Moj izbor - dragulji iz riznice poezije

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Srijeda, 02 Svibanj 2018 Napisao/la Administrator

tin10

       Dragan Jelavić: Tin

Kada ste zadnji put pročitali Pjesmu nad pjesmama? Ili Gavrana E.A.Poea? Ili Gotheova Fausta? Ili naše Vesnu Parun, I.G.Kovačića, J. Pupačića, I. Slaminga, Tina Ujevića, Krležine Balade, i....ima ih još u nizu? Vjerojatno davno, kad smo ih čitali kao obaveznu lektiru. Evo, ako ste još ovdje i ako nastavite pratiti stranicu, pokazat će vam se opet ti dragulji u svoj svojoj ljepoti i raskoši, poput pravih bisera, ostavljenih i pomalo zaboravljenih " u oceanu vremena", i pokrenuti vas, možda, da ih potražite cjelovite, dobro pospremljene u vašim kućnim bibliotekama, ili knjižnicama. S vremena na vrijeme ova će kolajna biti nadopunjavana, a ako i vi želite sudjelovati – dobro ste došli; samo predlažite na e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.


Tri moja brata i ja
Josip Pupačić

Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
Kao viganj.
Jezera su me slikala.
Dizali su me
jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile
moju sliku.

Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i s njim su sijekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
Imao sam uspravan hod.
To su bila tri moja brata:
Moj brat, moj brat, i moj brat


More i ja
Josip Pupačić:

i gledam more gdje se meni penje
i slušam more dobrojutro veli
i ono sluša mene ja mu šapćem
o dobrojutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more gledam more zlato
i gledam more gdje se meni penje
i dobrojutro kažem more zlato
i dobrojutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se smijemo se moru


Pjesma nad pjesmama
Biblija - Neki je pripisuju kralju Salamonu, drugi datiraju još ranije, ali svi se slažu da se radi o vrhunskom ostvarenju svjetske ljubavne poezije
(Odlomci)

Zaručnica:
Glas dragoga moga! Evo ga dolazi,
Prelijeće brda, preskakuje brežuljke.
Dragi je moj kao srna,
On je kao jelenče.
Evo ga za našim zidom,
Gleda kroz prozore, zaviruje kroz rešetke.
Dragi moj podiže glas i govori mi:
„Ustani, dragano moja, ljepoto moja,
i dođi,
jer evo, zima je već minula,
kiša je ptošla i nestala.
Cvijeće se po zemlji ukazuje,
vrijeme pjevanja dođe
i glas se grličin čuje
u našem kraju.
Smokva je izbacila prve plodove,
vinograd, u cvatu, miriše.
Ustani, dragano moja, ljepoto moja,
i dođi.
Golubice moja,
u spiljama kamenim,
u skrovštima vrletnim,
daj da ti vidim lice
i da ti čujem glas,
jer glas je tvoj ugodan
i lice je tvoje krasno.«
Zaručnik:
Kako si lijepa, prijateljice moja,
kako si lijepa!
Imaš oči kao golubica
(kad gledaš) ispod koprene.
Kosa ti je kao stado koza
Sto izađoše na brdo Gilead.
Zubi su ti kao stado ovaca ostrženih
kada s kupanja dolaze:
idu dvije i dvije kao blizanke
i nijedna nije osamljena.
Usne su tvoje, kao trake od grimiza
i riječi su tvoje dražesne,
kao kriške mogranja tvoji su obrazi
pod koprenom tvojom
Vrat ti je kao kula Davidova,
Za obranu sagrađena:
Tisuću štitova visi na njoj,
Sve oklopi junački.
Tvoje su grudi
Kao dva laneta, blizanca košutina,
što pasu među ljiljanima.
Prije nego dan izdahne
I sjene se spuste,
Poći ću na brdo smirne
Na brežuljak tamjana.
Sva si lijepa, prijateljice moja,
I nema mane na tebi.
Zaručnica:
Ja spavam, ali srce moje bdi.
Odjednom glas! Dragi moj mi pokuca:
„Otvori mi, sestro moja,
prijateljice moja,
golubice moja, savršena moja,
glava mi je puna rose,
a kosa noćnih kapi.“
„Svukla sam odjeću svoju,
kako da je odjenem?
Noge sam oprala,
kako da ih okaljam?“

Dragi moj promoli ruku kroz otvor,
a sva mi utroba uzdrhta.
Ustadoh da otvorim dragomu svome,
iz ruke mi prokapa smirna
poteče niz prste na ručku zavora.
Otvorih dragomu svome,
Ali on se već bijaše udaljio
I nestao.

