Dr. Ivan Bagarić - Sjećanje...
Na današnji dan prije četiri godine - 9. svibnja 2019. napustio nas je dr Ivan Bagarić. I sad nam je teško povjerovati da nije među nama, da je otišao zauvijek. Prerano, iznenada, ( „Baš nevjerojatno. Baš neprihvatljivo. Baš neshvatljivo.“), kako je to napisao njegov prijatelj i suborac Ante Damjanović. Bio je čovjek koga su svi voljeli i cijenili, dobar prijatelj, najbolji među nama.
Markantne pojave, snažna glasa, temperamentan u ophođenju, mogao je katkad na prvu ostaviti dojam grubosti, ali je u biti bio senzibilna duša. I u žaru najžustrijih rasprava, kad bi ga netko osobito rasrdio, obično bi smireno uzvratio: „Stani malo, Bog te pomoga! Smiri se! “ „Bio je“- napisat će ugledni hrvatski znanstvenik profesor Matko Marušić - „neizrecivo šarmantan, iskren i duhovit, politički zreo i ljudski topao“. Mnogi su kad je otišao željeli zabilježiti svoja sjećanja na Ivana i najtoplijim riječima oprostiti se od njega, možda najljepše i najdojmljivije spomenuti suborac. Sve to možete pogledati preko poveznice u nastavku. Ovom prigodom donosimo njegov veliki tekst (preko poveznice) o ratnom sanitetu HVO kao integralnom dijelu velikog zbornika o Hrvatskom ratnom sanitetu, što mi je poslao na uvid neposredno prije tiska. (Dr. Ante Lj.)
Poveznica: Dr Ivan Bagarić: Posljednji pozdrav
Dr Ivan Bagarić: Hrvatski sanitet u Domovinskom ratu
NASTANAK I RAZVOJ RATNOG ZDRAVSTVA HVO-a
Kao i u drugim brojnim uspješnim naporima (projektima), ljudi naglašavaju važnost vlastitoga doprinosa i sudjelovanja. Na tom putu brojni su oni koji su se u različitim točkama (postajama) uključivali i svatko je za sebe i na svoj način dao doprinos. Također, svaki od sudionika ima svoj stav o tome vremenu i svoju istinu. Ljudski! I svi imaju pravo na plaću: osjećaj sudjelovanja i pripadnosti.
Liječnici, na pretežitom hrvatskom dijelu BiH, samoinicijativno su počeli s pripremama uspostave zdravstvenoga sustava koji je trebao odgovoriti potrebama civila i vojnika. Prethodno su kao koordinatori svih aktivnosti određeni tadašnji zastupnici u parlamentu BiH Ivan Bagarić i Ivan Šarac (kasnije su obnašali dužnost zapovjedni ka ratnoga zdravstva HVO-a, odnosno ministra zdravstva HZ HB). Kad smo imenovani na jednu tako tešku dužnost, malo toga smo znali, a imali nismo ništa - osim vjere u Boga i vjere u ljude. Budući smo i ranije, neposredno prije početka agresije na RH bili uključeni u pripremi za obranu, surađivali smo s ratnim ministrom prof. Andrijom Hebrangom, a nešto kasnije i s GSS RH, pod zapovjedništvom generala Ive Prodana. U GSS RH organiziran pod-odjel za pomoć BiH kojeg su činili liječnici porjeklom iz BiH s Tonijem Kolakom na čelu, koji su dobro znali da će se agresija proširiti i na BiH. Svemu ovome, osobiti u povezivanju liječ-
nika jako velike zasluge pripadaju Mariji Brajko Brnčić.
Neposredno nakon stabiliziranja bojišnice u RH, jedna je zagrebačka mobilna kirurška ekipa s pakračkog ratišta, iz Ratne bolnice Garešnica,
koju su činili kirurzi Tugomir Gverić, Toni Kolak, anesteziolog Goran Sačer, instrumentar Slobodan Aleksovski i gipser Šemsudin Jazavac, pojačana s iskusnim kirurgom dr. Jadrankom Barišićem i stručnjakom za vezu – informatiku Zvonimirom Čuvalom dragovoljno došla u Tomislavgrad. Zajedno smo stvorili tim kojem ništa nije bilo nemoguće, kojem nije nedostajalo, energije, znanja a nadasve hrabrosti. Izbijanjem rata timu su priključeni Marko Radoš, Ante Damjanović, Radoslav Jurilj, Goran Vujić, Ante Kvesić, Drago Džambas, Ivo Curić, Ivo Šandrk, Slobodan Lang, Petar Miloš, Stipe Đivić i brojni drugi.
