Tako je govorio kardinal Kuharić

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Ponedjeljak, 10 Rujan 2018 Napisao/la Administrator

kuharic m

Franjo kardinal Kuharić  15. travnja 1919. - 11. ožujka 2002.

"Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova. Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, ali to je Evanđelje zalog pobjede! To moraju biti naša načela! To moraju biti naši postupci, jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja!"

Tako je govorio prvak Crkve u Hrvata nadbiskup zagrebački Franjo kardinal Kuharić 10. kolovoza ratne, 1991. godine na ruševinama crkve Sv. Lovre u Petrinji. I danas, nakon toliko godina te su kardinalove riječi sjeme posijano u srcima istinskih sinova i kćeri Crkve u Hrvata. One su zalog naše narodne i vjerske opstojnosti. Neka nam dobri kardinal Franjo sa svojim svetim prethodnikom Alozijem bude i nadalje nebeskim čuvarom naše opstojnosti i naših prava, Naroda i Crkve u Hrvata, koju je daleke 1976. godine na Gospinu Otoku u Solinu nazvao "Crkva hodočasnica" koja već trinaest stoljeća, uvijek vjerna Bogu i Rimskom prvosvećeniku putuje u vječni zagrljaj Bogu i njegovoj Božanskoj Majci. Ivan Jaklin/HT  

 

ZADNJI DANI OMILJENOG KARDINALA:

U 4,20 sati popio je kavu, čašu vode i preminuo u Nadbiskupskom dvoru U umirovljeničkim danima nije mirovao. Sređivao je svoju osobnu dokumentaciju, čitao i posjećivao župe i svećenike. U Nadbiskupskom dvoru na Kaptolu primao je posjete, a redovito je bio i dalje pozivan na svečanosti i prijeme, kako crkvene tako i društvene i političke. Kardinal Franjo Kuharić umro je 11. ožujka 2002., no svoju oporuku sastavio je 20 godina ranije, 1982. godine

https://hrvatskonebo.org/2023/03/11/zadnji-dani-omiljenog-kardinala-u-420-sati-popio-je-kavu-casu-vode-i-preminuo-u-nadbiskupskom-dvoru/


 ‘Naše rodoljublje nije rasističko, niti šovinističko, ono je kršćansko i mora biti bez kapljice mržnje’

Iz čuvene propovijedi zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića izrečene na blagdan Velike Gospe u Mariji Bistrici 1991. godine. Ova propovijed nazvana je kasnije jasnom porukom Evanđelja u teškim i burnim ratnim vremenima, izrečena prije svega hrvatskim katolicima koji su tada branili svoju domovinu od agresije.

...Mir znači mnogo toga. Mir najprije znači unutarnja povezanost u vjeri, nadi i ljubavi čovjeka s Bogom. To je mir duše očišćene od zla. To je mir srca ispunjenog ljubavlju, opraštanjem, pomirenjem. Mir znači slobodu za svakog čovjeka, za svaki narod, da ljudi i narodi u slobodi budu prijatelji, suradnici, jedan drugome pomoć, nikada prijetnja, nikad izvor straha. Mir znači pravednost: biti pravedan u sebi, biti pravedan prema drugome. Mir znači sigurnost. Za taj mir, koji u sebi sadrži sve vrijednosti čovjeka i života i suživota s drugima, mi danas molimo po zagovoru Kraljice mira od Spasitelja našega Isusa Krista, Sina Božjega...

...Ako se toliko zla, patnji i umiranja razvilo u stvorenome, onda je uzrok tome ne Bog, koji je Ljubav, nego svjesno odbacivanje Boga od strane stvorenja. Zlo izvire iz neposlušnosti stvorenoga Stvoritelju. To je neposlušnost Istini i Ljubavi. Grijeh je u svim svojim izrazima i oblicima neposlušnost, razaranje. Shvatimo već jednom da bi svijet posve drugačije izgledao, da bi se ljudski život i povijest sasvim druga­čije odvijali da ljudi prihvate svojom slobodom, svojim razumom i svojom savješću Božji plan sa sobom, Božju volju, izraženu u Deset Božjih zapovijedi, sažetih u onoj jednoj: Ljubi Boga svoga i ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe (usp. Lk 10,27). Tko je taj bližnji? To je svaki čovjek bez obzira na rasu, naciju, vjeru, kulturu...

...Nije Sotona bio stvoren zao! Bio je stvoren kao jedan od najljepših duhova, kao Svjetlonoša, ali grijeh ga je izobličio u duha mržnje! Mržnja je njegov život! Laž je njegova metoda! Uništenje čovjeka je njegov cilj. Zato stoji pred Ženom da čim porodi Dijete da ga proždere. On je ubojica jer mrzi. Zato želi razoriti sve što je Bog lijepo i uzvišeno smislio i stvorio. On je ubojica, čovjekoubojica, kaže Isus.

Možemo li razumjeti sve zlo ljudske povijesti bez utjecaja toga duha mržnje? Može li se samo ljudskom psihologijom i ljudskom zloćom razumjeti sva razaranja, sva uništavanja, sve pokolje izvršene nad ljudima, koji su u ovom našem stoljeću dosegli vrhunce brojem i okrutnošću? A baš u ovom našem stoljeću Sotona je proširio svoju najveću laž da ga nema. Tu je laž pokušao ubaciti u Crkvu.

A možemo li razumjeti bez njega sva ta uporna nastojanja baš u našem stoljeću da se izbriše svaka misao o Bogu iz srdaca ljudi, da se uništi svaki spomen na Isusa Krista, da se Crkva, trajni i živi svjedok Isusa Krista i vjesnica Evanđelja i Otkupljenja, neopozivo ušutka i konačno uništi? Crkva nam je također predočena u knjizi Otkrivenja kao Žena koja u bolovima rađa dijete koje Sotona hoće da proždre. Zašto tolika mržnja na sve što je Božje? Zašto tolika mržnja protiv čovjeka?

U nacističkom logoru u Poljskoj za vrijeme rata salezijanac Kovalski kao robijaš imao je u džepu krunicu. Ta mu je krunica ispala iz džepa pred jednim višim stražarom. Kad je taj vidio krunicu na podu, zapovjedio je Kovalskom da je zgazi nogama. Svećenik je krunicu podigao i pobožno poljubio. Zato je bio udaran čizmama tako dugo dok nije na mjestu ostao mrtav. Možemo li tu mržnju razumjeti samo ljudskom zloćom?