Ostala sam bez daha kad je otišao.
Tražila sam ga, ali ga nisam našla
zvala sam, ali nije se odazvao.
Sretoše me čuvari koji grad obilaze,
Tukli su me, ranili i plašt mi uzeli
Čuvari zidina.

Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske,
Ako nađete dragoga moga,
što ćete mu re reći?
Da sam bolna od ljubavi.

Preveo Nikola Milićević


Ti koja imaš nevinije ruke
Vesna Parun (1922 - 2010.)

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
Ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom će biti ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriši cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah najljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda cu ispričati plačući malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

Moj grob
Ivan Goran Kovačić (1913 – 1943)

U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,

Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.

Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,

Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.

Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.

Nitko da ne dode, do prijatelj drag –
I kada se vrati, nek poravna trag.


Gavran
Edgar Allan Poe (1809 – 1849)

Ponoći sam jedne tužne proučavo, slab i snužden,
Neobične drevne knjige što prastari nauk skriše —
Gotovo sam u san pao kad je netko zakucao,
Pred sobna mi vrata stao, kucajući tiho, tiše,
„Posjetilac“, ja promrmljah, „što u sobu ući ište,
Samo to i ništa vše.“

Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno;
Svaki ugarak što gasne, sablasti po podu riše.
Žudim vruće za svanućem — uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče — jer me od Nje rastaviše
Anđeli, što divnu djevu zvat Lenorom nastaviše -
Tu imena nema više.

Od svilenog tužnog šuma, iz zastora od baršuna
Nepoznati, fantastični užasi me ispuniše;
Da utišam srce svoje, ja ponavljam mirno stojeć:
„Posjetilac neki to je, što u sobu udi ište —
Posjetilac kasni koji možda traži zaklonište —
Eto to je, ništa više.“

Kad smjelosti malo stekoh, ne oklijevah nego rekoh:
„Gospodine ili Gospo, oprostite, evo stižem!
Zapravo sam malo drijemo, kucali ste tako nijemo,
Tako blago, pritajeno, i od mojih misli tiše;
Gotovo vas nisam čuo« — i vrata se otvoriše —
Mrak preda mnom, ništa više.

Pogledom kroz tamu bludim; stojim, plašim se i čudim;
Ah, ne može smrtnik snove sniti što se meni sniše!
Al nevina bje tišina, znaka nije dala tmina,
S mojih usta riječ jedina pade poput kapi kiše,
„Lenora“ prošaptah tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to, i ništa više.

U svoju se sobu vratih, dok u meni duša plamti;
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
„Sigurno“, ja rekoh, „to je na prozoru sobe moje;
Da pogledam časkom što je, kakve se to tajne skriše.
Mirno, srce. Da vidimo kakve se tu tajne skriše —
Valjda vjetar, ništa više.“

Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Dostojanstvcn uđe Gavran, što iz drevnih dana stiže,
Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane,
Poput lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže
Sleti, sjede, ništa više.

Kad ugledah pticu crnu, u smijeh tuga se obrnu,
Zbog ozbiljnog dostojanstva kojim strogi lik joj diše.
„Nek si ošišana ptica“, rekoh, „nisi kukavica,
O, Gavrane, mrka lica, što sa Noćnog žala stiže,
Kako zovu te na žalu Hadske noći, otkud stiže?“
Reče Gavran: „Nikad više.“

Začudih se tome mnogo, što crn stvor je zborit mogo,
Premda malobrojne riječi malo što mi objasniše.
Al priznati mora sva'ko, ne događa da se lako
Da živ čovjek gleda tako pticu što se nad njim njiše,
Na skulpturi iznad vrata, zvijer il pticu što se njiše,
S tim imenom »Nikad više«.

