Mate Ljubičić: Zašto vjerujem

Kategorija: Od prijatelja Objavljeno: Ponedjeljak, 20 Rujan 2021 Napisao/la Administrator
 Mate uz
 USKRSNUĆE KRISTOVO - Mate Ljubičić, akademski slikar
(akril i ulje na platnu, 7,7x7,7 m) – oltarna, sv. Mihovil, Vrh, Krk

„...Bog je stvorio ljude da se međusobno vole, a stvari da se njima koriste“ – danas je puno onih koji se koriste ljudima kako bi došli do stvari koje vole i to je najveće zlo ovoga svijeta. Ljubav i vjera su fundamenti ljudskog postojanja. Duša bez toga je kao tijelo bez glave i ako mu to netko želi oduzeti životom će se braniti jer mu život bez toga gubi smisao. I On je iz ljubavi prema nama svoj život na križ položio. Možda je to dio odgovora na pitanje „zašto vjerujem“ s početka ovog razgovora...Iz razgovora s umjetnikom u emisiji "Zašto vjerujem" na Hrvatskom katoličkom radiju vođenom prije skoro deset godina, koji ni danas nije ništa manje aktualan, u kojem otkrivamo kako je riječ o izuzetnoj osobnosti koju vrijedi upoznati.

"Kad daruješ ispunjeno ti je i srce i duša, a kad primaš pune su ti samo ruke“

(Iz emisije "Zašto vjerujem" Hrvatskog katoličkog radija, 2012.)

Gospodine Ljubičiću, evo odmah na početku pitanje u skladu s nazivom emisije: Zašto vjerujete?
Nemam određenu definiciju – znam da bi mi duša bez vjere izgledala kao tijelo bez glave – možda će se odgovor na ovo pitanje iskristalizirati tek na kraju našeg današnjeg razgovora. 

Koji Vam je osobito drag dio, misao, citat, poglavlje ili knjiga u Bibliji i zašto?
Galaćanima (6:3) - Jer misli li tko da jest štogod, a nije ništa, sam sebe vara. (4) Svatko neka ispita sam svoje djelo pa će onda u samom sebi imati čime se dičiti, a ne u usporedbi s drugim. (5) Ta svatko će nositi svoj teret. Ova misao nas poziva na osobnu odgovornost, samoodređenje i stalnu duhovnu nadogradnju... Da u svemu sami sebi budemo mjerilo, odgovornost, briga i cilj.

Sjećate li se prvih izdanaka svoje vjere?
Ona sjećanja i osjećaj iz djetinjstva kad bih prije spavanja s majkom izrekao molitvu i dobio poljubac u čelo ☺. Kad se za blagdanskih dana i noći iz kuća čula glasna pjesma i molitva a u njima osjetila iskrena ljubav, toplina - osjećaj sreće u zajedništvu koju je baš ta tradicija utisnula u moje srce,...

Tko Vam je u život unio prvu, dječju vjeru?
To je ono s čime se rodite, što naslijedite i što od najranijih dana poprimite od onih s kojima živite – dakle, obitelj, roditelji i svi ostali bližnji koji već po tradiciji bezuvjetno vjeruju, gaje, njeguju i prakticiraju svoju vjeru.

Kako je rasla Vaša vjera?
U početku je to možda bilo tek zbog tradicije ili neke meni tada nejasne bogobojazni. U podneblju u kojem sam rođen i odrastao molitva je bila nezaobilazna i u svim domaćinstvima se svakodnevno prakticirala. Svi su išli u crkvu i deklarirali se kao vjernici pa sam vjerojatno mislio da se to podrazumijeva, da se bez toga ne može i ne smije. Nešto kao nasljeđe po rođenju ili jednostavno obveza, jer tada za drugo i drukčije nisam ni čuo ni znao. Kasnije, kroz odrastanje i praksu, fizičko i mentalno sazrijevanje bilo je zbog spoznaje i osobnih uvjerenja. Sve što nam se događa i što doživljavamo započinje i završava iz nekog razloga koji istovremeno za sobom povlači i posljedice i rješenja koji mogu biti i ovakva i onakva. Ovisno o izboru i trenutnim odlukama možemo proći ovako ili onako, uživati u nagradama ili snositi teže posljedice. Često puta te odluke nisu najvaljanije i stvari se ne poklapaju i ne razvijaju u skladu s mojim htjenjima, željama, nadama i razmišljanjima. Shvatio sam da nisam sam u tome pa sam već odavno to počeo pripisivati i povezivati s nečim meni još nedokučivim i misterioznim što je iznad ili izvan svih mojih (ljudskih) utjecaja i kompetencija.
Sukladno s tim zasad mogu reći da sam sretan čovjek što više pripisujem Božjoj volji i providnošću nego svojoj pameti, znanju i
sposobnosti. Što mi je više trebalo to je Bog bio prisutniji u mojem životu.

