Pričaj mi o Lijepoj Našoj

• 
• 

Prošlo je otada već dosta vremena; raspala se država radi koje su toliki izgubili živote - pobijeni „da bi ona mogla živjeti“; nakon osam dugih stoljeća pod tuđinskom vlasti, u krvavom Domovinskom ratu protiv velikosrpskih barbara izborili smo se za svoju državu, samostalnu i suverenu Lijepu Našu - demokratsku Republiku Hrvatsku, ali ipak, kao da se nikako ne možemo osloboditi zloduha prošlosti. Umjesto da gore u najdubljim krugovima Danteova pakla, još uvijek nam ne daju mira.

Memento

U pozamašnom nizu naslova koji slijede, što samo na prvi pogled može izgledati pomalo pretenciozno, otkrit ćete, uz ponešto "umovanja" priređivača ovog kolopleta (što lako možete prepoznati i bez štete preskočiti) tek najskromniji podsjetnik na neke od ključnih datuma i događaja iz hrvatske povjesti, poneki citat iz korištenih izvora i, kao što je već navedeno, poveznice s izabranim tekstovima koji se uglavnom odnose na najnovije doba, odnosno na XX. stoljeće.

Svašta nam se događa po izlasku iz „našeg Egipta“, glavinjamo pustinjom svoje slobode, kao da je nismo zaslužili. Kao da su uzaludne sve one silne žrtve koje smo dali. Zaboravljamo da smo bili bez ikakvih izgleda, bespomoćni, da nas je samo krunica spasila. Ona ista krunica koju sada odbacujemo i priklanjamo se današnjim kumirima - svemu što je okrenuto protiv nje: trci za novcem, moći, slavom, uspjehom, ugodom ili kakvim boljim mjestom u hranidbenom lancu. 

Podjele među nama čine se katkad nepremostivima. Ili su one ipak samo prividne, vanjske, plod sustavnog nuđenja otrova i manipulacija od strane onih kojima je to u interesu. Koji su uspjeli zadržati u svojim rukama poluge vlasti i kontrolu medija, i ne žele ih ispustiti. A mi ostali smrtnici valjda bismo, ipak, samo željeli živjeti u miru i sigurnosti. I blagostanju. Bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi. I lijevi i desni, i konzervativni i liberalni, i oni koji vjeruju i koji ne vjeruju, većina i manjine, i svi drugi i drukčiji, Jer, svi smo na, kraju, samo krhka ljudska bića. Upravo sve to su bili ideali zbog kojih se ginulo za Hrvatsku. Tako smo ju zamišljali i takva bi morala biti. Nikakva drukčija.

Optimizam opravdaju nedavne masovne manifestacije zdravog domoljublja i rodoljublja nakon veličanstvenog uspjeha naših sportaša u Rusiji i ispraćaja velikog umjetnika i dobrog čovjeka Olivera Dragojevića. On je bio jedan od rijetkih koji je mogao odoljeti izazovnim ponudama za nastup u gradu iz kojega je krenula agresija na Hrvatsku. U njegovu odbijanju nije bilo mržnje; rekao je: „ Bog ih blagoslovio, ali ne mogu zbog toga što su učinili mome narodu“. Možda ipak ovo naše lutanje pustinjom duha ne mora potrajati sve dok i posljednji od robova starog mentaliteta koji ne mogu zaboraviti i prežaliti ostavljene „misirske lonce“ ne odu u povijest. Optimizam budi i veliki odaziv na referendumske inicijative za promjenu izbornog zakonodavstva i odbijanje Istanbulske konvencije.

Normalno je i razumljivo da djeca u svojoj obitelji postupno „otkrivaju“ svijet i dobivaju prve informacije o svemu što ih zanima. A njih zanima sve. Zašto ovo, zašto ono?  Na roditeljima je, osobito bakama i djedovima da ih u tome ne iznevjere. A to ni najmanje nije lako. Moja bi djevojčica možda ispjevala neku drugu pjesmicu da sam joj znao prenijeti prave informacije o „ljubljenom“ Vođi. Možda sam nešto i znao, ili naslućivao, ali tko bi se u to vrijeme usudio o tome govoriti!? I to djeci!  

Danas je ipak drukčije, iako nije onako kako smo željeli. Na nama je odraslima koji smo uživo gledali grozote što su se se događale, osobito onima koji su ih osobno doživjeli i u njima stradali, i koji smo nešto naučili u školi života da to prenesemo mlađim naraštajima. Kako i oni ne bi morali ponavljati te krvave lekcije. Ako mi to ne činimo, tko će? Jer onima koji drže poluge vlasti i moći, u uvjetima još uvijek nezrele demokracije, istina često nije ni prioritetna niti u interesu.

Teško je shvatiti kako je moguće da se toliko možemo razlikovati u viđenju istih stvari, istih događaja. I čnjenica koje je moguće provjeriti, objektivno verificirati. Kao i po odnosu prema zajedničkim vrijednostima. Kako je moguće živjeti s onima koje ne voliš, u zemlji koju ne voliš? Ili mrziš? Kako je uopće moguće živjeti s mržnjom? Prema bilo komu? Ili čemu? Mrziti zlo, nepravdu, laž - to je valjda normalno. Još bi se nekako moglo raspravljati („umovati“) da je domoljublje za nekoga barbarizam, vjera zatucanost i obmana, obitelj, brak, rodoljublje – uzroci nasilja i atavizmi koje treba iskorijeniti. Ali kako prihvaćati i podržavati očite laži usmjerene na uništenje onih s kojima živiš, ignorirati i opravdavati najgnusnije zločine nad nedužnima a vjerovati da si uredan, dobar i častan - čovjek, građanin, susjed, prijatelj...? E, to ne ide! Nikako! Niti se preko toga može i smije prelazitii! To je ona crta od koje nema odstupanja, ono čemu se moramo suprostaviti. I kao pojedinci i kao društvo. Ili neće biti dobro... Ne ćemo opstati.

Ovdje ćemo  pokušati naći odgovore na neka od onih dječjih „Zašto?“. Tko smo mi Hrvati? Otkada, otkuda? Zašto nas ne vole? Zašto nas optužuju? Da smo ovakvi, onakvi? Da smo zločinački narod, da smo fašistoidni, genocidni? Da smo odgovorni za zločine iz prošlosti, k tomu višestruko uvećane? Zločine koji nemaju nikakvu vezu s današnjom Hrvatskom?  Da smo krivi što smo se branili i obranili od velikosrpskog barbarogenija. Što smo živi?

Većina se odgovora na ta pitanja može naći u tekstovima povjesničara i publicista (za koje se navode poveznice ili kraći citati) koji raskrinkavaju mitove i laži o kolektivnoj  krivnji hrvatskog naroda i njegovoj genetski uvjetovanoj zločinačkoj naravi. Te se laži uporno ponavljaju od strane sljedbenika Garašaninova „Načertanija“, kao i poklonika propaloga režima kojega oni ne mogu prežaliti. Unatoč činjenici da je prošlo već više od četvrt vijeka kako imamo svoju državu za koju se toliko ginulo i stradalo.  

Mnogi od nas, umorni  od svega toga, osobito mladi, zatvaraju oči pred  tim lažima kao da je riječ o nečemu što nije vrijedno pozornosti, što će samo vrijeme izbrisati. Iako nas povijest uči, i to ne tako davna, da je sve to dio starog, dobro osmišljenog plana kako ovladati našim prostorom i našim životima. Neki će opet reći: - Čemu okretanje unatrag? To je samo gubitak vremena i energije i vodi produbljivanje i tako predubokih podjela u društvu. Zar nije bolje okrenuti se budućnosti, boljem životu, poslovima, ekonomiji?

Spomenuta „učiteljica života“ a i zdrav razum nas poučavaju da nema napretka bez pomirenja. Ili barem konsenzusa. I o prošlosti i o budućnosti. A ni jednog ni drugog nema bez istine. Jer „jedino istina oslobađa“. A ona – istina cijelo je vrijeme skrivana iza sedam brava. U raznim arhivima ili duboko pod zemljom u masovnim grobištima, u kojima  još uvijek trunu kosti tisuća i tisuća smaknutih ljudi, žena i djece, bez suda i suđenja.

Zločin je zločin i treba ga osuditi. A žrtve identificirati i dostojno sahraniti. I prepustiti vječnom miru. Bez obzira o kojim se i čijim žrtvama radi, tko je zločine učinio i u ime koga ili čega. U ime države, nacije, rase, vjere, ideologije ili osvete. Nema kolektivne krivnje, ona se uvijek mora individualizirati. Ne može se suditi narodu niti državi. Suditi se može samo režimima i odgovornim pojedincima. Sudovima i povjesničarima treba prepustiti da u miru, objektivno i nepristrano utvrde istinu. Što se i kako sve događalo, tko je odgovoran, tko je prvi počeo, kako se odvijala spirala zločina i kakve su okolnosti bile. Ako treba i uz sudjelovanje neutralnih međunarodnih stručnjaka .

Za sada to nikako ne ide, jer na sve takve prijedloge s jedne strane, one domoljubne, suverenističke, druga strana, dobro ukopana u društvenim institucijama i podržana od većine medija koje kontrolira, čvrsto ostaje na konstrukcijama iz doba komunističkog režima, uzvraćajući svim mogućim objedama i optužbama o revizionizmu povijesti, fašizaciji, ustašizaciji Hrvatske, zapravo svega što hrvatski misli i diše. I pjeva!

Ipak, ne smijemo gubiti nadu. Jer ako su to mogli učiniti i drugi narodi čija je povijest bila još traumatičnija, zašto ne bismo i mi! Ideologije se vjerojatno nikad neće pomiriti, ali ljudi mogu. I moraju. Prije ili kasnije. Jer sve drugo značilo bi nastavak prokletstva koje nas već predugo prati, zastoj u razvoju, produbljivanje podjela, međusobnu mržnju, možda i sukobe, i na koncu vjerojatno nestanak s karte svijeta. Kao što se to, uostalom, kroz povijest događalo i daleko većim narodima.

U nastavku slijedi podsjetnik na ključne točke iz povijesti Hrvata, poneki citat iz korištenih izvora i, kao što je već navedeno, poveznice s istima – na tekstove koji se odnose na najnovije doba, odnosno na XX. stoljeće. (Ur.)

Kratki pregled povijesti Hrvata

• V/VI. st.p.n.e.: u zapisima perzijskog kralja Darija spominje se narod Harauvati i sjedište Harauvatiš. Herodot također spominje Harauvaciju na području Perzije.
• IV. st. n.e. Hrvati stižu na područje Zakarpatja.
• VI –VII st. Krajem VI. i početkom VII. stoljeća na poziv bizantskog cara Heraklija ugroženog od Avara Hrvati doseljavaju na današnje prostore.
• IX. st. Hrvati postupno primaju kršćanstvo.
• VII -XII. st . vladavina hrvatskih knezova i kraljeva.
• XII. -XVI. st. pod mađarskom krunom
• XVI - XX. st. u sastavu Austro Ugarske monarhije.
• 1918. - 1941. u sastavu Kraljevine Jugoslavije.
• 1941. - 1945. Nezavisna država Hrvatska
• 1945. - 1991. u SFRJ
• 30. svibnja: Dan državnosti - u spomen na konstituiranje prvoga demokratski izabranog višestranačkog Sabora 1990. godine.
• 25. lipnja 1991. Dan neovisnosti - Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske  
• 1. srpnja 2013. - Republika Hrvatska postala je 28. punopravna članica Europske unije.

Kratki podsjetnik na neke od najznačajnijih datuma hrvatske povijesti

 

„...Hrvatska je u cijeloj svojoj povijesti, s malim iznimkama, podijeljena na više različitih dijelova, koji su pak uključeni u neke šire političke sustave. Dijelovi su teritorija zauvijek izgubljeni, ali je bitnije od toga da su, unatoč tim okolnostima, sačuvali hrvatska svijest o sebi, samobitnost i duhovno jedinstvo. Ta se temeljna činjenica može zahvaliti jeziku i pismenosti, brižno njegovanim mitovima, krvavim otporima, žrtvama i stradanjima, pripadnosti Rimokatoličkoj crkvi te neprekidnom postojanju kakve-takve političke individualnosti, koja se očitovala u funkcioniranju političkih institucija, poglavito sabora i bana.

Hrvati su neosporno u tih tisuću i tristo godina dijelom zapadnoeuropskog kruga, što nije ugrozilo, nego naprotiv ojačalo i obogatilo njihovu samosvijest. To se svakako može objasniti spoznajom kako su najistaknutiji hrvatski ljudi, stvaratelji na raznim područjima duhovnog života, od znanosti politike do umjetnosti, bili uključeni u najistaknutije

Zbog težnje za potpunom političkom neovisnošću i zbog posebnih povijesnih okolnosti Hrvati su se u XX. stoljeću našli u južnoslavenskoj zajednici, praktički izvan toga europskog kruga, prvi put u zajednici s brojnijim, politički nadmoćnijim narodom koji je bio ispod njihove dosegnute civilizacijske i kulturne razvijenosti, što će donijeti nove, nesagledive probleme i teška iskušenja...“

VI –VII st. n.e. – dolazak Hrvata u današnje prostore

Prema  povijesnim izvorima (primjerice, zapisa perzijskog kralja Darija iz V./VI. Stoljeća p.n.e, u kojima se spominje narod Harauvati i sjedište Harauvatiš, ili zapisa Herodota koji spominje Harauvaciju na području Perzije) mnogi su povjesničari i kulturolozi, kako hrvatski tako i strani zaključivali kako su Hrvati kao poseban kulturni i politički identitet postojali  još nekoliko stoljeća prije Krista na prostoru Irana, odnosno južnog Afganistana.

Zbog nemira i ratova odatle se oni između II. i IV. stoljeća n.e. sele prema Zakarpatju, gdje također žive u zasebnoj političkoj zajednici. Živeći u dodiru sa Slavenima oni se postupno slaveniziraju. Krajem VI. i  početkom VII. Stoljeća na poziv bizantskog cara Heraklija ugroženog od Avara Hrvati dolaze najprije na područje današnje Dalmacije i Istre, a potom i na širi prostor između Jadrane i Drave te od istočnih obronaka Alpa do Dunava i Drine.

Po dolasku u svoj novi životni prostor oni se miješaju sa starosjediocima Ilirima i Vlasima i nameću im svoju političku organizaciju i kulturu.  Slijede burna stoljeća stalnih prodiranja i osvajanja sa svih strana, od  Bizantinaca i Franaka, pa Mađara, Mongola, Mlečana, Turaka do Austrijanaca i naposljetku Srba. 

Hrvati primaju kšrćanstvo (VII. – IX. st.) 

Hrvati prihvaćaju kršćanstvo, najprije spontano, a u IX stoljeću za vrijeme kneza Višeslava sustavno, što će ih probližiti zapadnoj kulturi i trajno odrediti pripadnost zapadnom civilizacijskom krugu. Nakon crkvenog raskola 1054.g. (podjele kršćanstva na Zapadnu i Istočnu Crkvu ), Hrvati ostaju vjerni papi.

Mir u Achenu  (812.)

Povučena je granica između  Franaka i Bizanta baš po sredini domovine Hrvata. Od tada će ti prostori postati stalnom metom posizanja sa svih strana i poprištem sukobljavanja Istoka i Zapada. Unatoč svemu, i za divno čudo, kroz sva ta stoljeća sve do današnjih dana, Hrvati su se održali kao poseban kulturno – povjesni i politički subjektivitet.

Narodni vladari (VII –  XII st.)

Tijekom prvih sedam stoljeća vladavine narodnih vladara (Vladislav, Mislav, Trpimir, Zdeslav, Branimir, Mucimir, Tomislav, Petar Krešimir, Dmitar Zvonimir), unatoč teškim vremenima Hrvatska će dostići svoj zenit. Knez Branimir se definitivno priklanja papi, a ovaj ga blagoslivlje i priznaje neovisnost i suverenitet njegove zemlje.

Tomislav (925)

Tomislav, koji se 925. godine okrunio za kralja (na Duvanjskom polju) odbacuje Mađare preko Drave i proširuje državu do Drine, a za pomoć Bizantu u ratu protiv Bugara dobija upravu nad dalmatinskim gradovima. U njegovo vrijeme Hrvatska ima 1,5 milijun stanovnika, 100 tisuća pješaka, 60 tisuća konjanika, 5 tisuća mornara i 100 brodova.

Zvonimir (1075-1089.)

Posljednji hrvatski kralj Zvonimir nije imao potomaka. Nakon njegove smrti trebao ga je naslijediti ugarski kralj Ladislav, brat njegove udovice, što Hrvatima nije odgovaralo. Nakon što mu to nije uspjelo pokušao je to nasilnim putem ostvariti njegov nasljednik Koloman Arpadović. U bitci na Gvozdu pogiba ban Petar Svačić.

Koloman (1102).

Kolomanu na kraju ipak polazi za rukom godine 1102. ostvariti svoj cilj u dogovoru s hrvatskim velikašima (Pacta conventa) koji prihvaćaju ugarsku krunu uz zadržavanje svoga sabora, bana, vojsku i poreze. Vrijeme je to feudalnog društvenog ustroja i jačanja moći pojedinih feudalaca koji se često međusobno sukobljavaju zbog širenja svojih posjeda. Najmoćniji među njima bili su knezovi krčki (Frankopani), Šubići u Bribiru, kasnije nazvani Zrinski, Kačići u Omišu, Nelipići na Neretvi, Kotromanići u Bosni.

Ladislav Napuljski (1409.)

za 100.000 dukata prodao Mletačkoj Republici pravo na čitavu Dalmaciju. Tako je Venecija sve do svoje propasti 1797. trajno u kontinuitetu upravljala Dalmacijom i otocima.

Turska osvajanja (XIV – XVIII st.)

Relativno mirno razdobolje pod mađarskom krunom uskoro će poremetiti prodori Turaka koji će uslijediti nakon Kosovske bitke 1389. u kojoj su Osmanlije porazili srpsku vojsku. Nesloga velikaša, njihove međusobne svađe, neshvaćanje opasnosti koja je dolazila, kao i izostanak pomoći kršćanske Europe, učinili su da najprije „Bosna šaptom padne“, a uskoro i najveći dio Hrvatske. Padom Bobovca pala je i Bosna pod tursku vlast  (1463). (propast bosanskog kraljevstva), pa im je put u Hrvatsku bio otvoren.

Migracije stanovništva

„...Turska osvajanja na Balkanu izazvala su velike migracije stanovništva kakvih nije bilo od dolaska Slavena. Narod se povlačio pred Turcima  na sve strane – prema sjeveru, zapadu i jugu. To iseljavanje Hrvata poprimilo je u XV. stoljeću obilježje pravog egzodusa. Na osvojena  opustjela područja Turci  su naseljavali  stanovnike iz unutrašnjosti Balkanskog poluotoka. Bili su to većinom Vlasi i pripadnici drugih etničkih skupina – Cincari, Albanci, Bugari, Grci,  Crnogorci, Srbi i Makedonci. Svi su oni bili pravoslavne vjere, pa je prostor Bosne i dio Hrvatske pod turskom vlasti bio naseljen novim, pravoslavnim pučanstvom, koje se kasnije u drugoj polovici XIX.stoljeća oblikovalo kao srpski narod izvan Srbije.

Dio preseljenih Vlaha i drugih skupina prelazio je granicu i naseljavao se u prostore koje je u bijegu pre Turcima napuštalo staro pučanstvo. To su poslije organizirano činili ugarski vladari i poslije Habsburgovci smještavajući ih  u opustjele krajeve uz tursku granicu.  Tako su nastali graničari, koji su za obranu granice dobivali posebne povlastice. Habsburgovci su i sami poticali stanovnike s turske strane da prijeđu na hrvatsku stranu. Na njihova mjesta Turci su dovodili nove naseljenike, i tako se pučanstvo često preseljavalo i miješalo...“(2)

Nije trebalo proći puno vremena da se pokažu prve negativne posljedice ovih migracija i promjena strukture stanovništva. I ugarske i austrijske vlasti poticale su animozitet između starosjedilaca i pridošlica kako bi njima lakše vladali. Sve će to u XX. stoljeću i biti jednim og glavnih generatora međusobe netrpeljivosti, napetosti i kriza koje će rezultirati krvavim ratovima s masovnim stradanjima i sjedne i s druge strane. Posljedice takvih zbivanja i napetost u odnosima između danas nezavisnih država na ovim prostorima prisutne su i danas, a katkad podsjećaju na predratna vremena.

Bitka na Krbavskom polju (1493.)

