Dr. Ante Ljubičić: Kad vidiš kuma...

• 

 ...Biti doktor u malom mjestu nije mala stvar: prepoznaju te na svakom koraku, pozdravljaju ljubazno, ne puštaju da čekaš u redu, pozivaju u goste i sve tomu slično. Ali isto tako ubrzo uvidiš da više nemaš slobodnog vremena, da ti rijetko prođe dan bez kućne posjete nekom bolesniku, a što se obično događa noću, osobito blagdanima. I s privatnošću se odmah možeš pozdraviti, jer sve da se ne znam kako trudiš, ne možeš sakriti gdje si bio jučer, s kime si proveo večer, što je bilo za ručak, što si kupio itd. I baš kad si pomislio da i ti postaješ netko i nešto, netko koga se poštuje i uvažava, otkriješ da to i nije baš tako... (Nekoliko crtica iz zagubljene  bilježnice)

 Kad vidiš „kuma“

Često bih se tijekom svoje liječničke prakse sjetio priče koju sam kao dijete tko zna koliko puta čuo od starog strica Ivana. Obično bi to bilo tijekom ljeta kad bi se odmarali od kakvog posla, ili za vrijeme dugih zimskih sijela. Ponajviše kad bi se netko požalio na kakve tegobe i pitao ima li tko lijeka za njegovu bolest. Čulo bi se tada svakojakih savjeta, koje bi obično stric Ivan začinio svojom pričom. Najprije bi dopunio lulu, pripalio i potegao dim dva, onda se nakašljao da pročisti grlo, i započeo od riječi do riječi uvijek istu priču.

Bio jednom siromašan čovjek koji je imao devetero djece. Kad mu se rodilo deseto pođe on u selo potražiti koga tko bi mu bio kum djetetu. Komu se god obratio našao bi neki razlog da ga odbije. Te zbog ovoga, te zbog onoga. Nitko nije želio imati vezu sa sirotinjom. Dok se tužan i razočaran vraćao kući, a već se bilo sunoćalo, odjednom se pred njim odnekud stvori nepoznat čovjek. Bio je visok, vitak, sav u crnom, sa crnim cilindrom na glavi.
- Zašto si tako tužan prijatelju?- upita nepoznati siromaha.
- Kako ne bih bio – odgovori mu siromašak i ispriča svoju nevolju.
Na to će njemu Nepoznati:
- Ništa se ti ne brini, prijatelju. Evo ja ću biti kum djetetu.
Tako je i bilo. Dijete su krstili i lijepo proslavili krštenje. Sve troškove podmirio je kum i k tomu sve obilato darovao. I kumče i ostalu djecu. I roditelje.
Kad su bili pri kraju slavlja upita kum siromaha čime se bavi i od čega živi.
-Imamo malo zemlje, i to vrlo škrte, i nešto blaga. Kravicu i desetak ovaca- odgovori mu siromah.
-Pa kako izlazite na kraj? Može li se živjeti od toga? – opet će kum.
-Teško, kume moj. Mučimo se. Često pomažem drugima u selu i tako nešto priskrbim ovoj svojoj sirotnji. A ima i dobrih ljudi koji nam pomognu hranom i odjećom.
Nakon nekog vremena šutnje kum će siromahu:
- Znaš što kume, ja bih tebi kazao što bi ti mogao raditi i kako se obogatiti. Lijepo ti kreni po svijetu i liječi ljude. Nemoj se brinuti što ništa ne znaš o tome. Kad te zovu nekom bolesniku samo gledaj jesam li ja negdje u blizini. Ako mene vidiš reci da tu nema lijeka ni pomoći, i ne prihvaćaj se liječenja. A ako me nema onda slobodno jamči da ćeš ga izliječiti. Bez obzira o kakvoj je bolesti riječ. Pa i najtežoj. Možeš mu davati ljekovite kakve hoćeš, ljekovite trave, čajeve, bilo što.

