"Veliki reset" - dekadencija Zapada (2)

• 

 "...Živimo možda u najpresudnijim trenutcima povijest"- riječi su jednog od naših vodećih mislećih ljudi, teologa dr. Ivana Mužića. "Čini mi se da se uspostava novoga svjetskoga poretka želi ubrzati. Zapravo se to više ne krije. Najglasniji glasnogovornik te agende je Svjetski ekonomski forum, koji je nedavno objavio krilaticu: »Ništa ne ćete posjedovati, a bit ćete sretni«, što bi se trebalo ostvariti do godine 2030. Takvo što nije uspjelo ni komunizmu...«. O ovim i njima bliskim temama poput woke ideologije, transhumanizma, posthumanizma, transrodne ideologije, odbacivanja vrijednosti cjelokupng civilizacijskog naslijeđa (ne samo kršćanskog nego i općeg), kao i o umjetnoj inteligenciji, koja bi uz sve moguće dobrobiti za čovječanstvo, ako bi se zloupotrijebila, mogla biti i sredstvo za ostvarenje spomenutih protunaravnih i protuljudskih ideja, što bi značilo uvođenje globalne diktature u kojoj bi manjina imala ulogu gospodara (bogova), dok bi svi ostali trebali biti sretni u svojoj ropskoj ulozi njima služeći - možete čitati ovdje u tekstovima nekih od naših vodećih publicista.

 

Iz zanimljivog razgovora s Margaret Anna Alice, američkom konzervativnom spisateljicom, koji je za HT vodio Vanja Vinković

V. V.: Zapad različitim društvenim eksperimentima postaje „ludnica otvorenog tipa“ gdje se sve što je do nedavno bilo normalno i prirodno nastoji obezvrijediti i obratno. Tako se u javnosti „tradicionalne“ obitelji prikazuje nazadnima, problematičnima, svjevrsnim tamnicama u kojima nijednom njihovu članu nije ugodno i lijepo, ali se zato „moderne“ obitelji, primjerice s istospolnim parovima, po mogućnosti i multietničkim, predstavljaju kao raj na zemlji i idealno mjesto za odgoj djece. Nije li riječ o paradoksu koji orwellovskim novogovorom možemo nazvati „novonormalnim“?

O „preodgoju“ konzervativnih ljudi na Zapadu s naglaskom na ponižavanju bjelačkih vrijednosti , korporativnim planovima pokoravanja svijeta, aktivističkim „progresivnim“ skupinama kojima je cilj uništiti tradicionalne oblike obiteljskog života te modernim tehnologijama čijom zloporabom bespovratno krećemo prema totalitarnoj digitalnoj tiraniji. U tu svrhu uspostavljeni su diljem zapadnih društava pravni sustavi sa zakonskim rješenjima kojima se ubrzano i trajno ukidaju tradicionalne i konzervativne zajednice u korist hinjene multikulturalnosti i „progresivističkog“ jednoumlja. 

M.A. Alice: Nemoguće je procijeniti moć Black Rocka i Vanaguard grupe, koji posjeduju ne samo farmaceutsku industriju, već i četiri od šest medija koji kontroliraju više od 90 posto američkih medijskih kuća. Zajedno sa State Streetom, te megakorporacije upravljaju investicijskim kapitalom od trilijuna dolara. Njihova predana politika ulaganja u zaštitu okoliša, civilnog a društva i održivog razvoja, odnosno „Woke investiranja“ – viša je sila koja stoji iza napretka „progresivnih“ planova.

Kako bi održali i ojačali moć, moćnici moraju oslabiti narod, razbiti obitelj, jer ne postoji jača zajednica od obitelji, uništiti unutar nje ljubavne veze, oduzeti djecu i smatrati ih zajedničkim vlasništvom.

Bijelu djecu odgajaju sa stigmom srama i krivnje, a novi rasizam prema bijelcima uvode samim time što svi mogu biti žrtve osim bijelaca.
Površno „progresivnost“, „raznolikost“, „pravičnost“ i „uključenost“ zvuče kao pozitivni koncepti, ali oni koji propituju te trojanske izraze otkrivaju da im je cilj sravniti čovječanstvo na najmanji zajednički nazivnik usađivanjem mentaliteta žrtve koji na osakaćuje i dijeli te postavljanjem temelja za mentalno i fizičko porobljavanje u petnaestominutnim gradovima ili pametnim gradovima, odnosno zatvoreničkim logorima u kojima se svaki vaš otkucaj srca biološki nadzire, a samostalnost postaje toliko daleka uspomena da prelazi u mit.

Totalitarna država zahtijeva apsolutno lojalnost, stoga mora raskinuti biološki ukorijenjene veze između muškarca i žene, između roditelja i djeteta. To se nasilje širi prema zajednici stvarajući nezadovoljstvo, tjeskobu, usamljenost i depresiju sve dok stanovništvo nije toliko preslabo da pruži otpor tiraniji. Žrtve takve kaotične podijeljenosti završe zbunjene, očajne i slomljene, često se okrećući farmaceutskim rješenjima za iscjeljivanje svojih problema s mentalnim zdravljem. Problemi poput COVID-a, feminizam četvrtog vala i promjene spola djece dodatno lome obiteljske odnose s menicidom koji bira poslušnost autoritetima umjesto očuvanja vlastite obitelji. Djeca su posebno cijenjena roba u diktaturama jer je njihovr savitljive umove lakše oblikovati...Iako globokratski aparat trenutačno nagriza obiteljske i bračne veze, to će se u konačnici izjaloviti. Nikakva sila ne može pokoriti prirodu, ma koliko tehnologije, lijekova i truda njihovi razarači uložili u taj proces...

Izvor: Hrvatski tjednik, 27. 4 i 4. 5. 2023.

 

Povezani članci:   Misteriozni plan

 

Dr. sc. Ivan Mužić, teolog: Takvo što nije uspjelo ni komunizmu

»Ništa ne ćete posjedovati, a bit ćete sretni«, što bi se trebalo ostvariti do godine 2030. Takvo što nije uspjelo ni komunizmu - piše dr. Mužić i dodaje: "...Jasno, ta bi sreća ovisila o poslušnosti pojedinca. Kako se to želi postići? Stvaranjem uvijek novih strahova i uvijek novih kriza, umjetno izazvanih, kako bi se ljude učinilo ovisnima o »spasiteljima«. U tom svjetlu treba gledati napuhavanje priča o klimi, a mislim i ovaj rat. Bojim se da bi nakon pandemije i rata mogla nastupiti i umjetno stvorena glad, nestašica osnovnoga. Ukratko, riječ je o korjenito protuljudskoj i protukršćanskoj ideologiji kojoj se treba suprotstaviti.Kao vjernici i zdravomisleći ljudi trebali bismo početi reagirati na takve glasove. Neke stvari nisu u našoj moći, ali mi moramo činiti svoj dio, a onda će Bog učiniti i ono što je nemoguće.

Vratimo se još početku razgovora. Među različitim argumentima kojima nas se neprestano želi uvijek nanovo zastrašiti jest i to da nas na planetu ima previše. Postoji čitava ekološka struja koja u čovjeku vidi nametnika koji isisava planet. Kamo to vodi?

Riječ je o neupitnim dogmama o kojima više uopće gotovo nije dopuštena argumentirana znanstvena rasprava. Prihvaća se ona priča koja prevlada u medijima, a znamo tko medije kontrolira. Mala skupina superbogatih došla je u poziciju da diktira budućnost planeta. Tko postavlja pitanje koliko energije troše njihovi privatni mlažnjaci i koliko se vode potroši na zalijevanje njihovih travnjaka? Sebe, jasno, ne vide kao višak na planetu. No običnomu se građaninu nameće osjećaj krivnje što živi ovako ili onako..."

