Tri božićne priče

Kategorija: Uncategorised Objavljeno: Srijeda, 21 Prosinac 2022 Napisao/la Administrator
 gabrijel jbozic
  Gabrijel Jurkić: Božić 

 "...Božić je za nas djecu ipak bio sladak i veseo. Mama je umjesto kuglica kupila bombone umotane u zlatni, srebreni, crveni, plavi i šareni ukrasni papir. Jedva smo čekali da božićno slavlje završi, kako bismo sestra i ja te slatke kuglice što prije smazali..." Iz lijepe božićne priče Božidara Prosenjaka, koju slijede Kolači od suza Ante Matića i još jedna...

...uz božićne poruke koje nam je poslao dragi prijatelj dr. Zdravko Perković.

Božićna poruka

 


  Božićdjeca

Slatki Božić
Božidar Prosenjak
 
Bio sam još mali. Nisam ni išao u školu. Cijeli moj svijet bilo je moje dvorište. Kad bih izašao na cestu, mislio sam da sam u drugoj državi.
Bilo mi je jako lijepo. Imao sam svoju mamu, tatu, sestricu, baku, djeda, tetku koja me jako voljela, konje, dva mala ždrebeta, kravice, telad, debele gice, kokice i pijetla, guske, patke i purice, golubove i vrapčiće… Bilo nas je puno. Bili smo velika obitelj. Čim bih bacio kukuruz, pšenicu ili proso na dvorište, dotrčalo je i doletjelo odmah sve što je imalo noge i krila. Jao, kakva je to gozba bila!
A onda bih ja stao između njih kao kralj. Posuo bih se zrnjem pšenice, a ptičice bi sletjele na moju glavu i ramena i veselo kljucale svoj obrok. Uzimale su koliko su htjele, tako dugo dok mi majka nije ljutito istrgnula zdjelu iz ruke i opomenula me:
- Slušaj, ako danas pojedu sve, što će im ostati za sutra?
Naša je kuća imala s vanjske strane dugačak hodnik, a pod strehom su bili drveni golubarnici u kojima su golub i golubica sretno gukali i rodili svoju dječicu. I jednog sam dana pomislio kako bi bilo lijepo kad bih uzeo u ruke jednoga mladog goluba, stisnuo ga na svoje grudi, poljubio u kljun i milovao ga rukama. Donio sam ljestve, prislonio ih uza zid i dočepao se jednoga mladog goluba, čiji su roditelji od straha odletjeli na krov. Bili su uplašeni, pa sam im rekao da ću im ga vratiti čim se s njim malo poigram.
Da mi ne bi nekamo odletio, mladog sam goluba odnio u našu ogromnu spavaću sobu u kojoj se ispod plafona cijelom dužinom protezala velika, nosiva greda. Donio sam svome miljeniku šaku pšenice, ali on nije baš htio jesti. Radije se zavlačio i skrivao pod krevete, a ja sam ga tražio i ponovno lovio. Bio sam tako sretan da sam vriskao od sreće.
Sve je bilo dobro dok se u sobi nije odnekud stvorio naš veliki mačak. Golub se uplašio, oteo mi se iz ruke i zaletio se u prozor koji je bio zatvoren. A zatim je počeo kružiti iznad moje glave. Na kraju je srušio maminu kutiju koja je bila zataknuta za gredu ispod stropa, pa je pala na pod. Bio je to užas jer u kutiji su bile naše kuglice za božićnu jelku. Razbile su se sve osim jedne.
«O, Bože, što će mi reći mama!?» pomislio sam. Otišao sam zatim u kuhinju i bojažljivo upitao:
- Majko, mogu li se razbijene božićne kuglice zalijepiti vodom i brašnom?
Pitao sam to jer sam znao da nismo imali dovoljno novaca za pravo ljepilo.
Ali mama je prestala raditi i pogledala me sumnjičavo:
- Koliko si ih razbio? Nisi valjda baš sve?
Nisam se usudio odgovoriti.
- I vrh, razbio si i vrh? – rekla je očajno jer vrh za jelku u ona vremena bilo je vrlo teško nabaviti. Dobili smo ga u paketu iz Amerike i bio je prava dragocjenost.
- Znaš, nisam to razbio ja, nego golub! – pravdao sam se pred mamom koja je bila ljuta kao ris.
- E kad je tako, sad možeš birati. Ili ćeš ti dobiti šibom po guzi ili ću golubu sjekirom odsjeći vrat? Reci mi tko je od vas dvoje kriv?
Ipak sam radije pretrpio šibu, samo da spasim svog pernatog prijatelja, kojeg sam, dok mi se stražnji dio tijela još dobro žario od batina, drhtavim rukama vratio njegovim roditeljima.
No, Božić je za nas djecu ipak bio sladak i veseo. Mama je umjesto kuglica kupila bombone umotane u zlatni, srebreni, crveni, plavi i šareni ukrasni papir. Jedva smo čekali da božićno slavlje završi, kako bismo sestra i ja te slatke kuglice što prije smazali.
Izvor:
http://www.pjesmicezadjecu.com/
 