Posluša siromah kuma i pođe po svijetu liječiti ljude, držeći se savjeta koje je od njega dobio. Ubrzo se proslavio kao najbolji doktor i postao jedan od najuglednijih i najbogatijih ljudi u cijelom carstvu.
Vrijeme je prolazilo i nekadašnji siromašak već je odavno zaboravio da je to ikad bio, kad li jednog dana evo kuma k njemu. U istom onom crnom odjelu, s cilindrom na glavi, jednako visok i mršav.
- Evo mene, kume, došlo i tvoje vrijeme!
- Kakvo vrijeme, kume moj? - nekadašnji siromašak, sada bogataš će njemu.
- Pa, da se pripremiš poći sa mnom. Sutra dolazim po tebe – reče kum. I kako se iznenada pojavio tako je i nestao.

Uzalud je liječnik pojurio za kumom ne bi li ga namolio da mu da još malo vremena; ovaj se već bio izgubio. Bio je očajan, sve se oko njega počelo okretati. Tek je sad počeo živjeti kao čovjek. Sve ono prije bilo je samo muka i jad. Patnja! Ne, ne može tako biti! Nikako! Nije pošteno!
I odluči pobjeći . Što dalje od kuma!

Grozničavo je razmišljao kamo bi bilo najbolje. U neki veliki grad i izgubiti se u milijunskom mnoštvu, ili u džunglu? Pridružiti se nekom od divljih plemena amazonije ili Afrike? U svakom slučaju preko oceana na drugi kontinent. I dok je plovio brodom sjedeći u luksuznoj kabini za bogato postavljenim stolom, vjerujući da je već dosta daleko, da ga više nitko ne može naći, odjednom se odnekud pojavi kum i sjede naspram njemu. U nevjerici i strahu ostao je bez riječi. Na svjećnjaku ispred njih jedna svijeća je upravo dogorijevala. Posljednje što je čuo bilo je:
- Kume moj, ova svijeća je tvoja!

* * *

Dosta godina kasnije pokazat će se da je stric Ivan doista vjerovao u ovu priču. Da je čovjeku sve unaprijed predodređeno, pa i ona posljednja ura. I da je sve ono što liječnici čine sasvim suvišno. Bit će kako ti je suđeno. Kad mu je zbog bolesti prostate nastao zastoj mokraće (retencija), nije pristao na operaciju. Samo su on i njegovi najbliži znali u kakvim je mukama završio svoj ovozemaljski put.

 

Dar za doktora

Nije baš uvijek sve tako ozbiljno u liječničkoj praksi kako se ponekad čini, ima katkad i zanimljivih situacija. Evo jedne takve zgode s početka “velike” karijere.

Čekaonica je bila puna. Za razliku od prvih godina, kad su me pacijenti zaobilazili u širokom luku već sam bio „pravi“doktor, k tomu i prilično tražen. Vjerojatno i stoga jer sam bio jedini internist u cijelom kraju. Neki su pacijenti mirno sjedili, drugi nestrpljivo "visili" na vratima. U jednom trenutku kad su se vrata otvorila, ugledao sam postarijeg gospodina sa šeširom na glavi kako mi daje znak da bi želio hitno k meni. U visoko podignutoj ruci držao je nekakav mali sjajni predmet i gestikulacijom pokazivao da je to za mene.  Bio je to jedan od redovitih pacijenata - dida Marko, kojemu se, očito, nije dalo čekati da ga sestra pozove kad dođe na red.

Nisam reagirao na njegove znakove iz obzira prema drugim pacijentima, ali se starac, svejedno, unatoč negodovanju ostalih, u nekoliko koraka probio u ordinaciju. Nije se obazirao na to što je tu već bio drugi pacijent. Pravdao se kako ne ide na pregled, nego će samo dati nešto doktoru, pokazujući pri tom mali paketić u ruci.
- Ovo ti je poslala baba Luca” (*) - rekao je stavljajući na stol paketić veličine kutije šibica umotan u srebrnu foliju.

Pomalo zatečen, zahvalio sam mu i zamolio da isto prenese svojoj ženi. Uvidjevši i sam da nije prigoda za zadržavanje, uz pozdrav i zahvaljivanje, starac je odmah izašao vani.

Bilo mi je pomalo neugodno.- Što će misliti svi ovi ljudi? S darovima možeš gdje hoćeš, pa i preko reda. Bez darova - nigdje. Zar je baš morao ovako teatralno upasti? I to s darom!? I pred svima. Kao da nije mogao to izvesti i malo diskretnije. Ali, što je - tu je. Ubacio sam paketić u ladicu i nastavio s poslom.