Netko će Vas proglasiti teoretičarem zavjere…

Danas se sve što se ne uklapa u službeni narativ i što izlazi iz okvira političke korektnosti tretira kao pretjerivanje ili kao teorija zavjere. Ja ovdje ne govorim o nekim tajnim planovima, nego o nečemu što je pisalo u novinama, pa i u novinama glavne struje. Knjiga Klausa Schwaba dostupna je na internetu, njegovi su interventi dostupni na »You tubeu« i svatko to može pronaći. Ono što govore drugi moćnici, poput Billa Gatesa ili Georgea Sorosa, također je dostupno. To nisu neki zanesenjaci koji govore bez pokrića i koji nemaju novca i moći da stvarnost i povijest usmjeravaju u smjeru koji im je poželjan. Osim toga, vidimo da se neki značajni segmenti stvarnosti kreću u smjeru onoga što govore. No i mi imamo pravo reći da se s time ne slažemo...

Cijeli tekst na:

https://tockanai.net/index.php/iz-medija/637-veliki-reset-dekadencija-zapada?start=1

Nema nikakve dvojbe da umjetna inteligencija može biti od velike koristi. Tko bi mogao imati bilo što protiv robota koji peru i čiste ili protiv robota koji uništavaju mine, obavljaju druge za ljude opasne poslove (npr. ulaze u područja pod radijacijom) ili olakšavaju procese proizvodnje? Ili protiv sustava umjetne inteligencije koji Dijanovićomogućavaju lakše detektiranje kriminala? Na žalost, postoje i oni krugovi koji umjetnu inteligenciju žele iskoristiti u drugačije svrhe.

Orwellova „1984“ više se ne čini samo kao fikcija

Ovdje prije svega treba upozoriti na ideologije transhumanizma i posthumanizma. Transhumanizam se definira kao pokret koji spregom znanosti, tehnologije i gospodarstva podupire i potiče razvoj i uporabu novih znanstvenih i tehnoloških rješenja za poboljšanje ljudskih fizičkih, mentalnih i drugih sposobnosti. No ne govori se samo o transhumanizmu, nego i o posthumanizmu koji zagovara nadilaženje čovjeka i stvaranje nadčovjeka.

Transhumanizam se skriva iz tobože plemenitih ideja poboljšavanja ljudskog zdravlja, no još je davno predviđao filozof Bertrand Russel da bi on mogao biti iskorišten za promociju moći određenih dominantnih grupa, a ne da se sve ljude učini sretnima.

Pisac znanstvenofantastične proze, koja, čini se, vrlo brzo iz fantastike prelazi u realnost, Herbert George Wells transhumanističku budućnost opisao je kao onu u kojoj postoji fizički i intelektualno povećana elitna klasa i patuljasto-robovska podklasa koja jede bube (što nam ono za hranu nudi Svjetski ekonomski forum?) i nema kognitivne sposobnosti za bilo kakvu pobunu. Super-elita tako bi u budućnosti mogla bolje vidjeti i čuti, a bilo bi izvedivo i vraćanje/poboljšanje mišićne snage kao i neuralno poboljšanje mozga.

Kraj čovjeka

Da ova proza zaista prelazi u realnost svjedoči knjiga Yuvala Hararija „Homo deus“. Ovaj savjetnik Svjetskog ekonomskog foruma predviđa porast društvenih nejednakosti kao posljedicu monopola na informacije. Oni kojima će biti dostupne tehnologije i izumi koji jamče poboljšane tjelesne i duhovne sposobnosti bit će „jednakiji“ od onih koji neće imati te mogućnosti, što bi moglo dovesti do radikalnih društvenih lomova. U dvadeset prvom stoljeću oni koji se ukrcaju na vlak napretka steći će božanske sposobnosti stvaranja i razaranja, a oni koji će ostati iza suočit će se s izumiranjem“. Glavni proizvodi u dvadeset prvom stoljeću bit će tijela, mozgovi i umovi.

U razgovoru za medijsku grupaciju TED Harari je pred koji mjeseci izjavio da svijet ne „treba veliku većinu” sadašnjeg stanovništva zbog tehnološkog napretka. Za razliku od 20. stoljeća, kada su „veliki heroji” prevladavajućih narativa političkih sustava uvijek bili „obični ljudi”, sada u 21. stoljeću ljudi „više nisu dio priče o budućnosti“. Umjesto toga Umjetna inteligencijazamijenjeni su umjetnom inteligencijom. Savjetnik Svjetskoga ekonomskog foruma smatra da jednostavno više ne trebamo veliku većinu stanovništva „jer je budućnost u razvoju sve više i više sofisticirane tehnologije, kao što je umjetna inteligencija i bioinženjering”. Harari dodaje da će ove tehnologije sve više činiti suvišnim što god ljudi još rade, a što je korisno te će tako „omogućiti zamjenu ljudi”.

Navedena razmišljanja izravno proturječe kršćanskom pogledu na život. Prva zapovijed u Bibliji koju je čovjek dao ljudima je ta da se plode i množe. Ona je dijametralno suprotna neomaltuzijanskim pseudoteorijama Ne postoje suvišni ljudi niti je itko od ljudi pozvan procjenjivati nečiju suvišnost. Svaki je čovjek bez iznimke stvorenje Božje, stvoreno na Njegovu sliku, tako da ne postoje suvišni ljudi koji bi bili nepotrebni. Svaki čovjek ima svoje dostojanstvo. To je kršćanski pogled. S time se ne slažu neodarvinisti i mnogi transhumanisti. Harari tako najavljuje „zamjenu ljudi“ što upućuje na kraj ljudske civilizacije, tj. na kraj čovjeka.

Na mogući kraj ljudske civilizacije, s puno manje oduševljenja od Hararija, upozoravao je i pokojni engleski fizičar Stephen Hawking. On je smatrao da umjetna inteligencija može biti od goleme pomoći u smanjenju siromaštva, bolesti i obnavljanju prirodnog okoliša. No bio je i vrlo kritičan prema njoj. U jednome javnom istupu istaknuo je da umjetna inteligencija može biti najgori izum u povijesti naše civilizacije jer donosi opasnosti kao moćno autonomno oružje ili novi način za pojedince da ugnjetavaju mnoge. Umjetna inteligencija može razviti svoju volju koja može biti u konfliktu s našom i koja nas može razoriti. „Ukratko, rast moćne umjetne inteligencije bit će ili najbolja ili najgora stvar za čovječanstvo“, zaključio je Hawking. Upozorio je i na to da bi se umjetna inteligencija mogla osamostaliti i redizajnirati na još višoj razini i da bi stvaranje umjetne inteligencije moglo značiti kraj ljudske civilizacije. Ona bi mogla marginalizirati i uništiti svoje ljudske kreatore ako inženjerima ne uspije ugraditi etiku u to područje.

Eugenički korijeni transhumanizma

Kad govorimo o transhumamizmu, treba se vratiti na njegove korijene. Aldous Huxley bio je poznati pisac antiutopijske proze, no imao je i poznatog brata Juliana. Julian Huxley, unuk T. H. Huxleya, velikog apologeta Charlesa Darwina, bio je predsjednik Britanskoga eugeničkog društva, evolucionist i socijalist. On je 1957. skovao izraz „transhumanizam“.

Eugeničari su željeli uspostaviti sustav „internog čišćenja“ od onih članova društva koji su smatrani „nezdravima“, bolesnima ili asocijalnima putem segregacije od „zdrave većine“ ili na radikalnije načine koji su uključivali sterilizaciju ili eutanaziju. Valjalo je odstraniti „štetne elemente“ koji ometaju evoluciju i „napredak“. U skladu s takvim idejama u eugenikaIndiani je 1907. ozakonjena sterilizacija što je dovelo do prisilne sterilizacije tisuća ljudi. Eugenika je rođena u Velikoj Britaniji, najveće je zagovornike imala u Sjedinjenim Američkim Državama, a kulminirala je u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj.