Hrvatska vojska pod zapovjedništvom bana Emerika Derenčina doživjela je težak poraz od Turaka predvođenim Jakub  pašom. Uz desetke tisuća vojnika izginulo je tu i gotovo cijelo hrvatsko plemstvo, a sam ban dopao u roblje i ubijen. Bila je to jedna od najvećih tragedija u povijesti hrvatskog naroda. Ugrožen je bio i sam opstanak naroda. 

Bitka na Mohačkom polju (1526.)

Gotovo isto je prošla hrvatsko-ugarska vojska 1526. u bitci s Turcima na Mohačkom polju nakon koje su od nekad moćnog kraljevstva Hrvatske ostali su samo tužni „ostatci ostataka“. Turci su tada osvojili cijelu Slavoniju i najveći dio Ugarske.

Pod vlašću Habsburga (1526.)

Vidjevši da im s ugarskog dvora izostaje pomoć, nakon bitke na Mohačkom polju 1526., hrvatsko plemstvo (Hrvatski sabor u Križevcima) odluči potražiti drugog gospodara koji će braniti Hrvatsku. Tako 1527. izaberu Ferdinanda I. «kralja češkog i nadvojvodu austrijskog» za  hrvatskog kralja, a isto će nešto kasnije učiniti i Ugari. Nažalost, ni nakon pristajanja pod habsburšku vlast stanje se nije nimalo poboljšalo, dapače,  postalo je još teže.

Nikola Šubić Zrinski (1566.)

Veliku ulogu u zaustavljanju turske najezde dublje u Europu odigrao je Nikola Šubić Zrinski. Godine 1566. do posljednjeg je daha sa svojih 2.500 junaka branio utvrdu Siget od daleko brojnije turske vojske. Očekivana pomoć kršćanske Europe nikad  nije pristigla. Nisu uspjeli obraniti utvrdu, ali su sa sobom poveli u smrt i 35.000 Turaka. Bio je to početak kraja turske sile. Sličnih je primjera hrvatskog junaštva bilo više, poput obrane utvrde Gvozdanskog, kao i uspješne obrane Kisegija pod zapovjednikom Nikolom Jurišićem, što je razlog da je tadašnji papa prozvao Hrvatsku „predziđem kršćanstva“    

Bitka kod Siska (1593.)

Sto godina poslije one tragične bitke na Krbavskom polju Hrvatska vojska u bitci kod Siska nanosi težak poraz turskoj vojsci, iako je ona tada bila na vrhuncu svoje moći, nakon čega Turci polako prelaze u defenzivu.

Pogubljenje Zrinskog i Frankopana (1671.)

Austrijanci sve više sužavaju hrvatska prava, često rade protiv interesa Hrvata. Osnivaju obrambeni koridor prema Turcima (Vojnu krajinu) u koju naseljavaju Vlahe i druge, uglavnom pravoslavne imigrante) kojima daju posebne privilegije i izuzimaju ih od nadležnosti hrvatske banske vlasti. Sve ovo dovodi do velikog  nezadovoljstva hrvatskog plemstva koje zajedno s ugarskim pokušava organizirati otpor Bečkom dvoru. Međutim pobuna je otkrivena, a njeni vođe  ban Petar  Zrinski i Krsto Frankopan osuđeni na smrt i pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu. Nakon svega toga uvelike je oslabio otpor prema austrijskim i mađarskim težnjama i nasrtajima.

XX. stoljeće

 

 Pod galgama- detalj sa spo. M. Gupcu A. Augustinčića

Već od samog dolaska naših predaka na ove prostore u kojima mi danas živimo, rijetka su bila razdoblja bez ratova i osvajačkih posezanja za njima, sa svih strana. Bilo je to ponajviše zbog toga što je riječ o jednoj od najljepših parcela na zemaljskoj kugli, a zasigurno i stoga što smo imali peh naći se baš na razmeđi dvaju suprotstavljenih svjetova – Istoka i Zapada. 

Sudbina je htjela, kao i povjesne okolnosti, da nam nakon prvih 5 stoljeća vladara hrvatske krvi na vlast dođu Mađari, nakon njih Austrijanci - Habsburzi, koji će ostati sve do propasti Austro – Ugarske monarhije (1918.), da bi se onda našli u zajednici Južnih Slavena pod krunom srpskog kralja Aleksanda - Kraljevini Jugoslaviji. 

Tri su najgore moguće pošasti – tri totalitarna sustava snašle hrvatski narod u XX. stoljeću: fašizam, nacizam i komunizam, sve jedan gori od drugog. I kao da nam sve to nije bilo dosta, našli smo se kao prepreka (smetnja) na putu ostvarenja velikosrpskog plana koji nije predviđao opstanak hrvatske države niti mjesto za Hrvate. Osim ako se u potpunosti ne podčine njihovoj vlasti i ideologiji (svetosavlju). Sukobi su bili neizbježni kao i stradanja, bila su biblijskih razmjera, ali za divno čudo i uz pomoć Gospine krunice preživjeli smo i opstali. Prva dva zla odbačena su u ropotarnicu povijesti, treće (komunizam) se još ne da; kao i bezbroj puta ranije kameleonski mijenja svoje lice i naziv pa se sada zove i uspješno djeluje kao „antifašizam“, a ono četvrto – velikosrpska ideja i svetosavlje kao da je još življe nego ikada ranije.

Iako su Hrvati kroz duga stoljeća pod tuđom vlasti imali svoj Sabor i svoga bana, nikada se nisu odrekli sna o svojoj samostaloj i suverenoj državi. Jer pod tuđinskom vlasti uvijek su bili manje ili više diskriminirani, podčinjeni i na razne načine ugnjetavani. Osobito je to došlo do izražaja potkraj austro-ugarske vladavine kada su prilike u Carstvu zbog stalnih ratova s Turcima bile osobito teške. 

Južnoslavenska ideja

U takvim okolnostima sve više raste nezadovoljstva među hrvatskim staležima, što postaje plodno tlo za ideje o izlasku iz Monarhije i povezivanju s drugim južnoslavenskim narodima. Na povjesnoj sceni pojavljuju se redom Frano Supilo, Ante Trumbić, zatim biskup Josip Juraj Strossmayer, Stjepan Radić i kao posljednji Vlatko Maček. I dok oni sanjaju o demokratskoj zajednici ravnopravnih naroda u kojoj će nacionalni interesi Hrvata biti najbolje osigurani i sve čine za ostvarenje te ideje, srpska strana, koristeći postojeće okolnosti nastale raspadom Austro – Ugarske monarhije i veći utjecaj u međunardnom okruženju, sustavno radi na oživotvorenju starog plana o Velikoj Srbiji. To im na kraju i uspjeva. Kraljevina Jugoslavija po svemu je odgovarala viziji njihove Velike Srbije. Ubrzo će se pokazati da je to bila najveća zabluda i najtragičnija pogreška Hrvata u cijeloj njihovoj povijesti.

Shvatili su to ubrzo Supilo i društvo, ali nažalost prekasno. I završili duboko razočarani, tragično kao i cijeli hrvatski narod. Kao i uvijek kroz našu povijest nisu nam za takav razvoj događaja bili krivi samo drugi, nego i naše hrvatske podjele, nesloga i neznanje. I izdaja. Mada su u tome, zasigurno, ključnu ulogu imale velike sile kada se krojila sudbina Europe nakon raspada austrougarskog carstva (Versajski ugovor 1918.), kao i oni koji su bježeći pred Turcima našli spas u Hrvatskoj – Srbi Prečani sa svojim tadašnjim vođom Svetozarom Pribičevićem. On je u odsudnonom razdoblju bio na čelu Narodnog vijeća koje je odveo u Beograd na poklon kralju Aleksandru i praktički mu izručio Hrvatsku na milost i nemilost velikosrpstvu.  

Uzalud je Stjepan Radić upozoravao, grmio i molio da se ne srlja kao "guske kroz maglu" bez jasno denfiniranog ustroja nove zajednice i bez sigurnih jamstava za ravnopravan državnopravni status Hrvatske u njoj. Evo što je izrekao 24. 11. 1918. g. članovima Narodnog vijeća prije njihova odlaska u Srbiju. (2): 

 ..." Ništa vas i nitko ne goni ako to nije vaša nečista savjest koja vas sili da što brže svršite djelo za koje znate da ga hrvatski narod neće odobriti, a koje želite što prije i protiv njegove volje provesti i tobože učvrstiti. Najstrašnija je stvar, najveći grijeh i najveća politička pogreška svoj rođeni narod stavljati pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po svojoj gospodskoj voljici, bez naroda i protiv naroda..."

Nisu ga poslušali. I po svršetku Prvog svjetskog rata 1918. godine, nakon raspada austrougarske monarhije našli smo se u novoj zajednici Južnih Slavena - Državi Slovenaca, Hrvata i Srba (naroda koji su živjeli na području bivšeg Carstva) koju će srpska strana s Nikolom Pašićem na čelu vještim manevrima i na prijevaru priključiti Srbiji. Bit će to oživotvorenje njihova dugogodišnjeg sna (plana) o stvaranju Velike Srbije, tek privremeno pod nazivom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (ubrzo Jugoslavijom) kao njenom istoznačnicom, koja je proglašena 1. prosinca 1919. godine. Nova vlast odmah šalje u bivše slavenske austrougarske zemlje jedinice Narodne straže (sokolaše) i policijske snage koje će već 5. prosinca 1918. godine na Jelačićevu trgu u Zagrebu pucati u demonstrante i pobiti 15 i raniti 20 -tak osoba (prosinačke žrtve) pokazujući time na najbrutalniji način tko ima moć u novoj drži i što čeka sve one koji joj se budu opirali (v. Posinačke žrtve)

LJubomir Antić: Prvi svjetski rat i Hrvati

(...) A onda se dogodio zločin nad hrvatskim dobrovoljcima u Odesi  od strane srpskih časnika koji je bio nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.  Ondje su se regrutirali  dragovoljci uglavnom iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom). Okupljeni u Odesi (na Crnome moru), Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na frontu pod jugoslavenskim imenom i insignijama, čemu su se protivili srpski časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je masakr 13 dragovoljaca u listopadu 1916. godine.  (Neki izvori navode da je tada ubijeno više od 10 tisuća Hrvata - wikipedia.org). Dovoljni sami sebi, Srbi ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: dragovoljci-časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca« (...) O tome je Miroslav Krleža pisao:

„...U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici...“ (Cijeli članak na poveznici)

Lj.Antić: Prvi svjetski rat i Hrvati, MH

Kraljevina Jugoslavija (1918. – 1941.)

 

 „...da se odbacuje kraljevska vlast kao nelegitimna, zasnovana tek na pukoj sili i protivno interesima i volji hrvatskoga naroda, pokazanoj na izborima, gdje je uvjerljivu većinu dobila opcija za seljačku republiku. Hrvatska nikad u svojoj četristogodišnjoj povijesti pod Habsburgovcima nije bila toliko potlačena i ponižena kao u nepune tri godine nove države...“

Evo što je pisalo hrvatsko narodno zastupstvo (70 zastupnika) izabrano u novoj državi 1923. godine u svojoj proklamaciji o položaju Hrvata u novoj državi:

„...Vlastodršci nam ne priznaju ni hrvatskog imena, ni hrvatske domovine, ne priznaju nam ni hrvatskog sabora, niti ništa od onoga što mi hoćemo, tražimo i zahtjevamo kao narod hrvatski, nego neprestano ponavljaju da mi nismo narod nego samo državljani Kraljevine SHS i da kao državljani imamo posve jedna ka prava. To je ne samo najveća pogreška, nego i najveći zločin vlastodršca. Ne daju i ne priznaju nama Hrvatima da smo narod nego nas sile i batinom i kundakom i tamnicom i progonima da budemo samo pojedini tobože ravnopravni državljani, to jest kao prašina na cesti koju po volji slobodno gaziš. Mi smo tako narod kao što je i srpski narod. Zato zahtjevamo potpuno i neograničeno pravo narodnog samoodređenja... Bez ovoga priznanja nema i ne može biti sporazuma među nama...“(2)

Pet godina nakon toga, 2. ožujka 1928. jedan će hrvatski zastupnik u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS u Beogradu izreći sljedeće:

"...Mi smo živjeli u zemlji u kojoj je bilo zakona, i to ne zakona da se njima koristi policija, niti zakona da se njima koriste oni koji su na vlasti, nego je bilo zakona, koji su osiguravali narodu njegova prava, zakona koji su osiguravali narodu mir i poredak, i koji su osiguravali njegovu imovinu i život. A prvo djelo, prvi čin režima poslije 1918. godine bio je bacanje u tamnicu najistaknutijih Hrvata i pod izlikom da su to austrijski ljudi. Navikli ste na to da se radi po intencijama osoba, a ne po tome kako odgovara potrebama i stvari naroda..." (2) .

„... U Hrvatskoj od (1920. god. – 1935. god.) sustavno je provođen izborni teror (raspuštale su se Skupštine, nisu priznavani rezultati izbora, poništavani su mandati...) bilo u izborima za Narodnu skupštinu, kao i u izborima za lokalnu upravu; vladajuće strukture su represijama raznih vrsta nastojale osigurati svoju premoć tj. premoć velikosrpskih stranaka i grupacija.

Osobito je bilo brutalno suzbijanje seljačkog nezadovoljstva (očekivali agrarnu reformu) u Hrvatskoj, koje je započelo u studenom 1918.i koje je provodila srbijanska vojska, a kasnije vojska Kraljevine Jugoslavije. Opće nezadovoljstvo hrvatskih seljaka nastupilo je u rujnu i trajalo je sve do kraja 1920., a glavni uzroci te bune bili su opće nezadovoljstvo hrvatskog seljaštva s novom državom, oličenom u srbijanskoj monarhiji Karađorđevića i obilježenom centralizmo, opterećenom skupoćom osnovnih životnih potrepština, nerješenim agrarnim pitanjem kao i brojnim drugim gospodarskim i političkim pitanjima.

Neposredni povod buni bila je odluka vojnih vlasti o žigosanju i popisu stoke za potrebe vojske, za komoru, te odluka o dvomjesečnoj vojnoj vježbi u jeku poljoprivrednih radova, na koju su obveznici morali doći sa svojim kolima i konjima; buna je ugašena brutalno represivnim državnim aparatima (žandarmerija, vojska), s nezapamćenim nasiljem, u krvi – ubijeno je 25 osoba, od čega 15 seljaka, stotine seljaka bilo je ranjeno...“(1)

Atentat na hrvatske zastupnike Narodno skupštini u Beogradu (20. lipnja 1928.)

Kulminaciia terora u Kraljevini Jugoslaviji dogodit će se u Narodnoj skupštini u Beogradu, 1928. godine, kada srpski radikal Puniša Račić hicima iz pištolja ubije Pavla Radića i dr.Đuru Basaričeka, smrtno rani Stjepana Radića, dr. Ivana Pernara i lakše Ivana Granđu. Stjepan Radić umire u Zagrebu mjesec dana nakon atentata. Prema nekim izvorima bilo je to u režiji kralja, što je on iskoristio za ukidanje ustava i proglašenje diktature. Ubojstva u Skupštini, kao i sva ostala koja su se događala na terenu od strane čuvara vlasti i četničkih skupina (oko 3000 ubijenih od 1918. do 1941.) bili su početak spirale zločina i kraj svake mogućnosti mirnog suživota dvaju naroda koji do ulaska u zajedničku državu nisu imali većih međusobnih sukobljavanja niti ratova.

                                                                    *         *         *

1. prosinca 1918. Stvorena Jugoslavija – u pet godina ubijeno više Hrvata u Jugoslaviji nego u sto godina u Austro-Ugarskoj  Petar Horvatić - 1. prosinca 2019.

„Manje je krvi proliveno za stotinu godina austrougraske vladavine nego za pet godina jugoslavenstva od srpskih žandara…“ (pismo nadbiskupa Bauera srbijanskom kralju 1935.) „Za vrijeme Austrougarske bilo je dosta 700 žandara za svu Hrvatsku, a danas ih ima 6.000 ili 7.000.” (pismo nasbiskupa Bauera srbijanskom kralju 1935.)

Prije točno 101 godinu, 1. prosinca 1918., osnovano je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Jugoslavija, koja će pod raznim imenima (Kraljevina Jugoslavija, DFJ, FNRJ i SFRJ) trajati do 1991. godine, uz prekid u razdoblju za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941. – 1945.).

Kroz cijelo svoje postojanja ta tvorevina je narodima koji su je sačinjavali donijela samo jad, krv i patnje, prije svega zbog izrazite srbijanske hegemonije i Srba koji su smatrali Jugoslaviju inačicom Velike Srbije, te su zbog toga ugnjetavali narode u toj zajednici. Osobita meta ugnjetavanja bili su Hrvati i Albanci, u obje Jugoslavije, nacionalno najsvjesniji narodi Jugoslavije koji su uvijek imali želju za velikim stupnjem autonomije ili samostalnosti.

Jugoslavija se održavala na krvi njezinih stanovnika, kako prva monarhistička, tako i druga komunistička. Raspad i prve i druge Jugoslavije bio je uvijek u krvi, tako da je ta nesretna tvorevina s pravom nazvana – krvava tamnica naroda.

Premda je Hrvatska svojevoljno ušla u asocijaciju sa ostalim južnoslavenskim narodima ubrzo je doživjela veliko razočaranje jer je većina srpske elite novu državu smatrala samo kao proširenu Srbiju ili u najmanju ruku strogo centraliziranu državu u kojoj nije bilo mjesta za naglašavanje nacionalnih identiteta.

Jugoslavija uvela batinjanja ljudi i nasilje nepoznato u Austro-Ugarskoj

Batinanje ljudi kao kazna pravosuđa ili čak samovoljno od strane države, a koje je odavno iz Hrvatske nestalo (još 1869. godine), obnovljeno je do tada nepoznatom i neviđenom žestinom u Jugoslaviji. Ta pojavnost nasilja, krvi i mučenja je očito bilo norma na Balkanu i Srbiji koja je 400 godina pripadala drugom – osmanskom – civilizacijskom krugu.

Zbog nastalih okolnosti u kojima se teror nije mogao dalje trpjeti, oglasio se i prvak Katoličke crkve u Hrvatskoj, nadbiskup zagrebački, dr. Antun Bauer (inače nesklon bilo kakvim miješanjima u politička pitanja). Godine 1935. godine, nadbiskup je u pratnji križevačkog vladike Dionizija Njaradija, otišao u Beograd, gdje je tadašnjem namjesniku, knezu Pavlu Karađorđeviću i ministru vojske generalu Peri Živkoviću, predao svoj Memorandum.

Bio je to popis koji je sadržavao oko 200 najnovijih i najtežih slučajeva zločina, što su ih nad Hrvatima počinili pripadnici vojske i žandarmerije diljem Kraljevine Jugoslavije. Veliki broj tih slučajeva bio je vezan za izbore koji su se održali početkom svibnja, i bili su praćeni nesmiljenim terorom i progonom hrvatskih seljaka i radništva, kako bi ih se spriječilo u izražavanju slobodne biračke volje. Najveći broj slučajeva bila su ničim izazvana ubojstva, a svaki je posebno obrađen, s navedenim vremenom i mjestom događaja, te imenima žrtava i počinitelja.

U tekstu Memoranduma dr. Bauer piše kako izvješćuje predstavnike državne vlasti o strahovitim patnjama kojima su izloženi njegovi vjernici, te da mora podići glas protiv mučenja i ubijanja. U uvodnom tekstu zapisao je i ovo:

Vodeća politička snaga u hrvatskom narodu, Hrvatska seljačka stranka bila je primorana konačno nešto poduzeti, te se u srpnju mjesecu 1935. godine, zbog sve jačeg terora i učestalih napada četnika na narod u Hrvatskoj formiraju ‘Hrvatska seljačka zaštita – po selima, i ‘Hrvatska građanska zaštita‘ po gradovima. Naoružani drvenim toljagama, ljudi brane kućne pragove i svoje obitelji, te uskoro dolazi do lokalnih sukoba u kojima ginu i neki od četničkih ekstremista. Državni aparat i dalje angažira skupine agenata i terorista kojima je zadaća likvidacija viđenijih Hrvata za koje se drži da predstavljaju smetnju održanju srbijanske hegemonije, a antihrvatska promidžba dobija zastrašujuće razmjere, tako da se putem tiska otvoreno najavljuju akcije odmazde prema svima koji se ne slažu s politikom aktualnog režima, ili na bilo koji način djeluju protivno njegovim interesima.

Za vrijeme posjeta pisca i potpredsjednika francuskog Parlamenta Ernesta Pezeta Kraljevini Jugoslaviji (listopada 1935. godine), ovaj je posjetio i Zagreb i pritom na vlastito traženje primljen je u audijenciju kod nadbiskupa-koadjutora Alojzija Stepinca. Budući da je Pezet bio i izvjestitelj za Srednju i Istočnu Europu Komisije za vanjske poslove svoga Parlamenta, on se detaljno raspitivao za situaciju u državi, posebice sa stanovišta ljudskih prava i građanskih sloboda.