Biskup Sloskans u Sovjetskom Savezu proveo je niz godina u Staljinovim zatvorima, mučen na razne načine. Jednom su mu u samicu pustili 50 gladnih štakora da ga pojedu živoga. On se molio, i štakori ga nisu ni dirnuli! Zar je protumačiva tolika okrutnost i svi načini koje su ljudi izmislili u ovomu našem stoljeću da muče ljude: da ih muče tjelesno, da ih muče duhovno, da im gaze srce i savjest, da unište u njima svako dostojanstvo? Je li ta dubina mržnje protumačiva samo ljudskom psihologijom, samo ljudskom zloćom?

A kolika su mnoštva i milijuni prošli kroz takva iskustva i uništenja? I Dalj sa svojim pokoljem, i Sarvaš, i Struga, i Lovinac i tolika mjesta danas! S kolikom se mržnjom napadaju mirna naseljena mjesta zato što u njima žive Hrvati, Mađari. Zašto se gađaju crkve? I onda nakon što su se povukli branitelji i pobjeglo pučanstvo, zašto se one miniraju i pale? Zar možemo onda nijekati Sotonu kad je on čovjekoubojica od početka, od Abelova ubojstva po Kainu, pa sve do naših dana?

Što je sve čovjek izmislio i kolike kapitale uložio, i u ovomu našem stoljeću, u pakleni instrumentarij masovnog ubijanja. Koliki je novac, zarađen žuljavim rukama radnika, utrošen u te tenkove, avione, rakete i bombe da bi se što uspješnije i što masovnije moglo rušiti i ubijati ljude? Zašto je čovjek tako protiv čovjeka? Zašto se uvijek izmišljaju ideologije mržnje? Zašto se uvijek planiraju otimačine i osvajanje tuđih prostora? Zašto su huškači na mržnju tako ustrajni i vesele se ratu? Svaki rasizam, imperijalizam, šovinizam uvijek su izazivali i izazivaju ratove. A da bi se pridobilo ljude za klanje, najprije ih se truje mržnjom, lažima i opija bijesom, a onda se ubacuju parole: Sravnit ćemo sve sa zemljom! Ili: Zaklat ćemo počevši od onoga što je samo jednu kilu teško!

Zar ne vidimo u svemu tome Zmaja? Htjeti rat, ubijati, rušiti, razarati domove miroljubivog stanovništva koje nikoga ne ugrožava i želi sa svakim živjeti u miru, to nije samo ljudska zloća, to je satanizam! Zmaj je na djelu. I takvom smo satanizmu izloženi danas!

To nije samo zemaljska borba; to je duhovna borba između dobra i zla. To nije samo borba protiv čovjeka ili naroda, to je borba protiv samoga Boga. Zmaj vodi tu borbu, onaj koji želi proždrijeti Dijete: Zmaj smrti! Ali spomenimo ovdje da taj Zmaj smrti djeluje i skriveno, djeluje sasvim tiho, djeluje i u našemu hrvatskom narodu. Statistika kaže da je samo u dvadeset godina pobijeno u Hrvatskoj 842 tisuće nerođenih. Kako Zmaj čeka da proždre, da ubije!  U sjeni tog Zmaja je svaki grešnik, jer Zmaj je otac grijeha. Zato naše opredjeljenje za Boga, za Isusa Krista, uz Mariju i s Marijom mora biti izraženo našim obraćenjem od svakoga grijeha, našim unutarnjim oslobođenjem od mraka i djela tame da iziđemo na svjetlo Božje.

Bogoljublje je nužno i čovjekoljublje, a čovjekoljublje je i rodoljublje! Stoga i naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom. Obrana slobode i mira je pravo i dužnost, ali uvijek u zakonitosti pravne države. Zato se ne smije ništa učiniti ni protiv ljudske osobe, ni protiv njene imovine što bi bilo izvan zakonite obrane i što bi bilo samo izraz mržnje i osvete!

Stoga naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko. Stoga ponavljam ono što sam kazao nedavno u Petrinji: Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre!

To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja!

Obraćenje, molitva i post su najmoćnija sredstva u borbi sa Zmajem! Ljubiti istinu, činiti dobro, vršiti pravednost, zakoni su Božjega svijeta u kojem nema mjesta Zmaju. A mi hoćemo takav svijet, svijet mira i slobode! Za takav mir mi molimo. Bog neka pobijedi Zmaja u svakoj duši i savjesti da ljudi budu ljudi mira a ne rata!... Marija Bistrica, 15. kolovoza 1991. godine 

Cjelovita propovijed na: bitno.net


 Kuharić Oluja 735x0 c default

RIJEČI KOJE I DANAS ODJEKUJU

Kardinal Kuharić održao je u kolovozu 1995. veličanstvenu propovijed protiv osvete i mržnje – vrijedi ju ponovo pročitati

Povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja objavljujemo ulomak iz propovijedi kardinala Franje Kuharića koju je izgovorio 24. kolovoza u Hrastovici kraj Petrinje, na oslobođenom području. Njegove riječi snažno su svjedočanstvo djelovanja Katoličke Crkve tijekom Domovinskog rata i njezine brige oko promicanja ljudskih i nacionalnih prava i sloboda, te evanđeoskih vrijednosti!

U iskušenju rata može i kršćanin doći u veliku napast da, kad je nepravedno napadnut, nepravedno progonjen, padne u napast mržnje, u napast osvete, da zapravo u sebi doživi razaranje svoje duše, svoga srca. Baš u kušnji, u nevolji treba izdržati, treba gorjeti kao svijeća koja i u tami svijetli i ne da se ugasiti.

Zato smo i kroz ovaj rat pozivali naše branitelje, naše ljude da ne padnu u napast mržnje, u napast osvete, da ne vraćaju zlo za zlo, nego da budu pobjednici koji zlo pobjeđuju pravednošću, dobrotom, mirom.

Neka mi bude dopušteno da ponovim ono što sam govorio pred tisućama hodočasnika na blagdan Velike Gospe u Mariji Bistrici 1991. godine. Već je onda terorizam planuo u rat! Već se onda moglo predviđati nesreće, razaranja, smrt. Što sam poručio onda, ponovit ću sada: Bogoljublje je nužno i čovjekoljublje, a čovjekoljublje je i rodoljublje! Stoga i naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom. Obrana slobode i mira je pravo i dužnost, ali uvijek u zakonitosti pravne države. Zato se ne smije ništa učiniti ni protiv ljudske osobe, ni protiv njene imovine što bi bilo izvan zakonite obrane i što bi bilo samo izraz mržnje i osvete! Stoga naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko.