Nakon kompromitacije eugenike između dva svjetska rata i tijekom Drugoga svjetskog rata većina eugeničara kasnije svoje ideje provodi kroz genetiku i kroz ideologiju transhumanizma. Kao što su se eugeničari željeli riješiti svih štetnih elemenata u društvu i tako stvoriti savršenog nadčovjeka, tako i danas transhumanisti žele stvaranje popravljenog nadčovjeka, a u konačnici i njegovo prevladavanje.

Glavni direktor Instituta budućnosti čovječanstva na Sveučilištu u Oxfordu Nick Bostrom ne krije da je cilj transhumanista stvaranje „postljudi“: „Transhumanisti vide ljudsku prirodu kao u-radu, poludovršen početak koji se može preoblikovati na poželjne načine. Trenutačno čovječanstvo ne mora biti krajnja točka evolucije. Trashumanisti se nadaju da će ljudi, odgovornom uporabom znanosti, tehnologije i ostalih racionalnih sredstava moći postati postljudi, bića s mnogo većim kapacitetima od onih koja imaju trenutni ljudi“.

Trashumanizam se tako otkriva kao eugenika s dobrim PR-om.

Kao što se danas programiraju računala tako tehnoprogresivistički utopisti žele programirati biologiju. Dr. James Giordano oduševljen je idejom upotrebe medicinske tehnologije u ratovanju. On tvrdi da je usmjeravanje mozga „bitka 21. stoljeća“. Njegove ideje, dakako, privukle su pozornost Svjetskoga ekonomskog foruma pa je tako u Davosu 2023. održana prezentacija pod naslovom „Bitka za vaš mozak“ (zanimljivo, nedavno je objavljena i knjiga takva naslova). Sveučilište Johns Hopkins radi na umjetnoj inteligenciji izgrađenoj od stanica ljudskog mozga, a ovo se istraživanje provodi kako bi se prevladala relativna ograničenja strojnog učenja naspram računalne snage ljudskog mozga.

Ateističko, scijentističko i tehnicističko viđenje svijeta i čovjeka

Sustavi umjetne inteligencije ne obećavaju samo stvaranje mitskoga „nadčovjeka“, nego i donose neograničene mogućnosti kršenja temeljnoga prava čovjeka na privatnost. U Kini je već uveden sustav „društvenog kredita“, tj. sustav bodovanja svakoga pojedinaca u društvu koji određuje njegove izglede (svojevrsnu moralno-političku podobnost) u životu. Riječ je o sustavu koji se provodi primjenom high-tech nadzornih sustava koje kontrolira umjetna inteligencija. Već danas pokušavaju se kontrolirati moždani valovi. Nakon upotrebe ovih tehnologija u vrijeme korona-!984krize u Kini, ali i pojave tzv. pametnih gradova diljem Zapada Orwellova „1984“ više se ne čini samo kao fikcija. Od ljudske privatnosti, u novome normalnom, vrlo bi brzo moglo ostati ništa, a da ne govorimo o opasnostima od biohakerskih napada.

Odilon-Gbènoukpo Singbo u radu „Postsmrtno stanje: metafizičko-eshatološke ambicije transhumanizma“ dobro primjećuje da je želja za besmrtnošću uvijek prisutna u ljudskoj prirodi. No mogućnost tehnokratskog ostvarenja takvog postsmrtnog stanja više plaši nego ispunjava. Jer gdje nema smrti nema ni života, a gdje se život neprekinuto produžava nestaje osjećaj ispunjenosti, a nastaje agonija. No trahumanisti u promicanju kibernetičke besmrtnosti i ovako mnogo ne mare za bilo kakve osjećaje. Oni su odlika ljudskih bića, a sve, kako se čini, ide prema postbiološkom stanju.

U vrlom novom svijetu čovjek bi, pohranjen u cloude napokon mogao postići bestjelesnost i kibernetičku besmrtnost. Barem se tako nadaju transhumanistički zeloti. U korijenu ovakvih zamisli je ateističko, scijentističko i tehnicističko viđenje svijeta i čovjeka koje negira duhovno te je posve ukorijenjeno u materijalističkoj paradigmi. Ne vjerujući u Boga i život poslije fizičke smrti, a u strahu od smrti kojoj je podložno svako tijelo, trahsumanisti tijelo proglašavaju zastarjelim konceptom koji treba evoluirati u besmrtnog kiborga. To, doduše, više ne bi bio čovjek, nego softver, nesposoban za doživljavanje svijeta i prirode, no takve nijanse očito ne zanimaju trans-zelote.

Slijedom svega navedenoga, iz kršćanske perspektive mnogi aspekti transhumanističke i posthumanističke ideologije potpuno su pogrješni, protubožanski i protuljudski i jasno ukazuju na očitovanje sotonskog duha, tj. na rat protiv Boga i čovjeka. Kršćanstvo ističe dostojanstvo svake ljudske osobe, pa prema tome ne može postojati klasa super-ljudi i njihovih robova. Osim toga, kršćanstvo govori o smrtnosti čovjeka na ovome svijetu. To se kosi s transhumanističkom idejom da će čovjek pomoću znanosti i tehnike postići neku vrstu raja na zemlji ili, u radikalnijem izričaju, to se kosi s posthumanističkom idejom o tome da će čovjek postati bog.

Naime, još od Knjige Postanka postoji staro čovjekovo iskušenje: „I vi ćete biti kao bogovi“. Oni koji danas zagovaraju „božanske sposobnosti stvaranja i razaranja“, ali i ideal materijalne besmrtnosti, zapravo, iz kršćanske vizure gledanja, zagovaraju pobunu protiv Božje zamisli. Dok su ranije ideologije zagovarale stvaranje „novoga čovjeka“ transhumanizam u konačnici ide prema njegovu prevladavanju, tj. prema posthumanizmu. Ako je čovjek stvoren na sliku Božju, onda se u pokušaju „prevladavanja“ čovjeka zapravo krije dijabolična mržnja prema Bogu Stvoritelju.

Razgovor s kolumnistom i književnikom Damirom Pešordom

Konzumacija kukaca, jedenje ili kompostiranje ljudi, legalizacija incesta, zoofilije, uskoro vjerojatno i pedofilije i nekrofilije, osporavanje spola … Sve su to u biti ciljani udarci na zabrane i tabue duboko utisnute u strukturi ljudske osobnosti, a bez tih tabua raspada se društvena koherencija. Krajnji cilj je razoriti ljudsku narav, integritet osobe, uništiti sve pouzdane oslonce, svaku izvjesnost, smisao, povjerenje, nježnost, ljepotu, moral… Takav čovjek bit će samo sjena čovjeka, upravljiva lutka bez ljudske biti. O dekadentnim zapadnim trendovima, ratu u Ukrajini, kao i o aktualnoj situaciji na hrvatskoj političkoj sceni i poražavajućoj demografskoj slici, razgovarali smo s kolumnistom i književnikom Damirom Pešordom.

Spominjali smo dekadenciju na Zapadu. U posljednje vrijeme umjesto korona agende sve se više gura klimatski fundamentalizam pa se javljaju prijedlozi o konzumaciji kukaca. Pojedini radikali govore i o ljudskome mesu kao hrani. Kako gledate na takve "progresivne" prijedloge?

Sve su to komponente one velike transformacije ljudske naravi i društva u cjelini o kojima sam već govorio u jednom od prethodnih pitanja. Konzumacija kukaca, jedenje ili kompostiranje ljudi, legalizacija incesta, zoofilije, uskoro vjerojatno i pedofilije i nekrofilije, osporavanje spola … Sve su to u biti ciljani udarci na zabrane i tabue duboko utisnute u strukturi ljudske osobnosti, a bez tih tabua raspada se društvena koherencija. Krajnji cilj je razoriti ljudsku narav, integritet osobe, uništiti sve pouzdane oslonce, svaku izvjesnost, smisao, povjerenje, nježnost, ljepotu, moral… Takav čovjek bit će samo sjena čovjeka, upravljiva lutka bez ljudske biti.

