Dr. Ante Ljubičić: Kad vidiš kuma...

„Svi su oni isti“

Biti doktor u malom mjestu nije mala stvar: prepoznaju te na svakom koraku, pozdravljaju ljubazno, ne puštaju da čekaš u redu, pozivaju u goste i sve tomu slično. Ali isto tako ubrzo uvidiš da više nemaš svoga slobodnog vremena, da ti rijetko prođe dan bez kućne posjete nekom bolesniku, a što se obično događa noću, osobito blagdanima. I s privatnošću svojom možeš se odmah pozdraviti, jer sve da se ne znam kako trudiš, ne možeš sakriti gdje si bio jučer, s kime si proveo večer, što je bilo za ručak, što si kupio itd. I baš kad si pomislio da i ti postaješ netko i nešto, netko koga se poštuje i uvažava, otkriješ da to i nije baš tako. Da ni ti nisi pošteđen ogovaranja kao i svi drugi. Ako nema baš nečega drugog s čime bi te "počastili" nemoj se iznenaditi kad čuješ kako te i oni od kojih to nikako ne bi očekivao i koje si posebno zadužio, trpaju u istu vreću sa onima koji svoje usluge uvjetuju darovima, iliti, "mitologijom", uz ono popularno: - Svi su oni isti.

Postoji u narodu uzrečica koja kaže: „Ono što se priča, ili je bilo, ili će biti". Ne mogu ne priznati da sam i sam kod nekih kolega uočio kako najveći dio svoga umjeća upotrebljavaju kako bi potaknuli pacijente da ih posebno stimuliraju. Ipak, nisam se mogao miriti s time da me stavljaju u isti koš s takvima, pa čak niti u aluzijama. Naivan i nadobudan, čuvao sam se i simboličnih poklona kao vrag od tamjana. Ali, ne lezi vraže. Jednoga dana nakon što sam pregledao postarijeg muškarca, po držanju i stilu odjevanja vjerojatno našega gastarbajtera, isti izvadi iz džepa novčanicu, otprilike oko 100 kuna i stavi je na stol.
- Doktore, za kavu.
Poskočio sam kao oparen, pružio novčanicu natrag i uzbuđeno uzvratio:
- Ne treba, hvala. Uzmite to natrag!
Uzalud moje inzistiranje i naguravanje s njime, nije popuštao.
- Ajde ne budi lud doktore, nije to ništa. Nije ovo nikakvo mito nego dar. Uzmi i neka ti je s blagoslovom - rekao je uz osmjeh, bacio novčanicu na stol i izišao.
Ostao sam zbunjen ne znajući što s novčanicom. Slijedećii pacijent kada je ušao u ordinaciju mogao je samo vidjeti kako sklanjam novac sa stola. Uhvaćen na djelu bio sam dvostruko posramljen. Što drugo može pomisliti osim:
- Kao i drugi. Svi su isti.

Ne baš tako često, ali i kasnije su se slične scene povremeno odigravale. Ponekada mi je uspjevalo obraniti se od poklona. Malo je lakše bilo kada je umjesto novca bilo u pitanju neko piće, kava ili slično. Nisam ni pokušavao koga uvjeravati, jer i tako i tako mi ne bi vjerovao, da mi nikada ni u primisli nije bilo ništa što bi moglo ići na motivaciju ljudi da to čine. Unatoč tome, nisam se osjećao ništa boljim niti drukčijim od onih kojima su takvi darovi bili planirana stavka prihoda.

Požalio sam se tada na ove svoje nevolje prijatelju Marku K., tada mladom svećeniku, koji se samo nasmijao i rekao:
- Nije grijeh ako ti daju drage volje. Nemoj ti samo tražiti i ucjenjivati. I jednako postupaj prema svima.

I dan danas nakon što je sve to daleka prošlost, ni jedan susret s don Markom ne prođe, bez obzira bili sami ili u ne znam kako velikom društvu, a da me on, želeći me pohvaliti, ne potsjeti na taj naš razgovor. Pokušavao sam ga više puta uvjeriti da to ipak nije bilo tako često kako je on shvatio i da su to bili mahom sitni darovi, ali sve se bojim da u tomu nisam uspio. Njemu se svidjela slika doktora koji se ne može obraniti od silnih darova i ne želi je izbrisati. Nije mi to bilo baš najugodnije, jer znam da takve priče ljudi lako prihvaćaju, jer se dobro poklapaju s njihovim već gotovim predodžbama – „takvi su svi oni“, ali nije bilo pomoći. Moj dobri don Marko od Ruande, ništa ti ne zamjeram.

• Prethodno
• Sljedeće