Kad sam se spremao kući ugledao sam svoj dar u ladici; već sam bio posve zaboravio na njega. E, sad me već počelo pomalo golicati: - Što li mi je to poslala baka Luca? Neki dukat? Možda zlatnu kovanicu, lančić ili nešto slično? Samo nešto takvo stane u ovako mali paketić.

Otvorim paket: ispod srebrne folije bila je doista kutija šibica. A u njoj - ništa od zlata i svega onog na što sam pomišljao. Samo mala hrpica žućkastosmeđe tvari poput gline, „miomirisa“ zbog kojeg brzo zatvarate nos i okrećete glavu, i koji ne ostavlja nikakvu dvojbu o podrijetlu. Pogađate...

Više posramljen zbog svojih pretpostavki i, priznajem, pomalo razočaran, brzo sam ponovo upakirao “dar”, sjetivši se da sam prije desetak dana zbog nejasne anemije preporučio baki pregled stolice na skriveno krvarenje. Što sam tražio to sam dobio! Uostalom, dobro sam i prošao. Moj kolega koji je preporučio kontrolu za desetak dana s kolekcijom urina, dobio je punu demižonku....

(*) Naziv "baba" u južnim krajevima Hrvatske i Hercegovine je naziv od milja za starije žene

Baba Znaoruša

Baba Mara Znaoruša bila je jedna od onih pacijentica kojima bi rijetko kada prošao tjedan bez posjeta doktoru. Trebalo ne trebalo. Jednostavno, to joj je bilo i navika i potreba. Usput bi ona, naravno, obavila još koji svoj poslić, neku kupnju i sl. Najradije je išla doktorima Petru J. i Mati Š., svojim Imoćanima, i samo ako kojim slučajem nije bilo njih dvojice onda bih i ja nekako došao u obzir.

Kao i sve žene tog kraja kad bi prešle u neke ozbiljnije godine, a pod time se najčeće mislilo na pedesete, šezdesete, i baba Znaoruša je uvijek bila sva u crnu. Od glave do pete. Crna marama (šudar), crna bluza, duga široka suknja (modra), čarape, cipele - sve. Tako obučenima mogao si im vidjeti samo malo lica i oči, i ruke; i jedino po tome, ako imaš dosta iskustva, mogao si im pogoditi dob. Inače, teško bi uočio razliku između onih od pedeset i drugih sa sedamdeset ili više godina. Baba Znaoruša, zbog malo krupnije figure i pognutog držanja, prije bi pripala starijoj kategoriji. Ono što se kod nje nije moglo ne zapaziti bile su krupne zelene oči sa crnim šarama (mačkaraste), nekada zacijelo zavodničke, kojima bi vas netremice gledala dok bi kazivala svoje tegobe.
- Evo mene, moj doktore - obično bi bio početak razgovora.
- Što je Mare, kojim dobrom?
- Boli, doktore moj! Boli! Pomagaj ako Boga znaš?
- Što boli, Mare? – uslijedilo bi pitanje.
- A, što ne boli, dušo moja? Sve me boli!
- Možeš li to malo pobliže objasniti, Mare? – pokušavali bismo dokučiti suštinu problema.
- Evo ovako, doktore moj – otpočela bi baba Mara, nakon što bi duboko udahnula zrak.
- Najprije sijevne ovdje (pokaže rukom tjeme), onda odgovori tu, (premješta ruku na zatiljak), i ne prestaje; sve gore i gore. Onda počne svjetlucati pred očima, pa mučnina, kao da ću povratiti. Pa udari, doktore moj, evo ovdje, pa ovdje, onda tu, pa odgovori ovamo, pa onamo, onda gore, pa dolje... i ne popušta, sve mu njegovo...I sve to kazuje baba Mara pokazujući rukom najprije vrat otraga, pa prsa sprijeda, cijelu kralježnicu, područja rebranih lukova, pa trbuh – i gornji i donji dio, pa kukove, koljena, ne zaboravljajući ni ostale zglobove.