Agenda koja je sve više prisutna je i ona transhumanistička. Radi li se tu o ideologiji koja će dovesti do svojevrsnoga tehno-feudalizma gdje će postojati super-klasa i njihovi podanici koji ne će imati dovoljno novca za vlastitu „kiborgizaciju“?

Da, to je jedan od mogućih opisa poslijeljudske budućnosti, a ovo što sam rekao u odgovoru na prethodno pitanje taktika je uz pomoć koje se napreduje prema takvom društvu, uz napomenu da napredovanje samo po sebi nije Umjetna inteligencijapozitivno, dapače! Kako stvari sada stoje, sve ono što se danas drži naprednim vodi nas u distopiju goru od onih iz pera majstora žanra kao što su Orwell ili Huxley.

Može li doći do obnove Zapada bez povratka kršćanskim vrijednostima?

Može, npr. prelaskom na islamske vrijednosti ili na afričke kršćanske vrijednosti. Hoću reći da je Europa prešla zenit i da su Europljani dekadentni, čak i kao kršćani, a to prije svega znači da kao društvo nisu potentni, fali im životne energije i zdravih nagona. Da bi se društvo obnavljalo, potrebna je mlada krv, potrebna je obitelj s puno djece, potreban je relativno težak život jer samo ako teško do nečega stižemo, to znamo cijeniti… Svega toga u Europi nema, ali u Trećem svijetu ima. Zemlju će napuniti oni koji se množe, zemlji je svejedno koji su to. Kršćanske vrijednosti u budućnosti ne moraju afirmirati Europljani, mogu to biti Afrikanci, Filipinci ili Južnoamerikanci. Ja se osobno nadam da se Europljani mogu vratiti svojim kršćanskim korijenima, ali ne ovisi budućnost kršćanstva ni svijeta samo o njima.

Vrijeme koje stvara višak povijesti

Nakon pada Berlinskog zida dva su političko-ideološka narativa dominirala u objašnjavanju buduće arhitekture međunarodne sigurnosti.

Prvi je, na tragu Hegela, Fukuyamin o kraju povijesti, koji je podrazumijevao da je liberalna demokracija odnijela globalnu pobjedu nad drugim ideologijama, a drugi je Huntingtonov o sukobu civilizacija. Iako se niti Huntingtonova predviđanja o sukobu civilizacija ne mogu smatrati potpuno točnima, ona su – pokazalo se to već nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. – mnogo točnija od Fukuyaminih.

Govoreći iz perspektive 2023. godine, možemo reći da ne da ne svjedočimo „kraju povijesti“, nego živimo u vremenu koje – da parafraziramo Nietzschea – stvara višak povijesti.

Novi hladni rat Sjedinjenih Američkih Država i Ruske Federacije odnosno Narodne Republike Kine doveo je do kraja liberalne paradigme međunarodnih odnosa i povratka surovog realizma u međunarodne odnose. Rat u Ukrajini, izazvan ruskom agresijom, doveo je do prekida ikakva strateškog dijaloga Zapada i Rusije. Ne da nema volje za bilo kakvim kompromisima, nego ni za dijalogom iako je svakome jasno da svaki rat zagovara za pregovaračkim stolom. Zveckanje nuklearnim oružjem postalo je „novo normalno“ u javnoj komunikaciji.

U sve više država Europe svjedočimo prosvjedima i štrajkovima. Više od pola Europljana boji se hoće li moći platiti režije. Dok federalistička osovina i dalje gura stvaranje europske države, zemlje poput Poljske jasno poručuju da Europa može opstati jedino kao zajednica nacija. „Neposlušne“ države konstantno su predmet napada Bruxellesa.
Progresivno je i woke sve što je nezapadno

Kao i u vremenu pada Rimskog Carstva teška dekadencija je zahvatila Stari Kontinent. Protukršćanske, protuživotne i proturazumske ideologije kao što su genderizam i klimatski fundamentalizam postale su mainstream europske politike, a njihova kritika kao i svaka (dobronamjerna) kritika Zapada proglašava se iskazom putinofilstva. Logika: ako Putin kritizira Zapad, onda svatko tko kritizira Zapad zapravo podupire Putina i njegovu agresiju na Ukrajinu.

Riječ je o starom pseudologičkom manipulativnom postupku prema špranci: de Gaulle je bio antikomunist, Hitler je bio antikomunist, de Gaulle jednako Hitler. Kritizirati dogme tzv. liberalne demokracije danas ne će dovesti do fizičkog gulaga, ali su digitalne lomače iz proizvodnje kulture otkazivanja uvijek u pripremi. Demon u demokraciji, rekao bi Legutko.

Masovne i nekontrolirane migracije mijenjaju identitet europskih država. Kao što su barbari pred raspad Rimskog Carstva dolazili na čela rimskih provincija, tako i danas imamo primjere da su Indijac na čelu Engleske, a od danas Pakistanac na čelu Škotske (ovaj je, usput budi rečeno, ranije imao veze s Muslimanskim bratstvom). Progresivno je i woke sve što je nezapadno, da ne kažemo protuzapadno.

Zapadna kultura, u samomrzilačkom pohodu kulture otkazivanja, proglašava se isključivo nečim kolonijalnim i rasističkim, kao što u knjizi „Rat protiv Zapada“ piše britanski publicist Douglas Murray. Već danas mnogi dijelovi (sjevero)zapadne Europe prepuni su no-go zona, tj. šerijatskih gheta, a ime Muhamed u mnogim je gradovima, od Pariza do Berlina, najčešće ime kod novorođenčadi.

Quo vadis, Europa?

Što je posthumanizam?
Matija Štahan, 04. 04. 2023.

Što je posthumanizam? Budući da na tržištu ideja suvremenoga društva u rasponu od akademske zajednice do javnih intelektualaca postoji mnoštvo međusobno isključujućih definicija toga pojma, pa ga jedni tako poimaju antitezom, drugi sinonimom, a treći ciljem transhumanizma – a za koji također postoji koloplet međusobno isključujućih definicija, što dodatno usložnjava problematiku i otežava baratanje pojmovima – čini mi se da posthumanizam ne treba definirati u skladu sa suvremenom logikom posvemašnje fragmentacije znanja kao potkategoriju potkategorijine potkategorije, nego upravo suprotno, kao duh vremena koji prožima gotovo sve suvremene fenomene. Kao ni transhumanizam, posthumanizam nije tek tehnološki fenomen, već nešto znatno šire: čovječji pokušaj nadilaženja sama sebe kao ljudskoga bića te posljedične preobrazbe ljudskoga bića u nešto drugo (raščovječenje), odnosno poimanje čovjeka kao božanskoga bića (obogotvorenje), a očituje se u želji za unaprjeđenjem tijela i uma, uglavnom samo posredstvom suvremene tehnologije, onkraj naravnih granica ljudskih mogućnosti – nadilaženjem spolnoga binarizma, radikalnim produžetkom života te, eventualno, ovozemaljskom besmrtnošću. Poput transhumanizma, posthumanizam se manifestira kao znanstvena vizija, filozofska misao, ekonomska strategija i politička ideologija, kao i nova, u svojim pojavnostima nerijetko sekularna religija, sve u isto vrijeme. Tendencije koje se danas imenuju trans- i posthumanističkim u kulturi su i umjetnosti prisutne od iskona civilizacije; od prosvjetiteljstva naovamo i u modernoj znanosti, a u 21. stoljeću sve više i u ekonomiji te politici. No tko ga poima redukcionistički, kao nuspojavu modernoga doba i suvremene tehnologije, neće prepoznati kako je vjerojatno najstarija kritika posthumanizma sadržana već u Knjizi Postanka.