  

 Božić2
 
Kolači od suza
Ante Matić
 
U hladnoći i samoći stare kamene kuće sjela je kraj šporeta starica s krunicom u rukama. Tiho je molila. Sklupčena u klupku nevolje i strašne osame, izgledala je kao zaboravljena stvar, gurnuta u stranu, daleko od svega što živi. Pucketala je vatra u šporetu i zamiralo nešto duboko u duši starice Ane. Povremeno je pogledavala raspelo na zidu i slike sinova i unuka, koje je poredala po nekom svojem redoslijedu, pa je slika Ivanova bila ispod Markove, a Jozina desno i malo niže od Ivanove, dok je Stipina i Jurina bila odmaknuta od ostalih slika.
Starica ne pamti kad je raspelo stavljeno na zid. Na istom mjestu visjelo je otkad je došla u tu kuću. Uzdahnula je tiho i izustila:
– Eeee… zatekla sam te, Isuse, u ovoj kući!
Utom se otvoriše vrata i polako uđe baba Luca:
– Valjen Isus! – pozdravila je s vrata.
– Navik, kumo moja. – odgovori baba Ana.
Luca strese snijeg s nogu i sjede s druge strane šporeta.
Dok je sjedila, doskoči je baba Ana:
– Oće li tvoji doć za Božić?
– Mate je obećao priko telefuna da će doć s dicom.
– Priko žice– reče tiho, kao za sebe stara Ana.
– Kumo moja, nije priko žice.
– Jakako, bona bila!
– Moj Mate je u Australiji.
– I do tamoka pružili su žicu?
– Di će je pružit kad je sve do tamoka golema voda.
– Ajde budi pametna, svašta ljudi naprave.
– Bog bio s tobom drugo moja, pa ne more to tako.
– Nego kako?
– Pa, ja mislim vako, razumiš ti mene, drugo moja lipa i draga, da tuteka ne triba žice. Sve to leti zrakom k’o tice.
– Kako će ti riči letit odavde do Amerike i Avstralije?
– Bome, eto odlete i tamoka ji uvate u one kutije, kao što je radijon. To ti je tako.
– Bilo tako ili ne bilo, reci ti meni jesi li za kavu?
– Eto popila jutros na ćesrce!
– E, neka si malko jutros došla. Lakše mi draga moja.
– Eto i meni, pravo da ti kažem. Dodije po vazdan sidit sama u onoj kućetini.
– Dan jopet nekako prođe, a noć, Bože me sačuvaj, duga li je i teška, Gospe moja!
– Tako je i meni kumo moja.
– Ostari se brzo!
– Sićaš li se kad smo curovale?
– Koda je jučer bilo.
– Majko sveta, di odleti mladost i ono vrime i kako to sve tako brzo mine?
– Što je lipo, kratko traje. Kako je bilo lipo dok smo bile mlade! Teška li je starost, kumo moja – kaza Luca i kašljucnu.
– Ostarile, igru ostavile! – našali se baka Ana i stavi džezvu s vodom na jako zagrijanu peć.
– Jesi li zgotovila kolače? – upita Luca.
– Još je pet dana do Božića. Sutra ću.
– Ja sam moje ispekla, pa došli ne došli – sjetno i tugaljivo izusti Luca pogledavši prema raspelu.
– Ja ću mojima sutra peći kolače, pa došli oni ne došli.
– Moji su obećali da će ove godine doć za Božić.
– Tako su ti govorili i lani i priklani!
– Tvoji isto tako, rano moja ljuta!
– Eto jesu, sram ij bilo!
-Možda ne mogu. Dalečina je to velika.
– Jašta je, kumo moja. Kad sam ono onomad išla Mati, vazdugi dan i noć provela sam u avijunu. Bože sačuvaj, doli oblaci i voda.