Kad vidiš da baba Mara ne misli stati, pokušavaš je ponešto priupitati kako bi dobio nešo konkretno za što bi se uhvatio. A to baš ne ide tako lako, ne da se ona. Osobito kad si mlad i bez iskustva. Tek ćeš kasnije naučiti kako provjeriti nije li ti možda nešto bitno prešutjela, neki bitan simtom. Namjerno ili nenamjerno; zbog srama, stida, ili tko zna čega. Npr. da je cijeli prošli dan imala proljev i da je povraćala. Ili da je već u više navrata imala napadaje nesvjestice koje nije spomenula. Ili nešto sasvim treće.

Nakon cijelog pregleda kod babe Mare bi obično sve završavalo zaključkom kojim ona nije bila najzadovoljnija:
- Sve ti je u redu, Mare! Dobro je, nije ti ništa! Malo pripazi na tlak i na  kilograme. Nemoj jesti preslano i premasno.
- Zašto me onda boli kad mi nije ništa, đava ga odnija, doktore?- protestirala bi Mara.
- Reuma, Mare, reuma. Artroza. I malo godine. Ništa opasno. Malo strpljenja, proći će kad otopli... Ajde zbogom, vidimo se opet za koji dan. Ako treba i prije.

Tako je to najčešće išlo s babom Znaorušom sve dok se stanje nije malo zakompliciralo nakon što smo se nas trojica njenih izabranih liječnika vratili sa specijalizacije. Ona se nije obazirala na te nove činjenice pa bi najprije potražila svog najdražeg doktora Petra J.sada ginekologa. Mladi specijalist, koji je inače simpatizirao babu Maru, ali koja se više nije uklapala u njegov program, ljubazno bi joj objasnio kako je on više ne može primati nego se treba javiti kod kolege dr Mate Š., sada neuropsihijatra.
- Mare moja, ja sam ti sada ginekolog, specijalist, ne mogu te više primiti, osim kad te pošalju drugi doktori k meni zbog ženskih stvari.
- Kakvih stvari doktore moj, pa evo tu je sve. Sve su to samo moje ženske stvari.- čudila se Mara.
- Ma, znaš Mare, ja ti više nisam liječnik opće prakse, za to ne mogu primit. Ja sam ti sada doktor za donji kraj - pokušava objasniti situaciju dr Petar.
- Pa i ja sam iz donjeg kraja, đava ga odnija, kao da ti to ne znaš – Mara će njemu.
Na kraju, kako naš ginekolog ostaje nepopustljiv, evo Mare kod svog drugog izabranika dr Mate Š. mladog specijlista neuropsihijatra. Slijedi isto objašnjavanje kao i netom prije s malom razlikom.
- Mare moja, ne mogu te primiti, ja sam ti sada doktor samo za lude. Ajde ti kod našeg internista dr. Ante.
-Za lude!? Ajme meni da me tko ne vidi ovdje, što će pomisliti! A gdje je dr Ante?
- Najprije izađi kroz ova vrata, pa hodnikom naprijed, pa desno, pa lijevo, onda opet naprijed, pa lijevo kroz prolaz pa...na vrata – strpljivo će doktor Mate.
- Kako to, lipi moj, nisam te dobro čula. Hoćeš li ti meni to još jednom to ponovi – Mara će njemu.
Vidi doktor da nema koristi od objašnjavanja pa uzme list papira i krupnim slovima na njemu napiše:

NE ZNAM ČITATI, MOLIM VAS POKAŽITE MI GDJE JE INTERNISTIČKA ORDINACIJA

- Evo, Mare, ovo ti je uputnica. Drži je u rukama i pokazuj svakomu na koga naiđeš, svi će ti kazati kako ćeš naći dr Antu.

Malo je u čudu gledala baba list papira u svojim rukama, a kad je vidjela da joj nema druge, okrenula se i pošla prema vratima. Kad se pojavila kod mene, prvo što je rekla uz pokazivanje „uputnice“ bilo je:
-Jedva sam te našla doktore moj, zašto su te tako sakrili? – kazala je Mara nakon obaveznog Hvaljen Isus i Marija. I naša je priča počela kao i obično:
- Evo mene..., boli...., pomagaj ako Boga znadeš!
- Reci, Mare, šo te boli ...?