Svatko je u pravilu obraćenik, u najširem smislu riječi - kad se u Vašem životu, ili potaknuto kojim događajem, dogodio prijelaz s 'dječje' na 'zrelu' vjeru?
Logično je – uz ono što sam već rekao - o nekim stvarima ne razmišljate, ne tiču vas se i ne diraju baš direktno dok ste još dijete – o tome se imao neko drugi brinuti. Međutim, kad čovjek dođe u situaciju da sam odlučuje i sam određuje svoj put – tada se više približi Bogu i vjeri – više uči i brže sazrijeva i spoznaje. Puno je primjera jer sam se vrlo mlad, već sa 14-15 godina otrgnuo iz roditeljskih skuta i daleko od njih otišao za školom i trbuhom za kruhom – dakle, vjerojatno već u toj dobi jer - da nisam vjerovao ne bih se ni usudio i bez Božje pomoći ne bih izdržao.

Što Vam je najteže i najljepše u vjeri?
Često za sebe znam reći da sam Božji ljubimac. Bog me zna staviti na razna, pa i ona najteža iskušenja. Teško se ljudskom voljom, snagom i razumom oduprijeti kojekakvim (n)ovovremenim i ovozemaljskim zamamnim izazovima a ostati čist i neokrznut – i to je ono najteže - ali kad istrajete u tome – kad pobijedite i nadiđete /nadvladate/ sve to – tada jako osjetite Božju milost jer On obilato nagradi vaš trud, istrajnost i pokoru – i to je ono najljepše u vjeri.

Kako prožimate vjeru i svoj poslovni angažman?
Moja vjera je usko vezena uz moj poslovni angažman (ili obrnuto) – i vjerujem da svaki vjernik svoju vjeru može povezati sa svojim poslovnim angažmanom. Oslikao sam puno sakralnih prostora s raznim motivima i tehnikama .....mnoga djela ...no, čini mi se da mi je u odnosu na stil i tehniku u nekim slučajevima bila važnija tematika, čitljivost sadržaja i težnja da to što više približim onima kojima su ta djela namijenjena. To mi je ponekad bilo važnije i od tehničke izvedbe mada sam i u tome davao sve od sebe. No, ne ulazimo u svetišta i crkve kao u galerije umjetnina i u njima ne tražimo isključivo vrhunsku likovnu izvedbu ili kvalitetu...Ta djela ostvaruju svoj cilj i na jedan drugi, možda čak i plemenitiji način ...Možda se gledatelji neće previše oduševljavati likovnim i umjetničkim dosezima tih djela, viša svrha im je da se njima nadahnjuju oni koji tu zalaze i da kroz ta djela hrane svoju dušu. Nekima će možda pomoći da spoznaju svoju vjeru, nekima da je učvrste. ....Ne znam smijem li se ovdje osloniti na jedan simboličan i diskutabilan citat kojeg sam negdje pročitao – da je „umjetnost laž koja nam pomaže da spoznamo istinu”... ako je to istina spreman sam na veliku pokoru – jer,... što je iznad spoznaje istine, puta i života. Uglavnom, nije lako - jer svi su pozvani kritizirati i ocijenjivati, od eksperata do diletanata. Dakle, da bi bilo uspješno tu je potrebno zadovoljiti i tri vrlo visoka kriterija:
– dobro poznavati biblijske, liturgijske, ikonološke i ikonigrafske odrednice
- u likovnom smislu sve to odraditi na što većem nivou,... i
– da se to svidi što većem broju vjernika kojima je to namjenjeno... trudim se.