– Jel’ te bilo stra?
– Učuvaj me, Gospe blažena. Ne bi više tamoka pošla za ništa na svitu.
– Moj Jure me nagovaro da dođem k njemu u Kanadu.
– To ti je zerku bliže od Avstralije.
– Bilo ga bliže ili dalje, meni se nije dalo ić. Kad mi je reko da će me sist u avijun i da ću u tom avijunu letit deset sati, rekla sam sebi i njemu da neću, i da nema te sile koja će mene tamoka otrat i nagovorit da odem. Kog su jarca tamoka i išli?
– I ja to velim. Mogli su i ovdi živit.
– Mogli su, ali eto nisu.
– Pobigli su.
– Nisu pobigli! Nemoj tako o dici!
– Kad smo mi mogle ovde nji izrodit i podignut na noge, kad su mogli ovde živit njijovi didovi i pradidovi, što nisu i oni? Odletili priko bila svita, a nas ovamo ostavili same ?
– Duše mi moje, tako je i nikako inčije.
Onda su ušutjele i gledale u đezvu na šporetu. Luca će:
– Provrila je.
– Oćemo slađu, ili nako?
– Nako!
Ponovo su ušutjele. Luca je gledala kako njezina vršnjakinja i prijateljica otkad zna za sebe polako uzima kavu, sipa žlicu šećera u vodu, pa potom zaspe kavu, i prvi put primijeti kako joj se lagano tresu ruke. Htjede joj to reći, ali se predomisli i ne reče ništa. Ničim je nikad povrijedila nije, a ni nju Ana. Živjele su u istom mjestu, uzajamno se pomagale, jedna drugoj povjeravale i, što je bilo rijetkost u tom selu, nikad se nisu posvađale. Ana je rodila pet sinova i četiri kćeri, ona tri kćeri i dva sina. Sad živu same, svaka u svojoj staroj kući, a djeca i unuci prosuli se svijetom, od Njemačke do Australije, Kanade i Amerike. Prije nego će srknuti kavu, Luca reče:
– Kad njizi nema, Bože mi prosti, ko da i nije Božić.
– Nemoj tako, bona bila. Bože im lipo zdravlje i veselje, pa došli ne došli. Di su da su – važno je da su zdravo i dobro. I tamoka oni slave Božić. Jesu, zdravlja mi moga!
– A za koga sam pravila kolače?– tiho kaza Luca i sneveseli se, obori pogled prema starim daskama po kojima Ana hoda već šezdeset godina, otkad se udala.
– Nemoj jopet počimat, nemoj– pokuša je utješiti Ana, jer ju je dobro poznavala i znala da je opet zaplakala i oborila glavu dolje da joj kuma ne vidi uplakano lice. Dobro je znala da je plakala kad je mijesila kolače i da su suze kapale u kolače, da je tako spravljala kolače od suza za svoje unuke, koji možda ni ovoga Božića neće doći.
– Dođe mi teško , moja kuma Ane!
– Nemoj tako, pa nije ni njima lako.
– Golema je tuđina i velika je dalečina disu otišli.
– Golemo je Božje proviđenje. Bože im lipo zdravlje.
– Tako je, kume moja– kaza stara Luca, podiže se sa stolice, polako, sporo i teško i pođe prema vratima.
– I ode ti.
– Ode. Vrime je. Popile smo kavu, malko ljudikale, malko se jedna drugoj izjadale pa mi je sadak lakše. Tebe je sutra red kod mene.
– Je, dobro veliš. Baš mi je drago što si živa.