Na temelju bilješki koje je Francuz objavio kasnije u svojoj knjizi Jugoslavija u opasnosti?, dijelom se može rekonstruirati o čemu su razgovarali. Pezet, dakle, navodi, kako mu je tom prigodom Stepinac dao obiman pisani materijal koji je sadržavao podatke o aktima okrutnog nasilja nad narodom, protukatoličkim pritiscima, protupravnim državnim uredbama i zakonima. Govoreći kako je dovoljan i najmanji povod (primjerice, izražavanje nacionalnih osjećaja, makar i u najblažem obliku), pa da se poduzmu čini surovog nasilja prema običnim seljacima. Evo nekih navoda iz bilješki Pezeta:

„Manje je krvi proliveno za stotinu godina austrougraske vladavine nego za pet godina jugoslavenstva od srpskih žandara…“

„Za bilo što nađe se isprike i opravdanja za zlostavljanje. Prilikom jednog od zadnjih mojih pastirskih posjeta, dva su čovjeka ubijena u jednom metežu od žandara…“

„Nakon ‘Memoranduma’ Mons. Bauera upućenog Stojadinovićevoj vladi, grožnje su sve češće i vjernicima i svećenicima i biskupima. Nasilja su bezbrojna…“

„Dobra volja Stojadinovića i Korošca uzaludna je, jer ih vojska i žandarmerija ignorira. Šef sigurnosti priznao mi je 27. rujna: „Ja sam nemoćan pred žandarima…

„Ni jedan svećenik nije siguran za svoj život. Ne prođe dan, da po koji ne dođe i zatraži moju zaštitu…“

„(…) Za vrijeme Austrougarske bilo je dosta 700 žandara za svu Hrvatsku, a danas ih ima 6.000 ili 7.000. To se opravdava zbog utjecaja i djelovanja komunista: nemoguće je stanje danas u Hrvatskoj…“

„(…) Informirao sam princa Pavla o situaciji. On mi je odgovorio: ‘Imate pravo, ali nisam ja sam i praktično ne mogu ništa’…“

„Mi živimo u režimu, koji je protiv nas. Svuda su špijuni, svuda su doušnici. To je turski sistem, koji se nastavlja po srpskom režimu. Policija, žandarmerija država je u državi…“*

* M. Landercy, Kardinal Alojzije Stepinac, Đakovački Selci 1989., str. 46/47.; istaknuo: Z.-P.

Izvor: https://narod.hr

 

Povjesničar Mato Artuković: Kult ‘ugroženog Srbina’ traje već 130 godina zahvaljujući hrvatskim Jugoslavenima
dr. sc. Mato Artuković 15. rujna 2019.

Bitni je element u strukturi velikosrpske ideologije – ‘ugroženost’. To će lako otkriti svatko tko uzme u ruke bilo koje srpske političke novine 19. stoljeća: Srbobran, Vrač Pogađač, Srbin, Privrednik, Srpski glas, Zastava, Branik, Srpski Sion, Odjek ili bilo koji drugi list. U njihovu prikazu položaja srpskoga naroda u svim zemljama gdje živi, jedino rješenje za opstanak srpskoga naroda je ‘ujedinjenje vasceloga srpstva’. ‘Ugroženost’ je postala sastavni dio identiteta srpstva, srpskoga naroda. Da ovu spoznaju nisu formirala novija politička zbivanja koja je potaknuo dr. Milorad Pupovac, ili ona kojima je dirigirao Slobodan Milošević, mogu lako potvrditi osobnom bibliografijom nastalom i prije njegova dolaska na vlast u Srbiji i prije agresije komunističke JNA i Vlade SR Srbije na sve okolne narode bivše SFRJ. Kult ‘ugroženog Srbina’ ima svoju povijest dugu gotovo stoljeće i pol. Razdoblje bana Khuena važno je za formiranje ove ideologije. Upravo iz ovoga razdoblja baštinilo je naše vrijeme najveći dio problema, a u istraživanju ideologije Srpske samostalne stranke na putu smo prema korijenu hrvatsko-srpskih sukoba pa i ratova. Budući da se radi o nacionalističkoj ideologiji dugoga trajanja, ovaj problem smatramo izuzetno važnim za razumijevanje hrvatsko-srpskih odnosa, piše dr. sc. Mato Artuković za Hrvatski tjednik.

‘Ugroženost’ Srba i srpstva dominantna je ideja srpske politike napose od 1878. Od tada se vodi politika koja je kontrolirana iz Beograda i obuhvaća sve okolne zemlje: Makedoniju, Kosovo, Ugarsku, Bansku Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu. Iz nekih od ovih zemalja (Makedonija, Kosovo, Bosna i Hercegovina) putuju razna protestna poslanstva na relaciji Beč-Carigrad-Petrograd koja samo govore o ‘ugroženosti’ srpskoga naroda. I tu i u drugim ovdje nabrojanim zemljama (Ugarska, Banska Hrvatska, Dalmacija) stvaraju se stranke koje su pod izravnim utjecajem iz Beograda koji ih plaća i organizira.

‘Za Srbe bih lagao dan i noć, lagao bih kao pas…’

Mi ćemo se ovdje zadržati na Banskoj Hrvatskoj. Od 1848. srpsku politiku organizira djelujući u Hrvatskoj Jovan Živković, plaćeni agent srpske vlade. Kasnije srpska vlada pokreće i plaća list Srbobran gotovo 40 godina; pokretač i urednik Srbobrana je Pavle Jovanović, plaćenik je i agent srpske vlade; Sima Lukin Lazić njezin je agent, kojega je srpska vlada poslala u Zagreb da pomogne u uređivanju Srbobrana dok je Paja Jovanović bio u zatvoru. Na suđenju za pokušaj atentata na kralja Milana 1889. otkriveni su dokumenti iz kojih se vidjelo da je radikalska vlada u Beogradu kupila veliki broj najvažnijih novina u Europi da pišu u korist srpskoj ideji. Pavle Jovanović i Sima Lukin Lazić, koji se prozvao Vrač Pogađač, glavni su nositelji kulta ‘ugroženoga Srbina’. Lazić je izdavao i Kalendar Srbobran, u kojemu je Srbe proglašavao najstarijim i najvećim narodom svijeta, najvećim izumiteljima najvažnijih izuma u povijesti čovječanstva, narodom koji je, nakon sukoba s Kinezima ‘u nezapamćena vremena’, naselio današnju Rusiju, današnju Poljsku, Češku, Slovačku, Mađarsku, Njemačku, Francusku, Italiju, naravno i jugoistok Europe. Srbi su sudjelovali kod gradnje Babilonske kule, Srbi su osvojili Troju, najveći rimski carevi su Srbi, Srbi su srušili Zapadno Rimsko Carstvo, sveta braća Ćiril i Metod su Srbi, Isus Krist je Srbin (inače je Lazić bio žestoki antisemit kao i cijela stranka), itd. Kad ga je Stanoje Stanojević napao kao lakrdijaša i drskoga bukača, optužio ga da laže, da budi lažne ideale u narodu, Lazić je u najsramotnijoj i najžalosnijoj polemici 19. stoljeća odgovorio: ‘Ali makar ti i na ušima sjedio, opet ja tebi kažem: da mi je znati, da ću time usrećiti rod i narod svoj, vjeruj mi, ja bih slatko podnio i onu najvišu žrtvu, višu i od života, višu i od časti: lagao bih dan i noć – lag’o bih ko pas.’ Laziću je bitno da srpskom narodu prikaže ‘djela svojih predaka i nedjela svojih zlotvora’.

Ovaj čovjek je, uz Pavla Jovanovića Srbobrana, bio najžešći propovjednik kulta ‘ugroženoga Srbina’. Zanimljivo je da je upravo ovaj kalendar u kojemu je izašla ovakva povijest Sime Lazića, u Prosvjeti. Narodnom srpskom kalendaru za 1995., predstavljen kao uzorna narodna knjiga. I još: ‘Njegove (tj. Lazićeve – M.A.) dvadeset dvije knjige najznačajnija su edicija u historiji kulture ovdašnjih Srba, i najznačajniji knjižarski prinos nacionalnointegracijskom procesu.’ Lazić je u Zagrebu izdavao satirični list Vrač Pogađač, po kojemu si je uzeo i nadimak. Tu je godinama prikazivao Hrvate i Židove kao podljude. ‘Čivutsko-hrvatski nokat’ zabijen je u svaku ‘srpsku ranu’, a pojam ‘čivutsko-hrvatski’ uvijek je u simbiozi. Hrvatima ništa dobro ne može pasti na pamet, osim što su ‘ukrali Srbima jezik’. Sam Lazić kaže kako je ‘za nepune dvije godine rasturio trideset hiljada svojih knjiga, a drugi još više’, ali mu sve to nije smetalo da stalno Srbe predstavlja kao ugroženi narod, kojemu se ‘ništa ne dopušta’ i da napada Hrvate kao narod koji trajno kroz povijest ugrožava Srbe. Lazić je u devet mjeseci prodao 18000 primjeraka svoje knjige ‘Srbi u davnini’ i ‘Kratka povjesnica Srba od postanka srpstva do danas’. Kritika Stanoja Stanojevića nije urodila plodom: ni 1895., ni stoljeće poslije, ni danas.

Naricanje nad srpskom sudbinom 

Sva izdavačka djelatnost Srpske samostalne stranke, kao najjače stranke Srba u Hrvatskoj do Prvoga svjetskog rata, odjekuju naricanjem nad ‘jadnom srpskom sudbinom’. Prije svega ovdje mislim na novine i na historiografske radove i literaturu. Ako ima ova posljednja veze s nacionalnim, prikazuju Srbe u Hrvatskoj kao ‘ugroženi narod’, ali čija slavna prošlost i odanost ‘kosovskom zavjetu’ daje nadu da će Srbija, tj. ‘vascelo srpstvo’ ‘vaskrsnuti ujedinjeno’. Izričito se zastupa u svim novinama (Zastava, Srbobran, Vrač Pogađač, Srbin, itd.) da su ‘srpske zemlje’: Srbija, Makedonija, Srbija pod Bugarskom, Kosovo, Bačka, Banat, Srijem, Slavonija, Dalmacija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, i da one trebaju pripasti Srbiji kao ‘Pijemontu’ ‘svih srpskih zemalja’. Bitno opravdanje da se to mora dogoditi jest isticanje da su Srbi tobože ‘ugroženi’ od svih svojih susjeda. Hrvatska ne postoji u smislu nacionalnoga integrativnog pojma. Postoje pokrajine Srijem, Slavonija, Hrvatska, Lika, Krbava, Zagorje, Banija i Dalmacija. Varaždin je ‘mrtva straža srpstva’. U srpskom tisku često ih zovu ‘ovostrane srpske zemlje’, ‘ovostrano srpstvo’, ‘raskomadano srpstvo’, koje se mora ujediniti; ‘ove zemlje’, ‘ova domovina’, ‘zapadni krajevi našega naroda’. Ova se terminologija zadržala u Srpskoj pravoslavnoj crkvi do danas, a rasprostranjena je i u srpskim intelektualnim krugovima.
Sva historiografska djela odjekuju samo plačem tijekom cijele povijesti. Djela izašla iz pera pisaca Srpske samostalne stranke (ali ne samo njih) obrađuju samo veličinu svojega naroda, njegovu ugroženost, tuđu agresivnost (napose Hrvata); Srbin bez grijeha prema bilo kome i bilo kada, to je glavni lik u toj historiografiji tuđe krivnje (Nikodima Milaša, Manojla Grbića, Jovana Jovanovića, Sime L. Lazića, Nikanora Ružičića). Hrvate se optužuje da su skloni kao narod nasljednom neprijateljstvu i ‘zatiranju’ Srba (čest termin, koji se rabi i u poznatoj knjizi 2008.).

Kao jedan od argumenata najčešće se navode pokušaji unije. To je ‘istočni grijeh’ Hrvata prema Srbima, za koji se Srbobranovi suvremenici hrvatske narodnosti moraju ‘pokajati’ kao za ‘zlodjela svojih prađedova’, ako žele slogu Srba i Hrvata. Taj ‘istočni grijeh’ prikazuje se kao da su događaji imali takve razmjere i bili praćeni takvim zločinima, da već sama ta dramatika, a pogotovo učinak izražen u broju jasno svjedoče da se ne radi ni o kakvu «sustavnom zatiranju Srba» kako se govori u srpskom tisku. U prikazu zlodjela Hrvata prema Srbima tijekom povijesti ističe Srbobran da je ‘Rimska tijara’ s Hrvatima kao sredstvom protiv Srba natkrilila Turke, te su ‘grijesi turske čalme kud i kamo lakši nego crna kronika onih zala što ih počiniše obzoraški đedi’ od prvoga susreta Hrvata i Vlaha u 16. stoljeću. Tako srpski tisak prikazuje nasljednu sklonost Hrvata prema neprijateljstvu i uništavanju Srba do suvremenih dana. Hrvati su u tom prikazu postali nasljedno spremni na uništenje Srba, odnosno «genocidni» i onda kada nije bilo ničega poput ‘Jasenovca’.

No postoji jedan izuzetak na koji želimo skrenuti pozornost. Kad žele prikazati brojnost srpskog naroda, kad žele istaknuti značenje i dostignuća srpskoga naroda ili pojedinaca na kulturnom i svakom drugom području, srpski ideolozi odjednom katolike ne smatraju Hrvatima nego Srbima na temelju činjenice da se radi o štokavcima. Tada su Gundulić, Ruđer Bošković, Kačić, Relković, Pavić ‘ovejani Srbi’, tada je Dubrovnik ‘srpska Atina’, (inače je uvijek primjer katoličke netolerancije prema Srbima; Dubrovčanima su, za zlodjela prema Srbima ‘pape slale svoje bule s blagoslovom i blagodarnošću’), tada su vječno napadani Strossmayer i Stadler ‘crkvene poglavice Srba katolika’. Ovakvo, s jedne strane optuživanje za neprijateljske porive kad politički odgovara da se hrvatski narod prikaže kao zločinac ‘u prađedu’, a s druge strane da se hvali prisvajanjem kulture toga istog naroda i svi znameniti pojedinci i cijeli narod kad se treba pred svijetom pokazati doprinos i brojnost Srba, prisutno je i danas kod Srba, naročito u akademskim krugovima. Ovakva su mišljenja u srpskom tisku neprestano prisutna i već to pokazuje da pretvaranje katoličkih kulturnih velikana u Srbe nije plod uvjerenja, nego plod potrebe da se praznine u kulturnom stvaralaštvu Srba ispune prisvajanjem tuđe baštine. Bombardiranje Dubrovnika i ubijanje Vukovara najbolji su dokaz za to. U srpskom se tisku često i rado govori o ‘Srbima tri vjere’, ali iz svega što je napisano izlazi da srpstvo nije ugroženo jedino ondje gdje je pravoslavlje zadovoljno. Ovakav pogled srpskih političkih, kulturnih i vjerskih krugova jednako je živ danas kao što je bio u 19. stoljeću. Tako pišu, i takve knjige pišu i pozitivno recenziraju i srpski akademici (npr. akademik Vasilije Krestić), pa u tim knjigama vidimo da je, uz poznate stare Dubrovčane, Dalmatince i Slavonce iz 16., 17. i 18. stoljeća, i Đuro Đaković Srbin, da je i ‘hijena srpskih škola’, Ivan Mažuranić, Srbin i njegov se ‘Smail-aga’ izdaje kao djelo srpskoga pisca. Jednako se ponaša urednik Srbobrana Paja Jovanović, i urednik Vrača Pogađača Sima Lukin Lazić prije 130 godina, kao i urednik u Matici srpskoj, koji izdaje Deset vekova srpske pisane reči, te urednici Rečnika srpskog leksikona i srpskih Novosti.

‘Srbin bez grijeha prema bilo kome, i uz to ugrožen od svakoga’

Srpski ideolozi najviše vole Srbe, svoje suvremenike, prikazivati kao ‘obespravljen’, ‘progonjen’ narod, narod ‘drugog i trećeg reda’. Stotine tisuća puta ponavlja se po novinama: ‘Srbin je kriv što je živ’, ‘nevolja je samo za Srbina stvorena’, ili ‘o jadna li si ti, srpska srećo’, ili ‘protiv nas raj i pakao’, ‘za Srbina nigdje zaštite, nigdje pravde, nigdje zakona’; iz raznih sela dolaze dopisi kako se vrši bezakonje svugdje i npr. ‘smije školi oteti sve svatko, samo ako nije Srbin pravoslavni’; i dopisi završavaju ‘a Srbin ne smije ni makac’; Srbinu se nigdje ne dopušta ‘srbovati’ (već postojanje pojma ‘srbovati’, ‘srbovanje’, ‘srpstvovanje’ govori samo za sebe); ‘želiš li znati kako bi kao Srbin prošao na Sjevernom ledenom moru – dođi u ‘hrvatsku metropolu’ Zagreb’ itd. itd. – stotine varijacija na ovu temu. Za razvijanje ovakvih osjećaja poseban dar imali su S. L. Lazić (‘Vrač Pogađač’), Pavle Jovanović i paroh Petar Krajinović, koji se potpisivao ‘pop Petar građanin drugoga reda’.

Srbin bez grijeha prema bilo kome, i uz to ugrožen od svakoga, to je najdublje uvjerenje koje su srpski ideolozi razvijali kod srpskoga naroda u ovo vrijeme i iza kojega su se utaborili. To je išlo do te mjere da su Srbin i patnja i progon u rječniku onih koji su njegovali kult ‘ugroženog Srbina’, postajali sinonimi. Evo jednoga od niza primjera iz srpskoga tiska: ‘Hristos vaskrs! Kliču danas srbobranski svi peroborci Srbobranci s borišta – s listobrana ‘Srbobrana’ – paćeničkom narodu srpskom svem i svud, na četiri strane srbobranskog, srbomučeničkog, srpskog krsta kosovskog.’ No kad se usporedi stvarno stanje i položaj Srba npr. u ‘hrvatskoj mučionici’ Zagrebu, onda vidimo ove činjenice: tu Srbi imaju, prema riječima samoga Sime Lazića srpsku općinu, srpsku crkvu, Srpsko pjevačko društvo, Srpsku vjeroispovjednu školu, Srpsku čitaonicu, Dobrotvornu zadrugu zagrebačkih Srpkinja, Internat za srpsku žensku djecu, Društvo za pomaganje siromašnih Srba đaka na Sveučilištu u Zagrebu, Udruženje srpske trgovačke omladine, Srpsku banku, Savez srpskih zemljoradničkih zadruga, Centralnu kasu srpskih privrednika, Srpsku štampariju, list Srbobran, Neven, Privrednik, Vrač Pogađač. ‘A u tom kratkom vremenu ubacilo se u narod hiljadama srpskih knjiga (ja sam za nepune dvije godine rasturio trideset hiljada svojih knjiga, a drugi još više), a biće ih, ako Bog da još i mnogo više’, pisao je Sima Lazić, po čijim novinama i radovima i kalendarima sve vrvi kako se Srbe ‘proganja’, kako im se ‘zabranjuje’, ‘ne da’, kako ih se diskriminira naročito u školstvu. Istraživanja pokazuju da Srbi jednostavno nisu birali učiteljska zvanja nego radije državna činovnička. O tome srpski list Privrednik piše, kritizirajući što se otvara mnogo židovskih tvrtki u čije je ruke prešla trgovina: ‘Eto, dakle, u čije je ruke prešla gotovo sva naša trgovina u kratko vrijeme. Ali zato ne ćete naći žandara ili financa da je Čivut. To su gotovo sami Srbi, jer Srbi vole to umišljeno gospodstvo. Srbi, dakle, paze na mir i poredak u državi, a Čivuti prikupljaju imanja pod njihovim okriljem.’