Molitva u Vašem životu?
Važna je - njom se kroz nadu i iščekivanje, strepnje i strah, zahvalu i ljubav, obraćamo svome Bogu. Volim se Bogu obraćati u tišini, ponekad čak niti ne izgovarajući riječi .... Mislim da On jako dobro čuje naše misli i osjećaje i bez naglas izgovorenih riječi. Važnije od svega je da je iskreno. Priznat ćete kako vam često i najintimniji osjećaji i najtajnovitije misli divljaju i zvonko odjekuju u dubini duše i mislite kako to samo vi osjećate i znate. Međutim, zaboravljate da baš tu, u dubini vaše duše upravo On stanuje. Nasuprot tome svidja mi se i izrečena misao da je i krik molitva ...potaknuta trenutnom i bezuvjetnom potrebom za Božjom prisutnošću i milošću u tom (vremenski najkraćem) trenutku. Dakle ... ne mora to uvijek biti napamet naučena riječ. Svatko može naučiti naizust izgovoriti molitvu, a svatko ne može ili ne želi upotpunosti Bogu otvoriti svoju dušu - (I sam vrag u cijelosti zna izrecitirati Sveto pismo za svoje potrebe, ... ali ... to nije to).

Imate li neko mjesto gdje na osobit način volite susresti Boga (crkvi, kapelici, sobi, prirodi, planini, u srcu ili nekom drugom mjestu)?
Na svim tim mjestima lijepo je i potrebno susresti Boga. No, ako ga nosimo sa sobom - u srcu i duši - On je uvijek i svugdje s nama.... tada je uvijek i na svim tim mjestima s nama. Često ga Ga posvuda tražimo samo ne u sebi. To nas je naučio sv. Augustin: Bože, svugdje sam te tražio, a ti si bio u meni, a ja sam bio izvan sebe – rekao je.

Važnost sakramentalnog života?
Sakramenti nam daju pečat vjerskog i duhovnog identiteta. Određuju nas i usmjeravaju da živimo istinskim kršćanskim životom te obvezuju da praktično živimo svoju vjeru.

Što su za Vas Papa, Crkva?
Figurativno rečeno - topli dom na čvrstoj stijeni i dobrodušni plemeniti domaćin koji se strogo i odgovorno brine za njenu sigurnost i opstojnost. Za opstojnost i dobrobit, sreću, mir i radost svima koji žive u tom domu i onima koji u njega zalaze.

Kako sebi približavate, odnosno vizualizirate Boga?
Iako jesam vizualni tip čovjeka i jako figurativno doživljavam stvari, pojave i ljude, Boga nikad nisam zamislio u stvarnoj ili uvijek istoj formi ljudskog lika - niti u svojoj glavi mogu stvoriti ni zamisliti Boga kao prototip ljudskog lika, iako je “Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku” ... vjerojatno zato što ga svaki put doživljavam po potrebi, a ne po vanjskoj opisnoj formi. Kada mi treba hrabrost On je snažan, kad mi treba utjeha On je nježan, kad trebam savjet On je mudar, kad pogriješim On je milostiv, ... itd. Možda je upravo to razlog što Ga još nikada nisam niti pokušao naslikati u figurativnom smislu.

Što Vam je lijepo u vjeri? Strah Božji?
Lijepo je općenito prakticirati i živjeti svoju vjeru - Lijepi su zajedništvo i običaji, lijepe su navike, lijepo je osjećati se katolikom - vjernikom. - Strah Božji ... – mora ga biti u jednoj mjeri kod svih grešnih ljudi – a svi smo grešni. “I uz najveću katedralu vrag sebi sagradi malu kapelicu”. Često imamo razuzdane misli i nagone. Često griješimo i slučajno i namjerno ...ne bi bilo dobro da preko svega toga prelazimo bez osjećaja krivice ili nekog straha od suda Božjega. “Bog vidi opačinu i kroz debelu oblačinu”.

Majka Božja Marija?
U samom imenu sve je već rečeno – MAJKA – preuzvišeno.

Poredajte po važnosti u svom životu kreposti, vjera, nada i ljubav i zašto baš taj redoslijed?
1. ljubav, 2. vjera, 3. nada.
Ljubav se dijeleći umnaža i kad bi ona vladala svijetom sve zemaljske zakone bi mogli ukinuti, vjera nas baš tome najviše uči. Danas, nažalost mnogi ne znaju pravu smisao tih riječi. Ljubav je univerzalna, permanentno se jednako i iskreno odnosi prema svemu i svakome a ne samo prema onome što je nekome važnije, draže i korisnije ne obazirući se na druge. Kažu da su mnogi ratovi i zle radnje prouzrokovane ljubavlju i vjerom što po meni nema nikakva smisla. To prouzrokuju oni koji radi osobnog interesa i strasti ugrožavaju tuđe ljubavi, svetosti i ostale vrijednosti - a to je nedopustivo, jer u svojim srcima nemaju ni ljubavi ni vjere prema drugima nego samo prema sebi samima. Ratovi se nikada nisu vodili radi toga što netko voli i ljubi svoje nego što voli i želi tuđe, a to nije ljubav nego sebičnost, pohlepa i mnoge druge bolesti srca i duše. Nevolje, dakle, uzrokuju oni koji otimaju od drugih, koji osporavaju tuđe i silom nameću svoje zamisli i svjetonazore – e takvima na kraju ostaje samo nada – jer, učiniš li nešto dobro, ne kaj se, učiniš li zlo – nadaj se. „Bog je stvorio ljude da se međusobno vole, a stvari da se njima koriste“ – danas je puno onih koji se koriste ljudima kako bi došli do stvari koje vole i to je najveće zlo ovoga svijeta. Ljubav i vjera su fundamenti ljudskog postojanja. Duša bez toga je kao tijelo bez glave i ako mu to netko želi oduzeti životom će se braniti jer mu život bez toga gubi smisao. I On je iz ljubavi prema nama svoj život na križ položio. Možda je to dio odgovora na pitanje „zašto vjerujem“ s početka ovog razgovora.