– I meni – pomalo začudno reče Luca i iziđe tiho iz Anine kuće isto onako kako već godinama ulazi i izlazi.
Kad je Ana ostala nasamo sa svojim mislima, s godinama i bolovima, zaželi da je Bog pozove k sebi, jer se napatila i naživjela, a kad dobro razmisli, možda ne bi nikomu puno nedostajala, jer su se djeca već navikla živjeti daleko od nje, a ona isto tako od njih u pustoši i samoći stare, oronule kuće. Pogleda u raspeće na zidu i zavapi:
– Bože moj, di su sada, što rade, jesu li zdravo i oće li ji vidit moje oči? Isuse blagi i dragi, čuvaj moju dicu i unuke. Ti znaš da nisam nikomu skrivila koliko bi muva ponila na krilcu. Bože daj da se dica živa kući vrate, da barem neko dođe da i ovaj Božić ne budem sama.
Onda je osjetila pustoš sobe i, sjedeći kraj prozora, gledala je uplakanim očima niz dolinu zaodjenutu u bjelinu. Njihala se lagano na starom stolcu kao osakaćeno drvo na vjetru s kojeg su mrazevi i vjetrovi poskidali lišće, pa se gole, ozeble grane naginju prema dolje, oteščale od leda i studeni. Tako je znala sjediti satima, zagledana kroz prozor tiho moleći i živeći u nadi da će neki od sinova ili kćeri banuti; da će ugledat kako se približava pragu doma očeva, kući u kojoj ih je donijela na svijet, odnjihala u kolijevci neimaštine, koja, kad sve dobro sagleda, bijaše beskrajno lijepa. Ali eto sudbina je tako htjela pa su svi zamakli preko brda, u svijet i golemu tuđinu.Vjerovala je da nisu zaboravili nju ni staru kuću, ni dolinu djetinjstva.
Na drugom kraju svijeta, u dalekoj zemlji, jedan Anin sin unosio je iz auta u kuću sve što je kupio za Božić: borić, slatkiše, piće, namirnice, darove ženi i djeci, a onda se nenadano sjeti običaja i blagovanja Božića u starom kraju pa reče ženi:
– Još da mi je kolača moje majke
– A meni moje pokojne bake. – nostalgično reče Ruža pospremajući stvari koje je Ivan donio iz kupovine. Onda je Ivana silna želja spopala da odmah nazove majku i upita što radi i kako je. Podigla je slušalicu.
– Tko je, a?
– Ja sam, mama.– rekao je Ivan i upitao majku što radi.
– Sine moj spremam kolače.
– A od čega su? Jesu oni što sam ih volio jesti kad sam bio dijete?
– Jesu, sine. Samo sam im nešto dodala.
– Što, mama?– upita sin ganuto.
– Malo suza, sine moj – tiho izusti starica i dok je spuštala slušalicu trudila se da glasno ne zaplače, da je sin na drugom kraju svijeta ne čuje. Tek što je spustio slušalicu, Ivan naglo donese odluku da odleti u rodni kraj. Žena i djeca nisu bila voljna s njim poći. Pošao je sam. U melburškoj zračnoj luci sin ga upita, što ga tako povuklo pa je odjednom, nenadano i neplanirano, nakastio otići u svoj rodni kraj:
– Moram vidjet majku. Nakon toliko godina odvest ću je na ponoćku. A i zaželio sam se božićnih kolača moje majke. Ne možeš ti to nikad shvatiti, sine moj – kaza Ivan i mahnu rukom odlazeći prema zrakoplovu.
Izvor:
https://www.croexpress.eu/vase-bozicne-price
 