Važno je istaknuti da je, u jeku izlijevanja najvećih slapova suza nad ‘ugroženim srpstvom’ u Hrvatskoj, Zagreb postao središte političkoga, kulturnoga, gospodarskog života Srba u Monarhiji. To je dokazao sam akademik Krestić. On u svom radu ‘Zagreb – političko središte Srba u Austro-Ugarskoj’ to argumentira. Znamo i za onaj njegov rad ‘O genezi genocida nad Srbima u NDH’. U tom lancu najčvršća karika baš je ovo razdoblje. Samo sada ostaje zagonetno kako je to moguće da je ‘Srpska Atina’, Novi Sad, izgubila to prvenstvo, i da ga je preuzeo baš Zagreb u Hrvatskoj u kojoj je srpski narod, po tvrdnjama profesora Krestića u mnogim drugim radovima, na svakom koraku potisnut, progonjen, izvrgnut hrvatiziranju, obespravljen, čak i do genocida, dakle apsolutno ugrožen? To je moguće zato što ovaj rad pod naslovom ‘Zagreb – političko središte Srba u Austro-Ugarskoj’ piše profesor Krestić – znanstvenik, na temelju istraživanja izvora. A ovo drugo napisao je profesor Krestić – političar i ideolog i obnovitelj ideologije o ‘ugroženom Srbinu’ koju je napabirčio po srpskim novinama 19. stoljeća. Zagreb je mogao postati središte gospodarskoga, kulturnog i političkoga života Srba u Austro-Ugarskoj zato što su Srbi u Hrvatskoj bili narod u usponu, zato što im se nije ničim priječio razvitak, pa su imali sve uvjete da tu ulogu preotmu čak jednom Novom Sadu, Politu ili Jaši Tomiću. Sama činjenica da je jedan Srbin, Svetozar Pribićević, postao vodeći političar u Hrvatskoj, dovoljno govori. On je bio srpski špijun. Preko njega je Pašić ne samo kontrolirao nego i usmjeravao stanje u Hrvatskoj. Posljednje izbore pred Prvi svjetski rat dogovorio je s Pašićem preko svoga brata Adama, kojega je Pribićević slao po instrukcije. To su obojica napisala.

Vjerski prijelazi na štetu Katoličke crkve 

Svakodnevne su jadikovke po novinama o tobožnjem hrvatiziranju Srba pomoću škola i školskoga zakona iz Mažuranićevih vremena. A upravo od Mažuranićeva vremena srpski zastupnici svrstavaju se uz vladinu stranku, što će u Hrvatskoj za više od jednoga stoljeća postati stalna praksa u srpskoj politici. Ali najjednostavnije statističke analize pokazuju da je bez temelja optužba iz srpskih krugova da se Mažuranićevim školskim zakonom ‘hrvatizovalo Srbe’. Ta bi se tvrdnja morala pokazati i na brojkama.

God. 1840. Srbi su činili 31,41 posto ukupnoga stanovništva. Na kraju stoljeća, 1900. godine, 25,52 posto. Hrvati su pak 1840. činili 67,01 posto stanovništva, a na samom kraju stoljeća 61,63 posto. Utjecajem školskoga zakona, za koji se stalno tvrdilo da mu je misija pohrvatiti Srbe (to tvrdi i Krestić kasnije), postotak Hrvata nije se povećao, nego se smanjio razmjerno jednako kao i Srba. Često se optužuje vlasti u Hrvatskoj da se gradi manje škola u područjima s većinskim srpskim stanovništvom. No istraživanja pokazuju da je najviše škola izgrađeno u Srijemskoj županiji, gdje je Srba najviše, a najmanje je izgrađeno u Varaždinskoj, gdje je Hrvata najviše.

U Bosni i Hercegovini je, pak, prema samim podatcima u listu Srbobran, vlada izgradila šest puta više škola u krajevima, u kojima je većinsko srpsko stanovništvo. Međutim, i u ovomu su srpski samostalci vidjeli antisrpsku tendenciju. Ovu činjenicu objašnjavaju željom vlasti da denacionalizira Srbe. Stalno čitamo u Srbobranu da profesori u gimnazijama ruše Srbe đake, ‘a šokačke bilmeze propuštaju kroz razrede’ u želji ‘da šokci samo imaju inteligenciju, a pravoslavni nikako’. Radi se o lako objašnjivoj činjenici: od nekoliko desetaka učenika, do mature je došlo jedva desetak, najviše zbog siromaštva. Srbobran i Vrač Pogađač odjekuju plačem zbog ‘proganjanja’ Srba u Turskoj, Bugarskoj, Grčkoj zbog samog imena kao revolucionarnog, ali vas odjednom iznenadi vijest u tim novinama da se npr. u bitoljskom kraju daje ime djetetu Srbin, Srbka, Srbojka. Itd. itd. Primjeri, koje smo do sada naveli, pokazuju da su nositelji ideologije ‘ugroženoga Srbina’ unaprijed odlučili biti nezadovoljni. Ni jedna vlada ništa ne čini za Srbe, a ono što čini, to je tek ‘malo školice’ ili ‘malo fabričice’.
Stalno se optužuje Katoličku crkvu da ‘prevjerava Srbe’. Kao ključni argument za ‘netoleranciju’ s katoličke strane isticana je odredba iz Konkordata iz 1855., po kojoj djeca iz mješovitoga braka, ako je majka katolkinja, moraju biti krštena u katoličkoj crkvi. No istraživanja pokazuju da je prelascima s jedne na drugu vjeru najviše izgubila najnapadanija, Katolička crkva, a najviše dobila Pravoslavna crkva. Dok je Katolička crkva od 1898. do 1905. iz godine u godinu samo gubila pripadnike, što se događalo, samo u manjoj mjeri i grokokatolicima i Židovima, dotle je u istom tom razdoblju Pravoslavna crkva svake godine prijelazima jedina uvećavala svoje članstvo. Katolička je crkva u tom razdoblju izgubila 870 pripadnika. Pravoslavna crkva, pak, dobila je u tom periodu 1067 članova. U razdoblju 1901.-1905. Katolička je crkva dobila prijelazima 667 članova, a napustilo ju je 1305. Pravoslavna crkva pak u istom razdoblju prijelazima je dobila 1002 nova člana, a izgubila 238. Prema tomu, vjerski prijelazi u tom razdoblju bili su na štetu Katoličke crkve koja je izgubila 638 članova, i vrlo povoljni za Pravoslavnu crkvu koja je njima dobila 719 članova. Isto je tako bilo i u Bosni i Hercegovini, gdje je Katolička crkva izgubila najviše, a Pravoslavna dobila najviše prijelazima s vjere na vjeru. A sjetimo se samo napada na Stadlera zbog ‘prozelitizma’ od svih jugoslavenskih nacionalista do Viktora Novaka i komunista.

Sve ove primjedbe i proteste srpskoga novinstva 19. st. preuzela je srpska historiografija danas, napose akademik Krestić. Pristrane, tendenciozne novinarske primjedbe on je samo pretvorio u svoje tobože znanstvene teze i došao do spoznaje o tobožnjem ‘kontinuitetu genocidnosti nad Srbima u Hrvatskoj’, o čemu je već bilo riječi.

Kukavička hrvatska politika 

No za kraj moramo spomenuti još jednu bitnu činjenicu. U takvu prikazu vlastitoga položaja i razvoja kulta ‘ugroženoga Srbina’, podupirala ih je službena hrvatska politika i napose ona koja se od 1897. među jugoslavenski orijentiranim Hrvatima razvijala kao misao o ‘jednom dvoimenom narodu’, politika jugoslavenskih nacionalista čiji je vrhunac komunistička partija. U amnestiji srpskih doprinosa sukobu Hrvata i Srba službena politika u Hrvatskoj za to je najbolji primjer. Na sjednici predsjedništva Khuenove Narodne stranke, na kojoj se raspravljalo o antisrpskim demonstracijama 1902., išlo se čak dotle da nitko nije niti spomenuo članak ‘Srbi i Hrvati’ Nikole Stojanovića kao bar povod demonstracijama koje su okupile trećinu stanovništva u Zagrebu, oko 20 000 Zagrepčana. Taj antihrvatski i antižidovski članak, u kojemu se navijestilo Hrvatima rat ‘do istrage naše ili vaše’, u kojemu se navijestilo da će Srbi uništiti Hrvate jer su Srbi ‘superiornija rasa’, ‘najljepši predstavnici slovenske krvi’, ‘najljepša rasa evropska’, inspiriran je djelom Houstona Stewarta Chamberlaina ‘Die Grundlagen des neunzehnten Jahrhunderts’. Upravo ovo njegovo djelo, koje Stojanović zove ‘epohalnim’, držano je klasikom nacionalsocijalističke literature.
Kad je Chamberlain, inače sin engleskoga generala, a po vlastitom izboru Nijemac (zet Richarda Wagnera), umro u siječnju 1927., nacionalsocijalisti su cjelokupno njegovo djelo uzeli za temelj svog nauka. ‘Po Chamberlainovoj smrti početkom januara 1927. nacionalsocijalisti su govorili da sve što je on napisao jeste i njihovo.’ (prof. Andrej Mitrović). I taj članak, inspiriran nacističkim idejama izazvao je razorne antisrpske izgrede početkom rujna 1902. Ta sklonost hrvatskih političkih elita ostala je karakteristika cijeloga 20. stoljeća. Najdrastičnije se pokazala u stvaranju mita o 700 000, milijunu i dva milijuna ubijenih Srba u Jasenovcu. To je živjelo cijelo vrijeme komunističke diktature i održavano na tisuću i jedan način. Kao metoda kulta ‘ugroženoga Srbina’ vješto se primjenjivala i praksa optuživanja za ‘prebrojavanje krvnih zrnaca’. A kojom se metodom došlo do toga da gotovo sav represivni režim u Hrvatskoj (vojska i policija) bude srpski? Ta se politika prenijela na žalost i u 21. stoljeće.

Zaključimo. Pavle Jovanović i Sima Lukin Lazić iliti Vrač Pogađač, veliki su svećenici kulta ‘ugroženoga Srbina’ 19. stoljeća. Taj je kult, zahvaljujući prije svega hrvatskim jugoslavenima, preživio do danas. Ali, kad se kaže Paja Jovanović i Sima Lukin Lazić ili Vrač Pogađač, onda ne mislim na ime, na jednu osobu, nego oni označuju politički program, jednu klevetničku struju, koja predstavlja proces dugoga trajanja. Danas su veliki svećenici kulta ‘ugroženoga Srbina’ dr. Milorad Pupovac i dr. Dejan Jović. I kad kažem dr. Milorad Pupovac i dr. Dejan Jović, onda ne mislim na slova, na ime i prezime pojedinca, mislim na istu tu klevetničku struju koja je preživjela više od stoljeća do danas. Isti je scenarij, ista pozornica, iste uloge, isti glumci, samo imena i prezimena druga. I Milorad Pupovac unaprijed je odlučio biti nezadovoljan kao i Vrač Pogađač iz čijega duha živi sto i toliko godina poslije.

Milorad Pupovac kao Vrač Pogađač

Kult ‘ugroženoga Srbina’ isprika je i opravdanje za agresivnost, prije svega pred vlastitim narodom. ‘Ugroženost je u djelima Srpske samostalne stranke postala gotovo nacionalna filozofija. U biti ona vrši nadasve blagotvoran utjecaj. Ona se nije sama izolirala, bilo da bi stvorila obrambeni zid, bilo da unosi neke negativne tendencije povlačenja. U njoj je iznad svega razvijena samosvijest, i to do tog stupnja da je postala agresivna. Ona budi nadu, stvara čvrsto uvjerenje da će muke četverovjekovne Golgote (ova je slika najomiljenija) uskoro dobiti zadovoljštinu. Društveni i politički položaj Srba u Hrvatskoj temelj je ove nade…’, da citiram jedan davno napisani mali doprinos o ovoj temi. Tada se još nije vidjelo kamo vodi kult ‘ugroženoga Srbina’. Danas vidimo da je najveći gubitnik srpski narod. Najveći je krivac kult ‘ugroženoga Srbina’, odnosno velikosrpska ideja. Kad suvremeni Vrač Pogađač, Milorad Pupovac, optužuje Hrvatsku za ‘ustašizaciju’, ‘fašizaciju’; kad hrvatske prosvjetne vlasti dopuštaju udžbenike u kojima djeca u školi ne uče jedinu istinu: da je na Hrvatsku izvršena agresija s ciljem da se ujedine ‘sve srpske zemlje’, odnosno ‘rascepkano srpstvo’, onda samo ponavljaju ono što je već viđeno i doživljeno u povijesti. Kult ‘ugroženoga Srbina’ ima transvremenski karakter.
Vidimo to i u karakteru lista Novosti, glasilu Srpskoga narodnog vijeća, koje pišu i propovijedaju istu nacionalnu politiku kao i Srbobran 130 godina prije. Razlika je samo u tome što je Srbobran financirala Srpska vlada krišom, a Novosti financira Hrvatska vlada na teret hrvatskih poreznih obveznika.

Završit ću onim što je Josip Juraj Strossmayer napisao u pismu Franji Račkom 29. veljače 1864.: ‘Ja mniem, da Srbima ne treba prostiti gdje ne imaju pravo, jerbo upravo tim bivaju smjeliji i drzovitiji.’ (Možda se hrvatski političari ovoga načela, nazvao bih ga najkraćim Programom za slogu Hrvata i Srba, ne drže zbog datuma? No, ipak mislim da se ne drže zato što su i oni transvremenski dio scenarija i pozornice kulta ‘ugroženoga Srbina’. Bez njihova prinosa taj se kult ne bi mogao održati više od jednoga stoljeća. A najveća je žrtva toga kulta – srpski narod. Tko ne vjeruje, neka pogleda kartu.)

* Dr. sc. Mato Artuković rođen je 24. prosinca 1954. u Kuljenovcima kraj Dervente (Bosna i Hercegovina). Osnovnu školu završio je u Slavonskom Brodu, klasičnu gimnaziju kod otaca isusovaca u Zagrebu, a studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1980), gdje je i magistrirao s temom “Srbobran 1884-1902” (1987). Doktorirao je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu s temom “Položaj Srba u Banskoj Hrvatskoj 1883-1903. – Analiza srpske izdavačke djelatnosti” (1999). Poslije završenog fakulteta radio je u Historijskom institutu Slavonije i Baranje (kasnije Centar za društvena istraživanja i Centar za povijest Slavonije i Baranje) do 1990. Nakon prvih demokratskih izbora i sloma komunističke diktature u Hrvatskoj, ušao je u prvu Općinsku upravu Slavonskog Broda, gdje je radio do početaka 1992. Potom se zaposlio u Državnom arhivu, a od 1994. radio je u Odsjeku za povijest pri Muzeju Brodskog Posavlja. Kada je 1996. Hrvatski institut za povijest iz Zagreba osnovao svoju Podružnicu u Slavonskom Brodu, prešao je raditi u tu ustanovu, čiji je voditelj bio u razdoblju 1996.-2011. Danas u zvanju znanstvenog savjetnika (2011) vodi redoviti znanstveno-istraživački projekt “Slavonija, Srijem i Baranja 1860.-1945.: politika, društvo, kultura “. Pretežno se bavi poviješću Srba u Hrvatskoj.

Izvor: https://narod.hr/hrvatska/povjesnicar-mato-artukovic-kult-ugrozenog-srbina-traje-vec-130-godina-zahvaljujuci-hrvatskim-jugoslavenima

Nezavisna država Hrvatska (1941. - 1945.)

„... Nastala je kao izraz najdubljih prirodnih težnji hrvatskoga naroda za svojom državom koja bi bila neovisna, samostalna, suverena; u tom prijelomnom povijesnom trenutku od postojećih hrvatskih političara (prije svih dr. Vladko Maček – HSS - najjači politički faktor u Hrvatskoj) nitko nije htio preuzeti odgovornost za sudbinu naroda.

- Kraljevina Jugoslavija se raspada; Hitler traži izjašnjavanje Jugoslavije; Vlada je već u izbjeglištvu (Londonu); Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku; iz Italije dolazi Ante Pavelić sa podrškom Mussolinija; HSS poziva narod da podrži režim; 15. travnja Mussolini i Hitler priznaju NDH uz uvjet teritorijalnih ustupaka

- budući da je režim bio podložen dominaciji Italije i Njemačke, prihvatio je i dobrim djelom zakonodavnu praksu od sila Osovine, tako i u Hrvatskoj od 30. travnja 41. vrijede rasni zakoni, zapravo uredbe:1. Zakonska odredba o državljanstvu 2. Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti i 3. Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda...“ (S. Praljak: Kratki povijesni pregled zla nad Hrvatskom)

S. Praljak: Kratki povijesni pregled zla nad Hrvatskom

Stoljeće srbijanskoga terora u Hrvatskoj od 1918. do 2018. prošle su godine obilježila dva događaja. Film Jakova Sedlara 'Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj' i knjiga Nenada Piskača 'Stoljeće srbijanskoga terora 1918. - 2018.'. Film je s prijevodom na engleski jezik prikazan diljem Hrvatske i u izvandomovinstvu. I prije premijere doživio je kritiku srbijanskoga državnoga vrha i domaće pete kolone. Knjiga je pak u Hrvatskoj prešućena pa je ove godine prevedena na engleski jezik. Dostupna je na globalnom tržištu putem internetskih knjižara Amazon i Lulu. Ovdje prenosimo autorov sažeti prikaz tog dijela hrvatskih povjesnih bespuća objavljen u tri nastavka u Hrvatskom tjedniku, koje svakako treba pročitati

https://tockanai.net/index.php/iz-medija/382-nenad-piskac-od-karadordevica-i-pribicevica-do-vucica-i-pupovca-2

T. Jonjić – NDH - bijeg iz „tamnice naroda“

„... Ono što se 1941. nudilo kao alternativa, nije bila nikakva demokratska pastorala, nego je bila – Jugoslavija. Tvorevina koju su i komunistički internacionalisti, dok im Staljin i Kominterna nisu zapovjedili drukčije, nazivali „tamnicom naroda“. To je razlog zbog koje je toliko Hrvata pokušalo na noge osoviti i obraniti državu koja je bila negacija Jugoslavije. Nisu ih zanimali ni Hitler ni Mussolini, nisu ih zanimali ni ustaše ni Pavelić u stranačko-političkome smislu, pa ustaštvo u tome, stranačkome smislu velikom većinom nisu ni prihvatili, kako je istaknuo jedan od njegovih ponajvažnijih predratnih ideologa, istaknuti katolički intelektualac Ivan Oršanić. Uza nj su ostali samo zato što nije bilo druge snage koja je i perom i oružjem rušila Jugoslaviju.

U tome smislu treba tumačiti i riječi nadbiskupa Stepinca: “Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija da nisam osjetio bilo svog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji”. Zato samo naivni ne shvaćaju koji je smisao najnovije medijsko-političke hajke na bleiburšku komemoraciju. Nije tu riječ o „fašizmu“ i „antifašizmu“, pa ni o ekskulpiranju komunizma kao takvoga.

Tu se radi o nastavku jednoipolstoljetnoga sukoba hrvatstva i jugoslavenstva. Zato nam se pokušava kazati da smo oslobođeni onda kad nam je ministrom unutarnjih poslova postao Aleksandar Ranković. Zato nam se hoće nametnuti da smo oslobođeni u trenutku kad je na zagrebačkomu Trgu svetoga Marka skinuta hrvatska i ponovno podignuta jugoslavenska zastava. Odgovor je jasan i jednostavan, a njegovu jezgrovitu formulaciju pripisuju Milovanu Đilasu: „Hrvati moraju umrijeti da bi Jugoslavija živjela!“ Ne može se to izreći jasnije.“ T. Jonjić Hrv. tjednik

T. Jonjić Hrvatski tjednik

G. Borić: Da nije bilo monarhofašističke diktature u Jugoslaviji, ustaše ne bi postojale.

 „...Nakon što je nacistička Njemačka napala Jugoslaviju Hitler je Hrvatsku najprije nudio Mađarskoj, potom je njemački izaslanik Edmund Vesenmayer molio predsjednika najveće hrvatske političke snage, Hrvatske seljačke stranke, HSS, dr. Vlatka Mačeka da preuzme vlast, što je on kao demokrat odbio, i tek onda je Ustaški pokret iskoristio politički vakuum i 10. travnja proglasio NDH. Ustaše su nastale kao protestni pokret nakon što je jedan srpski zastupnik u jugoslavenskom parlamentu ubio trojicu hrvatskih narodnih zastupnika i od posljedica ranjavanja preminuo legendarni predsjednik HSS Stjepan Radić. Da nije bilo monarhofašističke diktature u Jugoslaviji, ustaše ne bi postojale.

Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata sve su postrojbe u NDH počinile zločine, dakle Nijemci i Talijani, hrvatske ustaše i srbijanski četnici. Njemačka povjesničarka Marie-Janine Calic dokazuje u svojoj 'Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhundert' da što se tiče zločina nije bilo razlike između hrvatskih ustaša i srpskih četnika. Jedni i drugi su kolaborirali za vrijeme Drugog svjetskoga rata s Talijanima i Nijemcima, ali ustaše nikad nisu to činili u Srbiji, dok su četnici masovno ubijali Hrvate katolike i muslimane u Hrvatskoj...“ (G. Borić, Hrv. tjednik)

"....Prve zločine na prostoru NDH počinili su upravo Srbi! A tomu svakako treba nadodati i činjenicu da ustaškim zločinima nad Srbima nisu prethodili samo zločini Srba nad Hrvatima nakon proglašenja NDH, nego i više od dva desetljeća terora što ga je u okviru Kraljevstva SHS/Kraljevine Jugoslavije nad Hrvatima provodio velikosrpski režim.[4] Za ilustraciju dovoljno je navesti da je prema Miroslavu Krleži samo do sredine 1928. u Jugoslaviji izvršeno 24 političkih smrtnih osuda, 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih uhićenja, dok je 3000 ljudi emigriralo iz političkih razloga".[5] (D. D. Mitovi i leg.)