Gavran sam na bisti sjedi; tek te riječi probesjedi,
Baš kao da cijelu dušu te mu riječi izraziše:
Više niti riječ da rekne — više ni da perom trepne
Dok moj šapat jedva jekne: „Svi me drugi ostaviše,
Pa će zorom i on, ko što nade već me ostaviše.“
Tad će ptica: »Nikad više“.

Muk se razbi, ja, zatečen — na odgovor spremno reačn —
„Nema sumnje“, rekoh, „to je sve mu znanje, ništa više,
Riječ od tužna gazde čuta, koga Nevolja je kruta
Stalno pratila duž puta, pa mu sve se pjesme sliše,
Tužaljke se puste nade u jednu tegobu sliše,
U „Nikada — nikad više“.

Ali mi i opet Gavran tužne usne u smijeh nabra;
Dogurah pred kip i pticu moj naslonjač prekrit plišem:
Te u meki baršun padoh, povezivat mašte stadoh,
Na razmatranje se dadoh — kakvu mi sudbinu piše
Grobna, kobna drevna ptica — kakvu mi sudbinu piše
Kada grakće: „Nikad više.“

Sjeđah tražeć smiso toga, al ne rekoh niti sloga
Ptici, čije žarke oči srž mi srca opržiše.
Predan toj i drugoj mašti, pustih glavu mirno pasti
U taj baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše.
Sjest u baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše,
Ona neće nikad više.

Tad ko da se uzduh zgusnu, čudni miris me zapljusnu.
Začuh lagan hod serafa, koji kadionik njiše.
„Bijedo“, kliknuh, „Bogu slava! Anđelima te spašava,
Šalje travu zaborava, uspomene da ti zbriše!
Pij, o pij taj blag nepente, nek Lenori spomen zbriše!“
Reče Gavran: „Nikad više“
.
„Proroče, kog rodi porok — vrag il ptica, ipak prorok!
Napasnik da posla tebe, il oluje izbaciše
Sama al nezastrašena usred kraja urečena,
dom opsjednut od sjena, reci, mogu da me liše
Melemi iz Gileada, mogu l jada da me liše?“
Reče Gavran: „Nikad više“
.
„Proroče, kog rodi porok — vrag il ptica, ipak prorok! —
Neba ti, i Boga, po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Grlit ženu posvećenu, Lenora je okrstiše,
Djevu divnu, jedinstvenu, koju anđeli mi skriše.“
Reče Gavran: „Nikad više“.

„Rastanak je to što kažeš“, kriknuh, „ptico ili vraže!
U oluju bježi, na žal Hadske Noći otkud stiže!
Niti pera ne ispusti ko trag laži što izusti!
U samoći mene pusti! — nek ti trag se s biste zbriše!
Nosi lik svoj s mojih vrata, vadi kljun što srce siše!
Reče Gavran: „Nikad više“.

I taj Gavran postojano, još je tamo, još je tamo,
Na Paladi blijedoj sjedi, što se iznad vrata diže;
Oko mu je slika živa oka zloduha što sniva,
Svjetlo koje ga obliva, sjenu mu na podu riše;
Moja duša iz te sjene, koja se na podu riše,
Ustat neće nikad više!