  
Jurkić Božić 
Gabrijel Jurkić: Božićno veče

 

Božić dolazi...
Dr. Ante Ljubičić

Svi smo se radovali Božiću, i stari i mladi, osobito mi djeca. Kao da je jučer bilo. Maleni zaselak pod brijegom, blagi sumrak i nebo osuto zvijezdama. Posvuda snježna bjelina i blaženi mir. Kroz prozorčiće stisnutih kućica jedva se probija  slabašna žmirkava svjetlost. Sve je tiho, tek pokoji lavež i dozivanje. Iz daljine zvoni za Zdravo Mariju. Svi su u kućama. Božić je pred vratima. Jedva smo ga dočekali  sveudilj pjevušeći:

„Ide Božić uz polje, pitaju ga gospoje
rodila mu pšenica i vinova lozica...“

Badnja večer. Molitva. U sobi slabašno treperavo svjetlo petrolejke, gotovo polumrak. Veselo pucketanje vatre na ognjištu i razigrane sjene na zidovima. Badnjaci se žare. Na podu prostrta slama, u zraku miris kruha i kolača. Svako malo eto nekoga od od susjeda:

-Dobro vam došla Badnja večer!
-I s tobom zajedno! - odgovaramo.

Mater pali voštanicu, uzima  bočicu svete vodice i bukaru vina pa svi zajedno u obilazak blaga. Najprije k ovcama. Pita koja je prva ušla u štalu pa sretnici nudimo da kuša nektar iz bukare. Ona (a bila je to Zrna) otresa glavom i odbija ponuđeno piće. Kao da joj se baš i ne sviđa. Dok majka škropi svetom vodom svi molimo Oče naš, Zdravo Mariju, Slava Ocu. Zatim obilazimo i ostalo blago, sve uz molitvu i blagoslov. Kad je sve gotovo vraćamo se u kuću.

Vani u mraku isprobavam svjetiljku – dar od brata za Božić. Donio „iz svita“. Na baterije, zamisli! Tri svjetla! Crveno, plavo, žuto. Tko sretniji od mene? Nitko! Ne bih je dao ni za što na svijetu! Onda u kući valjanje po prostrtoj slami na podu. Začas eto i pajdaša. Mate, Mirko, Niko, Ante. Svi smo ushićeni i razdragani. Tražimo skriveno blago u slami. Tko će prije, tko će više? Nalazimo oraščiće, lješnjake, koji novčić. Majko mila, koja sreća, kakvo bogatstvo!

Mater vadi kruh („sriću“) ispod sača i stavlja ga na siniju (*) . Vruć, tanak, zamamnog mirisa, ukrašen križićima. Svatko dobija svoj komadić. I malo vina iz one iste bukare iz koje je pila ovca Zrna. Uh, i meni je jako, jako gorko. Kao i njoj. Nakon „sriće“ opet molitva, sad malo duže  – krunica, litanije. Onda se sestre spremaju za polnoćku, a ja se radije držim slame. I samo mislim na kolače, koje ne smijem ni gledati. Sve do ponoći!  Majko mila, tko će to izdržati! Samo bih oprobao, ali ne, ne smijem. Za to se ide u pakao.  Ipak...ipak.... Onda opet pristiže družina pa kidamo vani. Jurcamo od kuće do kuće, svugdje smo kao doma. Cijelo selo je naš dnevni boravak. Kao i stariji svima čestitamo:

-Dobro vam došao Božić i porođenje Isusovo!
-I s tobom zajedno!

Svugdje dobijemo ponešto - lješnjak, oraščić, bombon, ponegdje medednjak. Kad malo pretjeramo s posjetama i u jurcanju, otkazuju nam gostoprimstvo („Kidajte napolje!“), ali to nama nije ništa; za koji čas smo opet tu. Kao svoji u svome.

I tako to ide  iz godine u godinu, baš kao u nekom lijepom snu. Jedino u tim ranim slikama Božića ne vidim oca. Često je bio odsutan. "U svitu" - govorila bi mater, "na radu". Možda je baš zbog toga često bila preozbiljna i tužna.

A onda došla električna struja. Umjesto petrolejke zablještila žarulja. Rasvijetlilo se i čitavo selo. Nestalo mraka u kome je sve bilo nekako tajanstveno, i privlačno i strašno. Nestalo ognjišta i priča oko njega - o dobrim duhovima i strašilima, vilama, vilenjacima. Nestalo badnjaka, slame, ovaca, nestalo procesija sa svijećom voštanicom i s njima sve one čarolije i ushita. I molitva se nešto prorijedila.

Došla raskošna jelka s blještavim kuglicama i svakovrsnim čudesnim figuricama; došle jaslice, obilje slastica i jela po želji, i darova za sve. Ali, nikad više one čarolije, onog ushita, onog nečeg neponovljivog što je vidio mali dječak u svojim prvim Božićnim noćima. One mu ostaše utisnute u svijest kao mjera za sve ostalo u životu, kao nešto neponovljivo i neizrecivo lijepo.

Pa kako je to moguće? Danas bismo se samo sažalili nad takvim skromnim prilikama, takvim siromaštvom. A možda je upravo u tome tajna - u toj jednostavnosti, skromnosti, zajedništvu, molitvi. I u tome što je riječ o doživljaju djeteta. Možda nam baš to govori da istinska radost nije u bogatstvu i vanjskom sjaju. I da ju je moguće dohvatiti jedino očima djeteta?

(*)  niski okrugli stol, turc.

 

Hitovi: 16187