Stoga ponavljam ono što sam kazao nedavno u Petrinji, a to sam kazao u Petrinji na blagdan sv. Lovre 10. kolovoza 1991., kratko vrijeme prije nego što je pala Petrinja, i to sam ponovio pet dana kasnije u svetištu Majke Božje Bistričke,: «Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja! Obraćenje, molitva i post su najmoćnija sredstva u borbi sa Zmajem! Ljubiti istinu, činiti dobro, vršiti pravednost, zakoni su Božjega svijeta u kojem nema mjesta Zmaju. A mi hoćemo takav svijet, svijet mira i slobode! Za takav mir mi molimo. Bog neka pobijedi Zmaja u svakoj duši i savjesti da ljudi budu ljudi mira a ne rata!» (Kuharić: Mir je djelo pravde, Zagreb 1995., str. 162-163).

Ĉetiri su godine prošle. Što se sve događalo kroz te četiri godine! Ima li smisla sada to ponoviti? Mislim, braćo i sestre, da ima.

Oslobođenje područja na kojem se sada nalazimo, svi suci svijeta, ako su pravedni i pošteni, smatrat će pravom hrvatskog naroda i pravom hrvatske države. Dakle, obrana i oslobođenje je djelo pravednosti. Ali ponovno naglašavam: to se djelo pravednosti ne smije okaljati nepravdom. I u sukobu se susrećemo s čovjekom. A taj čovjek, kakav god on bio, čovjek je na kojega Bog misli, kojega Bog želi spasiti.

Sinoć smo čuli na televiziji ministra Radića kako je otvoreno kazao, da nakon što su prošli branitelji, dolaze drugi i pale i pljačkaju kuće građana srpske nacionalnosti. Svi ti koji pljačkaju i pale, čine djela nepravde. Kad to jedan ministar kaže i to osuđuje i poziva da se to ne smije događati, onda je to u logici civilizacije kojom se mi ponosimo. Nismo odgajani da otimamo tuđe; nismo odgajani da tlačimo drugoga; nismo odgajani da budemo nepravedni.

Ako treba izvršiti pravdu, onda u pravnoj državi postoje pravedni sudovi, koji moraju svakom pojedincu – ne zajednici, ne jednom narodu – dokazati da je kriv, da je zlo učinio. Ali nitko, baš nitko nema prava sam uzimati pravdu u ruke i suditi jer bi to bilo vršenje nepravde, vršenje nasilja.

Zato je nužno i sada dozvati u savjest ljudi, koji se možda smatraju vjernicima, a čine nasilja, da se ne može spojiti vjera u Boga, vjera u Istinu i vjera u Ljubav s nasiljem, mržnjom, osvetom.

Pobjeda je u istini i pravdi; pobjeda je u dobru i ljubavi! To će biti konačna pobjeda mira! Zato mi pozdravljamo pozive hrvatskoga Predsjednika, Predsjednika i hrvatske Vlade, ministara, koji su na početku oslobađanja pozivali na poštovanje građana srpske nacionalnosti, jamčili sigurnost i zaštitu, pozivajući ih da ostanu u svojim domovima. Oni žive u Hrvatskoj. To treba poštivati, svjedočiti i pred svijetom da mi ipak rastemo iz evanđeoskih korijena. Ima svjedočanstava naših prognanika koji su bili lišeni svih ljudskih prava, koji su pretrpjeli najveće nasilje kad im je sve oduzeto, da ne razmišljaju o nikakvoj osveti, da ne nose u duši mržnje. Oni se žele samo vratiti slobodni i sigurni na svoje. Ne žele osvete; raspoloženi su opraštati. Makar se vraćali plačući na svoje ruševine, ne žele mrziti.

Sjećate se kad smo sudjelovali na televiziji u «otvorenom parlamentu» kardinal Puljić i ja, a bili su uključeni predstavnici raznih smjerova i grupa, kako je onaj naš invalid čudesno svjedočio o opraštanju. Tu kod Topuskog izgubio je oči. Kazao je da nema nikakve mržnje prema onom koji mu je to učinio! Poslije mi je kazao: Ja sam se Bogu povjerio, u Bogu živim i Bog u meni! To je veličina. To je pobjeda. Braćo i sestre, to je Evanđelje! To je naviještao Isus Krist, nastavili apostoli, pa biskupi i svećenici. To svjedoči cijela Crkva.

I mi smo ta Crkva koja na ovom dijelu Europe, često žalosne Europe, na ovom dijelu naše domovine mora svjedočiti civilizaciju Evanđelja; civilizaciju ljubavi. Zato apeliram na hrvatsku Vladu, na naše branitelje i osloboditelje da budu zaštitnici prava svakoga čovjeka, svakoga građanina Hrvatske, bilo koje nacionalne i vjerske pripadnosti, da se svaki osjeća sigurnim, slobodnim i raspoloženim da sa svim građanima pošteno i časno surađuje u izgradnji boljega svijeta na tlu naše lijepe domovine.

Zahvalan našim braniteljima i našoj policiji za tu zaštitu čovjeka i njegovih prava, sve povjeravam zaštiti Božjoj po zagovoru Bezgrešne Bogorodice, da ona moli za nas da nam Isus Krist, Knez Mira, udijeli konačan, siguran i pravedan mir u lijepoj našoj domovini!

Objavljeno 5. kolovoza 2020.

https://www.bitno.net/


Nekoliko misli pokojnoga kardinala 


'Kardinal ljubavi i dobrote' - 16. obljetnica smrti kardinala Franje Kuharića
Kardinal Franjo Kuharić, sedamdeset i šesti biskup, odnosno nadbiskup Zagrebačke biskupije bio je blag i strpljiv čovjek, jedan od najpopularnijih crkvenih velikodostojnika, kojem se pljeskalo i u crkvi i izvan nje.

Kardinal Franjo Kuharić rođen je 15. travnja 1919. godine u Gornjem Pribiću, u filijali župe Pribić kraj Jastrebarskog, od roditelja Ivana i Ane r. Blažić. Bio je trinaesto i najmlađe njihovo dijete.

Maturirao je 10. lipnja 1939. godine kao pitomac Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa na Šalati u Zagrebu u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Studij teologije upisao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je diplomirao 1945. godine.

Za svećenika ga je zaredio, 15. srpnja 1945. godine, nadbiskup Alojzije Stepinac, što je uvijek s ponosom isticao i smatrao posebnim znakom milosti, ali i odgovornosti.

Službu kapelana vršio je u župi Radoboj u Hrvatskom Zagorju, a potom je dekretom nadbiskupa Stepinca imenovan upraviteljem župe Rakov Potok i Pavučnjak.