Preveli Ivan Slaming i Antun Šoljan


Faust
Johann Wolfgang Goethe (1749 – 1832)
(Odlomci)

Proučio sam mudroslovlje
I liječništvo, pa još i pravo,
K tom na žalost i bogoslovlje,
I sve sam s marom proučavo.
A jadna ostadoh budala
Što zna koliko je i znala.
Magistar, pa i doktor čak sam ja,
I već dobrih deset godina
Što dolje-gore, amo-tamo
Sve đlake za nos vuečm samo —
I vidim, ništa ne možemo znati!
O, kako srce od toga mi pati!
Doduše umniji sam od tih luda ja,
Od doktora, magistara, pisara, popova;
I ne more me sumnje, skrupule,
Nit plaše đavli, muke paklene —
Al zbog tog radost iščezla mi sva.
Da išta pravo znam, ne tvrdim ja,
Nit učitelj da valjan mogu biti,
Obratiti taj svijet i popraviti.
Nit imam blaga, novca prokletog,
Nit slave a ni časti svijeta tog:
Ovako ne bi živjelo ni pseto!
Stog magiji sav predadoh se, eto,
Ne bi l kroz Duha usta i moć
Do koje tajne mogo doć,
Da znojeći se više ne moram
Govorit ono što ne znam ni sam,
Da spoznam kakova je sila to
Što svijet u jezgri drži zajedno,
Da djelovanja snagu zrem i sjeme
I zbacim pustih riječi breme.
O mjeseče, da barem zadnji put
Moj jad i muku gledaš, sjajno žut,
Jer mnogu već sam ponoć za tim stolom
Dočeko budan, mučen bolom:
Tu često ponad knjiga lik se tvoj
Ukazo meni, sjetni druže moj!
Ah! da mi je po visovima stupat,
U tvome svjetlu da se mogu kupat,
I s duhovima lebdjet oko spilja,
Po livadama lutati bez cilja,
Da odbacim sveg pustog znanja dim
I rosom tvojom miven ozdravim!

Ah! Zar sam još u uzi toj?
U vlažnoj rupi prokletoj
Gdje čak nebeskog svjetla dragi sjaj
Tek mutno sja kroz šaren prozor taj!
Gdje pritišće me knjiga gomila,
Sva prašnjava i crvom nagrizena,
Do visokoga svoda što je sva
Papirom začađenim pokrivena;
Na policama sprav dugi red
I sve te kutije i čaše
Što pradjedovi moji već ih znaše —
To moj je svijet! i to se zove svijet!

Zar možeš još da pitaš tad
Zbog čeg ti srce steže jad?
I zašto neznan bol u duši
Života svaki pokret guši?
Ta mjesto žive prirode
U koju Gospod stvori čovjeka
Tu dim i vlaga te okružuje,
I kosti ljudi i životinja!

O bježi! u svijet napolje!
A knjiga ta tajanstvena
Od ruke Nostradamove
Zar neće biti pratnja dovoljna?
Kad jednom budeš spozno zvijezda tijek,
Kad učitelj ti narav bude tek,
Tek tada će ti duša shvatiti
Duh drugom duhu kako govori.

O sretan tko se nada da će ikada
Izronit iz tog mora zabluda!
Što ne znaš, baš to nužno ti je,
A to što znaš, od koristi ti nije. —
Al ne daj da nam divni časak taj
Pomuti ova sjeta glupa!
Ta gledaj kako sunca zadnji sjaj
Te kolibe u žaru svome kupa.
Već tone sunce, zamire već dan,
Al ono drugdje novi život stvara.
O, imat krila — moj je davni san,
O, letjet za ljepotom toga žara!
U večernjem bih vječnom traku
Tih svijet pod sobom gledo izdaleka,
U ognju više, dol u polumraku,
Potoka ljeskav tok do zlatnih rijeka.
Božanski ne bi spriječio mi let
Ni divlji brijeg sa gudurama svima;
Gle, more već sa toplim zatonima
Sad začuđeno oko može zret.
No sunce najzad ko da će se skriti;
Al nagona se novog javlja moć,
Ja hrlim svjetlost vječitu mu piti,
Dan preda mnom, a za mnom mrkla noć
Nada mnom nebo, poda mnom vali.
Da, divna sna! al sunce zapada.
Ah, čovjek ima krila duhovna,
Al tjelesna mu bozi nisu dali.
No urođeno to je svima,
Visinama da težeć naprijed hite,
Kad zaore u plavim oblacima
Radosne ševe pjesme uznosite,
Kad ponad jela punih gora
Raskriljen oro prelijeće kraj,
Kad preko kopna, preko mora
Ždral žudno hrli u svoj zavičaj.
..................

