Pričaj mi o Lijepoj Našoj
Indeks Članka
J. Jović: Bleiburg - simbol najveće hrvatske tragedije
"...Za Vinka Nikolića je to najveća tragedija naroda u cijeloj njegovoj povijesti, tragedija koja je potresla milijun ljudi, razorila na tisuće obitelji, uništila jednu mladu državu, osudila nekoliko generacija na doživotno progonstvo, na nestanak u tuđim zemljama bez traga..." (Iz knjige Sudbonosci, Josipa Jovića, Verbum, Split 2000).
D. Dijanović: Bleiburg i marševi smrti - Titov potpis
"...O tome da su zločini na Bleiburgu predstavljali zločine s Titovim potpisom nitko ozbiljan danas ne dvoji. Ta krivnja proizlazi iz tadašnje Titove pozicije u komunističkome i partizanskom pokretu, ali i iz izjava samih partizana i komunista. Pravnik Dominik Vuletić ovako detektira Titovu odgovornost: „Govoreći o odgovornosti samog Josipa Broza treba spomenuti da je on u vrijeme bleiburških događaja te marševa smrti koji su uslijedili bio predsjednik Vlade (DFJ), ministar obrane u toj Vladi, generalni sekretar partije (KPJ) te vrhovni zapovjednik svih jugoslavenskih oružanih snaga (prvo NOVJ, a poslije Jugoslavenske armije), dakle de facto i de iure imao je kontrolu nad svim snagama te je bio najodgovornija osoba u zemlji. Jugoslavenske snage koje su sudjelovale u bleiburškim događajima postupale su po Titovim naređenjima i bile su pod njegovom kontrolom. One su bile dio ukupne jugoslavenske sile koja je sudjelovala u završnim ratnim operacijama, vojnoj akciji kojom je rukovodio Josip Broz. O postojanju te kontrole svjedoči i stalna komunikacija između Josipa Broza i zapovjednika III. jugoslavenske armije Koste Nađa“. (D. Vuletić, „Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina“).
U izjavi za jedan beogradski tjednik, Nađ je 13. siječnja 1985. izjavio da je 150.000 protivnika vlasti palo u njegove ruke i da su ih „prirodno, na kraju likvidirali“. Nađ dalje kaže da je o ovom „uspehu“ odmah javio Titu i da je to bio „zadnji ratni izveštaj u Drugom svetskom ratu“. Spomenutoga generala Kostu Nađa Tito je u telefonskome razgovoru „trinaestoga maja“ - napominjući mu da se neprijatelj ne smije izvući – prozvao za to „lično odgovornim“. On o likvidacijama piše: „Trebalo je žuriti. Zločinci ni po koju cenu ne sme da pobegnu nekažnjeni! Koliko sam puta, tih dana, ponavljao tu rečenicu? Svejedno, morali smo je ponavljati“. Nađ dalje dodaje: „Pre završetka rata i u vreme konačnih razračunavanja sa snagama fašizma, saveznici ni jednog trenutka nisu dovodili u pitanje naše pravo na kažnjavanje ratnog zločina Bleiburgnaših kvislinga. One za koje smo znali da su još u Austriji, u maju smo i dobili“. (K. Nađ, „Pobeda“). U izjavi za jedan beogradski tjednik, Nađ je 13. siječnja 1985. izjavio da je 150.000 protivnika vlasti palo u njegove ruke i da su ih „prirodno, na kraju likvidirali“. Nađ dalje kaže da je o ovom „uspehu“ odmah javio Titu i da je to bio „zadnji ratni izveštaj u Drugom svetskom ratu“. (Branimir Lukšić, „Bleiburška tragedija u povijesnim dokumentima, Hrvatski list, 2010.).
Prema istraživanju beogradskoga autora Pere Simića, Tito je načelniku Trećeg, kontraobavještajnog odjeljenja OZNA-e, potpukovniku Jefti Šašiću, dao vrlo preciznu usmenu naredbu, koju je ovaj bio dužan prenijeti komandantima jugoslavenskih armija. Ona je glasila: „Pobiti!“. (P. SIMIĆ, „Tito Fenomen stoljeća“, D. Dijanović, Hrvatski tjednik )
D. Dijanović: Bleiburg i marševi smrti
D. Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih „antifašista“
Želite li se malo bolje obavijestiti o vremenu najvećeg stradanja hrvatskog naroda u cijeloj njegovoj povijesti, vremenu Drugog svjetskog rata i poraća, i to iz pera briljantnog mladog povjesničara i publicista Davora Dijanovića, iskoristite poveznice na njegove tekstove na kraju članka. U nastavku navodimo samo nekoliko izvadaka iz cjeline djela koji će vas sigurno potaknuti na dalje čitanje. Riječ je o najozbiljnijem znanstvenom prikazu povjesnih okolnosti i zbivanja koja po svojoj dramatičnosti i okrutnosti nadilaze i najbujniju maštu kao i najkrvavije antičke tragedije. Ako je povijest učiteljica života ne smijemo je ostavljati po strani. Bez obzira što će to oni koji kontroliraju naše danas i koji bi isto željeli nastaviti i sutra, nazvati nazadnjaštvom i drugim najpogrdnijim imenicama i atribucijama. Ne smijemo se obazirati na njih kako lekcije i sami ne bismo morali ponavljati, ili što je još gore da to ne čeka našu djecu.
tockanai.net.dijanovic-dogme-i-mitovi
D. Dijanović: Dogme i mitovi „antifašista“
N.Raspudić: Temelji "antifašističke" pedagogije
„... ispunjava jezom vijest da je ovog ljeta u centru Zagreba, na Savskoj 77, u dvorištu Učiteljskog fakulteta, nekadašnje Pedagoške akademije, počelo iskapanje masovne grobnice u koju su ubačeni i zatrpani bez suda streljani pripadnici njemačke vojske i vojske NDH, koje su partizani smaknuli nakon zauzimanja Zagreba 1945. U prvoj fazi ekshumirani su ostaci 25 osoba iz dvaju masovnih i jedne pojedinačne grobnice. Pretpostavlja ih je da ih je ukupno više od 300. O svemu tome su mediji izvijestili vrlo šturo, jer valjda nije osobito važna vijest kako u središtu Zagreba imamo masovnu grobnicu koja je možda i veća od Ovčare... „
Tezu, koju sam javno isticao, kako Zagreb nije oslobođen 1945., kada je samo došlo do promjene totalitarizma, već tek 1990. kada su održani prvi slobodni izbori, ili eventualno 1991. kada je posljednja čizma JNA, sljednice partizanske vojske otišla iz grada, čini mi se kako sada treba korigirati. Zagreb se od totalitarizama još oslobađa...“ (N. Raspudić, V. list/Kamenjar.com)
Raspudic Temelji antifašisticke pedagogije
Hitovi: 58171