U župu Rakov Potok došao je 12. rujna 1946. U razdoblju najžešćih progona svećenika, da bi mogao ostati među svojim vjernicima, noću je spavao u privatnim kućama, dok se nije nastanio kod obitelji Razum gdje je ostao do 1955. godine.

„On se tijekom komunističkog režima, ali i nedavnog razdoblja nacionalne povijesti označenog stradanjima, svim snagama zauzimao za obranu slobode i dostojanstva hrvatskog naroda, ujedinjujući blagu ljubav čvrstom postojanošću pastira odgovornog za stado. Kao čovjek koji je bio potpuno posvećen evanđeoskoj zadaći (…) neumorno ulijevajući pouzdanje i hrabrost vjernicima u tijeku teških kušnji kojima je bila izložena hrvatska zemlja“, rekao je za kardinala Franju Kuharića papa Ivan Pavao II.

U jesen 1957. Kuharić je iz župe Sv. Martina pod Okićem premješten u Samobor, najprije u svojstvu supsidijara i upravitelja župe Rude, a kasnije je imenovan za župnika gdje je ostao do imenovanja za pomoćnog zagrebačkog biskupa.

Za biskupa ga je u zagrebačkoj prvostolnici, 3. svibnja 1964. posvetio nadbiskup Franjo Šeper, s pomoćnim zagrebačkim biskupom Josipom Lachom i porečko-pulskim biskupom Dragutinom Nežićem.

Nakon odlaska kardinala Franje Šepera u Rim 20. kolovoza 1969., F. Kuharić je bio imenovan apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije, a bulom pape Pavla IV, od 16. lipnja 1970., imenovan je zagrebačkim nadbiskupom.

Od jeseni iste godine izabran je za predsjednika Biskupske konferencije tadašnje Jugoslavije. Na konzistoriju 2. veljače 1983., papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom.

Franjo Kuharić uvijek je ustajao i ustrajao u obrani vjere, prava pojedinca, inzistirajući na pravednosti i temeljnim načelima u doba komunizma, ali i u Domovinskom ratu. Ostajući trajno na načelima vjere branio je pravo Hrvatske na njezinu samostalnost, ali je i s krajnjom otvorenošću ustajao na obranu potlačenih, naglašavajući kršćanska načela pravednosti i ljubavi.

„Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre“, poručio je Hrvatima kardinal Kuharić u propovijedi na blagdan sv. Lovre u Petrinji teške 1991. godine.

Zasigurno, poseban dan u životu Sluge Božjega kardinala Franje Kuharića predstavlja datum 3. listopad 1998. godine kada je papa Ivan Pavao II. na svečanom Euharistijskom slavlju u Svetištu Majke Božje Bistričke blaženim proglasio njegovog zareditelja i svjedoka vjere kardinala Alojzija Stepinca.

Na zadnjem oproštaju od kardinala Kuharića okupili su se cijeli državni vrh, četiri kardinala, oko 700 biskupa i svećenika te mnoštvo hrvatskih vjernika.

„Ako postoje nezgodna vremena“, rekao je Kuharićev nasljednik Josip Bozanić,“onda je on živio u jednome od njih, zajedno sa svojim vjernicima, sa svojim ponižavanim hrvatskim narodom kojem je znao brisati suze, s kojim je znao jesti gorki kruh tuđine.“

Veliki humanist i domoljub kardinal Franjo Kuharić pokopan je u kripti zagrebačke katedrale. Uz njega su hrvatski velikani – mučenik Stepinac, Franjo Šeper, Eugen Kvaternik, Zrinski i Frankopani i drugi.

http://www.laudato.hr/


U emisiji se kardinal Kuharić prisjetio 1969. godine, kada je akademik Ivan Supek organizirao veliku proslavu 300. obljetnice Hrvatskoga sveučilišta. Tada je predsjednik Hrvatskog sabora bio Jakov Blažević, a bilo je primanje u Banskim dvorima na koje je doputovao i Tito sa suprugom Jovankom, prisjećao se Kuharić.

“Blažević je i mene pozvao na to primanje, a ja sam tada bio administrator Zagrebačke nadbiskupije. I otišao sam, budući da se radilo o Hrvatskom sveučilištu. Budući da sam zakasnio, svi gosti su bili raspoređeni po salonima i ja sam doveden do salona u kojem je bio Tito, Jovanka, sjedio je tu i Blažević i njemački znanstvenik Heisenberg, Savka; oni su ustali kad sam ušao, pozdravili smo se. Ponudili su mi da sjednem među njih i stavili mi stolicu između Tita i Jovanke. Blažević je odmah počeo temu nadbiskupa Stepinca.

Rekao sam da je nadbiskup Stepinac postao nadbiskupom jer je bio čestit svećenik i kao nadbiskup časno je vršio svoju službu. A Blažević mi odvrati da on ima dokumente da je Stepinac podupirao Pavelića. Odgovorio sam da je nadbiskup stajao ne iza postupaka određene konkretne vlasti nego je stajao iza načela, iza principa da svaki narod ima pravo na svoju slobodu i da hrvatski narod ima pravo na svoju slobodu. Rekao sam mu da je ovdje osuđen nevin čovjek.

Tito je razgovarao s Heisenbergom, a mislim da je nas slušao. Okrenuo se prema nama i pitao da kakve mi to teološke diskusije vodimo. Blažević je tumačio kako je završio vjeronauk u Gospiću, kako je učio dogmatiku i moral i da bi htio sa mnom razgovarati. Bilo da on posjeti mene ili ja njega. No rekao mi je da bi me moglo nešto smetati. Pitao sam što bi to bilo. Kazao je: ‘Mi svi koji smo bili uključeni u proces protiv nadbiskupa Stepinca, svi smo ekskomunicirani.’ Jer je papa Pio XII. sve katolike uključene u taj nepravedni proces protiv Stepinca ekskomunicirao. Rekao sam Blaževiću da sama ekskomunikacija nije prepreka za naš razgovor. Tako je i završio taj razgovor, ali se poslije više nismo sreli da bismo razgovarali.

Smatram to časom Providnosti da sam pred najvišim vodstvom države i Partije kazao da su osudili nevinog čovjeka”, rekao je Kuharić.

Kardinal Kuharić u emisiji Hrvatskog radija naglasio je da je atmosfera nakon zatvaranja nadbiskupa Stepinca bila takva da vjernike, Crkvu njegovo zatvaranje nije iznenadilo. Prisjetio se kako je u novinama neprestano bila pripremana ta situacija da ga se zatvori, najavljivao se sud i čak prognozirala i smrtna osuda.