Nakon što smo obišli širi prostor Hercegovine i središnje Bosne, napravili smo popis svih zdravstvenih kapaciteta (ustanova i liječnika)
te ubrzali njihovu prilagodbu za slučaj žurnoga zbrinjavanja velikoga broja ranjenika. Potrebno je naglasiti da se odazvao najveći broj zdravstvenih djelatnika,hrvatske i bošnjačke nacionalnosti.
Određene su strateške točke za jedinice ratne kirurgije tj. buduće ratne bolnice. Nešto kasnije, sve značajnije zdravstvene ustanove umrežene su u računarsku - paket radio vezu, koja se uskoro pokazala izuzetno važnom, posebno kada su neke od naših ratnih bolnica pale u okruženje neprijateljskih snaga.
HRVATSKI SANITET TIJEKOM SRPSKO-CRNOGORSKE AGRESIJE NA REPUBLIKU HRVATSKU 1990.-1995.
Neka iskustava iz Republike Hrvatske odmah nismo mogli primijeniti, kao npr. koncept mobilnih kirurških timova jer nismo imali pokretne kirurške opreme niti dovoljan broj liječnika specijalista kirurških grana. Također, naše ratište nije bilo prikladno za rad kirurških ekipa u poljskim bolnicama. Odlučili smo se za korištenje postojećih domova zdravlja s pripadajućim osobljem i opremom kao osnovom od koje smo krenuli u stvaranje ratnoga zdravstva. U to vrijeme nije bilo organiziranih vojnih postrojbi, stoga smo zadužili ravnatelje domova zdravlja da organiziraju općinske sanitetske stožere kako bi pratili uspostavu općinskih (teritorijalnih) postrojbi i njihove potrebe za zdravstvenom skrbi. Domovi su zdravlja započeli stvarati zalihu lijekova i medicinskoga materijala. Svaka od ovih ustanova dala je doprinos kako na općinskoj tako i na zajedničkoj razini. Ovo su bile prve karike buduće organizacije ratnoga zdravstva među kojima posebno mjesto imaju ustanove oko kojih su kasnije organizira ne ratne bolnice. Svaka od njih ima svoj doprinos svoju „povijest“ i svoje junake.
Kruna našeg napora bila je uspostava GSS-a u Tomislavgradu (ožujak 1992. godine), čime je, jedna institucija ratnoga zdravstva postala najranije organizirana obrambena postrojba u BiH. Odmah smo u Tomislavgradu i Grudama organizirali i ratne bolnice, za što su osobito zaslužni Andrija Gudelj, Damir Rebić i Darko Kondža, u koje su smješteni prvi ranjenici s kupreškog ratišta, odnosno nakon granatiranja Širokog Brijega i Mostara. Nakon što su snage HVO-a oslobodile Mostar od srpske okupacije u kolovozu 1992. godine, većina službi GSS-a premještena je u ovaj grad. Samo je mali dio ostao u Tomislavgradu, odakle smo zahvaljujući optimalnoj lokaciji, tijekom cijeloga rata povezivali ratne zone odgovornosti te lijekovima i materijalom opsluživali postrojbe i ratne bolnice na terenu. Po dolasku u Mostar, za-
povjedništvo ratnoga zdravstva bilo je smješteno unutar ministarstva obrane, ali je ubrzo premješteno u prostorije mostarske ratne bolnice gdje je ostalo sve do Washingtonskoga mirovnog sporazuma (...)
Cijeli tekst na:
https://drive.google.com/open?id=19ypAzAwY6y3ayfVUbPlC59Ns4iKNIvNk
Hitovi: 3957