Kako svjedočite ili kako biste htjeli svjedočiti vjeru?
Više vizualno nego verbalno. Ja imam sreću što mi je dragi Bog dao talent da se kroz svoj kreativni umjetnički rad mogu, ili bar pokušavam, svjedočiti vjeru na svoj način (slika govori više od 1000 riječi ☺). Nadam se da su moja djela po mnogim crkvama bar nekoga nadahnula ili ih bar malo više približila onome u što vjeruju. Tu je jako važno biti iskren kako prema drugima tako još i više prema samome sebi. Netko je jednom rekao da su svetije ruke koje pomažu od usana koje mole – mislim da to uopće ne treba uspoređivati jer je dobro i jedno i drugo („ora et labora“). Sretan sam što sam bio sudionikom zaista brojnih humanitarnih aukcija i likovnih kolonija i na taj način svojim darovanim radovima bio u mogućnosti koliko-toliko pomoći potrebnima u ova teška vremena, jer doista je blaženije davati nego primati – „kad daruješ ispunjeno ti je i srce i duša, a kad primaš pune su ti samo ruke“. Želim to i dalje i više činiti. Jedino što želim više od toga je – da takva (materijalna) pomoć više nikada nikome ne bude potrebna.

Kako oprostiti bližnjemu?
Ne vjerujem da mi moj bližnji želi namjerno napakostiti i nanositi bol, da će me namjerno ili iz zlobe stavljati u neprilike i neugodna osjećanja i zablude .... Često se ne razumijemo dobro ili imamo različita mišljenja o nečemu. Ali ako naučimo živjeti u različitostima i ako prihvaćamo da smo svi drukčiji – tada ćemo sve te nedoumice i shvatiti u dobroj nakani. Taj netko – moj bližnji – želi mi ukazati da u nečemu griješim ili ne vidi gdje on sam griješi i ne prihvaća naše sugestije – to ne bi trebao biti razlog odreći se svoga bližnjega – rješenje je razgovor, razumijevanje i oprost. Jednom netko reče: - Radije ću povjerovati da slon može letjeti nego da me moj bližnji želi prevariti - ili mi želi namjerno napakostiti. Ne mogu reći da nema i takvih slučajeva, ali ja u to ne želim vjerovati.

Ima li neki redovnički muški ili ženski red uz koji ste više vezani i zašto?
Ako govorimo isključivo o svećeničkim zvanjima, ne pravim preveliku razliku među njima. Ali jako uočavam razliku među ljudima. Već rekosmo da su ljudi skloni griješiti - netko više netko manje, netko svjesno netko ne htijući. A i svećenici su za mene prije svega ljudi. Kroz život i dugogodišnju praksu upoznao sam predstavnike mnogih crkvenih kako muških tako i ženskih redova. Otvoreno ću reći da bih po svojim trenutnim kriterijima i saznanjima neke od njih odmah proglasio svecima, ali sam nailazio i na jako grešne među njima. Zato ne mogu kategorizirati i tvrditi da je neki red bolji od drugoga. Namjera svih tih redova je ista ili jako slična, dok su ljudske namjere jako različite bez obzira kojem redu pripadaju. U prvom redu ljude procjenjujem upravo po namjerama a tek onda po djelima, pozivu, profesiji i ostalom. Namjera je svjesno opredjeljenje pojedinca dok djelo ili radnja može nastati iz neznanja, slučajnih okolnosti, više sile i bez zle namjere.