FAUST:
U svakom ruhu muči me strahota
Tog uskog zemnoga života.
Ja prestar sam da igri se veselim,
A odveć mlad da ništa već ne želim.
što svijet mi može dati, reci?
Odreci se! da, svega se odreci!
To vječita je pjesma baš
Što svakom se u uho slijeva,
Bez prestanka, sav život na,
Sat svaki promuklo je pjeva.
U svitanje se budim s užasom,
Iz oka suza tek da ne poteče
Što opet gledam novi dan u kom
Nijedna želja ispunit se neće.
Dan koji čak i slutnju slasti koje
Upornim zanovijetanjem mi guši,
I što budnoća stvori duše moje,
Rugobama života sve mi ruši.
Pa čak i onda kad se spusti noć,
Na ležaj svoj u strahu moram leći,
Jer ni tu mir uživat neću moć,
Roj divljih snova to mi priječi,
Bog koji u mom srcu stanuje,
U meni može da uzburka sve,
Al mada mi nad snagom stoluje,
Pokrenut vani ništa ne može:
Stog život za me svež je muka bio,
Ja mrzim ga i umrijeti bih htio.
...............

MEFISTOFELES:
O, ne igraj se jadom što te muči,
Što vječno ti ko jastreb kljuje grudi!
I najgore te društvo jasno uči
Da čovjek jesi izmeđ ljudi.
Al nije zato smiso riječi tih
Da i ti pripadaš fukari toj.
Doduše nisam ja od velikih,
Al prihvatiš li prijedlog moj,
Pa sa mnom sada u svijet pođeš,
I u mom društvu kroz taj život prođeš,
Ja spreman sam na zemlji toj
Drug biti tvoj,
I sviđa l' ti se takva kob,
Jo tvoj sam sluga, tvoj sam rob!

FAUST:
Što tebi za to dat bih moro ja?

MEFISTOFELES:
Do toga sva je sila vremena.

FAUST:
Egoist da je đavo, znadu svi,
I nikomu za ljubav neba
Učinit neće što mu treba.
Stog na sunce sa uvjetom!
Opasnost nosi takav rob u dom.

MEFISTOFELES:
Ja ovdje ću ti vjerno služiti,
Na mig tvoj ja ću uvijek spreman biti.
Al tamo kad se sastanemo mi,
To isto činit ćeš mi ti.

FAUST:
Za ono Tamo ne brinem se, znaj;
Svijet najprije razori taj,
A onda nek mi onaj svijetom bude.
Iz ove zemlje sve mi slasti teku,
Pod ovim suncem svi me jadi peku:
Pa mogu l' te odbacit muke hude,
Što hoće i što može, nek se zbude.
I zato pustimo sad razgovore
Da l' mržnja, ljubav i tamo još traju,
I da l' za dolje i za gore
I one sfere tamo znaju.

MEFISTOFELES:
Tad mirno možeš primit prijedlog moj.
Obveži se! i što će pogled tvoj
U buduće ti dane vidjet sve,
Nijedan čovjek to još ne vidje!

FAUST:
Što ti bi, jadni đavle, mogo dati?
O duhu ljudskom, težnji što ga prati,
Stvor kao ti što mogao bi znati?
Da l' imaš jelo koje ne siti,
Crveno zlato što u ruci ti
Neprestano se razlijeva ko živa?
Znaš igru gdje se nigda ne dobiva?
Djevojku koja u naručju mom
Već susjedu se nudi pogledom?

Ako ikad smiren legnem ja
Na lijeni log, tad nek mi bude kraj!
Zavedeš li me ikada mekom laskanja
Da sam se sebi svidim u čas taj,
Il zavaraš me slastima uživanja –
Tad posljednji nek to mi bude dan!
Hajd kladimo se!