I ostala je baba Mara Znaoruša moja vjerna pacijentica sve do kraja. Znam da su mi kolege Petar i Mate ( i ostali) na tome zavidjeli, ali tu im ja nisam mogao pomoći; nešto treba u životu i zaslužiti, zar ne...?

 

„Svi su oni isti“

Biti doktor u malom mjestu nije mala stvar: prepoznaju te na svakom koraku, pozdravljaju ljubazno, ne puštaju da čekaš u redu, pozivaju u goste i sve tomu slično. Ali isto tako ubrzo uvidiš da više nemaš svoga slobodnog vremena, da ti rijetko prođe dan bez kućne posjete nekom bolesniku, a što se obično događa noću, osobito blagdanima. I s privatnošću svojom možeš se odmah pozdraviti, jer sve da se ne znam kako trudiš, ne možeš sakriti gdje si bio jučer, s kime si proveo večer, što je bilo za ručak, što si kupio itd. I baš kad si pomislio da i ti postaješ netko i nešto, netko koga se poštuje i uvažava, otkriješ da to i nije baš tako. Da ni ti nisi pošteđen ogovaranja kao i svi drugi. Ako nema baš nečega drugog s čime bi te "počastili" nemoj se iznenaditi kad čuješ kako te i oni od kojih to nikako ne bi očekivao i koje si posebno zadužio, trpaju u istu vreću sa onima koji svoje usluge uvjetuju darovima, iliti, "mitologijom", uz ono popularno: - Svi su oni isti.

Postoji u narodu uzrečica koja kaže: „Ono što se priča, ili je bilo, ili će biti". Ne mogu ne priznati da sam i sam kod nekih kolega uočio kako najveći dio svoga umjeća upotrebljavaju kako bi potaknuli pacijente da ih posebno stimuliraju. Ipak, nisam se mogao miriti s time da me stavljaju u isti koš s takvima, pa čak niti u aluzijama. Naivan i nadobudan, čuvao sam se i simboličnih poklona kao vrag od tamjana. Ali, ne lezi vraže. Jednoga dana nakon što sam pregledao postarijeg muškarca, po držanju i stilu odjevanja vjerojatno našega gastarbajtera, isti izvadi iz džepa novčanicu, otprilike oko 100 kuna i stavi je na stol.
- Doktore, za kavu.
Poskočio sam kao oparen, pružio novčanicu natrag i uzbuđeno uzvratio:
- Ne treba, hvala. Uzmite to natrag!
Uzalud moje inzistiranje i naguravanje s njime, nije popuštao.
- Ajde ne budi lud doktore, nije to ništa. Nije ovo nikakvo mito nego dar. Uzmi i neka ti je s blagoslovom - rekao je uz osmjeh, bacio novčanicu na stol i izišao.
Ostao sam zbunjen ne znajući što s novčanicom. Slijedećii pacijent kada je ušao u ordinaciju mogao je samo vidjeti kako sklanjam novac sa stola. Uhvaćen na djelu bio sam dvostruko posramljen. Što drugo može pomisliti osim:
- Kao i drugi. Svi su isti.

Ne baš tako često, ali i kasnije su se slične scene povremeno odigravale. Ponekada mi je uspjevalo obraniti se od poklona. Malo je lakše bilo kada je umjesto novca bilo u pitanju neko piće, kava ili slično. Nisam ni pokušavao koga uvjeravati, jer i tako i tako mi ne bi vjerovao, da mi nikada ni u primisli nije bilo ništa što bi moglo ići na motivaciju ljudi da to čine. Unatoč tome, nisam se osjećao ništa boljim niti drukčijim od onih kojima su takvi darovi bili planirana stavka prihoda.

Požalio sam se tada na ove svoje nevolje prijatelju Marku K., tada mladom svećeniku, koji se samo nasmijao i rekao:
- Nije grijeh ako ti daju drage volje. Nemoj ti samo tražiti i ucjenjivati. I jednako postupaj prema svima.