“Nije nas iznenadilo, ali nam je bilo skoro nezamislivo da jedan zagrebački nadbiskup bude zatvoren i suđen kao zločinac. A znali smo da je bio zagrebački nadbiskup na visini, da je vršio svoju dužnost, da je za vrijeme rata branio svakoga tko je bio izvrgnut bilo kakvom progonu ili nasilju, da nije pravio razlike, da je založio sav svoj život u obrani ljudskih prava i dostojanstva ljudske osobe. Bio je protiv svakog totalitarizma pa i kraljevske diktature u staroj Jugoslaviji jer je vidio što se događalo, da su ljudi bili batinani, zatvarani, mučeni, pucalo se na njih iz čistog mira. Bio je protiv rasističkog totalitarizma i bio je protiv crvenog totalitarizma.

Mislim da on može ući u red najhrabrijih biskupa Europe onoga vremena što se tiče odnosa prema rasizmu. On je javno govorio protiv rasizma kao ideologije koja je protiv čovjeka jer je i protiv Boga”, istaknuo je zagrebački nadbiskup Kuharić i dodao: “Mi smo znali da je najvažniji razlog poslanica iz rujna 1945. Tada je vlast vidjela da ima tu Crkvu, predstavljenu biskupima, među kojima se osobito isticao zagrebački nadbiskup, i da ta Crkva po svojim pastirima neće šutke podnositi bilo kakve povrede ljudskih prava, slobode, sigurnosti i zato je trebalo ušutkati taj glas Crkve. Bila je to čitava linija otpora Crkve komunizmu koji je htio zarobiti hrvatsku savjest i ugasiti vjeru u ljudima. To je ideološka pozadina svega, vidjelo se da tu postoji otpor, i da će biti glasan i treba ga ušutkati.”

Kardinal Kuharić posvjedočio je da je nadbiskup Stepinac i u zatvoru bio  simbol vjernosti, ustrajnosti, da se Crkva i hrvatski narod nisu dali zarobiti, da su ostali slobodni. Blaženog Stepinca pamti kao uvijek vedrog čovjeka:

“On uopće nije bio nesretan. Onaj koji ima čistu savjest i koji zna da trpi nepravedno ne može biti nesretan. Čovjek vjere ne može biti nesretan niti u tamnici. On može biti samo nesretan grijehom. Ali čistom savješću, čovjek i u trpljenju ne može biti nesretan. Jer nesretan biti znači ne imati nade. A njegovo je geslo bilo ‘u tebe se Gospodine uzdam’, njegovo je geslo bilo nada. I to ne nada bezlična, maglovita nada nego sigurnost iz vjere. On je znao da sve prolazi i da će i to proći. Ispunilo se i to da je država propala i sistem je propao, i to nenadano, kako god je bio moćan, sa silnim svojim naoružanjem, s organizacijom tajne policije da je gotovo svaki čovjek bio pod kontrolom, on je propao. I ta nada, ta vjera u Boga je njemu bila stalna podrška, stalno svjetlo, da je podnosio svoj križ, svoju kušnju uspravno.”

“O nijednom se čovjeku u hrvatskom narodu poslije rata nije toliko puta izrekla riječ zločinac kao o zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Stepincu”, istaknuo je kardinal Kuharić i nastavio: “To su bili bestidni izrazi. Na primjer, kako je bio čovjek mržnje i kako je mrzio srpski narod i kako je rado prihvaćao košarice plavih srpskih očiju koje su mu donosili. To je pisano u novinama. Takva bezbožna propaganda puna mržnje je bila usmjerena protiv njega kao protivnika komunizma. Komunizam je, predstavljajući samog sebe, naviještao drugačiji svijet, svijet socijalne pravednosti, slobode, bratstva, svijet mira, to je bila propagandna slika komunizma, a šutjelo se o stvarnosti komunizma. A Crkva je znala što se događa u Rusiji, kakav je to progon vjere, Crkve, kako se ruše crkve, kako se zatvaraju svećenici, redovnici. Mi smo to znali i nismo mogli očekivati da će taj sistem koji se u Rusiji otkrio i pokazao svu svoju brutalnost protiv čovjeka, da će on nama donijeti sreću. I zato je nadbiskup Stepinac i prije rata, možda manje za vrijeme rata, ali i poslije rata naglašavao zlo te ideologije koja je protiv Boga i čovjeka i to mu komunizam nije opraštao i zato ga je htio moralno sasvim diskvalificirati, kao da je najveći zločinac. Zločinac je bio u svim govorima i u vojsci i u školama i u sredstvima javnih priopćavanja, uvijek zločinac.”

Sluga Božji Kuharić spomenuo je i jedan intervju tih dana na beogradskom radiju s tadašnjim beogradskim nadbiskupom koji je branio Stepinčevu nevinost. U emisiji se javila slušateljica koja je beogradskog nadbiskupa prozvala da kako može braniti Stepinca kad je ona vidjela da je Stepinac osobno klao srpsku djecu: “To je primjer do kojih dubina se može otrovati ljudska srca mržnjom. Sva poslijeratna propaganda, kad se god radilo o Stepincu i Katoličkoj Crkvi i hrvatskom narodu kao takvom, bila je propaganda mržnje.”

Kuharić je rekao da su blaženog Stepinca slikali tako crnim bojama, i što su one bile crnije to je svjetlost njegova lika više svjetlila, vjernici su znali da je on sama protivnost toj propagandi. “Ne moramo se čuditi što još uvijek ima ljudi na stavovima optužnice, to je znak da je propaganda zaslijepila duhovne vidike i zaslijepila savjest i da ti ljudi nisu u mogućnosti da se oslobode i uvide istinu u njezinom pravom sadržaju. I to će trajati, nećemo mi promijeniti nečija mišljenja da i sto knjiga napišemo”, rekao je kardinal Kuharić i posvjedočio da je, kad je postao zagrebački nadbiskup, svakog 10. veljače, na obljetnicu Stepinčeve smrti predvodio slavlje mise u katedrali: “Smatrao sam svojom dužnošću tada uputiti i riječ; za mene braniti zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca znači braniti istinu i braniti pravednost i suprotstaviti se laži koja je ocrnjivala njegovu osobu i njegovu službu, a cilj je uvijek bila Crkva. Kad se god napadne pastir, napada se cijela zajednica, to je Isus rekao. Zato sam nastojao po svojoj savjesti izvršiti dužnost prema Crkvi, prema svojoj savjesti, prema hrvatskom narodu da i on čuje istinu o nadbiskupu Stepincu.”

