....Aurelianu Segundu litanija je do ušiju doprla tek sutradan ujutro, nakon doručka, kad ga je naprosto zagušilo zvrndanje upornije i prodrnije od romorenja kiše, a to se Fernanda ushodala po kući, jadikujući što su je odgajali za kraljicu da bi završila kao sluškinja u kući luđaka, s mužem lijenčinom, bezbožnikom, bludnikom, koji se izvali na leđa i čeka da mu mana padne s neba dok se ona ubija od posla da na površini održi ta četiri zida koja samo što vjetar ne otpuše, gdje ima toliko toga za napraviti i izdurati i popraviti, i to od rane zore do gluhe noći, tako da se na kraju svali u krevet očiju punih staklene prašine, i unatoč tome, nitko joj nikada ne kaže dobar dan, Fernanda, kako si spavala, Fernanda, niti je ikada priupita, makar iz puke pristojnosti, zašto je tako blijeda, zašto se budi s tim ljubičastim podočnjacima, premda to, doduše, ionako ne očekuje od obitelji u kojoj je oduvijek bila samo smetnja, ništa više od krpe za prašinu, od vaze s uvelim cvijećem, ali su je zato tračali na svakom kutu, da je bogomoljka, da je licemjerka, da je zmija, čak joj se i Amaranta, počivala u miru, u lice drznula reći da ne razlikuje pozadinu od kvatrenog posta, Bože mi oprosti, kakve riječi, i ona je sve to strpljivo podnosila, neka se vrši volja Božja, ali je kap prelila čašu kad je onaj pokvarenjak od Josea Arcadija Segunda rekao da su si sami došli glave pustivši da im se u kuću uvuče cahaca, ma zamislite, k tome bahata cahaca, sačuvaj me Bože, cahaca od zla sjemena, od iste one sorte koju je vlada poslala da pobije radnike, pa sad vi recite, i mislio je ni na koga drugog nego na nju, štićenicu vojvode od Albe, damu takva roda da bi se za nj prodale i predsjednikovice, plemkinju najčistije plave krvi koja se mirne duše može potpisati s jedanaest španjolskih prezimena, nju koja je u tom kopilanskom selu jedino ljudsko biće što ne razjapi gubicu pred šesnaest komada jedaćeg pribora, a onda još onaj razvratnik od njezinog muža umire od smjeha da tolike žlice i vilice i noževi i vilice nisu...
“Sto godina samoće” je na listi mojih najdražih i najboljih knjiga ikad - piše Alis Marić na stranici https://citajknjigu.com/sto-godina-samoce-gabriel-garcia-marquez/
Jedan od najboljih romana svih vremena, po mnogima, objavljen je 1967. na španjolskom jeziku i odmah je doživio senzacionalan uspjeh i kod publike i kod kritike – prva naklada je iščezla s polica u samo nekoliko dana.
Knjiga kolumbijskog novinara Gabriela Garcíe Márqueza je prevedena na 37 jezika a prodana u više od 20 milijuna primjeraka i prodaje se i dalje. Smatra se jednom od najvećih djela književnosti kao i prijelomnom knjjigom koja je, u latinoameričkoj književnosti, napravila boom a svjetsku pažnju skrenula na ovaj, književno plodan kontinent.
Na stil kojim je pisana utjecali su i europski i sjeverni modernizam te kubanski književni pokret Vanguardia. Nakon “Sto godina” uz Márqueza se veže pojam “magični realizam” iako ga je koristio u prije objavljenom “Pukovniku nema tko da piše”.
Roman “Sto godina samoće” bio je i jedan od razloga zašto je Márquez dobio Nobelovu nagradu za književnost 1982. ali i niz drugih nagrada te je uvijek u prvih nekoliko najboljih knjiga ikada, a smatra se jednom od knjiga koja je najviše oblikovala svjetsku literaturu te je jedna od pet najvažnijih za hispaničku književnost.
Volim ovaj roman zbog priče o neobičnih sedam generacija obitelji Buendía u (izmišljenom) gradiću Macondo. Mašta je dovedena do krajnjih stvaralačkih mogućnosti. Prepliću se i čudesno i nestvarno, usponi i padovi, ljubavi i mržnje, ratovi i mir. Knjiga je puna legendi, anegdota, privišenja i izuzetno je maštovita.
Gradić Macondo su osnovali José Arcadio Buendía i njegova žena (i prva rođakinja) Ursula Iguarán kada su napustili Riohachu i krenuli u potragu za boljim životom i novim domom. Ursula, iako je na početku knjige “samo” supruga glavnog lika postaje nizom zapleta jedan je od glavnih likova romana, čiji se životni vijek proteže kroz gotovo sve generacije obitelji. Ursula nadzire obitelj, vodi kućne poslove i brine se i o José Arcadiju Buendíji ali i svim potomcima. Umire u dobi između 114. i 122. godine pa je svjedokinjom života, uspona, padova ali i propast ove, sudbinom obilježene, obitelji . U neobičnoj povijesti obitelji Buendía preklapaju se događaji iz kolumbijske i južnoameričke zamršene i krvave prošlosti: beskrajni unutarnji ratovi, mračni dijelovi i neobične proizvoljnosti.