Judeo-kršćanska kritika posthumanizma

Dva dijela Knjige postanka posebno su bitna za analizu posthumanizma. Prvi od njih govori o ljudskoj naravi: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih” (Post 1,27). Ovdje je važno više elemenata: Bog čovjeka stvara na svoju sliku, ali to ne znači da se time hijerarhijski odnos Bog – čovjek relativizira, već se, naprotiv, potvrđuje – dakle, čovjek ne stvara sama sebe, nego to čini Bog – i, usto, čovjek postoji isključivo unutar spolnoga binarizma muško – žensko. Drugi ključni dio Knjige Postanka tiče se pokušaja ljudskoga dosezanja bogolikosti. Zmija, koja u razvitku religijske misli od Knjige Postanka do knjige Otkrivenja zadobiva i proširenu identifikaciju „Zmaj veliki, Stara zmija – imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta” (Otk 12,9), prvim ljudima govori kako će, budu li jeli plodove zabranjenoga stabla spoznaje dobra i zla, postati „kao bogovi” (Post 3,5). Bog tada izgoni prve ljude iz Edena, kako ne bi – jedući i plodove stabla života – postali besmrtni. Dakle, prema antropologiji izvedenoj iz Knjige Postanka, za čovjeka je prije pada protunaravno samostvaranje nečim što nije ljudsko biće, napuštanje spolnoga binarizma i sveznanje, a nakon pada protunaravnom se razotkriva i besmrtnost. Kada, dakle, egzistencijalistička filozofija želi čovjeka predstaviti vrhunaravnim samoizgraditeljem vlastite naravi, ili kada ga transhumanizam želi pretvoriti u kiborga ili digitalnu utvaru, ili kad ga medicinska eugenika pretvara u laboratorijsku građu nad kojom se provode znanstveni pokusi, ili kad zagovornici „singularnosti” posredstvom umjetne inteligencije žele postići spoznajnu svemoć, ili kad rodna teorija promiče „nebinarnost” i plejadu „rodnih identiteta” ili kad „krupni kapital” želi pobijediti smrt, oni kolektivno izvršavaju funkciju koju je u Knjizi Postanka obnašala zmija.

S navedenim kršćanskim pogledom podudaran je i onaj židovski, a prema kojemu je uzimanje ploda stabla spoznaje dobra i zla u svijet unijelo mogućnost isprepletanja dobra i zla, između kojih je dotad postojala jasna granica. Na tom tragu, kritika posthumanih tendencija nije isto što i posvemašnja kritika modernosti – kako je primijetio Jacques Maritain, svijet s vremenom ne postaje sve bolji niti sve gori, nego se u njemu protokom vremena koncentrira sve više dobra i sve više zla, u isto vrijeme. Usredotočimo li se samo na znanstveni aspekt povijesti, to znači da suvremena tehnologija istodobno omogućuje pronalazak lijekova i mogućnost operativnih zahvata za različite bolesti – dakle, svojevrsnu industriju spašavanja života – ali ujedno pospješuje i industriju smrti, jer su tehnički preduvjeti doveli do razvoja nuklearnoga oružja, pojave logora smrti i industrijalizacije pobačaja. U islamu, prvi ljudi jedu s drveta besmrtnosti, što je proklamirani cilj pojedinih transhumanističkih grana koje se, u scijentističkoj vjeri u svemoć tehnologije, na hod znanosti tijekom povijesti oslanjaju kao na zalog trijumfalne budućnosti u kojoj će prirodne zadanosti ljudskoga bića nestati. U djelu Ukinuće čovjeka C. S. Lewis pisao je kako se stupnjevito osvajanje prirode naposljetku vraća samome „osvajaču” – također dijelu prirode, a ne nekome tko joj je nadređen – dovodeći do stjecanja moći nad preoblikovanjem ljudske naravi i samoukidanja čovjeka. Lewisova kritika bila je usmjerena prema posljedicama prve industrijske revolucije, dok bi se na onu koju danas najavljuje, primjerice, čelnik Svjetskoga gospodarskog foruma Klaus Schwab, to jest četvrtu industrijsku revoluciju, u kojoj bi sukladno transhumanističkim idealima trebalo doći do „kombinacije tehničkog, biološkog i fizikalnog”, osim proročkih Lewisovih riječi moglo primijeniti ono što je Nikolaj Berdjajev napisao u Novom srednjovjekovlju, kako će se „tehnička civilizacija” razviti do „posljednjih granica”, to jest „do crne magije”.

Stvaranje novih društvenih i kulturnih uvjeta

Ono što se nekoć željelo postići alkemijom, danas je moguće ostvariti znanošću. Prošle godine u Australiji su uzgojene „replike embrija” iz stanice ljudske ruke, dok su u SAD-u razvijeni himerični embriji čovjeka i majmuna, od kojih su neki poživjeli gotovo i do tri tjedna. Budući da je danas „krupni kapital” postao moćniji od politike, nerijetko su upravo multinacionalne kompanije te milijarderi – filantropi, neovisno jedan o drugome i svojim političko-ideološkim razlikama, ključni čimbenik promicanja različitih vidova posthumanizma. Tako, primjerice, Peter Thiel – inače donator predsjedničkoj kampanji Donalda Trumpa – intenzivno ulaže u startupove i biotehnološke laboratorije kako bi pobijedio starenje, eksperimentirajući i s bizarnim patentima poput onoga koji pomlađivanje pojedinca želi postići ubrizgavanjem nove krvi. Osim na putovanje u svemir, Jeff Bezos (Amazon) ulaže u tvrtku za zaustavljanje i preokretanje starenja Altos Labs – po svojoj misiji srodnoj tvrtki Calico, u vlasništvu bivšega Googlea, koji se sad zove Alphabet Inc. – dok Elon Musk (Tesla), pored planova za osvajanje Marsa, u projektu Neuralink radi i na implantatima za spajanje ljudskoga uma i računala. U transrodni pokret, koji osim pop-kulturne propagande uključuje i operativne zahvate koji, stvarajući privid pripadnosti suprotnom spolu, sakate zdrava muška i ženska tijela, ulažu, primjerice, Black Rock Larryja Finka, Apple Tima Cooka te Fondacija Billa i Melinde Gates, kao i dinastije milijardera od obitelji Soros do obitelji Pritzker. Temelje virtualnoga svijeta, tzv. metaverzuma, koji djeluje kao preteča transhumanističkoga ideala prijenosa pojedinčeva identiteta u digitalnu dimenziju, postavlja kompanija Meta (bivši Facebook) Marka Zuckerberga. Zajednički nazivnik ovih ulaganja, onkraj svih svjetonazorskih razlika navedenih investitora, jest – dakako – posthumanizam.

Odustajanje od bivanja čovjekom, osim izravnim zahvatom u njegovu narav, očituje se i u stvaranju društvenih uvjeta u kojima se ta narav postupno mijenja ili dehumanizira. U doba virusa Covid-19, nositelji društvene moći životu čovjeka kao „bića zajednice” – kako ga je definirao Aristotel – pretpostavili su, kako ga je oslovio Giorgio Agamben, „goli život”, čime su, suprotno Aristotelovu pogledu na jedno od osnovnih obilježja ljudskosti, pošli u smjeru raščovječenja ljudskoga bića. I onkraj Aristotela, pitanje ljudske naravi provodna je nit u povijesti filozofije od predmodernoga do postmodernoga društvenog stanja, a današnjoj posthumanoj misli posebno su pridonijeli filozofi kao René Descartes, radikalno odvajajući um ili duh od tijela, te, uspostavivši koncept „nadčovjeka”, Friedrich Nietzsche. Oko pitanja „Što je čovjek?”, a koje je u modernosti ponovno formulirao Immanuel Kant, isplele su se debate Ernsta Cassirera i Martina Heideggera 1929. te Noama Chomskog i Michela Foucaulta 1971. godine, pa je u retrospektivi moguće zaključiti kako je pitanje ljudske naravi obilježilo borbu ideja u 20. stoljeću. Iako su sudionici tih debata pitanje ljudskosti već poimali izvan kršćanskih konceptualnih okvira, neki od njih zasigurno se ne bi mogli složiti s idealima posthumanizma, poput besmrtnosti. Heidegger je čovjeka definirao prema njegovoj svijesti o vlastitoj vremenitosti, kao bitak-k-smrti, zbog čega bi bitak-bez-smrti, za pretpostaviti je, završio u nihilizmu. Upravo u tom smjeru vodi ga, nadovezujući se na Heideggera, Jean-Paul Sartre, koncipirajući maksimu koja bi se mogla uzeti za moto posthumanizma: „Egzistencija prethodi esenciji”. Partikularizirajući tu, po sebi univerzalnu Sartreovu misao, Simone de Beauvoir ustvrđuje kako se „ženom ne rađa, već postaje”, a isti koncept u rodno-teorijskom smjeru, radikalno odvajajući rod od spola kroz koncepte kao što su „rodna uloga” i „rodni identitet”, razvija Judith Butler, dok ga u posthumanom smjeru odvodi Donna Haraway, zagovarajući sljubljivanje kiborgizacije i feminizma. Michel Foucault pak, kao Nietzsche Božju, proglašava smrt čovjeka, naznačujući u Poretku stvari da je koncept čovjeka kakav poznajemo „invencija novijega datuma”, te bi – ako nestanu društveni i kulturalni preduvjeti za održavanje toga koncepta na životu – čovjek mogao biti izbrisan poput crteža na pijesku koji oplakuje more.