Kako se nosite s krizom u vjeri?
Svi ponekad imamo trenutne slabosti u životu. Pokušavam se dovesti u stanje da te krize ukoliko su već neizbježne budu što rijeđe, blaže i kraće. Meditacije i osobne ili skupne duhovne vježbe dobar su lijek za to. Treba ponekad sjesti sam sa sobom,iskreno (uz Božju prisutnost) samom sebi priznati svoje slabosti i grijehe, izvući iz njih pouke i zaključke, donijeti nove odluke,...dobro se posvađati i na kraju pomiriti sa samim sobom.

Bojite li se Boga?
Bog je Otac Stvoritelj. Otac se može samo voljeti i rijetki su oni koji se oca bezrazložno boje. Ako smo nešto svjesno i namjerno zgriješili ili skrivili realno je očekivati i bojati se adekvatne kazne. Bojati se kazne, kažem, a ne Oca. Siguran sam da ni jedan otac ne kažnjava bezrazložno, osvetoljubivo ili s bilo kakvom mržnjom. Svaki će oprostiti i najveći grijeh ako primijeti da je nenamjeran, da je počinitelju žao i da se već sad kaje zbog toga. No i nakon možebitne kazne i pokore i dalje ćemo bezuvjetno voljeti i ljubiti oca jer smo svjesni razloga te „kazne“ koju smo zasluženo dobili ovisno o veličini i posljedicama svojih grijeha. Dakle, ne bojim se Boga Oca. On je pravedan i bezuvjetno me voli. Više se bojim samoga sebe i svojih grijeha. Zato se trudim, radi Njega i samoga sebe ne griješti više – barem ne svjesno i namjerno. Ja ću se truditi, a On će suditi – svima po zaslugama pa tako i meni. Bojim se onoliko koliko sam svjestan svojiih namjernih, nehajnih, a neokajanih grijeha.

Što osobitog želite reći nakon razgovora, poručiti slušateljima?
Da rade na usavršavanju svog bića i svoje vjere koja će im pomoći razbistriti um, razgaliti srce i oplemeniti dušu. Neka se više brinu o sebi a manje o drugima (prije svega svatko sam o sebi) – neka budu ustrajni i čvrsti u toj nakani jer – svatko će nositi svoj teret (Galaćanima-6:3).

Povezani članci:

Mate Ljubičić: Uskrsnuće Kristovo

Mate Ljubičić: Mala izložba "U znaku križa"

M kp6
             Mate Ljubičić: Rapeti na križu

 "...Na pitanje  što ga kao umjetnika i kao čovjeka najviše veže za zavičaj, za njegovo Prisoje na Buškom jezeru u kojemu je rođen, iz njega će progovoriti pravi literat: - Svako doba dana odiše posebnim mirisima i oslikano je drukčijim bojama - ne znam koje bih izdvojio kao najljepše. Jutra su rosna i magličasto siva, protkana bisernim sjajem orošene trave i lišća koja dotaknuta blještavilom prvih niti sunčevih zraka ostavljaju doista prekrasan, upečatljiv i riječima neopisiv i nezaboravan vizualni doživljaj. Čarobna su, svježa, tiha i sjetna. Blistavo podnevno sunce, široko plavetnilo beskraja i umirujuće zelenkasto-zlatkaste nijanse brjegova i polja,...A u predvečerja pri zalasku kad se sunce iznad Kamešnice razlije po jezeru u neponovljivim impresivnim akvarelima i zablista jezero sa zapada - neponovljivo. I svako godišnje doba, ponovo, i uvijek, daje poseban, jedinstven i neponovljiv osjećaj. Miris toplog domaćega kruha, livada, pokošenog sijena, divljih kupina, jagoda i prirodnog cvijeća je neodoljiv. Još u meni često, nježno, tiho i sjetno žive uspomene iz tih vremena. Još čujem crkveno zvono za zdravomarije u sumrak, vrevu blaga u topla predvečerja, pjesmu, žamor i smijeh momaka i djevojaka, dozivanja djece sa svih strana uz prodorne krike izazvane strašću raznih igara, lavež pasa, cvrkut ptica i zujanje pčela,.. ... vidim predivno ravno polje obasuto šarenilom cvijeća i krilima leptira kroz koje vijuga rječica i rumene zalaske sunca iznad Kamešnice.....I zaista, kroz najistančanije osjećaje doživljavam, promatram, osluškujem i mirišem ljepotu ovoga podneblja, dobrodušnost ljudi, prijatelja i rodbine..." (Iz emisije Razovor ugodni na Radio Tg)

Hitovi: 1347