G. Borić Kako se suprotstaviti neistinama o hrvatskoj i katolickoj-crkvi

Režim vezanih ruku

"...Pavelićev režim bio je rasistički i totalitaristički, grub i nepametan, uvjetovan vremenom i okolnostima u kojima je djelovao. Njegovo je shvaćanje hrvatstva bilo isključivo, sektaško, ekskluzivističko. Ustaše su izjednačeni s državom i nacijom, nositelji su se vlasti prema zemlji, državi i narodu odnosili kao prema svom osobnom vlasništvu s kojim se može raditi što te je volja i ne pitajući nikoga ništa. Umjesto da prave mostove prema svim slojevima pučanstva i okupljaju široke narodne snage, on je na svim stranama proizvodio neprijatelje, otjeravši u partizane ne samo Srbe nego i brojne Hrvate koji to možda nisu ni željeli..." (2)

Josip Jović Bleiburg

Z. Despot: Nastanak četničkih pokreta

...Povijest četničkih udruženja seže u 1921. kada je u Beogradu osnovano prvo takvo udruženje. Prvotni četnički krugovi u tridesetim godinama 20. st. okupljeni su pod geslom „za kralja i otadžbinu“. Čvrsto podupirući vladarsku dinastiju Karađorđevića zalagali su se za ideju jugoslavenskoga nacionalizma, odnosno beskompromisnoga integralnoga jugoslavenstva i unitarizma. U godinama koje su slijedile četnička su se udruženja ubrzano osnivala tako da je takvih poluvojnih organizacija 1935. bilo samo na području Savske banovine 114. Od većih mjesta u Savskoj banovini četnička su udruženja osnovana u Zagrebu, Jasenovcu, Varaždinu, Slavonskom Brodu, Pakracu, Dugoj Resi, Vrginmostu, Topuskom, Vinkovcima, Vukovaru, Srpskim Moravicama, Karlovcu, Đurđevcu, Dalju, Vojniću, Sušaku, Plaškom, Virovitici, Ogulinu, Gomirju, Samoboru, Bjelovaru, Koprivnici, Gospiću, Medku, Borovu i Novoj Gradiški. Od njihovoga djelovanja nije bila pošteđena ni Primorska banovina u kojoj su svoja udruženja osnovali u Strmici, Vrlici, Otriću, Kninu, Drnišu, Kistanju, Šibeniku, Splitu, Dubrovniku i drugim mjestima. „Udruženje četnika za čast i slobodu za Kralja i otadžbinu 'Petar Mrkonjić'“ i „Udruženje četnika za čast i slobodu otadžbine“ bila su prva takva udruženja osnovana na Hrvatskom teritoriju, u Zagrebu 1927. Poistovjećujući većinu teritorija Kraljevine Jugoslavije sa srpskim etničkim područjem, četnici su od samih svojih početaka bili zagovaratelji velikosrpskih ideja. Prepoznatljivi po šubarama s kokardama i četničkom značkom na prsima četnici su još tridesetih godina počinili niz nasilja i ubojstava Hrvata nailazeći na osudu širega hrvatskoga i dijela srpskoga stanovništva...  Zvonimir Despot

Z. Despot: Nastanak četničkih pokreta

 

 „...Sudbina malobrojnih naroda je takva da su kroz cijelu svoju povijest izloženi različitim oblicima imperijalizma i hegemonije brojnijih naroda. Identična je sudbina hrvatskoga naroda kojemu se tek na pragu 21. stoljeća ukazala mogućnost da u jednom krvavom i nametnutom ratu ostvari pravo na vlastitu državu. Nacionalni osjećaj se kod malobrojnih naroda ispoljava kroz borbu za vlastiti identitet, jezik, kulturu i običaje, ukratko borba za opstanak.

Kroz hrvatsku povijest tutori su u Hrvatskoj bili: Mlečani, Turci, Mađari, Austrijanci, Francuzi, Talijani, Nijemci, Srbi… nastojeći podrediti Hrvatsku ili neke dijelove Hrvatske. Pritom su se služili sabljama i zakonima, eksploatirali prirodna bogatstva (šumski fond, rude, kamen…), nametali ogromne poreze…

Od kulture ostavili su gdjekoju zgradu, pokoju riječ i običaj. Nakon njihova vladanja ostajala su zgarišta, leševi, logori sa zatočenima, opljačkana imovina, prognani, uništene generacije, pa ako se to može zvati multikulturalnošću onda.... Ovaj rad sadržava kratki povijesni pregled glavnih zločina koje su počinili upravo pripadnici tih naroda nad Hrvatima i onih zločina koje su Hrvati počinili nad pripadnicima drugih naroda, pa i nad pripadnicima jednoga dijela vlastitoga naroda.

Nije cilj ovoga rada da komparira i uspoređuje zločine jer svaki ljudski život ima svoje dostojanstvo i jednako neprocjenjivu vrijednost, nego da objektivno kronološki iznese činjenice na vidjelo kako bi se što više približili povijesnoj istini....“

S. Praljak: Kratki povijesni pregled

M. Šimundić: Hrvatski smrtni put

„Prof. dr. Mate Šimundić, jedan od najistaknutijih hrvatskih jezikoslovaca, pojavljuje se u knjizi Hrvatski smrtni put i kao povjesničar. U djelu su iznesene pojedinosti dogañanja od 10. travnja 1941. pa do naših dana. U doba NDH izdana je knjiga o zločinima partizana i četnika nad hrvatskim življem, ali je Šimundićev opis daleko nadmašuje svojim dopunama, odnosno nizom novih i često nepoznatih podataka. Na taj način je autor oteo zaboravu premnoge zločine nad pripadnicima hrvatskoga naroda, koji su bili krivi samo zato što su bili Hrvati i katolici. Dogañanja u ovoj knjizi pisac je iznio na temelju dokumenata, pričanja, pa čak i osobnih uspomena. Dijelovi ove knjige su ponekad pisani i u ponešto subjektivnoj formi, ali to će pomoći da knjiga još uvjerIjivije djeluje na čitatelja. Dojam je kad se knjiga čita kao da je Šimundić sva zbivanja osobno doživio što daje cijelom djelu pojam životnosti, a se samo suhoparnog nabrajanja činjenica“. Iz ocjene rukopisa knjige Hrvatski smrtni put dr. Ivana Mužića. (pdf., 550 str.)

M. Šimundić: Hrvatski smrtni put

V. Mrkoci: Kratka povijest komunizma (anatomija fašizma)

 „...Knjiga povjesničara Vladimira Mrkocija Kratka povijest komunizma zamišljena je i realizirana kao obdukcija komunizma i njegove krabulje (tobožnjeg) antifašizm. U njoj se bez milosti i obzira seciraju ishodišta, praksa i rezultati komunističke vlasti te kultura laganja koju je ta vlast stvarala i širila...

...Od svih laži komunističke historiografije, laž o žrtvama je najperfidnija. Zato što se koriste ljudske žertve za političke ciljeve. Istodobno je nagluplje, jer se brojevi protive loigici i zdravom razumu. Samo nabrajanje tih brojeva dovoljno je da se uvidi apsurd. Najprije 1,700.000 žrtava fašizma, pa zatim jedan milijun sveukupnih žrtava, dok broj žrtava fašizma pada na 597.000.

Laž je da su te žrtve pale za oslobođenje zemlje. Pale su zbog naloga Josifa Visarionoviča Džugašvilija Staljina da se brani SSSR, u ime „sovjetskog patriotizma“, radi „čuvanja dragocjene krvi sovjetskog naroda“ te da bi se stvorila komunistička diktatura.

Jugoslavija bi bila oslobođena i bez toga, kao što su oslobođene Češka i Slovačka, Danska, Belgija, Poljska, Norveška, Francuska, Austrija. Sve su one oslobođene od okupatora bez komunističke „narodnooslobodilačke borbe“.

To tzv. oslobođenje, značilo je komunističku diktaturu. A ona je u Hrvatskoj ubila daleko više ljudi neko zajedno fašisti, nacisti i nacionalisti.

Laž je da je to bila „narodnooslobodilačka borba“. Zar je obnavljanje Jugoslavije, i to još totalitane, oslobođenje za Hrvate? Pa i za druge narode koji su u njoj živjeli. Komunisti su se borili za vlast, a oslobođenje je došlo tek kad su komunisti otjerani.

Milijun žrtava morao je pasti da bi komunisti došli na vlast. Milijun ljudi trebalo je biti ubijeno da bi bila stvorena komunistička diktatura. Da nije bilo maršala Tita, ne bi bilo ni tih velikih žrtava. Da nije bilo tih žrtava, ne bi bilo ni maršala Tita...

Komunizam u Hrvatskoj jedinstven je politički fenomen. Premda najkrvaviji i najsuroviji od svih europskih komunizama, ostao je nekažnjen. Ne samo nekažnjen, nego i nagrađen uglednim društvenim pozicijama u suvremenoj Hrvatskoj.

Komunizam je kao ideologija bio laž, a kao praksa zločin. Desetljeća komunističke vlasti u Hrvatskoj donijela su Hrvatima pogubne posljedice, na prvom mjestu demografske. U 50 godina komunizma ubijeno je ili protjerano više Hrvata nego u 400 godina teških bojeva s Turcima. Za vrijeme komunizma organizirana je najveća pljačka hrvatske nacije u cijeloj njezinoj povijesti, I na kraju, ali ne najmanje važno: psihološki teror komunističke vlasti gurnuo je naciju u krizu identiteta i nacionalnu psihozu, no, to je je problem koji ulazi u područje psihologije i psihopatologije.

Samo je jedan zločin veći od zločina komunizma, a to je zaborav na taj zločin...“

(Iz knjige: Kratka povijest komunizma, Vladimir Mrkoci, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1917. )

Hrvatska 1945: obezglavljeni narod (Komunistički aristicid nad Hrvatima)
Christophe Dolbeau,  2011