Novi totalitarizam i Homo deus

U političkom kontekstu, koncept „novoga čovjeka” leži u korijenu oba prošlostoljetna totalitarizma: kako Hitlerova nacionalsocijalističkoga Trećeg Reicha – koji je, po uzoru na Nietzschea – formulirao ideal „nadčovjeka” (Übermensch) – tako i Staljinova komunističkoga Sovjetskog Saveza – koji je zagovarao pojavu „novoga sovjetskog čovjeka” (новый советский человек). Teoretičar totalitarizma Ernst Nolte u jednom je intervjuu primijetio kako je u 21. stoljeću besmisleno očekivati povratak totalitarnih političkih modela iz 20. stoljeća, nego se danas – posebno sa sviješću kako bi „sposobnost prelaženja samoga sebe mogla postati opasnošću za samoga čovjeka” – radi o pitanju „bi li se čovjek mogao ugroziti u vlastitom nadilaženju”, odnosno „bi li čovjek time što se nadilazi na kraju mogao ukinuti samoga sebe?”. Odgovor je potvrdan, ali ne kao slučajna nuspojava, nego svjesno htijenje suvremenih zagovornika posthumanizma koji gomilaju sve veću društvenu moć. Analitičari svih političko-ideoloških provenijencija zamijetili su porast autoritarizma, jednoumlja, isključivanja neistomišljenika iz javne sfere te radikalizaciju pučanstva, a u tipologizaciji totalitarnosti danas se mogu pronaći brojne poveznice s režimima prošloga stoljeća (osim „novoga čovjeka”, kreiranje „žrtvenoga jarca” i „ovozemaljski utopizam”), uz jednu značajnu iznimku. Kako je u Izvorima totalitarizma ustvrdila Hannah Arendt, totalitarnost karakterizira posvemašnji društveni konsenzus koji totalitarni sustav preobražava u jedinstveni organizam. Nasuprot tome, suvremeni Zapad nije vrijednosno unificirana, već dubinski podijeljena civilizacija. No kada bi se u skoroj budućnosti opredmetio novi totalitarizam, čije predznake se danas može iščitavati iz dominantnih vrijednosti koje zagovaraju globalni politički establišment, srednjostrujaški mediji, „krupni kapital” te visoka i pop-kultura, u njegovu središtu zacijelo bi bio posthumanistički ideal koji je Yuval Noah Harari u naslovu svojega istoimenog djela prozvao – Homo deus.

Upravo iz sintagme „homo deus” ponajbolje se može iščitati bȋt posthumanizma, čime se krug zatvara, a čovječanstvo vraća u religijsku domenu. Iako Harari naglašava kako stapanjem čovjeka i božanstva u jednu sintagmu nije ciljao na svemoćno božanstvo abrahamskoga tipa, nego na antičke bogove koji su – iz današnje perspektive – bili bliži suvremenim „superjunacima”, sve implikacije te složenice još je prije stotinu godina, u kršćanskom kontekstu, osjećajući da se nalazi na prijelazu povijesnih epoha, naslutio Berdjajev, pišući kako „Bogočovjeku nasuprot ne stoji čovjek (...), već čovjekobog, čovjek koji je sebe postavio na mjesto Boga”. Dakako, riječ je o izvedenici iz upozorenja koje je, najavljujući dolazak antikrista, u Drugoj poslanici Solunjanima uputio apostol Pavao, o tome kako će „Čovjek bezakonja, Sin propasti, Protivnik” (2 Sol 2,3-4) samoga sebe proglasiti božanstvom, to jest zasjesti „u Božji hram (...) gradeći se Bogom” (2 Sol 2,4), nakon čega slijede ponovni Kristov dolazak i Sudnji dan. Tako se političko vraća u religijsko, a iz totalitarnoga „novog čovjeka” izrasta apokaliptički antikrist. Navedeno ne znači da smo u ovom trenutku na pragu posljednjih vremena, jer „dan i čas” konca svijeta nisu poznati (Mt 25,13), ali znači da je u Bibliji utemeljeno vjerovati kako će pojava antikrista – ne samo njegovih preteča, antikrista u množini, o kojima je po uzoru na Drugu Ivanovu poslanicu pisao sv. John Henry Newman – biti supstancijalno povezana i s onim što se danas naziva posthumanizmom. Religijski gledano, posthumanizam je pokušaj ljudskoga obogotvorenja i time ključ posljednjih vremena. Kako onda odgovoriti na problem posthumanizma? Sekularni odgovor može biti negativan i manifestirati se kroz javno suglasje o onome što čovjek ne može i ne treba postati – bespolno, anorgansko, besmrtno biće – a vjerski odgovor pozitivan, otkrivajući što čovjek može i treba biti. Kao perverzija kršćanskoga nauka, homo deus ili „čovjekobog” nisu samo inverzija onoga što Isus Krist jest – jedini istinski homo Deus – nego i onoga što bi čovjek trebao postati. Pavlovim riječima, „novi stvor”, a po nekim prijevodima i „novi čovjek”. Zvuči posthumano? Da, ali s jednom razlikom: novi čovjek „u Kristu” (2 Kor 5,17)!

https://www.svjetlorijeci.ba/novosti/%C5%A1to-je-posthumanizam

Davor Pavuna: Planetarno smo već u 3. svjetskom ratu koji se vodi duboko ideološki i informacijski

Pa, jasno je iz suvremenog razvoja tzv. umjetne inteligencije da su nas “neduhovni darwinisti” doveli u kolaps i idemo u samouništenje!!! Oko 2031. prolazimo kroz tzv. singularitet kad roboti u prosjeku postaju inteligentniji nego ljudi i nakon toga je jedan scenarij da se roboti budu toliko brzo razvijali da budu (po neduhovnom darwinizmu) eliminirali inferiornu vrstu, ljude!

Ovu opomenu znalaca ni društvo ni Crkva zasad ne percipiraju, a izazov je ozbiljan i nije jedini. O tome ne mogu dovoljno ovdje reći jer treba dosta predznanja, ali ću naglasiti da društvenjaci koji i dalje dominiraju u društvenom sektoru i dinamici sotonjarskih medija, nisu nimalo svjesni izazova Čovjeku u dubini svijesti i savjesti! Čovječanstvo ovako ne može dalje nastaviti tzv. ”civilizaciju”

Cijeli tekst…

https://tockanai.net/index.php/14-o-stranici/378-taj-vrli-novi-svijet?start=8

 

Davor Pavuna: Bitno je da čovječanstvo povrati duhovnost i etiku u znanost i tehnologiju budućnosti

https://kamenjar.com/davor-pavuna-bitno-da-covjecanstvo-povrati-duhovnost-i-etiku-u-znanost-i-tehnologiju-buducnosti/

‘Woke’ ideologija i katoličanstvo
 James Kalb,© Catholic World Report, 2. 10.2020.