MEFISTOFELES
Primam

FAUST
Na ti dlan!
Kad trenu kojem budem mogo reći:
Ne prođi!ti si lijep tako!
U okove me istog trena meći,
Tad propasti će meni biti lako!
Tad smrtno nek mi zvono zvonit stane,
Razriješen tada bit ćeš službe svoje,
Nek ura stane, kazaljka nek pane,
Nek dokončano bude vrijeme moje!

Dr.Faust ritualno svojom krvlju potpisuje ugovor s Mefistofelesom

FAUST
O radosti, već rekoh, nema zbora!
Opojnosti se dajem i užitku boli,
Mrzovolji što krijepi, mržnji koja voli.
A grud ta što za znanjem žudi
Za bol će svaku odsad spremna biti
Što čovječanstvu sudbina dosudi,
Uživat hoću samom svojom biti,
I najviše i najniže, sve jade mu i sreće
U sebi nosit strah me biti neće.
I tako svoj ću ja do njega proširit
I ko i ono, se najzad, razbit se i smirit.

Preveo Titi Strozzi

Sjajne zvijezde
Heinrich Heine (1797 – 1856)

Sjajne zvijezde u visini,
Kaž te dragoj u daljini
Da sam ja još uvijek njen,
Blijed i sam i izmoren.

Preveo Vjekoslav Majer

Baš prekrasan je bio maj
Heinrich Heine
Baš prekrasan je bio maj
I sva je narav cvala,
Kad u mome je srcu
I ljubav prolistala.

Baš prekrasan je bio maj,
Sve ptičice kad poju.
Tad priznao sam njojzi
Svu čežnju, žudnju svoju.

Prevo Jakša Sedmak

Jesenji dan
Rainer Maria Rilke
 
Gospode, čas je. Ljeto bješe dugo.
Spusti sad sjenu na sunčane ure,
A vjetre pusti da poljima jure.

Zapovjedi jedrinu zadnjem voću;
Udijeli mu još dva južnija dana,
Nek ispod ploda savine se grana,
A vinu podaj posljednju slatkoću.

Tko sada nema kuće, taj je više
Sagradit neće. Tko je sada sam,
Ostat će sam, da sluša romon kiše,
Da bdije, čita, duga pisma piše,
I luta po alejama, gdje dah
Jesenjeg vjetra suho lišće njiše.

Preveo Dobriša Cesarić

Barbara
večernja ćakula barba Nike
Ivan Slaming

Barbara bješe bijela boka
Barbara bješe čvrsta široka
Barbara bješe naša dika
Barbara, Barbara lijepa ko slika.
Kad si je vidio, gospe draga,
kako je stasita sprijeda i straga
srce se strese ko val na žalu
ko štandarac lagan na maestralu.

To je lađa što rijetko se rađa,
to je prova staroga kova,
to je krma što sitno se drma
kad vješto promiče između molova
ko mlada krčmarica između stolova.
(Ah, barba, barba, gdje nam je Barbara,
modro, bijelo i crno farbana!)

Je l danas u brodova takav stas,
ima l još ljudi poput nas,
ima l još mora, ima l zemalja,
ima l još vina, koje valja?
U kakvim olujama imadoh sreću!
Na kakvim sam munjama palio svijeću,
Koliko puta rekoh na siki:
"Kupit ću sviću svetom Niki
ako se spasimo Barbara i ja,
e tutti quanti in compagnia."

Kakvo sve more vidjeh daleko!
Bilo je jedno bijelo ko mlijeko,
morske smo krave muzli jutrom,
uvečer - bijeli kruh sa putrom.
A žuto more žuto ko limun!
Odonda sam na skorbut imun.

Bijela jedra i bijela bedra,
svojeglava Barbara, Barbara dobra,
spora ko kornjača, brza ko kobra,
nijedan brod joj nije rod!

More je tamno crvene boje,
stari mornari na palubi stoje.
"Parone, dobar odabraste pravac,
more je gusti stari plavac."
"Još jedan kablić nek prođe kroz stroj
provjere radi" - nalog je moj.

-Barbaro brodi, more nam godi,
nijedna stvar ti nije par."
I tako je Barbara sve dalja i dalja,
crvenim morem se pospano valja

e it naufragar xe dolce in questo mar.