Kuharić se prisjetio  15. srpnja 1945. kada su svi mladomisnici, među njima i tada mladomisnik Kuharić, bili kod nadbiskupa Stepinca na objedu i tada im je rekao: „Šaljem vas u krvavu kupelj”. Poslan na župu Rakov potok, Kuharić je vrlo brzo shvatio o čemu je nadbiskup Stepinac govorio. U rujnu 1946. ubijen je župnik susjedne mu župe Sv. Martin pod Okićem, Pavao Bedenik. Pogođen je iz lovačke puške, a počinitelj se nikada nije našao. Na tu vijest o ubojstvu, svjedočio je kardinal Kuharić, tada mladi svećenik, milicija je u Rakovom potoku reagirala s oduševljenjem, slavili su tu vijest. Malo iza toga zatvoren je nadbiskup Stepinac.

Dan nakon što je zatvoren Stepinac, Kuharića je na putu kući zaustavio komandir, potpukovnik i raspitivao se što ima novog, što narod kaže na vijest da je Stepinac zatvoren. Kuharić mu je odgovorio da svatko misli svoje misli, a komandir ga je pitao što on, Kuharić, misli. „Mislim da je nadbiskup Stepinac nevin”, odgovorio mu je Kuharić. A ovaj mu rekao da ako hapse nevine ljude, zašto nisu uhapsili i njih dvojicu, komandira i Kuharića. Kuharić mu je rekao da nadbiskup Stepinac nešto znači u hrvatskom narodu. „I to je bio razgovor koji me upisao u policijski dosje”, prisjetio se kardinal Kuharić.

22. veljače 1947. Kuharić se, suprotno običaju, u subotu uputio u susjednu župu Sv. Martin pod Okićem (inače je išao nedjeljom ujutro i ondje koncelebrirao misu). Vraćajući se u nedjelju ujutro pješice u Rakov potok, dočekao ga je njegov zvonar i rekao mu: „Velečasni, da ste bili sinoć kod kuće bili biste ubijeni.”

Te su subote navečer, naime, došla dvojica naoružanih i tražili svećenika Kuharića, no nisu ga našli. Pucali su i u psa koji je na njih lajao. Pred sobom su čekali do kasno navečer, provalili u sobu, odnijeli svu odjeću, sve što je Kuharić imao, razbili kalež, pokaznicu, raspelo i otišli. Onda je milicija zapečatila Kuharićevu sobu, no Kuharić se, na poticaj biskupa Lacha vratio u župu, i tad su mu otpečatili sobu i vidio je što su u njoj učinili. U sobi je našao papir na kojem je bilo napisano „Pope, makni se što prije jer će te magla pojesti”, drugim riječima – likvidirat ćemo te.

„U međuvremenu sam doznao da je milicija naoružala ove koji su išli u akciju mog likvidiranja. Puno sam puta nakon toga bio na ispitivanjima gdje su me ispitivali tko bi to mogao biti tko me želio ubiti, ali nisam ništa govorio. Na jednom od tih ispitivanja, saslušanja na OZNI, pitali su me kako će to biti u paklu, jer po vašoj vjeri mi ćemo doći u pakao, kazali su, mi koji ne vjerujemo. Ja sam kazao – to ćete vi vidjeti. Samo ja vam ne želim da tamo dođete. I rekao sam – mi smo dva svijeta. Vi niječete Boga, mi vjerujemo u Boga. Vi meni želite zlo, a ja vama želim dobro”, rekao je kardinal Kuharić i zaključio da je svog likvidatora, čovjeka koji ga je trebao ubiti kasnije susretao, čak ga i vjenčao, poučavao ga, premda nije imao vjere, ali je njegova zaručnica htjela brak u Crkvi. Kuharić mu je rekao da zna sve. Ali se nesuđeni ubojica zbog toga nije uzrujao. Kuharić ipak, kako je rekao, nije imao nikakvu mržnju prema njemu premda taj čovjek nije pokazivao znakove kajanja.

Izvor: https://hkm.hr


https://hrcak.srce.hr/file/58637

O DOSTOJANSTVU ŽENE
Svijet je danas navijestio rat ženi, to je rat protiv čovječanstva – govorio je kardinal Franjo Kuharić
Prenosimo propovijed sluge božjeg kardinala Franje Kuharića o dostojanstvu žene, koja je izrečena 1990., ali je i danas jednako aktualna.
Autor: Bitno.net

Draga braćo i sestre!

Kad god slušamo izvještaj o Navještenju koji nam je zapisao evanđelist Luka, vraćamo se na početak stvaranja čovjeka. Ne možemo razumjeti povijest bez tog početka. Isto tako ne možemo razumjeti povijest bez ovog drugog početka kojim započinje novo stvaranje.

U provom početku jedan anđeo je pristupio ženi, a ta žena bila je Eva, a anđeo je bio pali anđeo. To je bio sudbonosni razgovor u kojem je pala Eva da bi palo čovječanstvo. Kao da je onaj lukavi zavodnik znao, ako oborim ženu, oborit ću čovjeka, kao da je znao da će o ženi, možemo reći, ovisiti duhovna fizionomija čovjeka. Eva je pala, pao je Adam i započeo je stari svijet grijeha. Zatim dolazi: »Evo, sve činim novo« (Otk 21,5). To Novo što Bog čini u starom svijetu, u svijetu grijeha, jest Marija, Djevica, stvorena već kao novi svijet jer je stvorena u milosti da bude izuzeta ljepota, izuzeta sloboda koja će prihvatiti Boga. I ključna je riječ »novog neba i nove zemlje« što započinje u Mariji: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« (Lk 1,38).

S pravom Oci nazvaše Mariju nova Eva. A obrazac današnje Mise u zbornoj molitvi govori o Ženi: »Bože, ti si Blaženu Djevicu, oblikovanu od Duha Svetoga učinio prvinom novog stvaranja…« U predslovlju, čut ćemo, ima ove naslove: »Prvina novoga naroda; »Nova Žena i prva učenica Novoga zavjeta«; »Žena radosna u tvojoj službi, poučljiva glasu Duha Svetoga i brižna čuvarica tvoje riječi«; »Žena zbog vjere blažena, u Potomku blagoslovljena, medu poniznima uzvišena«; »Žena u trpljenju jaka, vjerna uz križ svoga Sina, u smrti slavna«.

I opet popričesna molitva: »Gospodine, Sveti Oče, ti si Blaženoj Djevici dao novo srce«.