Osjećaj izoliranosti i usamljenosti stalno je prisutan u romanu i veže se za složenu i gustu simboliku, koja fascinira i ima mnogobrojna značenja. Iz obilja dijelova postepeno se slaže zastrašujuća slika ludila nekoliko generacija obitelji Buendía, u kojoj se, u ime trajnosti života, uvijek pojavljuje ime Aureliano po prvom Buendiji. Svaka generacija u toj velikoj i nesretnoj obitelji neminovno se susreće sa smrću i svršetkom, a ipak cijela priča ostavlja utisak vječnosti.
Macondo je grad ogledala koje je José Arcadio Buendía usnuo na obali rijeke a u tim se ogledalima ogleda svijet na van i na unutra. U tome je i metafora jer je Macondo utopija. Patrijarh i osnivač José Arcadio smatra da Macondo mora biti okružen vodom i s tog otoka on stvara svijet po svojim mjerilima. Ubrzo se u grad naseljavaju ljudi, a neobični i nevjerojatni događaji uvijek zakače i Buendíje. Magija koju Márquez s nevjerojatnom lakoćom isprepleće i raspleće pokazuje kako su svi zapravo zarobljenici povijesti koja se – ponavlja. Tako je u svakoj generaciji jedan Aureliano i jedan Jose Arcadio i svaki “novi” dijeli neki dio sudbine prethodnika.
Pisan u trećem licu, kronološki i linearno Márquez poseže i za flashbackovima, vremenskim elipsama i stvara uistinu čudesnu knjigu koja, slaže se većina, treba pročitati više puta jer uvijek nam je nešto promaklo, u nekom od kutaka Maconda.
Važno je i napomenuti kako Márquez nije bezazlen pisac koji koristi samo maštu. Ova je knjiga i metaforična i kritička interpretacija povijesti Kolumbije od osnivanje nacije (Macondo) do mitologije, važnih zaokreta u povijesti – od kolonijalizma, dolaska željeznice, Rata Tisuću dana i ulaska američke korporacije te dolaska kina, automobila pa sve do masakra kojeg je počinila vojska gušeći štrajk radnika (odnos vlasti i radnika).
Ako je niste još čitali onda na posao, ako jeste čitajte ju još jednom. Pa i više puta.
'Oproštajno pismo' - Gabriel Garcia Marquez
Kad bi Bog na trenutak zaboravio da sam marioneta i darovao mi nešto malo života, iskoristio bih ovo vrijeme najbolje kako znam. Vjerojatno ne bih rekao sve o čemu razmišljam, ali sasvim sigurno bih porazmislio o svemu što kažem.
Cijenio bih stvari prema njihovom značenju, a ne prema njihovoj vrijednosti. Spavao bih malo, više bih sanjao, znam da svaku minutu sa zatvorenim očima gubimo 60 sekundi svjetla. Hodao bih kad se drugi zaustave, budio bih se kad drugi spavaju.
Kad bi mi Bog darovao mrvicu života, obukao bih se jednostavno, okrenuo se k Suncu, otkrivajući ne samo svoje tijelo, već i svoju dušu. Uvjeravao bih ljude, kako se varaju, kad misle da se u starosti nije moguće zaljubiti. Ne znaju da stare baš zato što izbjegavaju ljubav!
Djeci bih napravio krila, ali uzeo bih im ih dok se ne nauče letjeti. Starijim osobama bih kazao da smrt ne dolazi zajedno sa starošću već s napuštenošću. Toliko stvari bih se naučio od vas, ljudi...
Naučio sam da svi žele živjeti na vrhu planine, zaboravljajući da se istinska sreća skriva u samom načinu penjanja na vrh.
Naučio sam da kad novorođeno dijete uhvati svojom malom ručicom očev prst, drži ga zauvijek.
Naučio sam da čovjek ima pravo gledati na drugoga odozgo samo onda kad mu hoće pomoći da se ustane. Toliko je stvari što sam se od vas mogao naučiti, ali u stvarnosti nemam baš puno od toga, jer kad me polegnu u grob, to ću zaboraviti.
Govori uvijek što osjetiš, a čini što misliš. Kad bih znao da te danas posljednji put vidim pospanu, snažno bih te zagrlio i molio se Bogu da mi dozvoli biti tvojim anđelom čuvarom. Kad bih znao da su to posljednje minute što te vidim, rekao bih ti 'volim te' i ne bih glupo pretpostavljao da to znaš.
Uvijek ima nekakvo sutra i život nam daje mogućnost učiniti dobro djelo, ali danas je sve što mi ostaje, htio bih ti reći da te veoma volim. Nitko nema zagaranitarno sutra - niti mladi, niti stari.
Možda danas posljednji put promatraš one koje voliš. Zato nemoj biti neodlučan, učini to danas, jer ako se pokaže da sutrašnji dan ne dočekaš, žalit ćes za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme za jedan osmijeh, za jedan poljubac, da si bio prezauzet da bi im prenio posljednje želje.
Budi stalno blizu onih koje voliš, govori im na glas kako ih trebaš, kako ih ljubiš i budi prema njima dobar; nađi vremena i reci im ' žao mi je','oprosti','molim te','hvala' i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ.
Nitko neće pamtiti tvoje skrivene misli. Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti. Pokaži svojim prijateljima i bližnjima kako su ti veoma potrebni.'
Poruke teško bolesnog nobelovca Gabriela Garcie Marqueza, uz prekrasne slike Pariza...
http://mojsvijet.hr/images/docs/Oprostajno_pismo_jednog_genija.pps