Mnogi su primijetili da woke ideologija, koja nejednakost promatra kao nepodnošljivo zlo uzrokovano rasizmom, seksizmom, homofobijom i slično, ima vjersku kvalitetu: definira dobro i zlo, objašnjava život i svijet i govori nam čemu bismo trebali težiti i kako bismo se trebali ponašati.

Također je agresivna i netolerantna, što je čini zabrinjavajućom za katolike. Zabrinutost, uglavnom, ima više veze s načinom i ultimativnom logikom, nego osnovna briga na koju se pozivaju. U mjeri u kojoj ima veze sa stvarnom nepravdom i nadom da će poboljšati život ljudi, katolici je, poput mnogih lijevih načela, mogu lako dijeliti.

Kako sad stvari stoje, woke ideologija je zadobila dominantan položaj, pa se čini da joj sve značajne društvene institucije, od Odjela za nacionalnu sigurnost do Američkog matematičkog društva, moraju odati priznanje.

Ali, ova ideologija proteže se i na druge tradicionalne dimenzije ljudskog identiteta, poput spola. Kao i kod Pokreta za građanska prava, rasna pitanju su u početku najvažnija, ali isti se principi usvajaju i za druge razlike u društvu. Tako je sada prihvaćeno da ne postoje značajne razlike između muškaraca i žena, a sve razlike u rezultatima – u broju inženjera ili bilo čega drugog – izravna su posljedica seksizma. Govoriti drugačije smatra se šovinizam.

Čini se da je općenito stajalište da takva pitanja odvraćaju pažnju od goruće potrebe za ispravljanjem strašne društvene nepravde. Međutim, očito je da će posljedica biti ​​odbacivanje povijesti i ukidanje ili preobrazba naslijeđenih društvenih institucija. Povijest i postojeća društva pokazuju složenost koja se tvrdoglavo opire promjenama, poput nejednakih rezultata za različite ljude na individualnoj i skupnoj razini, tako da je sve što se dogodilo i sve što postoji – zagađeno.

Tek će se vidjeti kako će sve to funkcionirati i hoće li napor biti uspješniji od pokušaja dvadesetog stoljeća da se ekonomska nejednakost ukine. Ali ako se nitko ne usprotivi stavu i ako ga veliki broj ljudi silno forsira, on će prevladati i ljudi će ga pokušati provesti u djelo.

Dakle, za sada katolici moraju uzeti u obzir učinak woke ideologije i srodnih događaja na okruženje u kojem svjedoče svoju vjeru.

Jedna stvar koju bi trebali primijetiti u vezi s tim, njezin je netolerantni moralizam. Sebe doživljava kao goruću pravednost, a protivljenje ili čak skepticizam, strogo se preziru. Razmotrite, na primjer, riječi emocionalnog naboja kao što su „rasistički“ i „homofobični“ i njihov sve širi spektar primjene.

Ta netolerancija ide s potrebom da se kontroliraju ishodi – što se zapravo i događa – u cijelom društvu. Kako se drugačije ljudi mogu učiniti jednakima? Ali to znači ogromno širenje vlade i učinkovito ukidanje osobnosti, jer ako se ljudima dozvoli da donose odluke koje su bitne, oni će nejednako odabrati, a rezultati će biti nejednaki.

Kontrole su usmjerene, između ostalog, na uvjerenja i stavove. Woke ideologija zahtijeva suzbijanje zabranjenih misli i onih koji ih kriju. One se definiraju na sve dalekosežnije načine, toliko da je teško izbjeći zaključak da se ljudima, uglavnom, ne mogu povjeravati važne odluke. Usprkos govorima o jednakosti i oslobođenju, ova ideologija u konačnici znači vladavinu malog broja ljudi koji imaju vrhunsko znanje, inteligenciju i vrlinu potrebnu da definiraju koja su stajališta točna, a koja nisu. Kao i uvijek, apsolviranje apstraktnih principa znači tiraniju.

Na taj način i neke druge načine, woke ideologija odražava tehnokratsko društvo, i u ciljevima i u metodama. Postavlja se jedan apstraktan i doista matematički cilj: jednakost, a društvene institucije i ljudske odnose tretira se kao tehničko sredstvo za maksimiziranje tog cilja. Ljudska bića i njihovi životi tako se promatraju kao sirovina i proizvodi društvenog stroja, a ako rezultati nisu onakvi kakvi se žele, potrebna je promjena i strože kontrole.

Sve ovo znači da Crkvi, s neovisnim autoritetom, nema mjesta u ovakvom društvo. Društveni stroj postaje sve u svemu pa se Crkva, kao i u komunističkim zemljama, mora asimilirati ili biti slomljena. Ona je povijesna institucija, a sve su povijesne institucije okaljane pa se ona, kao i ostale, mora radikalno preobraziti na ideološkim osnovama.

I vrlo vjerojatno bi mnogi dobro postavljeni (u društvo) katolici bili posve sretni da je asimiliraju. Dapače, kako bi štetilo njezinoj organizacijskoj strukturi, odnosno karijerama i nagradama onih koji od nje zarađuju za život, ako bi je svrstali u dominantne kulture moći i svoju poruku učinili svojom? U doba osrednjosti, tko može artikulirati i zauzeti se za alternativu bogovima ovoga doba?

Sve to još jednom potvrđuje da sada nije vrijeme za osrednjost ili brigu za svjetovne moći. Želimo li biti katolici, onda smo u suprotnosti s pokušajima rekonstrukcije ljudskog života, kako bi se ostvario sekularni apsolut. Imamo vlastiti, vrlo različit, apsolut i daleko više poštujemo ljudsku prirodu i posebnosti. Ali mi, također, želimo ugodnost i tražimo poštivanje. Tehnokratsko društvo neće nam dopustiti oboje pa ćemo, ipak, morati birati.

Izvor:

James Kalb,© Catholic World Report, 2. 10.2020

https://www.quovadiscroatia.com/woke-ideologija-i-katolicanstvo/

Ivica Šola: Buržuja današnjice više ne zanima novac

-SD. 16/05/2023.

Bauk kruži Europom, bauk moralizatorskog kapitalizma! Tako bi započeo Marx/Engelsov Komunistički manifest da ga pišu danas.

Buržuja današnjice više ne zanima novac, već njegova moć koja postaje platforma za nove oblike dominacije i nametanja, u ovom slučaju LGBTIQ+ agende i ideologije. Ljevica ovim paktom s krupnim kapitalom Marxovu diktaturu proleterijata agresivno zamjenjuje diktaturom homo/trans/inter…seksualca. A pridružio im se i demokršćanski HDZ.

Primjer moralizatorskog (ne pišem moralnog) kapitalizma u Hrvatskoj je blijedo popraćen slučaj poznatog piva “Budweiser” koje je kao svoje reklamno zaštitno lice uzelo transrodnu osobu. Iako je bojkot piva odmah počeo, a profit padati, ova tvrtka ipak ne odustaje od nametanja (rodne) ideologije, pa i po cijenu gubitka profita.

Time se raskida s idejom starog kapitalizma, u kojem su tvrtke tu da stvaraju prihod svojim dioničarima kvalitetnim proizvodima, a ne da indoktriniraju narod i zagovaraju moral, pa i “ranjivih skupina”. Pod navodnicima jer agenda tih “ranjivih skupina” i ovaj moralizatorski kapitalizam stvaraju stvarne ranjive skupine, radnike, prekarijat.