Marija svijetli u Crkvi i u povijesti i u čovječanstvu kao novi Božji izraz žene. Kako si je Bog zamislio ženu? Što je Bog povjerio Ženi? U kakav savez Bog uvodi ženu? Nju uzima za suradnicu da se dogodi spasenje i očekuje njezinu riječ, njezinu poslušnost, njezino predanje i njezinu ljubav da na ponudu Božju odgovori: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« (Lk 1,38).

U Mariji je Bog htio, možemo reći, uzvisiti svaku ženu, osvijetliti tajnu svakog ženskog srca i objaviti služenje svake ženske duše događanju Spasenja.

Dostojanstvo žene! Ako je ikada bilo potrebno govoriti, razmišljati, naviještati dostojastvo žene, onda je to posebno potrebno danas jer je danas žena ugrožena kao što nikad u povijesti nije bila ugrožena. Baš danas kad se najviše govori o njezinoj emancipaciji, o njezinoj ravnopravnosti, o njezinoj oslobođenosti od starih navika i starih mišljenja, ona je baš danas ugrožena.

Neki dan smo pročitali u novinama vijest pod naslovom »U plinskoj komori«. Vijest je iz Zenice. Atmosfera je bila tako ugrožena da su u jednom prostornom metru zraka otkrili čak 947 mikrograma sumpornog dioksida. (Vjesnik, 17. 1. 1990.)

Ozonske pak rupe uzbuđuju međunarodnu javnost, i državnici se sastaju da pronađu način kako spriječiti daljnje zagađivanje atmosfere da se sačuva ozonski plašt oko zemlje. Sve se više govori o zagađenosti rijeka i mora, o umiranju šuma, o izumiranju pojedinih vrsta flore i faune. Govor se i o pojavama bolesti koje se šire a još im nema lijeka… Sveti Otac Pavao II. razmišlja o tom problemu u svojoj poruci za Dan mira ove godine. Priroda je ugrožena djelovanjem čovjeka, napadnuta je njezina stvorena nevinost. Sve je bilo dobro što je Bog stvorio. Knjiga Mudrosti govoro o ljepoti stvaranja, iz vidljivih ljepota može se spoznati umjetnik koji ih je stvorio, »jer prema veličini i ljepoti stvorova možemo, po sličnosti, razmišljati o njihovu Tvorcu« (Mudr 13,5). I nastavlja: »Ako nas zadivljuje sila i snaga stvorenoga, morali bismo zaključiti »koliko je tek silniji njihov stvoritelj« (usp. Mudr 13,4).

Bog koji je »riječju svojom stvorio svemir«, sazdao je i čovjeka mudrošću svojom, da vlada nad stvorovima i da svijetom upravlja u svetosti i pravednosti« (usp. Mudr 9,1.3). Zato psalmista poziva sva stvorenja da slave Gospodina. »Hvalite ga, sunce i mjeseče, hvalite ga sve zvijezde svjetlosne!« (Ps 148).

Međutim, Čovjek nije samo ugrozio prirodu. Da je priroda ugrožena, to zabrinjuje ljude. Stvaraju se čak stranke »zelenih« da se odupru toj čovjekovoj bezobzirnosti prema prirodi, da prirodu zaštite i da ju čuvaju.

Dok se pravi uzbuna zbog fizičke čovjekove ugroženosti u zagađenoj prirodi, u otrovanom zraku, vodi i tlu, mnogo se manje diže uzbuna o daleko većoj zagađenosti i daleko opasnijoj ugroženosti čovjeka, a to je moralna zagađenost.

Ako je povrijeđen red u prirodi, i to ne bez teških, katastrofalnih posljedica, ne može ostati bez teških posljedica ni povrijeđeni red na području moralnosti. Zato je ugrožen čovjek kao osoba; ugrožena je obitelj; ugrožena je Šira zajednica. Na osobit način ugrožena je žena.

Već Knjiga Mudrosti opisuje tu kontaminaciju nemorala u svijetu. Nikakva novost, samo se pojačava možda intenzitet. Knjiga Mudrosti kaže: »Ne čuvaju više čistoće ni tijela ni ženidbe, jedan dugoga ili iz zasjede ubijaju, ili jedan drugome preljubom jade zadaje. Svuda zbrka, krv, ubojstvo, krađa, prijevara, pokvarenost, nevjernost, buna, kriva prisega, uznemirivanje čestitih, zaboravljanje dobročinstva, oskvrnjenje duša, zločin protiv naravi, nered u braku, preljub, nećudorednost. Jer je krivoboštvo početak, uzrok i kraj svakog zla« (Mudr 14,24-27).

Tako je to bilo onda, kako piše Knjiga Mudrosti, zar to nije tako i danas!

Bio je u Parizu od 11. do 14. rujna 1986. godine 9. međunarodni kongres o obitelji. Tu su nastupah predavači, znanstvenici raznih vjera, uvjerenja i opredjeljenja. Jedan musliman iz Irana, Husein Nasr, ovako je razmišljao: »Moderni čovjek više ne igra ulogu mosta između svijeta i Transcendencije. Iz toga proizlazi kriza koja se u čovjeku javlja na trostrukoj razini: kriza na razini duše; desakralizacija čovjeka; kriza na razini duha; desakralizacija spoznaje; kriza na razini prirode; desakralizacija života. Prvi put od svojih početaka čovječanstvo smjera k samoubojstvu. Rješenje ove krize: sigurnost da postoji božanska realnost; ta božanska realnost je Život i Mir!« – pisano velikim slovom, a to znači Bog.

Treba vratiti pravo značenje stvaranju. Čovjek se pobunio protiv stvaranja. Ne priznaje ni sebe stvorenim ni stvaranje darom Stvoritelja. Hoće biti samo-stvoren po vlastitoj zamisli. Misli da ima bolju ideju o sebi nego je ima Bog. Misli da je čovjek sretniji po svojoj volji nego po volji Božjoj. Isključuje Boga iz svoje misli i savjesti i iz samog staranja. Napomenuo bih samo neke misli koje se odnose baš na sačuvanost osobnosti žene, na njezino postojanje.