Svakodnevna jadikovka
Tin Ujević (1891-1955)
 
Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad !

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

--O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova !

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!


Khevenhiller, A.D. 1579.
Miroslav Krleža, (1893 – 1981)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu

Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
ne bi bilo nikak, ni tak kak je bilo.

Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.

Tak i vezda bude da nekak vre bude,
kak biti bude bilo da bi biti bilo.

Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.

Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!

Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.

Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.

Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.

Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,

bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.

Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.

Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,

kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.

A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
ili v katedrale v Zagrebu,

Gda drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.


Modra Rijeka
Mehmedalija Mak Dizdar (1917 – 1971)

Niko ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano
Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam
I još dalje i još gore
Preko gorkih preko mornih
Preko gloga preko drače
Preko žege preko stege
Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset
I još dublje i još jače
Iza slutnje iza tmače
Gdje pjetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga
I još huđe i jos luđe
Iza uma iza boga
Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je
Sto godina široka je
Tisuć ljeta duboka jest
O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna
Sto godina široka je
Ima jedna modra rijeka
Ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke


Pet jablanova
Virgilije Nevjestić

Jednog je zasadio djed
Kad je majka rodila oca

Dva je zasadio stric
Kad je djed oženio sina

Dva je zasadio otac
Kad je majka rodila petog sina

Otac je imao pet sinova
Sad ima sina i pet jablanova.


U prozoru nebo
Virgilije Nevjestić

U prozoru nebo
U duši prostranstvo
polja
miriše
Brazde grle pejzaže
Zelene vode
teku
u pregršti
Ja znam jednu dolinu
gdje proljeće dođe iznenada
cvrkut
ptica
Ispuni nebo do sunca.


Dugo u noć, u gluhu zimsku noć
Dragutin Tadijanović

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.

Njen pognut lik i prosjede njene kose
Odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku pustu noć
Moja mati bijelo platno tka.

O, majko žalosna! kaži, što to sja
U tvojim očima

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?


Želje
Dobriša Cesarić

Sve se želje naglo u dušu povuku
Kad vide hladnu, neumitnu zbilju;
Povuku se natrag, ne stigavši cilju,
I žive u muku.

Samo kadšto koja u oku se javi,
Kao lijepa žena, što na tiho okno
Jedne tamne kuće u noć pogleda


Balada iz predgrađa
Dobriša Cesarić

... I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.

I nema ga sutra, ni preksutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec, i nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi ...

A prolaze kao i dosada ljudi,
I maj već miriše —
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga više ...

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.


Stara pjesma
Antun Gustav Matoš

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?

Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.

Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.


Za tebe moja ljubavi
Jacques Prevert

Otišao sam na trg ptica
I kupio sam ptica
za tebe
moja ljubavi

Otišao sam na trg cvijeća
I kupio sam cvijeća
za tebe
moja ljubavi

Otišao saam na trg gvožđa
I kupio sam okove
teške okove
za tebe
moja ljubavi

A zatim sam otišao na trg roblja
I tamo sam te tražio
ali te nisam našao
moja ljubavi.

Opomena
Antun Branko Šimić

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim
pogledima
rastajao od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!


Pri kamenitih vrati
Dragutin Domjanić

Z oltara v črnu noć
Do luči luč trepeće,
Molitvah vrućih žar
Gori iz vsake sveće.

Moja naj se sad
Molitva tiha zdiže,
Kad nebo čuje me
I kad nam vsim je bliže.

Tam drage oči su,
Kaj mrak nigdar ne zmuti,
Tam dobro srce je,
Kaj vsaku žalost čuti!


O, drage oči, vi,
Poglečte me v toj noći
I svetla dajte mi
Vu tugi kak v slepoći.

O dobro srce, ti,
Poslušaj me z višine,
Kak teško mi je tak,
Kad duša moja gine.

I če tak mora bit,
Če vračtva ni tim bolim.
Daj, meni mira bar,
To, samo to, ja molim.

Hitovi: 32548