I dan danas nakon što je sve to daleka prošlost, ni jedan susret s don Markom ne prođe, bez obzira bili sami ili u ne znam kako velikom društvu, a da me on, želeći me pohvaliti, ne potsjeti na taj naš razgovor. Pokušavao sam ga više puta uvjeriti da to ipak nije bilo tako često kako je on shvatio i da su to bili mahom sitni darovi, ali sve se bojim da u tomu nisam uspio. Njemu se svidjela slika doktora koji se ne može obraniti od silnih darova i ne želi je izbrisati. Nije mi to bilo baš najugodnije, jer znam da takve priče ljudi lako prihvaćaju, jer se dobro poklapaju s njihovim već gotovim predodžbama – „takvi su svi oni“, ali nije bilo pomoći. Moj dobri don Marko od Ruande, ništa ti ne zamjeram.

Na vojnoj vježbi

Svašta čovjek u životu prebaci preko glave, i nikad ne zna što ga čeka iza ugla – dobro ili zlo. Jedna od obveza koju nikako nisam mogao izbjeći bilo je sudjelovanje na vojnim vježbama u okviru tzv. općenarodne obrane (ONO). Mene su doduše pozivali kao liječnika i nisam morao ići u stroj s vojskom niti vježbati strojevi korak, ali sam svejedno morao nositi vojnu odoru (ili kako se tada govorilo – uniformu). Dužnost mi je bila pregledati one koji su se na nešto žalili, ocijeniti jesu li sposobni za vježbu ili nisu i pružiti hitnu medicinsku pomoć ako bi komu zatrebalo.

Tijekom jedne takve vježbe koja se održavala neposredno nakon mog povratka sa specijalizacije javili su mi da je nekom čovjeku pozlilo i da traže hitno liječnička. Nije bilo druge nego sjesti u sanitetsko vozilo i na teren. Jedinica kojoj je pripadao bolesnik bila je pri vrhu brijega sa sjeverne strane obližnjeg Gaja, i nije bilo drugog načina da se do nje dođe osim pješice. Vozilo sam ostavio uz put u podnožju brijega, uprtio torbu o rame i krenuo prema cilju kojih petstotinjak metara protiv sile teže. Nije tada bilo mobitela kako bi im javio da spuste bolesnika do puta, a nisu razumjeli ni reagirali na moje vikanje i mahanje da to učine.

Kako je moja tjelesna kondicija u to vrijeme bila na minimumu, jer sam četiri posljednje godine živio gotovo kao isposnik – samo rad u bolničkim odjelim i hrvanje s knjigama, bez imalo kretanja, zapeo sam već nakon stotinjak metara. Zadušilo, srce lupa li lupa, pretjesno mu u prsima, ni maknuti se naprijed. Zaustavim se na trenutak da malo dođem do daha a s brijega čujem:

- Požuri! Požuri!

Krenem opet korak – dva, a ono još gore, ne možeš do daha. A srce tutnji poput starog dizelaša. Što je ovo? – pita se liječnik u meni. Nekakva opaka tahikardija. Bit će preko 200/min. Zbog slabe kondicije? Možda paroksizmalna fibrilacija (treperenje pretklijetki?) Ne bih smio dalje ovako. Ovo je ozbiljno. U očaju i nemoći gledam prema vrhu brijega i vidim ljude kako mi mašu i viču:

- Požuri! Požuri! 

Udahnem duboko pa krenem naprijed i nakon desetak koraka stanem. Pa opet krenema, pa stanem, krenem, stanem, korak po korak, sve s dušom u nosu. Ni sam ne znam kako sam se do vrha dovukao i koliko mi je vremena za to trebalo. Jasno mi se u svijesti iskristaliziralo: ako danas na ovom brijegu dušu ne ispustim, niti neću još zadugo. Moj pacijent je bio u daleko boljem stanju nego ja. Prema opisu njegovih kolega on je bio dobio napadaj padavice koji je prošao dosta brzo bez posljedica, pa mu moja, kao niti bilo kakva druga pomoć više nije bila potrebna. Ali je za to sada cijelo njegovo društvo s velikom zabrinutošću gledalo u mene uspuhana, vjerojatno sivomodra i mokra od znoja, i pitalo se bi li meni trebalo zvati hitnu pomoć. 