Možemo reći da je žena izuzetno projicirani božanski plan u stvaranju. Nikakav nusproizvod, nego izuzeto projicirani božanski plan u stvaranju, koji je objavljen u svoj svojoj savršenosti, u svoj svojoj punini u Blaženoj Djevici Mariji. Zato je taj plan sa ženom posebno osjetljiv ali i posebno zaštićen Božjim zakonima. Kako glasi ta Božja zaštita osobitog dostojanstva žene? Glasi: ne sagriješi bludno, ne ubij i ne čini preljuba! Dostojanstvo žene je i u tome također da i njezina seksualnost bude zaštićena od svake zlouporabe jer je to njezino dostojanstvo izraženo na dva načina: djevičanstvom i majčinstvom. Svojim djevičanstvom ona je izraz netaknutosti stvaranja koje je proizišlo iz djevičanske Božje ruke, možemo tako reći, u svoj svojoj skladnosti i tajnovitosti. Djevičanstvo u stvaranju znači sačuvati odraz Božji; nepovrijeđeni red utkan u stvoreno; izraz Božje misli. Zato je djevičanstvo žene ne samo fiziološka kategorija nego i znak transcendentne vjernosti i nepovrijedenosti u poslušnosti volji Božjoj.

Danas hara svijetom opća pobuna protiv djevičanstva žene. To je ta kontaminacija. Žena zaražena tim zagađenjem više ne želi biti djevica, ona više ne želi biti ni majka! I što onda postaje? Nju ta kontaminacija suvremenog mišljena, poimanja seksualnosti, kao ženu, a i muža, pretvara u stvar; prestaje biti osoba, postaje predmet kojim se služi. To je najteže ropstvo i najdublje poniženje. Kad se protunaravna kontracepcija, sterilizacija, pobačaj, kad se sve to naziva korakom naprijed, napretkom, oslobođenjem, vrijednošću novog društva, novoga svijeta, onda se ne domišlja u kakvu to situaciju dovodi ženu, do kakve strašne povrijeđenosti i do kakve strašne poniženosti.

Djevičanstvo žene, nepovredivost njezina tijela i njezine duše je tako velika vrijednost da ona postaje po Božjem planu tiha, skrivena priprava za drugu tajnu žene, a to je majčinstvo. Ona se dariva za majčinstvo u posvećenom zakonitom braku. To je darivanje ljubavi.

Dostojanstvo majčinstva znači opet na poseban način dostojanstvo žene – majke! Tako žena, gledana Božjim očima u svjetlu Božje misli, postaje Bogom blagoslovljeni, Bogom posvećeni prostor u kojem On izriče svoju riječ: neka bude novi čovjek!

I onda kad se radi o odgovornom roditeljstvu, utkiva se u to odgovorno roditeljstvo na neki način djevičanstvo, a to je ta periodična suzdržljivost od braka; to je utkivanje nepovredivosti žene u njezinoj seksualnosti da ne bude upotrebljena kao stvar.

Djevica Bogu posvećena i žena djevica u, rekli bismo, svom staleškom stanju jer nije ušla u obiteljsko savezništvo, ipak uvijek ima majčinsko srce. Zato je ona usmjerena k životu. Ona je suosjećajna, požrtvovna, ljubi do kraja, ljubi bez kraja kad je vjerna toj svojoj čudesnoj biti koju je Bog projicirao u njezinu srcu a što se u punini ostvarilo u Mariji, koja prihvaća da Bog uđe u svijet, da uđe u njezino krilo da bi ga darovala čovječanstvu.

Majčinstvo je neodjeljivo ne samo od rađanja čovjeka nego od duhovnog rasta čovjeka, što je također bilo spomenuto u predavanju. Stoga o majci ovisi kvaliteta čovjeka. Ne niječem ulogu oca i ne zaustavljam se na njegovoj ulozi. Ali utjecaj na oblikovanje duše, na prijenos duhovnih vrijednosti, na odgoj duha i savjesti, daleko je važniji utjecaj majke, jer je majka svojom prisutnošču nježnost i toplina, briga i požrtvovnost, odricanje sebe. Zato srušiti ženu znači srušiti čovjeka. Razoriti ponos njezina djevičanstva i majčinstva znači razoriti obitelj i, možemo reći, razoriti civilizaciju.

Kad bismo išli u proučavanje povijesti Crkve, što je bilo spomenuto, tihi, skriveni utjecaji žene, djevice, naših redovnica i naših majki su neizmjerno presudni da se događalo sve ono lijepo, dobro i sveto u Crkvi.

Dužnost je nas svećenika, to je dužnost i odgovornost Crkve, naglašavati to dostojanstvo žene u njezinoj nepovredivosti, u njezinoj časti: poštovanje njezina djevičanstva i poštivanje njezina majčinstva! Ova materijalistička civilizacija sve je to ženi zanijekala.

Pornografija koja preplavljuje danas svijet ne samo iz tiska nego i s ekrana i timskih platna, urota je protiv dostojanstva žene. To je specijalni rat koji je naviješten ženi, ali kad je naviješten ženi, onda je naviješten svim vrijednostima od kojih živi čovječanstvo i bez kojih čovječanstvo ne može živjeti.

Završavam jednom porukom, riječima jedne djevice i duhovne majke. To je Majka Terezija. U jednom intervjuu koji je s njom imao pater Ulrich Zankanella upitao ju je:

»Majko Terezo, Vi poznajete Istok, Aziju i Indiju sa svim njegovim problemima i njegovim ljepotama, jer je to značajna zemlja i Vi poznajete Zapad, jer ste Vi ovdje rođeni i puno se puta ovdje svraćali. Imate li kakvu poruku, koju bi nam na Zapadu, u Europi htjeli uputiti?«

Majka Terezija odgovara: »Mislim; donesite opet Zapadu Marijinu nevinost. O, kad bi opet mogli vratiti samo Marijinu nevinost u životu ljudi!… Mi moramo ponovno zadobiti njezinu nevinost, njezinu skromnost, njezinu čistoću, da nevinost bude uistinu nevina, čistoća uistinu čista, djevičanstvo uistinu djevičansko. I to mislim za naš mladi svijet, a također za nas, koje smo se posvetile zavjetom Bogu, to je najveći poklon kojega možemo Bogu darovati. Ta zbiljska nevinost, ta zbiljska čistoća i zbiljsko djevičanstvo na dan, kad se ženimo ili udajemo ili polažemo zavjet jest najveći dar, kojeg možemo međusobno dati na dan vjenčanja i na dan zavjetovanja. I to je u mojem razmišljanju i najljepša prilika da navijestimo ljubav Marijinu: ljubav Isusovu prema Mariji i Marijinu ljubav prema Isusu u nama i po nama.«

I recimo: i ljubav Isusovu prema ženi, i ljubav najljepše Žene, nove Žene Marije prema Isusu neka odjekuju u srcu svake žene! Tada ćemo imati bolji svijet jer »Sve činim novo« (Otk 21,5). Amen.

 

Hitovi: 11261