OTPUSTILI NAJBOLJEG RADNIKA

Tako u Googleu radnici, koji ne dijele moralizirajuću viziju probuđenih (woke) antikapitalističkih LGBTIQ… “ranjivih skupina” koje su toliko ranjive da im leđa drže najmoćniji buržuji svijeta, dobivaju otkaze. Među inim u Googleu su otpustili jednog od najboljih radnika, jer kao magistar biologije ne može prihvatiti odbacivanje bioloških datosti.

Taj otpušteni zaposlenik zove se James Damore, a otpušten je zbog činjenice koja nema nikakve veze s nekompetentnošću, lošim rezultatima ili nedostatcima u izvršenju profesije, već što se ne uklapa u moral tvrtke, tj. vladajuće (LGBT) klase. Moralizatorski kapitalizam ne ugrožava samo radnike, već i demokraciju – Zapad.

Primjerice, u ožujku 2016. američka savezna država Sjeverna Karolina donijela je zakon koji obvezuje korištenje toaleta prema spolu navedenom u rodnom listu, a ne kako se netko osjeća. Dobar ili loš, bio je to zakon demokratski izglasan o transrodnim osobama, koje nisu mogli koristiti ženske toalete ako su se deklarirali kao žensko, a biološki su muško, i obrnuto.

Čak su i feministice bile za taj zakon. Više od osamdeset najviših menadžera iz kompanija uključujući “Apple”, Bank of America i “Goldman Sachs”, odmah je potpisalo pismo u kojem se od guvernera zahtijeva ukidanje tog zakona pod prijetnjom povlačenja investicija. Pod ovim reketom moralizatorskog kapitalizma, vlasti Sjeverne Karoline opozvale su ovaj zakon i prilagodile ga moralu ovih korporacija. Demokracija, izbori, čemu onda služe?

I tvrtka “Gillette” koja se bavi brijaćim priborom tako je u svojoj reklamnoj kampanji uzela marketinški logo radikalnih feministica #MeToo. U toj kampanji, iako su ciljna publika bili muškarci, oni su u skladu s MeToo ekstremisticama muškost kao takvu nazvali toksičnom, opasnom i počeli naglo gubiti ogromne prihode mnoštva ljutitih kupaca, muškaraca i žena.

No, unatoč tome, odgovor direktora “Gillettea” Garyja Coombea odražava svu narav moralizatorskog LGBTIQ+ kapitalizma: “Ovaj ogroman gubitak je prihvatljiva cijena za vrijednosti koje promičemo”.

MORALIZATORSKI KAPITALIZAM

Budući da u kapitalizmu nitko ne igra na poraz, pa ni u moralizatorskom, a još manje multinacionalke poput navedenih, očito je “specijalna moralna operacija” imala političke ciljeve, tj. cilj je preodgoj naroda, ideološka kolonizacija. I evo ti novog lica (moralizatorskog) kapitalizma: buržuji se više ne bave samo zaradom, već šire i “moralni” imperativ “ranjivih manjina”, raznih nejači, koji treba nametnuti svima nama političkom, medijskom i odgojno-obrazovnom okupacijom.

Malo je moralizatorskom kapitalizmu važno košta li to nekih početnih gubitaka, koji se lako prevladavaju otpuštanjima radnika i korporativnim restrukturiranjem. Riječ je o investiciji čiji se ekonomski učinci vide u srednjem roku, a moralizatorski – odmah, kao u Sjevernoj Karolini.

Taj bauk moralizatorskog kapitalizma koji je ili reketom ili korupcijom podložio sebi i politiku, doveo demokraciju u ozbiljnu opasnost, stigao je i u Europu. Europski parlament ratificirao je u srijedu Istanbulsku konvenciju kao dio #MeToo agende, konvenciju koja pod krinkom zašite žena promiče dženderizam, odvajajući pojam roda od biološkog spola, otvarajući prostor svim manipulacija povezanih s dženderizmom.

Ako Vijeće potvrdi odluku EU parlamenta o Istanbulskoj konvenciji, ona će, onkraj demokratske volje država članica koje ju nisu ratificirale, biti nametnuta odozgor, što je smrt demokracije i kršenje temeljnog principa EU-a, principa supsidijarnosti.

Plenković, kao dio te dženderističke agende, i njegov mali adlatus “Kraljević” Marko vršili su pritisak na HDZ-ove eurozastupnike da svi moraju dići ruke za ovu agendu.

Jadni ti zastupnici, koji imaju izvorni mandat, ogromnu mjesečnu plaću koja im jamči slobodu od pritisaka, ipak su “pod pritiskom” Plenkovića bili “shrvani”. A zapravo su svi dio istog moralizatorsko-kapitalističkog hranidbenog lanca.

HDZ i Plenković, dignuvši ruke za ovaj još jedan prodor moralizatorskog kapitalizma iz SAD-a u EU-u na štetu demokracije i EU principa supsidijarnosti, definitivno nisu više ni hrvatska, ni demokratska, tek neka “čudna” zajednica – transrodni (demo)kršćani zarobljeni u Andrejevu tijelu.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

https://kamenjar.com/ivica-sola-burzuja-danasnjice-vise-ne-zanima-novac/

Kolakušić: Digitalni podaci – euro, identitet i zdravstveni – dovesti će do nestanka slobodnog čovjeka

Mislav Kolakušić je bivši sudac Trgovačkog suda u Zagrebu, predsjednički kandidat i nezavisni zastupnik u Europskom parlamentu. On je u EP upozorio na opasnosti koje može donijeti digitalni euro.

“Digitalni euro, digitalni identitet, digitalni zdravstveni podaci dostupni farmaceutskoj mafiji, dovest će i imat će za posljedicu ukidanje slobodnog čovjeka puno prije nego je to bilo tko od nas očekivao’, istaknuo je europarlamentarac Mislav Kolakušić tijekom jučerašnje sjednice.

Sumornim scenarijem koji nam slijedi, upozorio je građane Europske unije.

Kada nam uskoro stigne nova tzv. pandemija, onima koji ne dođu na njihov predvođeni termin uštrcavanja, istovremeno, jednim klikom, bit će ukinut njihov digitalni identitet, pristup novcu, pristup zdravstveno skrbi, bit će blokirani jednim klikom.

Prošlogodišnje odluke vlade Kanade i Novog Zelenada su nam savršeni primjeri koliko je takav crni scenario uistinu moguć i u srcu Europske unije.
Hoćemo li ga dozvoliti? Ja sigurno neću,” odlučan je Kolakušić.

Podsjetimo, u Kanadi su onima koji su se bunili protiv covid mjera blokirani računi u bankama, kako bi ih se ostavilo bez novca za život. U slučaju da nisu imali gotovine, egzistencija bi im bila ozbiljno ugrožena.

Kolakušić poljoprivrednicima: Morate nestati jer smetate novoj suludoj ideologiji kontrole nad stanovništvom
11. svibnja 2023.

Nezavisni zastupnik Mislav Kolakušić u Europskom parlamentu istaknuo je da se u Europskoj uniji vodi zakonodavni rat oko hrane te da se želi natjerati građane da u budućnosti jedu insekte i umjetno meso.

Kolakušić: Vi morate nestati

“Danas raspravljamo o ulozi vas poljoprivrednika u zelenoj tranziciji. Vaša uloga je iznimno jednostavna. Vi morate nestati. Zato što smetate novoj suludoj ideologiji potpune kontrole nad stanovništvom Europske unije za koje će u skorijoj budućnosti jedina hrana biti umjetno stvoren hrana, nadopunjena uvezenim kukcima s Istoka.

Normalnu bio hranu moći će kupovati i jesti isključivo bogati. Rat protiv poljoprivrednika je započeo u Nizozemskoj. Tamo se farmerima na temelju zakona želi oduzeti njihovo zemljište i predati u ruke građevinskom sektoru jer je navodno poljoprivreda opasna po zemljište i stanovništvo. Oni se ne daju. Tako se neće dati ni poljoprivrednici u Hrvatskoj ni drugim zemljama Europske Unije”, zaključio je Kolakušić.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Hitovi: 1899