Posebno okrutan rat s kojim se suočila Nezavisna Država Hrvatska između 1941. i 1945. završen je u svibnju 1945. sramotnim masakrom u Bleiburgu. (1). Masovna ubojstva civila i vojnika, marševi smrti, koncentracijski logori (2), mučenja i pljačke, sve je stavljeno u pogon kako bi se zgazio hrvatski narod i kako bi se on trajno mogao terorizirati. Budući da su vojno pobijedili (3), komunisti nastoje uništiti hrvatski nacionalizam. U tom cilju moraju brisati ljude koji bi mogli uzeti oružje protiv njih, ali također oni moraju eliminirati „društveno opasne elemente”, t.j. građanstvo i njenu intelektualnu i „reakcionarnu“ elitu.
Za Tita i njegove ljude, obnavljanje Jugoslavije i konačno instaliranje marksizma-lenjinizma, podrazumijevalo je uništenje svih onih koji bi se jednog dana mogli usprotiviti njihovim planovima (4). Čistka dakle odgovara potrebi: u ime jednog olakog antifašističkog alibija čistka je jasno imala za namjeru da se odsječe glava protivniku. Štoviše, u većini slučajeva, ne kažnjavaju se stvarne greške ili zločini, nego se izmišljaju sve vrste navodnih zločina da bi se tako moglo maknuti onog tko smeta. Tako se optužuje svaki drugi puta Hrvate za izdaju, premda nikada nitko nije (demokratski) pitao hrvatski narod da li on želi pripadati Jugoslaviji, niti da toj državi bude vjeran. Paralelno s tim, potrebno je oštro kazniti one koji su vjerno branili svoju domovinu Hrvatska. Novi zakoni omogućuju da se prevlada uobičajena sudska sporost. Ako se na jednostavan način ne ubija u nekoj šumi, tada se izvodi pred prijeke sudove, a koji su u tolikoj mjeri ekspeditivni u mjeri koliko je optuženicima uskraćena obrana i u mjeri kada su prisiljeni da se izjasne krivima …
Ta divovska čistka, koja je proizišla iz revolucionarne, nelegalne i nelegitimne vlasti, ne samo da je bila travestija pravde, nego i prava monstruoznost. U biti, likvidira se na tisuće nevinih ljudi, samo zato što su Hrvati, ili zato što ih se smatra ideološki neprihvatljivim i politički nepoćudnim. Na taj zaslijepljeni i masivni democid (5) koji je utjelovljen u Bleiburgu i u marševima smrti, nadovezuje se još perverzniji zločin, zločin kojeg profesor Nathaniel Weyl zove aristocid, a koji se sastoji u namjernom lišavanju nacije od intelektualnog, duhovnog, tehničkog i kulturnog potencijala [“Koristim ovaj termin (aristocid)”, piše taj američki znanstvenik”, da bih podsjetio na istrebljenje onih koje Thomas Jefferson zove “prirodna aristokracija ljudi“ — aristokracija koja se temelji na ‘vrlini i talentu’ i koja predstavlja ‘najdragocjenije dobro prirode za školovanje, odgoj i vlast u nekom društvu ‘. Jefferson je smatrao da je očuvanje te elite od najveće važnosti “] – (6). U tom smislu nova vlast imala je četiri glavne mete; vojne vođe, političke vođe, kler i intelektualce.
EKSKLUZIVNO: Izvješće tajne službe britanske VIII. armije iz svibnja 1945. – Hrvate smo partizanima izručivali prijevarom! (VIDEO)
Delenda est Croatia
Na vojnom planu i suprotno svim tradicijama civilizirane Europe, jugoslavenski komunisti počinju fizičkom eliminacijom zatvorenika, osobito kada je riječ o časnicima. Za većinu višeg osoblja Hrvatskih Oružanih Snaga, ne dolaze u obzir logori namijenjeni za zarobljenike njihovog ranga, kao što je to običaj svugdje na svijetu (i kao što je to činio i Treći Reich). Za njih su to jezive tamnice, nasilje i zlostavljanja, skraćeni postupci, a pri kraju, vješala ili stup za streljanje. Ne postoje olakotne okolnosti, niti otkupljenje, a niti je predviđena bilo kakva rehabilitacija. Gotovo 36 generala (7) je “službeno” likvidirano, dočim dvadesetak njih nestaje u nejasnim okolnostima. Pukovnici, komandanti, kapetani, poručnici, čak i pitomci – drugim riječima, ljudi na višoj kulturnoj razini od prosjeka – postaju predmetom izuzetno teškog tretmana, a koji je često i poguban. Na taj način, nekoliko generacija jakih i obrazovani ljudi jednostavno se briše sa zemlje. Njihov dinamizam, hrabrost i sposobnost uvelike će nedostajati.
Prema nekomunističkim političarima metode likvidacija također su radikalne. Bivši ministri i državni tajnici Nezavisne Države Hrvatska, barem one koje Anglosaksonci žele izručiti (😎, vrlo brzo su osuđeni na smrt i pogubljeni (9). Jugoslavenski “sudovi” ne postavljaju stupanj odgovornosti i primjenjuju samo jednu kaznu. U tom masakru nestaju brojni iskusni i kultivirani ljudi, neki sa briljantom reputacijom (kao što su mladi dr. Julije Makanec, dr. Mehmed Alajbegović i dr. Vladimir Košak), a od kojih mnogi — a to se treba naglasiti — nemaju ništa sebi za predbaciti. Njihova čast se gazi, tako da nacija više neće nikada moći koristiti njihovo znanje. (Napomenimo, za usporedbu, da je u Francuskoj, većina ministara maršala Philippea Pétaina vrlo brzo amnestirana i oslobođena kazne). Iste osude pogađaju visoku državnu službu: 80% gradonačelnika, župana i direktora glavnih državnih službi je ubijeno, tako da je zemlja lišena, ex abrupto svih vještina i profesionalne predanosti.
Ti ljudi bit će u kratkom roku zamijenjeni partizanskim neznalicama gdje će se na dugi rok udomiti neznanje. Premda se s njima manje divljački postupa (još su mnogi od njih iza rešetaka, poput Augusta Košutića i Ivana Bernardića), na vođe Seljačke stranke gleda se kao na opasne suparnike, koji su isključeni sa političke scene. Politički format stranke, koja je najvažniji u zemlji, je ukinut, baš kao i deseci zadruga, socijalnih, kulturnih, sindikalnih i profesionalno udruga, koje ovise o njoj. Odsječeni od svojih putokaza, tradicionalni seljački svijet je sada zreo za nacionalizaciju svoje zemlje i za razorne “zadruge” koje im nameće svemoguća titoistička birokracija.
Smrt “praznovjerju“
U svojstvu dobrih marksista, uvjereni da je religija praznovjerje i “opijum za narod”, novi jugoslavenski rukovodioci pokazuju prema Crkvi gotovo morbidni bijes. Dvojica čelnika Hrvatske pravoslavne crkve, mitropolit Germogen i eparh Spiridon Mifka osuđeni su na smrt. Prvi, u dobi od 84 godina — možda zato što je nekoć bio glavni svećenik vojske „bijele Rusije“ na Donu. Sa protestantske strane, biskup Filip Popp također je ubijen. Budući da je bio blizak podunavskim Nijemcima bio je smetnja. Glede muslimana, čistka nije ništa manje slabija. Zagrebački muftija, Ismet Muftić, javno je obješen ispred džamije (10) u gradu, dok u selima Bosne i Hercegovine, brojni imami i hafizi prolaze kroz istu tragičnu sudbinu. No veliki neprijatelj komunista, bez dvojbe je Katolička crkva na koju se režim izuzetno okomio (11). Tijekom rata, katolički kler je već bio predmetom mržnje, koliko od pravoslavnih četnika toliko i od strane ateističkih partizana. Deseci svećenika su ubijeni, često pod užasnim uvjetima kao na primjer vlč. Juraj Gospodnetić i vlč. Pavao Gvozdanić – oboje njih nabijeni na kolac i pečeni na vatri, ili pak vlč. Josip Brajnović i vlč. Jakov Barišić kojima je koža oderana (12). Nakon „Oslobođenja,“ borba uništenja se nastavlja. Budući da su označeni kao “neprijatelji naroda” i „ agenti inozemnih reakcionara“, stotine redovnika biva zatvarano i likvidirano (13). Crkvena imovina je konfiscirana, a vjerski tisak zabranjen. Učenici recitiraju „Nema Boga“, dočim sa svoje strane akademik Marko Konstrenčić ponosno izjavljuje da je “Bog je mrtav” (14). Unutar te antiklerikalne oluje, visoka crkvena hijerarhija ne može izbjeći progone; dva biskupa Mons. Josip M. Carević i Mons. Janko Šimrak umiru od ruku svojih progonitelja. Dvojica drugih Mons. Ivan Šarić i Mons. Josip Garić bježe u inozemstvo. Zagrebački nadbiskup Mons. Stepinac osuđen je na 16 godina prisilnog rada, a mostarski biskup Mons. Petar Čule na 11 godina zatvora. Ostali prelati (Mons. Frane Franić, Lajčo Budanović, Josip Srebrnić, Ćiril Banić, Josip Pavlišić, Dragutin Čelik, Josip Lach), izloženi su stalnim službenim šikanacijama (15). Komunistički režim, bilo odredbama, bilo svojim autoritetom sakriva nijekanje pravde i zločina, želeći time ukinuti religiju i uništiti duhovnu baštinu hrvatskog naroda. Taj totalitarni pristup već je odbojan sam po sebi. On nije samo agresija na savjest, nego i sudjelovanje u aristocidu kojeg smo prije spomenuli, budući da on lišava, a ponekad i trajno, zemlju od mnogih talenata i mnogo inteligencije. Među svećenicima koji su žrtvovani na oltaru militantnog ateizma mnogo ima ljudi čiji je doprinos važan i nezamjenjiv za nacionalnu kulturu (16).
Kulturni teror
Četvrta grupa ljudi postala je prava „briga“ likvidatora, a to su intelektualci. Da bi se dobila neka ideja što komunistički tvrdolinijaši misle o toj kategoriji građana, dovoljno se prisjetiti što je o njima govorio Lenjin. Na pitanje Maksima Gorkog, koji ga je tražio 1919. , da se pokaže milostivijem prema nekolicini znanstvenika, Vladimir Uljanov je oštro odgovorio: “ti kukavni intelektualci, lakeji kapitalizma (…) sebe smatraju da su mozak naroda “, ali “u stvarnosti to nije mozak, već sranje” (17). Na takvim pretpostavkama, jasno je da Hrvati, koji nisu napravili pravi izbor mogu očekivati najgore. Od 18. svibnja 1944, pjesnik Vladimir Nazor (odnedavno marksista) – (18) najavio je da svi oni koji su surađivali s neprijateljem i činili propagandu putem riječi, geste ili pisma, pogotovu u umjetnosti i književnosti, moraju biti označeni kao neprijatelji naroda i kažnjeni smrću, a u nekim iznimnim slučajevima i robijom (19). Ta izjava barem ima za zaslugu da je jasna, što francuski konzul u Zagrebu, André Gaillard, uskoro naziva stanjem “crvenog terora” (20) …
Ciljevi „čistka“ AVNOJA-a vrlo se brzo provode i njihovi učinci su zastrašujući. Na Bleiburgu, kao i u svim dijelovima Hrvatske, lov na nepodobne intelektualaca je otvoren. U tom metežu nestaju pisci Mile Budak, Ivan Softa, Jerko Skračić, Mustafa Busuladžić, Vladimir Jurčić, Gabrijel Cvitan, Marijan Matijašević, Albert Haller i Zdenka Smrekar, kao i pjesnici Branko Klarić, Vinko Kos, Stanko Vitković i Ismet Žunić. Oni koji su izbjegli smrt dobivaju dugogodišnje zatvorske kazne, poput Zvonimira Remeta (doživotna kazna), Petra Grgeca (7 godina), Edhema Mulabdića, Alije Nametka (15 godina) ili Envera Čolakovića. Zahvaljujući relativnoj blagosti, neki bolje prolaze, kao pjesnici Tin Ujević, Abdurezak Bjelevac, ili pak povjesničar Rudolf Horvat, kojima je zabranjeno objavljivati. Novinari pak, budući da su smatraju posebno štetnim, doživljavaju pravi masakr. Ubijeni su: Josip Belošević, Franjo Bubanić, Boris Berković, Josip Baljkas, Mijo Bzik, Stjepan Frauenheim, Mijo Hans, Antun Jedvaj, Vjekoslav Kirin, Milivoj Magdić, Ivan Maronić, Tias Mortigjija, Vilim Peroš, Đuro Teufel, Danijel Uvanović i Vladimir Židovec. Njihove kolege, kao Stanislav Polonijo, nestaju u Bleiburgu ili su osuđeni. Na duge zatvorske kazne osuđeni su Mladen Bošnjak, Krešimir Devčić, Milivoj Kern-Mačković, Antun Šenda, Savić Marković Štedimlija, vlč. Čedomil Čekada i Theodor Uzorinac (21).
Represija pogađa u velikoj mjeri. Daleko da su novinar i pisci jedini koji prolaze kroz sito i rešeto Anketne komisije za utvrđivanje zločina kulturnom suradnjom s neprijateljem. “Veliki strah”, po riječima Bogdana Radice (22), vlada u Hrvatskoj, u kojoj je tisuće građana prisiljeno odgovarati na inkvizicijske upitnike (famozni Upitni arak). Umjetnici, znanstvenici, suci, liječnici, osoblje bolnica, članovi znanstvenih i športskih institucija, svi su na meti, a za one koji ne udovoljavaju novim pravilima, kazna je trenutačna. Među brojem onih koji su teško “kažnjeni,“ navedimo arhitekta Lovru Celio Cegu, diplomata Zvonka Cihlara, bankara Emila Dintera, pomorskog inženjera Đuru Stipetića ili liječnike Šimu Cvitanovića i Ljudevita Juraka (23) – od kojih su svi ubijeni.
Za glazbenike kazne su lakše: skladatelj ( franjevac) Kamilo Kob dobiva 6 godina zatvora, a njegov kolega Zlatko Grgošević šest mjeseci prisilnog rada, dočim slavni maestro Lovro Matačić provodi 10 mjeseci iza žice, dočim je njegov kolega Rado degl’Ivellio otjeran iz Narodnog kazališta. Slikar (i svećenik), Marko Ćosić osuđen je na 10 godina zatvora, a kipar Rudolf Švagel-Lesica na 5 godina. Sretniji su slikari Oto Antonini, Ljubo Babić i Rudolf Marčić, kojima je jednostavno zabranjeno izlagati. Čistka koju je započela politička policija veoma je sustavna, tako da različiti ljudi, koji često nimalo ispolitizirani, dolaze u zatvor, kao na primjer pjevač Viki Glovacki, fotograf Ljudevit Kowalsky, geograf Oto Oppitz, financijer Branko Pliverić ili orijentalist Hazim Šabanović.
>>Ekskluzivni interview – Michael Palaich, autor filma “Bleiburška tragedija”: Velika Britanija je suučesnik u komunističkim zločinima nad hrvatskim narodom (Video)
Ta čistka jedne neviđene brutalnosti uzrokuje duboku traumu u hrvatskom društvu, tim više jer nju prati masivno i trajno iseljavanje onih koji su se uspjeli provući kroz mrežu. Spomenimo kako komunisti, da bi dovršili posao akulturacije, nastavljaju u isto vrijeme sa čišćenjem knjižnica, bilo javnih bilo privatnih, kako bi se izbacili sve “loše” reference. Tako se napadaju djela “ustaša” (uključujući i izdanja Racinea, Hugoa ili Dostojevskog čiji je jedina „mana“ što se služe službenom ortografijom NDH-a ) kao i „neprijateljske knjige”, t.j. sve one koji su pisane na talijanskom ili na njemačkom jeziku. Bacaju se tekstovi Nietzschea, Kanta i Dantea, kao i prijevodi Eshila, Homera, Sofokla, Euripida i Tacita (24). Šef agitpropa, Milovan Đilas (budući miljenik liberala sa Saint-Germain-dčs-Prčs) (intelektualni kvart u Parizu gdje se skupljanu ljevičari, o.a. ) predlaže u siječnju 1947. da se bace knjige Roalda Amundsena kao i djela Bernarda Shawa i Gustavea Flauberta (25). Za one koji se žele kultivirati ostaju u svakom slučaju djela Marxa, Lenjina i Dietzgena ili novih misaonih šefova poput Đilasa, Kardelja i “Čiče“ Janka (Moše Pijadea) …
Nakon ovog kratke i zastrašujuće panorame, čini se možde, i to bez pretjerivanja, de se komunističke čistke u Hrvatskoj mogu nazvati kao aristocid. Okrutni i lud “lov na vještice”, nikada nije imalo za cilj kazniti neke “fašističke zločince” (nije ih ni bilo), nego smaknuti navodnu neprijateljsku inteligenciju i tako lišiti Hrvatsku njenih mogućnosti, no isto tako isprazniti kuću i dati mjesta za novi režim. Nažalost ta je operacija savršeno ispunila svoj cilj, tako da će Hrvatskoj trebati više od 25 godina da si izgradi novu elitu vrijednog tog imena, a nakon toga još 20 godina da konačno izađe iz jugokomunističke noćne more.
Christophe Dolbeau (Preveo: Dr. Tomislav Sunić) Hrvatski list, 12.svibnja, 2011
C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga o Hrvatskoj i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d’Espagne (2010).
Bilješke:
(1) Vidi C. Dolbeau, « Bleiburg, démocide yougoslave », in Tabou, vol. 17, Akribeia, Saint-
Genis-Laval, 2010, 7-26.
(2) Glede logora, britanski svjedok Frank Waddams (koji je boravio u Jugoslavija na kraju rata) rekao da je “glad, prenatrpanost, brutalnost i smrtnosti puno gora od Dachaua ili Buchenwalda„. Vidi N. Beloff, Tito’s flawed legacy, London, Victor Gollancz, 1985, str 134.
(3) Zahvaljujući masovnoj savezničkoj pomoći, kao što pokazuje primjer operacije “Audrey” – vidi Louis Huot, Guns for Tito, New York, L. B. Fischer, 1945 i Kirk Ford Jr, OSS and the Yugoslav Resistance, 1943-1945, College Station, TAMU Press, 2000.
(4) “Nakon osnivanja države, sljedeći cilj je bio natjerati narod da prihvati sto posto
Komunističku partiju i njen ideološki monopol, što je i ostvareno; prvo putem
progona i putem kompromitiranja protivnika na različite načine, a nakon toga iskorjenjivanjem svakog nepoćudnog razmišljanja, tj. mišljenja koje čak i minimalno odskače iz perspektive Centralnog Komiteta Komunističke Partije “, Vidi D. Vukelić, « Censorship in Yugoslavia between 1945 and 1952 – Halfway between Stalin and West », Forum de Faenza, IECOB, 27-29. rujan 2010, str. 6.
(5) Vid R. J. Rummel, Death by Government, glava 2 (Definition of Democide), New
Brunswick, Transaction Publishers, 1994.
(6) Vidi N. Weyl, « Envy and Aristocide », u The Eugenics Bulletin, zima 1984. Vidi također T. Sunić, « Sociobiologija Bleiburga », Hrvatski List, 3 ožujka, 2009. (Isto u The Occidental Observer, 15 ožujka, 2009, pod naslovom « Dysgenics of a Communist Killing Field: the Croatian Bleiburg » http://www.theoccidentalobserver.net/2009/03/sunic-bleiburg/. Također T. Sunić u Deutsche Stimme, „Bleiburg und die Folgen“, 28.05.2009., http://www.deutsche-stimme.de/ds/?p=1553).
(7) Junuz Ajanović, Edgar Angeli, Oton Ćuš, Franjo Dolački, Stjepan Dollezil, Julije Fritz,
Mirko Gregorić, Đuro Grujić (Gruić), August Gustović, Muharem Hromić, Vladimir Kren,
Slavko Kvaternik, Vladimir Laxa, Rudolf Lukanc, Bogdan Majetić, Ivan Markulj, Vladimir
Metikoš, Josip Metzger, Stjepan Mifek, Ante Moškov, Antun Nardelli, Miroslav Navratil, Franjo Nikolić, Ivan Perčević, Makso Petanjek, Viktor Prebeg, Antun Prohaska, Adolf Sabljak, Tomislav Sertić, Vjekoslav Servatzy, Slavko Skolibar, Nikola Steinfl, Josip Šolc, Slavko Štancer, Ivan Tomašević, Mirko Vučković.
(😎 Vidi Jere Jareb, « Sudbina posljednje hrvatske državne vlade i hrvatskih ministara iz drugog svjetskog rata », u Hrvatska Revija, br 2 (110), lipanj 1978, str. 218-224.
9) Takav je slučaj sa Mehmed Alajbegovićem, Mile Budakom, Pavlom Cankijem, Vladimirom Košakom, Osmanom Kulenovićem, Živanom Kuveždićem, Slavkom Kvaternikom, Julijom Makancem, Nikolom Mandićem, Miroslavom Navratilom, Mirkom Pukom et Nikolom Steinflom.
(10) Zgrada će biti zatvorena, a minareti porušeni 1948.g.
(11) Glede spora Katoličke crkve i komunističke države Jugoslavije, vidi članak B. Jandrića [« Croatian totalitarian communist government’s press in the preparation of the staged trial against the archbishop of Zagreb Alojzije Stepinac (1946) », u Review of Croatian History, vol. I, br. 1 (prosinac 2005)] et knjigu M. Akmadže (Katolička crkva u Hrvatskoj i komunistički režim 1945.-1966., Rijeka, Otokar Keršovani, 2004).
(12) Vidi Ante Čuvalo, « Croatian Catholic Priests, Theology Students and Religious Brothers killed by Communists and Serbian Chetniks in the Former Yugoslavia during and after World War II » na http://www.cuvalo.net/?p=46
(13) U pastoralnom pismu kojeg potpisuju hrvatski biskupi, 20. rujna 1945., spominje se 243 ubijenih svečenika, 169 zatočenih i 89 nestalih. U rujnu 1952, još jedan biskupski dokument govori o 371 poginulih svećenika, 96 nestalih, 200 u zatvoru i 500 izbjeglih. Vidi. Th. Dragoun, Le dossier du cardinal Stepinac, Paris, NEL, 1958. Vidi također I. Omrčanin, Martyrologe croate. Prętres et religieux assassinés en haine de la foi de 1940 ŕ 1951, Paris, NEL, 1962.
(14) Th Dragoun, op. cit. str 239.
(15) Isto, str 67, 213, 219, 248-254.
(16) Za spomenuti je filozofa Bonaventura Radonića, povjesničar Kerubina Šegvića,
skladatelj Petru Pericu, sociologa Dominika Barača, bizantologa Ivu Guberinu, uglednog
pisca i poliglotu Frana Biničkog i biologa Marijana Blažića – svi ubijeni,
(17) Vidi Le livre noir du communisme, od S. Courtois, Paris, R. Laffont, 1998, str. 864.
(18) Prije rata, Vladimir Nazor (1876-1949) podržavao je srpskog rojalistu Bogoljuba Jevtića, a zatim Hrvatsku seljačku stranku V. Mačeka, a u prosincu 1941. Ante Pavelić ga imenuje članom HAZU-a.
(19 ) Vidi. D. Vukelić, op. cit, str 1.
( 20) Vidi G. Troude, Yougoslavie, un pari impossible ? : la question nationale de 1944 ŕ 1960, Paris, L’Harmattan, 1998, str. 69.
(21) Od 332 nosioca novinarskih iskaznica samo 27 će biti dopušteno da rade u svojoj struci. Za sveobuhvatnu studiju represije protiv novinarske zajednice, vidi J. Grbelja, Uništeni naraštaj: tragične sudbine novinara NDH, Zagreb, Regoč, 2000, kao i članak D. Vukelića, naveden u noti 4.
(22) Vidi Bogdan Radica, « Veliki strah : Zagreb 1945 », u Hrvatska Revija, vol. 4 (20), 1955.
(23) Kao renomirani međunarodni stručnjak, u srpnju 1943., bio je član Odbor za istraživanje komunističkog masakra u Vinici, Ukrajina.
(24) Vidi D. Vukelić, op. cit., str. 21, 23/24.
(25 ) U popisu autora koji su također zabranjeni nalazi se Maurice Dekobra, Gaston Leroux (za knjigu Chéri Bibi) i Henri Massis (istina je da je taj zagovarao stvaranje “stranke inteligencije ” – ideja koja nije bio jako popularna u Jugoslaviji 1945.).

Philip J. Cohen – Drugi svjetski rat i suvremeni četnici

...U četvrtom dijelu autor pojašnjava kako je brojka partizana u užoj Srbiji u posljednjim mjesecima 1944. godine porasla sa 22.000 na 204.000. Rješenje te „misterije“ leži u pozivu kralja Petra II. koji je pozvao svoje pristaše neka se pridruže antifašističkoj borbi. Još je izvjesnije da tom ogromnom porastu pogoduje amnestija koju je Tito obećao za četničku promjenu strana. Vjerojatno publici ovog portala ne moram posebno pojašnjavati da je koncem 1944. stanje na bojištima bilo već poprilično jasno... Osvrt Miljenka Hajdarovića

povijest.net/Preobrazba_cetnika_u_partizane 

 

J. Jović: Bleiburg - simbol najveće hrvatske tragedije

"...Za Vinka Nikolića je to najveća tragedija naroda u cijeloj njegovoj povijesti, tragedija koja je potresla milijun ljudi, razorila na tisuće obitelji, uništila jednu mladu državu, osudila nekoliko generacija na doživotno progonstvo,  na nestanak u tuđim zemljama bez traga..." (Iz knjige Sudbonosci, Josipa Jovića, Verbum, Split 2000).

Josip Jovic Bleiburg

D. Dijanović: Bleiburg i marševi smrti - Titov potpis

"...O tome da su zločini na Bleiburgu predstavljali zločine s Titovim potpisom nitko ozbiljan  danas ne dvoji. Ta krivnja proizlazi iz tadašnje Titove pozicije u komunističkome i partizanskom pokretu, ali i iz izjava samih partizana i komunista. Pravnik Dominik Vuletić ovako detektira Titovu odgovornost: „Govoreći o odgovornosti samog Josipa Broza treba spomenuti da je on u vrijeme bleiburških događaja te marševa smrti koji su uslijedili bio predsjednik Vlade (DFJ), ministar obrane u toj Vladi, generalni sekretar partije (KPJ) te vrhovni zapovjednik svih jugoslavenskih oružanih snaga (prvo NOVJ, a poslije Jugoslavenske armije), dakle de facto i de iure imao je kontrolu nad svim snagama te je bio najodgovornija osoba u zemlji. Jugoslavenske snage koje su sudjelovale u bleiburškim događajima postupale su po Titovim naređenjima i bile su pod njegovom kontrolom. One su bile dio ukupne jugoslavenske sile koja je sudjelovala u završnim ratnim operacijama, vojnoj akciji kojom je rukovodio Josip Broz. O postojanju te kontrole svjedoči i stalna komunikacija između Josipa Broza i zapovjednika III. jugoslavenske armije Koste Nađa“. (D. Vuletić, „Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina“).

U izjavi za jedan beogradski tjednik, Nađ je 13. siječnja 1985. izjavio da je 150.000 protivnika vlasti palo u njegove ruke i da su ih „prirodno, na kraju likvidirali“. Nađ dalje kaže da je o ovom „uspehu“ odmah javio Titu i da je to bio „zadnji ratni izveštaj u Drugom svetskom ratu“.  Spomenutoga generala Kostu Nađa Tito je u telefonskome razgovoru „trinaestoga maja“ - napominjući mu da se neprijatelj ne smije izvući – prozvao za to „lično odgovornim“. On o likvidacijama piše: „Trebalo je žuriti. Zločinci ni po koju cenu ne sme da pobegnu nekažnjeni! Koliko sam puta, tih dana, ponavljao tu rečenicu? Svejedno, morali smo je ponavljati“. Nađ dalje dodaje: „Pre završetka rata i u vreme konačnih razračunavanja sa snagama fašizma, saveznici ni jednog trenutka nisu dovodili u pitanje naše pravo na kažnjavanje ratnog zločina Bleiburgnaših kvislinga. One za koje smo znali da su još u Austriji, u maju smo i dobili“. (K. Nađ, „Pobeda“). U izjavi za jedan beogradski tjednik, Nađ je 13. siječnja 1985. izjavio da je 150.000 protivnika vlasti palo u njegove ruke i da su ih „prirodno, na kraju likvidirali“. Nađ dalje kaže da je o ovom „uspehu“ odmah javio Titu i da je to bio „zadnji ratni izveštaj u Drugom svetskom ratu“. (Branimir Lukšić, „Bleiburška tragedija u povijesnim dokumentima, Hrvatski list, 2010.).

