Grad Zagreb, a dio je godišnjeg programa BAZE koji podržava Zaklada "Kultura nova".

 

Hitovi: 144