Na sreću, to nije bilo potrebno. Nakon dvadesetak minuta odmora na svježem planinskom zraku, moj respiratorni sustav kao i kardiovaskularni, koji su izdržali, valjda, najteži mogući test opterećenja, sada su opet radili kako treba. Obećao sam tada sebi da ću poraditi malo više na vlastitoj kondiciji i zdravlju kako mi se ne bi ponovilo ono što sam jedva preživio toga dana.

Sada nakon što je već dosta vremena proteklo od tih dana mogu reći da se baš i nisam pridržavo tih obećanja, i da je to što još uvijek mogu pratiti izlaske Sunčeve i zalaske, i baviti se ovakvim dangubljenjem što ga upravo pratite, više zasluga Onoga gore i Njegovih zapisa u onoj čudesnoj molekuli šifriranoj sa četiri slova AGTC (*), koje mi proslijedi preko jednog muža i jedne žene - mojih dragih pokojnika. 

(*) Četiri aminokiseline: adenin, guanin, timin, citozin

Buba u uhu

Bila je radna subota u Poliklinici S. na zagrebačkom Jarunu. Nakon što je i posljednji pacijent napustio polikliniku, kao i svi kolege i ostalo medicinsko ooblje, ostali smo samo ja, glavna sestra i činovnica na prijemnom odjelu. Baš u trenutku kad sam krenuo prema izlazu zazvoni telefon:
- Doktore, doktore, imamo hitni slučaj! – uzbuđenim glasom vikala je u slušalicu činovnica s prijema.
- O čemu se radi? - pitam ja, i odmah dodajem: - Jeste li im rekli da ne radimo više i da idu u pripadajuću bolnicu?
- Ma doktore, tu je mladi dečko koji je strašno nemiran i uplašen. Samo plače i viče, i traži pomoć. Kaže da je gotov, da mu nešto svrdla kroz uho i mozak, da će poludjeti. Meni izgleda kao da nije svoj.
- Što sada, mislim u sebi, kad je već tu moram ga pogledati i vidjeti o čemu je riječ.  Ne možemo ga vratiti, pa da kasnije čitamo i slušamo kako smo odbili hitnog pacijenta.
-Dovedite ga gore u ambulantu – rekao sam činovnici.

Mladić je doista bio jako uplašen i nemiran. Gotovo unezvijeren. Hvatao se rukama za glavu, trčao po ordinaciji i govorio kako mu nešto „svrdla kroz uho i mozak“. Uspio sam nekako od njega  izvući podatake da je član tv ekipe i da mu se čini kako mu je pri snimanju reportaže oko Jarunskog jezera nešto ušlo uho.
- Ajde da vidimo što je to - rekao sam glavnoj sestri i zatražio da mi donese otoskop. Pregledom uha pokazalo se da se u njemu zaglavila prilično velika crna buba dugih ticala, koja se i sama neuspješno pokušavala osloboditi iz zamke u koju je dospjela.
- Ispiranje uha ili da ga pošaljem na ORL kliniku? - važem u sebi. - Ma, zašto i sam ne bih pokušao i oslobodio dečka nevolje? Pa ispiranje uha  je jedina metoda koja dolazi u obzir, nikakve mehaničke intervencije pincetama. Ne mogu mu naškoditi. Ako ne uspije, onda ću ga poslati. 

Ispiranje uha je uspjelo i već pri prvom pokušaju mlaz tople vode oslobodio je našeg tv snimatelja od insekta koji je zabunom dospio u tjesnac njegova uha iz kojega se sam nije mogao spasiti. 

Nikad nismo vidjeli sretnijeg pacijenta od ovog našeg kad smo ga oslobodili od njegove nevolje. Sve nas je izgrlio i izljubio, i sto puta se zahvalio što smo ga spasili, tvrdeći da smo najbolja ekipa na svijetu. Zahvalio se na ponudi da za uspomenu ponese sobom svoju lijepu crnu, još uvijek živu uholožu i načas istrčao iz Poliklinike, da bi se ubrzo vratio s darovima za sve – cvijećem i velikom bombonjerom. 

Eto, tako je to u medicini! Uostalom kao i u životu: katkad za malo dobiješ puno – ovdje iskrenu zahvalnost, a katkad za puno ništa.

 

Hitovi: 4209