Prema istraživanju beogradskoga autora Pere Simića, Tito je načelniku Trećeg, kontraobavještajnog odjeljenja OZNA-e, potpukovniku Jefti Šašiću, dao vrlo preciznu usmenu naredbu, koju je ovaj bio dužan prenijeti komandantima jugoslavenskih armija. Ona je glasila: „Pobiti!“. (P. SIMIĆ, „Tito Fenomen stoljeća“,  D. Dijanović, Hrvatski tjednik )

D. Dijanović: Bleiburg i marševi smrti

D. Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih „antifašista“

Želite li se malo bolje obavijestiti o vremenu najvećeg stradanja hrvatskog naroda u cijeloj njegovoj povijesti, vremenu Drugog svjetskog rata i poraća, i to iz pera briljantnog mladog povjesničara i publicista Davora Dijanovića, iskoristite poveznice na njegove tekstove na kraju članka. U nastavku navodimo samo nekoliko izvadaka iz cjeline djela koji će vas sigurno potaknuti na dalje čitanje. Riječ je o najozbiljnijem znanstvenom prikazu povjesnih okolnosti i zbivanja koja po svojoj dramatičnosti i okrutnosti nadilaze i najbujniju maštu kao i najkrvavije  antičke tragedije. Ako je povijest učiteljica života ne smijemo je ostavljati po strani. Bez obzira što će to oni koji kontroliraju naše danas i koji bi isto željeli nastaviti i sutra, nazvati nazadnjaštvom i drugim najpogrdnijim imenicama i atribucijama. Ne smijemo se obazirati na njih kako lekcije i sami ne bismo morali ponavljati, ili što je još gore da to ne čeka našu djecu.

tockanai.net.dijanovic-dogme-i-mitovi

D. Dijanović: Dogme i mitovi „antifašista“

N.Raspudić: Temelji "antifašističke" pedagogije

 „... ispunjava jezom vijest da je ovog ljeta u centru Zagreba, na Savskoj 77, u dvorištu Učiteljskog fakulteta, nekadašnje Pedagoške akademije, počelo iskapanje masovne grobnice u koju su ubačeni i zatrpani bez suda streljani pripadnici njemačke vojske i vojske NDH, koje su partizani smaknuli nakon zauzimanja Zagreba 1945. U prvoj fazi ekshumirani su ostaci 25 osoba iz dvaju masovnih i jedne pojedinačne grobnice. Pretpostavlja ih je da ih je ukupno više od 300. O svemu tome su mediji izvijestili vrlo šturo, jer valjda nije osobito važna vijest kako u središtu Zagreba imamo masovnu grobnicu koja je možda i veća od Ovčare... „

Tezu, koju sam javno isticao, kako Zagreb nije oslobođen 1945., kada je samo došlo do promjene totalitarizma, već tek 1990. kada su održani prvi slobodni izbori, ili eventualno 1991. kada je posljednja čizma JNA, sljednice partizanske vojske otišla iz grada, čini mi se kako sada treba korigirati. Zagreb se od totalitarizama još oslobađa...“ (N. Raspudić, V. list/Kamenjar.com)

Raspudic Temelji antifašisticke pedagogije

J. Jurčević: Sustavno prikrivanje komunističkih zločina od strane neokomumista

 „... svi izvorni komunistički teoretski i programski dokumenti svjedoče da komunizam u svjetonazorskome i ideološkome pogledu predstavlja najradikalniji i najzločinačkiji od svih totalitarizama koji su prakticirani u 20. stoljeću. Naime, osim komunizma, nijedna druga totalitarna ideologija i svjetonazor nije samu sebe predstavljala toliko radikalnim diskontinuitetom (svakovrsnim prekidom) s dotadašnjom poviješću. Svaki od totalitarizama, osim komunizma, pokušao je sam sebe – barem ideološki i taktički – predstavljati kao određeni nastavak dotadašnje povijesti ili čak kao zaštitnika nekih povijesnih postignuća. U toj teoretski iznimno razrađenoj zločinačkoj samosvijesti komunizma kao potpunoga diskontinuiteta s nekomunističkim povijesnim nasljeđem počiva zastrašujuća dubina i širina nemilosrdnosti zločina koje je iza sebe ostavila komunistička praksa, kako u Hrvatskoj tako i u nizu europskih i izvaneuropskih zemalja...“ (J. Jurčević, Hrvatski tjednik)

J. Jurčević: Sustavno prikrivanje komunističkih zločina

 

 

Republika Hrvatska (25. lipnja 1991. - suverena, samostalna)

Neki ključni datumi:

14. svibnja 1990. po nalogu iz JNA tadašnja vlast (I. Račan) bez ikakva otpora predaje oružje Teritorijalne obrane Hrvatske

1990. prvi višestranački izbori (prvi krug 22. i 23. travnja, drugi 6. i 7. svibnja)

30. svibnja 1990. godine utemeljen prvi demokratski izabrani Hrvatski sabor (Dan državnosti)

17. kolovoza 1990. pobuna Srba, balvan revolucija  - početak rata

19. svibnja 1991. referendum za hrvatsku suverenost

25. lipnja 1991. Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske (Dan državnosti)

8. listopada  1991. nakon tromjesečnog moratorija stupa na snagu odluka Hrvatskog sabora od 25. lipnja,

15. siječnja 1992. priznanje Republike Hrvatske

5. kolovoza 1995. pobjedonosna vojno - redarstvena oslobodilačka akcija "Oluja"

15. siječnja 1998. mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja

 

Potkraj 1980-ih srpski nacionalni pokret pod vodstvom Slobodana Miloševića nastojao je preurediti Jugoslaviju u formalnu federalnu, ali centralistički uređenu državu (pokrenuo je tzv. antibirokratsku revoluciju, kojom su rušena republička i pokrajinska vodstva).

U takvim se okolnostima Savez komunista Hrvatske (SKH) odlučio za demokratizaciju sustava, što je potaknulo slobodu tiska i nastajanje neovisnih političkih inicijativa, a 1989. i prvih oporbenih političkih stranaka (Hrvatska socijalno-liberalni savez - HSLS, Hrvatska demokratska zajednica - HDZ). 

Potkraj 1989. u vodstvu SKH prevladala je reformistička struja, što je dovelo do odluke o višestranačkim izborima i do potpunog osamostaljenja SKH na 14. izvanrednom kongresu Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) u siječnju 1990. 

Na prvim višestranačkim izborima u proljeće 1990. (prvi krug 22. i 23. travnja, drugi 6. i 7. svibnja) pobijedio je HDZ pod vodstvom Franje Tuđmana (42% glasova i 60% zastupničkih mandata). Tuđman je predvodio masovni nacionalni pokret usmjeren na hrvatsko državno osamostaljenje i napuštanje komunističkog poretka. 

Dana 30. svibnja 1990. godine utemeljen je prvi demokratski izabrani Hrvatski sabor. Konačno, poslije dugo vremena i raznolikih režima, koji su svojom prisilom ili duhovnom obmanom tjerali hrvatski narod na sam rub opstanka, Hrvati su stekli pravo da budu svoji na svome, da djeluju na crti vlastitih interesa, a ne unutar nametnutog zajedništva, nazivalo se ono Ugarskom, Austrijom, Austro-Ugarskom, kraljevskom ili socijalističkom Jugoslavijom.

Ujedno je preporučeno "da taj datum ostane u tradiciji kao svehrvatski dan proslave hrvatske državnosti" i kao "dan duhovna izmirenja svih koji su se i pod različitim zastavama i idejama borili za slobodu i suverenost hrvatskog naroda, sa zavjetom da ćemo svi zajedno složno raditi za bolje sutra i sreću svoje hrvatske domovine".

Drama bivše Jugoslavije dosegla je vrhunac u proljeće 1991. Hrvatska i Slovenija još su godinu dana prije toga izglasale svoju suverenost i održale prve slobodne parlamentarne izbore. Međutim u to doba riječi suverenost i nezavisnost nisu se poistovjećivale.

Zagreb i Ljubljana tražili su miran način za razdruživanje od Jugoslavije, pa je zato politički prostor za eventualnu konfederaciju suverenih republika ostao otvoren. Bila su to pravila igre koja su nametale i svjetske sile. Međutim, Srbiju i Crnu Goru zanimala je jedino hegemonija pod maskom nove moderne federativne Jugoslavije, pa su pregovori blokirani. U isto vrijeme u dijelu Hrvatske traje pobuna Srba u Hrvatskoj, a ostaci savezne vlasti bivše Jugoslavije potpuno su paralizirani. 

U takvim okolnostima Hrvatska je 19. svibnja 1991. izašla na referendum, na koji se odazvalo 83,5 posto biračkog tijela. Od toga broja čak 93,2 posto zaokružilo je listić DA za hrvatsku suverenost.

Uslijedio je jedan od najznačajnijih hrvatskih povijesnih događaja. Dana 25. lipnja 1991. sastao se Hrvatski sabor i donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. U okruženju velikosrpskih prijetnji i inertnosti svjetske diplomacije, Hrvatski sabor je proglasio Republiku Hrvatsku, do tad u sastavu socijalističke Jugoslavije, suverenom i samostalnom državom. Tim činom, Hrvatska je postala nezavisna država, pokrenula je postupak razdruživanja od drugih jugoslavenskih republika i zatražila međunarodno priznanje.

U svom govoru, predsjednik Republike Franjo Tuđman je istaknuo:
"Mi ne možemo više podržavati život u zajedničkoj državi, u kojoj postoji neprekidna, pritajena i javna agresija, patološka mržnja i zloća prema svemu izvornome hrvatskom. U državnoj zajednici, u kojoj smo suočeni s uzastopnim prijetnjama upotrebe sile, kako one zajedničke, tako i ilegalne u obliku buntovništva i terorizma. Proglašujući samostalnost Hrvatske, mi činimo isto ono što i svi narodi svijeta na putu postizanja svoje neovisnosti i to iz istih, prirodnih i vrhonaravnih razloga."

Izglasavanje Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti je bilo ponešto narušeno činjenicom da su se reformirani komunisti, tada pod nazivom Stranka demokratskih promjena, izjasnili protiv ustavne odluke i provedbenog ustavnog zakona. Klub zastupnika SDP-a na čelu s Ivicom Račanom tražio je da se istodobno s razdruživanjem pokrene postupak udruživanja s drugim jugoslavenskim republikama. Taj je prijedlog odbijen pa se saborska većina u kojoj je prevladavala Hrvatska demokratska zajednica odlučila za punu hrvatsku nezavisnost bez ikakvih uvjeta.[2]

Spornost datuma
Dan državnosti ne treba zamjeniti s Danom neovisnosti, koji se obilježava 8. listopada u spomen na donošenje Odluke o raskidu svih državno-pravnih veza na temelju kojih je Hrvatska zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ, a čime je završena faza okončanja postupka razdruživanja Hrvatske u nekadašnjoj jugoslavenskoj federaciji.

Ipak, postoje i drukčija gledišta po pitanju dana kada je Republika Hrvatska postala samostalna država. Prema nekim tumačenjima to nije bilo 25. lipnja 1991. jer je na tu odluku, tzv. Brijunskim sporazumom, stavljen tromjesečni moratorij, nego 8. listopada iste godine, dakle na dan koji se danas obilježava kao Dan neovisnosti. Prema tim tumačenjima tek tada je Hrvatska međunarodno-pravno postala samostalna i suverena država.

Wikipedia.org

"...Domovinski rat, rat hrvatskog naroda za obranu hrvatske države, protiv agresije, koju su od 1990. vodile udružene velikosrpske snage: srpski ekstremisti u Hrvatskoj, Jugoslavenska narodna armija postupno preobražena u srpsku vojsku, te Srbija i Crna Gora. Domovinski rat nametnut je Hrvatskoj u kolovozu 1990. srpskim oružanim akcijama uz podršku JNA protiv institucija hrvatske države i proglašavanjem tzv. Srpskih autonomnih oblasti u Hrvatskoj radi njihova izdvajanja iz Hrvatske, nastavio se od travnja 1991. postupnom vojnom intervencijom JNA, te od srpnja 1991. neposrednom invazijom iz Srbije na dijelove Hrvatske koje se željelo okupirati i anektirati....

http://www.andrija-hebrang.com/domovinski_rat

A.Hebrang: Ubijeni i nestali u Domovinskom ratu

Ovdje ćemo se osvrnuti na knjigu prof. dr. Andrije Hebranga: “Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku” u kojoj on iznosi detaljne podatke o stradanju civila za vrijeme agresije koju su na teritorij Republike Hrvatske izvele Srbija i Crna gora te analitički dokazuje da su stradanju više bili izloženi civili nego vojnici.

U knjizi dr. Hebrang poručuje kako “ne smijemo dopustiti da se povijest ponovi i da podaci o tim nevinim žrtvama ostanu skriveni”. Također ističe kako je “zločin ubijati civile, a jednako je zločin i zatajiti civilne žrtve i tako politizirati smrt onih koji su ubijeni bez suda”.  Slijedi nekoliko izabranih  citata iz knjige koji će vas sigurno potresti i potaknuti  da je potražite u knjižnicama.

...Svaki oduzeti ljudski život je najveći zločin. Bez obzira na pripadnost bilo kojoj etničkoj, vjerskoj, političkoj ili drugoj skupini, svaki čovjek je jedinka koja zaslužuje poštovanje, pravo na život kao i na korištenje svih pozitivnih tekovina moderne civilizacije.

Zataškavanje istine o ratnim zločinima, a svako ubojstvo civila jest takav zločin, pokušaj je izjednačavanja žrtve i agresora. Nema pomirenja bez istine, kao što nema ni jamstva trajnoga mira bez kažnjavanja zločinaca. Proces kažnjavanja onih koji su ubili preko sedam tisuća hrvatskih civila u srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku, jednako kao i onih koji su uništavali hrvatske bolnice, silovali tisuće žena i odveli u zarobljeništvo tisuće osoba, nije ni počeo. Brojni počinitelji još uvijek su među nama.

Hoće li oni biti milostivi i ne ponoviti zločin, onako kako smo mi milostivi prema njima? Imamo li pravo nad žrtvom prešutjeti zločin i krivca? Imamo li to pravo pred poviješću, želeći da se ona više nikada i nigdje ne ponovi?...

...Državna revizija je utvrdila da su izravne materijalne ratne štete prelazile tadašnjih 65 milijardi maraka, a da se zbrojem tih i indirektnih ratnih šteta dolazi do brojke od 300 milijardi njemačkih maraka koliko nas je ukupno koštala srpska agresija! Obzirom da je u toj agresiji ubijeno više civila nego vojnika Hebrang izvodi glavni zaključak knjige: ta statistika srpskoj agresiji daje snažan karakter genocida jer se u stručnoj literaturi rat u kojem pogine više civila negoli vojnika tretira kao rat genocidnog karaktera...

Ubijeni i nestali u Domovinskom ratu na hrvatskoj strani od 1991. – 1998. (*)

Ubijeni: branitelji: 6.891 (48,7%);  civili: 7.263 (51,3%); ukupno: 14.154

Nestali: branitelji: 362;  civili: 606;   ukupno nestali: 968

Civili: ranjeni : 9.856;  ubijeni : 7.263;   ukupno: 17.121

Civili starij od 60 g: ranjeni: 1.854;  ubijeni: 3.381;   ukupno: 5.235

Žene: ranjene: 3.560 (36%); ubijene: 3.182 (43.8%); ukupno: 6.742 (39%)

Djeca:  ranjena: 1.184 (12%); ubijena: 345 (4,8%); ukupno: 1.529 ( 8.9%

Masakrirani civili: 840 (1096)* (*samo 1 svjedok)

Pod zaštitom UMPROFOR-a: protjerani: 17.991 ubijeni: 347 silovani: 26;    mučeni: 1.617

Uništeno: 17 bolnica i preko 100 ambulanti

Ukupan broj prognanika i izbjeglica krajem 1992: 663.000; VIII/1995: 384.375 ( 2x više od broja Srba što su dobrovoljno napustili Hr)

Kroz srpske koncentracijske logore prošlo 30.000 ljudi, ubijeno u logorima preko 1000.

Zločin silovanja: oko 3000 žena od strane pripadnika  JNA i srpsko-crnogorskih paravojnih formacija (prema podacima udruge Žena u Domovinskom ratu)

Stradanja  srpskih civila: nema vjerodostojne evidencije, ali se prema dostupnim neprovjerenim  izvorima procjene kreću oko broja 6000  (*)

Prikazani podaci pružaju dokaz da je u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku ubijeno više civila (7.263 ili 51,3% nego vojnika ( 6.891 ili 48,7%. Slične podatke rijetko nalazimo u ratovima prve polovine 20. Stoljeća. U pravilu su to ratovi u kojima je genocid glavna strateška metoda osvajanja terena.

Žestina srpsko-crnogorske agresije koja se obrušila prvenstveno na civilne ciljeve, jasno se ogleda u broju civila starije dobne skupine, iznad 60 godina (3.381 ili 46,6%), što je jasna potvrd genocidnosti agresora. Takav udio starijih osoba među ubijenima nismo uspjeli naći među podacima o drugim ratovima. Podatak o ovako visokom udjelu starijih osoba jasno govori o strategiji, moralu i namjerama agresora, i prije je karakteristika terorizma nego ratova. Podatak jasno govori o strategiji agresora kojom se dolazi do osvajačkog cilja djelovanjem na one koji ne mogu pružiti otpor, ali čija smrt izaziva duboki šok i nevjericu. Na taj način demoralizira se obrana, izaziva strah stanovništva koje bijegom nameće obrani nove velike obaveze zbrinjavanja prognanika.

Gotovo polovica ubijenih civila bila je ženskog spola, a stradale su najvećim dijelom u svojim domovima. To je još jedan dokaz u prilog tezi da je strategija agresora bila ubijanje civila s ciljem etničkog čišćenja terena. Masovnim ubijanjem žena kao nositeljica obitelji nastojalo se psihološki uništiti hrvatsku obranu i protjerati sve Hrvate sa zamišljene linije osvajanja na pravcu Virovitica – Karlovac – Karlobag. Unutar tog pravca se nalazi većina mjesta pogibije žena, ali i civila ukupno...

Po našim podacima agresor je direktno uzrokovao smrt 345 djece ili 4,8% ubijenih civila. Nakon završetka vojnih djelovanja djeca su stradavala od mina i pronađenog oružja, pa su evidencije koje uključuju i ta stradavanja još strašnije jer sadrže preko 400 imena djece. Najčešći uzrok ranjavanja bile su eksplozije ili prostrijeli za vrijeme artiljerijskog i zračnog napada. Kasnija istraživanja su utvrdila da je među djecom ostalo 90 potpunih invalida, dok je 108 djece ostalo trajnim invalidima. Tipične rane u djece bile su razderotine velike površine, duboke rane i ozbiljne višestruke ozljede.

Osim ovih stradanja djece, postoje i brojni podaci o drugim vrstama stradavanja i patnji. Najbrojnije žrtve rata su prognana djeca. Od 325.806 prognanih Hrvata sredinom 1992. godine gotovo polovica su bila djeca. (...) Bez jednog roditelja ostalo je 4.285 djece, a bez oba 54 djece. Među zatočenicima srpskih logora, prema podacima Glavnog stožera saniteta, bilo je 219 djece, a kao nestalo vodi se još petnaestoro djece.

Visok postotak stradale djece (4,8% svih ubijenih civila i 12% svih ranjenih civila) također služi kao pokazatelj strategije agresora. Za taj masovni zločin protiv djece još nitko nije odgovarao niti je osuđen....

U ratu je potpuno ili djelomično uništeno sedamnaest hrvatskih bolnica i preko stotinu ambulanti djelovanje zrakoplovstva, minobacača, topništva i višecijevnih raketnih bacača i to bez ikakve reakcije međunarodne zajednice.  Cilj je agresora bio onemogućavanje liječenja ranjenika, a mi smo na to odgovorili otvaranjem brojnih ratnih bolnica na rezervnim lokacijama. Niti 22 godine nakon zločina nitko nije odgovarao za bezočno rušenje bolnica.

Kroz srpske koncentracijske logore prošlo 30.000 ljudi svih dobnih skupina uključujući i najmanju djecu ; priznato samo 8.000 robijaša (prema Danijelu Rehaku, predsjedniku Hrvvatskog društva logoraša srpskih konc logora). Prema istom izvoru u srpskim logorima ubijeno je preko 1000 ljudi, ali ta problematika nije u prioritetima razgovora vrhova hrvatske vlasti i vlasti bivših agresora..

Zločin silovanja: oko 3000 žena od strane pripadnika  JNA i srpsko-crnogorskih   paravojnih formacija (prema podacima udruge Žena u Domovinskom ratu. Žrtve ni do danas nisu utvrđene i popisane, niti im je pruženo barem materijalno obeštećenje. ...Do sada su za ta silovanja osuđena dvojica zločinaca, od kojih je jedan u bijegu. To je podatak koji izaziva u normalna čovjeka nevjericu, a u žrtava zgražanje...

Mnogi svjedoci povijesti postavljaju pitanje jesmo li nekažnjenim postupcima agresije na Hrvatsku zaustavili bitku za ljudska prava. Takva pitanja može nametnuti podatatak da protiv počinitelja ratnog zločina nad desecima tisuća logoraš i nad tisućama silovanih žena nije podignuta ni jedna optužnica. Optužnicu za srpske logore nisu podigle hrvatske institucije nadležne za taj posao, nego Udruga pravnika Vukovar1991...

Za moguća stradanja srpskih civila nema vjerodostojne evidencije. O hrvatskim civilnim žrtvama postoji čvrsta dokumentacija koja poimence dokazuje civilni status svake žrtve. Bez identifikacije ne može se za žrtvu tvrditi da je civilna, jer njezin status nije dokumentiran pa žrtva može biti u civilnoj odjeći, ali je mogla biti u punoj funkciji rata. Sama civilna odjeća poginulog bez identifikacije i dokaza o statusu osobe ne znači ništa. U ratovima postoje razne grupacije lažnih civila koje su u funkciji vojnika, ali bez vojne odore...

Objavljen je niz nepouzdanih podataka o stradalim srpskim civilima...(oko 6-7 tisuća -ur.) Uglavnom se radi o politički motiviranim objavama izmišljenih podataka. Tvorci takvih djela imaju za cilj optužiti hrvatsku obranu za počinjene ratne zločine...“

Hloverka N.S.:  Hrvatska je žrtva jasenovačke mitomanije

„... u mirnom hrvatskom zaseoku Kostrići, daleko od fronte, pod okupacijom domaćih Srba s Banovine 15. studenog 1991. uz pomoć JNA ubijeno je nakon etničkog čišćenja petnaest preostalih mještana. Tamo je ubijena cijela četveročlana obitelj Jurić. Otac Zlatko, star trideset i pet godina, majka Vera, stara trideset i dvije godine, i njihovo dvoje djece; sin Dario star samo četiri godine i Tomislav, dječak od dvije godine. Među ubijenima, osim male djece bilo je devet žena, a nakon masakra cijelo je selo spaljeno. Nakon gotovo punih 27 godina od užasnog zločina u selu Kostrići tek ovih dana trebalo bi početi suđenje devetorici pripadnika Jedinice milicije za posebne namjene, tzv. “Šarenima”, zločinačkoj krajiškoj postrojbi. Vjerojatno nećemo saznati zašto je DORH-u trebalo toliko godina da podigne optužnicu i pokrene sudski proces. Možda da se u ime pomirbe umanji kolektivna krivica Srba za brojne zločine počinjene u agresiji na Hrvatsku, onako kako se dopustilo raspirivanje krivnje Hrvata za nedopustiv zločin nad Aleksandrom Zec, za koji se inače hrvatska država ispričala i platila ratnu odštetu. I pri tomu valja podsjetiti da su samo na području Sisačko-moslavačke županije otkrivene 43. masovne grobnice s tijelima ubijenih Hrvata iz 1991. i 1992. godine...“

Hloverka N.S.:  Hrvatska je žrtva

 

 

Biskup Bogdan u Kninu: ‘Oluja je bila odgovor na politiku sustavnog etničkog čišćenja ’

....U propovijedi biskup Bogdan istaknuo je veliku radost i ponos kojima se hrvatski narod okupio u povijesnom, kraljevskom gradu Kninu iskazati zahvalnost za dar slobode i mira koji je postignut osloboditeljskom, vojno-redarstvenom operacijom Oluja prije 23 godine. Zahvaljuje Bogu što je bio snaga i oslonac našim braniteljima od onih prvih, teških dana Domovinskoga rata, kada su se loše opremljeni, ali s krunicom oko vrata suprotstavili moćnom agresoru. „Osjetili smo Božju blizinu i majčinski zagovor Blažene Djevice Marije u onim krvavim danima, kad smo proživljavali strahovite trenutke napada na naše gradove i sela, kada smo morali gledati spaljena ognjišta, ucviljenu djecu i nečovječne zločine i pokolje u Borovu Selu, Dalju, Vukovaru, Glini, Petrinji, Škabrnji Dubrovniku i u tolikim mjestima diljem naše napaćene Domovine”, rekao je biskup i istaknuo da zahvaljujući svojoj kršćanskoj vjeri naš narod nije gubio nadu u pobjedu istine i pravde.

Nakon niza desetljeća u sastavu jedne države i sustava koji su za hrvatski narod bili tamnica, a često i kuća smrti, kazao je biskup, podsjetivši na Bleiburg, Križni put, Goli otok, Staru Gradišku, nasilno ugašeno hrvatsko proljeće, istaknuo je da je vojno-redarstvena operacija Oluja bila je odgovor na politiku sustavnog etničkog čišćenja jednog naroda iz njegove domovine, što se ponovilo devedesetih godina prošlog stoljeća. Biskup Bogdan upozorio je da se ne može govoriti o miru i suživotu bez istine i pravde i poručio: „Istina s ljubavlju, ma kako bila bolna, uvijek oslobađa i otvara perspektivu za budućnost. Stoga je prikladno da današnji dan, 5. kolovoza, slavimo kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja”...

„Nemojmo zaboraviti što se događalo u našoj novijoj povijesti”, pozvao je mons. Bogdan, podsjetivši da je agresija na hrvatski narod dugo pripremana – „još od Načertanija i politiziranoga svetosavlja, pa preko propagandne knjige Magnum crimen sve do okupljanja na Kosovu Polju 1989. godine. Sustavno su se sijale klice mržnje pod političkim, kulturnim, pa čak i vjerskim velom”.

Operacija Oluja 1995. godine konačno je stala na kraj svemu tome, rekao je biskup, istaknuvši kako je ta zajednička vojno-redarstvena operacija Hrvatske vojske i policije planirana i izvršena uz maksimalno poštovanje ljudskih prava, međunarodnoga prava i običaja ratovanja te je upisana u anale svjetske povijesti i vojne udžbenike kao pravedna bitka u pravednom Domovinskom ratu. „Operacija Oluja kruna je obrambenoga Domovinskog rata, konačni temelj uspostave samostalne hrvatske države i glavni preduvjet za razvijanje pravednoga i demokratskog društva u kojem će hrvatski narod i svi građani dobre volje u slobodi i ravnopravnosti ostvarivati svoje sposobnosti i kreativne snage. Stoga s radošću i zahvalnošću slavimo ovaj dan”, istaknuo je biskup Bogdan....

Biskup Bogdan u Kninu

M. Klemenčić: Velikosrpska teritirijalna posezanja

"...Velikosrpska teritorijalna posezanja idejnu podlogu imaju u programima koji se u Srbiji opetovano javljaju još od prve polovice 19. stoljeća. Teritorijalni zahtjevi temeljeni su na nizu falsifikata, a za njihovu realizaciju koriste se povoljne okolnosti u međunarodnim odnosima. Obično su to situacije nakon velikih promjena i lomova (svjetski ratovi, rasapi složenih carstava i država). Teritorijalno širenje Srbija je pokušala realizirati izravnom aneksijom željenih područja, ali i hegemonizmom u prividno  zajedničkoj južnoslavenskoj državi. U promicanju ekspanzionističkih ciljeva uz političare, a često i ispred njih, u pravilu je bila i srbijanska inteligencija. Sve ranije značajke velikodržavija očitovale suse i u agresiji na Hrvatsku 1991. Stoga je to samo novi pokušaj u nizu, za prisvajanje tuđeg teritorija. Naglašeno ekspanzionistički su programi svih trenutno glavnih srbijanskih političkih struja, a teritorijalno širenje, odnosno stvaranje Velike Srbije, zagovaraju i opravdavaju i brojni intelektualci.

...Rat kojega je Srbija povela protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao i sva prethodna zbivanja  povezana uz raspad jugoslavenske državne zajednice (poništenje autonomnog položaja Kosova i Vojvodine; Anschluss Crne Gore), pokazala su da je srbijanska politička akcija, zasnovana na Memorandumu SANU (1986), do srži prožeta težnjom k teritorijalnom proširenju. Kao takva, karakterizirana je velikosrpskom jer je opsjednutost teritorijem imanentna svakoj velikodržavnoj politici.  

Takvo ocjenu prihvatili su, nakon početnih nedoumica, i inozemni analitičari. Za ovu prigodu autor kao ilustrativan izdvaja kvalifikativ preuzet iz britanskih medija gdje je velikosrpska agresija svojedobno nazvana "Iand-grabbing war" ili prevedeno "zemJjograbežnim ratom". Aktualno nije i  prvo pojavljivanje srbijanske politike u velikodržavnom ruhu. Politička povijest u zadnja dva stoljeća obiluje primjerima na temelju kojih je velikodržavlje moguće determinirati kao konstantu srbijanske politike. Osim u rijetkim iznimkama, srbijanska je politika neprestano dorađivala plan teritorijalnog širenja Srbije koji je prvi put postavljen još u Garašaninovu "Načertaniju" (1844).

Pritom,ekspanzionizmom nisu bili obuzeti samo srbijanski političari. Velikodržavni program u pravilu je uživao i punu potporu srbijanske inteligencije. Veoma često je upravo inteligencija bila i začetnikom velikodržavnih programa. Takve, već razrađene, pseudoznanstvene ideje i programe političari su samo preuzimali, odnosno, s više ili manje uspjeha provodili ih ili pokušavali provesti u zbilju. Patologiju velikosrpstva moguće je ipotrebno raščlanjivati s mnoštva aspekata i s različitim pristupima..." (M. Klemenčić, (Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb)

M. Klemenčić: Velikosrpska teritirijalna posezanja

J. Jović: Propagandni rat protiv povijesnih činjenica

 „...Još dok je rat trajao i naročito nakon njegova završetka, a traje to još i danas, medijskim su se prostorom zavaljale neke teze i teorije cilj kojih je bio omalovažati i obezvrijediti borbu naroda za slobodu.

Moglo bi se govoriti o šest karakterističnih teza: pravi izvor suvremene Hrvatske je antifašistički, tj. partizanski pokret, rat devedesetih je rezultat loših politika podjednako na svim stranama, on je dogovoren i mogao se izbjeći, Hrvatska je Olujom izvršila etničko čišćenje Srba i agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Nedavno izišla knjiga Domovinski rat-Pregled političke i diplomatske povijesti, u izdanju Nakladnog zavoda Globus i Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, koju su priredili Ante Nazor i Tomislav Pušek, na najuvjerljiviji način, temeljem originalnih dokumenata i zapisa aktera događaja sa svih strana, sve takve teorije pobija u korijenu.

Domovinski rat je onaj ključni presudni izvor moderne države i nacionalne slobode, a ne onaj pokret iz četrdesetih čiji je glavni cilj bio obnova jedne druge države. Za slobodnu Hrvatsku poginulo je 8147 vojnika te 4732 civila. Pronađeno je 150 masovnih grobnica, porušeno je 1426 crkvenih objekata, ratna šteta iznosi 142 milijarde dolara.

Ratovi devedesetih u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini nisu slučajni niti posljedica raznih nacionalizama, nego su rezultat dugo pripremanog plana stvaranja velike Srbije pod geslom „svi Srbi u jednoj državi“, što je podrazumijevalo stvaranje srpskih država na području Hrvatske i BiH. Konkretnu ulogu u ostvarivanju tih planova igrala je Jugoslavenska narodna armija. Osvajački pohodi krenuli su već 1991. godine napadima na Vukovar, Osijek, Gospić, Dubrovnik i druge gradove. Jedini način da se rat izbjegne bio je priznati te velikosrpske pretenzije na vlastitu zemlju.

Za argumentiranje tvrdnji o „dogovorenom ratu“ najčešće su korišteni sastanci Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu i Tikvešu 1991. Ali, bio je to pokušaj mirnog rješavanja krize kao što su bili i sastanci predstavnika svih tadašnjih republika pod međunarodnim inicijativama, koji su, na žalost, s obzirom na dijametralno suprotne pozicije bili osuđeni na neuspjeh.

Hrvatska je nakon svega morala vojnim putem oslobađati svoje okupirane krajeve u Lici, Slavoniji i Dalmaciji, nakon čega je mirno reintegrirala i Podunavlje. Cilj je, dakle, bio oslobađanje zauzetih područja na kojima su počinjeni stravični zločini, a ne etničko čišćenje Srba. O navodnoj agresiji na BiH dovoljno govore činjenice da je Hrvatska prva priznala BiH, da je pozvala tamošnje Hrvate na referendum o neovisnosti, da je zbrinjavala protjerane Bošnjake, da je sudjelovala u deblokadi Bihaća. Istina o kojoj nam govori navedeni naslov i njezino priznanje jedini je put u sretniju i mirniju budućnost sviju...“. (J.Jović,Slobodna Dalmacija)

J. Jović: Propagandni rat

Bl. Alojzije Stepinac – „utjelovio u sebi svu tragičnu povijest hrvatskog naroda...“

(Iz homilije biskupa V. Košića prigodom postavljanja spomenika blaženiku)

„...Bilo je prigodom ovog postavljanja njegova kipa raznih podmetanja i negodovanja iz tog tabora zla. Ne radi se samo o onima koji su nas prije 27 godina napali, razorili nam Domovinu i pobili našu mladost, protjerali naše ljude i uništavali naše svetinje – mogu oni vikati svoje laži koliko hoće, ali ostat će tamo preko Drine, nikad više neće nam moći rušiti naše svetinje i ubijati naše ljude – ali na još veću našu žalost mi i među nama, u našoj Domovini, pa i u ovom našem gradu, imamo izdajice koji niti Hrvatsku vole niti naše svetinje poštuju. No, to je čvrsto vjerujem kratkoga vijeka, jer znam – naš je blaženi Alojzije i – Viktor, što znači pobjednik.

Kada se pitamo zašto bl. Alojzije nekima toliko smeta, tada je odgovor veoma jasan: oni ne mogu opovrgnuti činjenice da se on zalagao za sve ljude, pomagao izbjeglice i progonjene, obespravljene, gladne i bolesne - bez obzira na njihovu vjeru i naciju, bez obzira na rasu i političko uvjerenje – ali mu ne mogu oprostiti to što je jasno zastupao načelo da Hrvati imaju pravo na samostalnu državu! To je bit zašto on mnogima još i danas smeta… i zato ga osporava i Srpska pravoslavna Crkva i vlast preko Drine i na žalost naši hrvatski izdajice kojima smeta samostalna hrvatska država".

Biskup je podsjetio i kako ga je već u svom prvom dolasku u Hrvatsku sveti papa Ivan Pavao II. nazvao 'najsvjetlijim likom Crkve u Hrvata'. "Prigodom beatifikacije 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici nazvao ga je 'svojevrsnim kompasom' za naš narod koji je on toliko volio. Isti je papa Ivan Pavao II., što je ponovio i papa Benedikt XVI. 2011. u Zagrebu, rekao da je kardinal Alojzije u sebi utjelovio svu tragičnu povijest našeg hrvatskog naroda, trpeći od sva tri totalitarizma XX. stoljeća: nacizma, fašizma i komunizma. Ali on je i pobjednik nad svim tim zlima. Naše štovanje blaženog Alojzija se sve više širi i produbljuje...“

Stepinac

V. Starešina: Suočavanje s prošlošću

Kad god bistrim okom, bez crvene mrene, pogledate u prošlost, vidite da je jugoslavenski komunistički sustav promijenio samo ime u hrvatska višestranačka demokracija, a zadržao ljude, čak cijele dinastije, mentalitet i običaje. Vidite sadašnjost

Sastala se u Moskvi dva ministra, dva šefa diplomacija, Joachim von Ribbentrop i Vjačeslav Molotov, jedan ispod kukastog križa, drugi ispod zvijezde petokrake, jedan ispred svog firera Adolfa Hitlera, drugi ispred svog velikog crvenog druga Josifa Visarionoviča Staljina i potpisali Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Sovjetskog Saveza. I ne samo pakt kako se neće napadati, već će se prijateljski pomagati: Njemačka Rusiji industrijsku robu i tehnologiju, Rusija Njemačkoj energente. Potpisali su i tajni protokol kako će međusobno podijeliti ponešto zemalja gdje se interesno sučeljavaju: Finsku, Estoniju, Latviju, Litvu, Poljsku i Rumunjsku. I počeli su ga ubrzo provoditi u djelo.

Prošlo je 79 godina od prijateljskog rukovanja dvaju totalitarnih režima, koji su zlom obilježili Europu XX. stoljeća. Ali Hrvatska još uvijek ne vidi dobro na lijevo oko.

Suočavanje s prošlošću

Nije ovo uvod u priču o rusko-njemačkom plinovodu Sjeverni tok 2 i sustavu terminala za ukapljeni plin - LNG, kao energetskoj protuteži europskoj ovisnosti o ruskom plinu i povijesti koja se u nekim dijelovima ponavlja. Iako ima sličnosti. Niti je uvod u priču o slomu pulskog "Uljanika" i riječkog "3. maja", kao paradigmi nastavka dogovorne ekonomije i desetljećima nakon formalnog nestanka komunizma. Iako je vrlo blisko.

Ovo je priča o suočavanju s prošlošću i pokušaj odgovora zašto Hrvatska i dalje odbija progledati na svoje lijevo oko, unatoč tome što se deklarativno poziva na europske vrijednosti, pa i na deklaraciju Europskog parlamenta o suočavanju s posljedicama totalitarnih režima? Unatoč tome što se svaka vlada posljednjih godina uporno pravi kao da čini napore da progledamo.

Središnja točka svih hrvatskih institucionalnih odbijanja bistrog pogleda u vlastitu prošlost u totalitarnim režimima - i rasnom nacifašističkom u Pavelićevoj NDH i klasnom komunističkom u Brozovoj Jugoslaviji - jest nastojanje da se pokaže kako komunizam kao sustav i nije bio totalitaran.

Može se ponekad priznati da su drugovi katkad i zgriješili, ali sustav? Sustav je bio – u ime naroda.

Tri su osnovna načina na koja se taj sustav, pa i komunistički, može rasvijetliti, pokazati da su zločin i kršenje temeljnih ljudskih prava ugrađeni u njegove temelje. Prvo, otvoriti sve arhive i poticati njihovo istraživanje. Drugo, otvoriti i istražiti sve skrivene masovne grobnice iz revolucionarnog razdoblja. A ono nije završilo u svibnju 45., već su primjerice kamioni s političkim osuđenicima koji su likvidirani i tajno pokapani u masovne grobnice redovito stizali iz Zagreba u velikogoričke šume do 1947., a povremeno čak do 1952. godine. I treće: otvoriti javni prostor žrtvama režima, kako bi svjedočili o njegovoj naravi, a njihova svjedočenja postala dio kolektivnog pamćenja.

No, bezbroj je načina da se ta tri temeljna načina lustracije sustava zapriječe i onemoguće. Možete kao Zoran Milanović ukinuti Ured za istraživanje masovnih grobnica žrtava komunizma, za koji je kao oporba i sam glasovao, utopiti ga u državnu upravu, a nadzor nad istraživanjem povjeriti iskusnom operativcu nekadašnje Udbe. Da bude sveobuhvatnije.

Ili kao pod Tomislavom Karamarkom: nastaviti ista istraživanja pod paskom električara, u izvedbi priučenih socijalnih radnica banalizirajući ih do kraja.

Ili kao Andrej Plenković, nastojati zatvoriti netom otvorene arhive iz razdoblja komunizma, tumačeći da su tako - još otvoreniji. I napraviti Povjerenstvo za suočavanje s totalitarnom prošlošću bez primjene temeljnog europskog načela u tim poslovima - da ih ne mogu raditi ljudi koji su i sami bili suradnici tajnih službi bilo kojeg totalitarnog režima, ali sa zadatkom – da amnestiraju zvijezdu petokraku i obrane komunizam kao sustav.

Možete to činiti kao što to stalno čine sve hrvatske institucije, od pravosuđa do kulture – tako da držite žrtve u statusu građana drugog reda, u šutnji, na margini društva, a nerijetko i u egzistencijalnom strahu. A javni prostor prepustite komunističkim komesarima povijesti, koji će vam objasniti kako trebamo misliti – da su likvidacije i progoni stvarnih ili izmišljenih protivnika režima bili samo osvetnički eksces i povremena poskliznuća.

Otkud toliki strah?

No, čemu toliki strah od bistrog pogleda u prošlost? Odgovor je vrlo jednostavan. Kad god bistrim okom, bez crvene mrene, pogledate u prošlost, vidite da je jugoslavenski komunistički sustav promijenio samo ime u hrvatska višestranačka demokracija, a zadržao ljude, čak cijele dinastije, mentalitet i običaje. Vidite sadašnjost.

"Uljanik" kao paradigmu programiranoga gubitaša za izvlačenje i raspodjelu državnog novca odabranim drugovima, upravu kao da je preseljena iz bivše tvornice glinice Obrovac, radnike - većinske vlasnike koji s crvenom petokrakom na kacigi štrajkaju protiv rezultata svojeg samoupravljanja, tražeći od države novce. I čujete sindikalca koji kaže otprilike ovako: „Nemamo mi ništa protiv brodogradilišta 'Viktor Lenac'. Njima Šesta flota pošalje brod na remont i ostvare dobit od šezdeset milijuna dolara. Ali nas takva brodogradnja ne zanima.“

Njih zanima brodogradnja u kojoj mi plaćamo milijarde eura, da bi se oni igrali vlasnika i samoupravljača, a njihova elita igra se crvenih menadžera. I tako u krug s crvenom mrenom na oba oka.

V. Starešina: Suočavanje s prošlošću

Srbi u Hrvatskoj

A evo što pišu oni u svom glasilu SNV: ...Dvadeseto stoljeće u historiji Srba iz Hrvatske vrijeme je pobjeda i teških poraza. I nakon augusta 1995. oni nemaju razloga odreći se postulata svoje politike formirane u posljednjih vijek i po; zaštita vlastitog nacionalnog identiteta, visok nivo socijalne osjetljivost u jednom izvorno ruralnom društvu, obrana nekog od oblika hrvatsko-srpskog političkog zajedništva, zastupanje južnoslavenskog zajedništva na regionalnom planu...  

https://snv.hr/o-vijecu/povijest-srba-u-hrvatskoj

Izvori:

1. Matković, H. ; Trumbetaš, D. Mala ilustrirana hrvatska povijest, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2001.
2. Jović, J. Sudbonosci – politički presjek Hrvatske XX. stoljeća, Verbum, Split, 2000.
3. Mrkoci, V. Kratka povijest komunizma, , Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2017.
4. Hebrang, A. Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990.-1991., Ogranak MH u Zadru, Zagreb – Zadar, 2013.
5. Internetske poveznice s izvornim materijalima na WEB-u navedene su u okviru preglednog teksta.

Hitovi: 50876

• Prethodno
• Sljedeće