...Ideja pomirenja u društvu temeljna je i nužna i bez nje nema napretka ni budućnosti. Zato je i za rješavanje sadašnjih problema dijalog jedini primjeren način, sve drugo vodi u još dublje podjele. No treba se sjetiti riječi našega pokojnoga sociologa religije i vjernika Željka Mardešića: Ideologije se ne mogu pomiriti. Pomiriti se mogu samo ljudi koji postaju svjesni onoga što čine, dobroga i lošega, to priznaju i žele nešto dobro učiniti te se odreći nečega što je zlo... (Ne propustite! Ur.)
Darko Grden: Intervju s rektorom Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta dr.sc. Željkom Tanjić
Odlaze djeca običnih ljudi, a ne djeca namirenih elita 2.veljače 2017.
Tema dijaloga i pomirenja nasušno je potrebna Hrvatskoj i hrvatskomu društvu, ali, s obzirom na prilike, i Europi i svijetu; stoga je ovogodišnji izbor teme Teološko-pastoralnoga tjedna (TPT), koji se 57. put u organizaciji Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održava od 24. do 26. siječnja na zagrebačkoj Šalati, uistinu »znak vremena« – smatra dr. Željko Tanjić, rektor Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta, kojemu je u udio palo da TPT obogati uvodnim predavanjem o temi »Podijeljenosti u hrvatskom društvu: mogući uzroci i posljedice«. Unatoč brojnim obvezama, dr. Tanjić spremno se odazvao pozivu Glasa Koncila da svoje spoznaje i promišljanja podijeli s njegovim čitateljima.
»Mi u Hrvatskoj živimo dvostruki paradoks«
Čini se da smo u posljednjih pet-šest godina svjedoci porasta podjela u hrvatskom društvu, posebno na »lijevo« i »desno«?
»Paradoksalno, najčešće odlaze djeca istih onih koji su i prije bili prisiljeni na odlazak, djeca običnih ljudi, djeca ‘gastarbajtera’, a ne djeca elita koje su u raznim strankama ostale na vlasti i koje su se, u nagodbenjačkom i rentijerskom stilu, namirile i nemaju potrebu odlaziti, osim na usavršavanja da bi i dalje bile elite koje uspješno brane i zadržavaju vlastite statuse.«
Velik problem vidim u tome što se taj konsenzus ne vidi u javnom životu i što se teško pretvara u smislene društvene strategije i djelovanja. Mislim da bi svi, pa i politički čimbenici, mogli i ovako razmišljati: ako većina hrvatske populacije smatra da je obitelj važna, treba sve učiniti da se obitelj zaštiti i promiču vrijednosti obiteljskoga života. To bi svima trebalo biti zajedničko, a u pogledu načina i naglasaka kako to činiti mogu postojati razlike, koje su sastavni dio demokratskoga društva. No u nas medijska javnost često oblikuje sasvim druge poglede od onih koje dijeli većina građana Hrvatske, a politička javnost ne slijedi društvenu, nego medijsku javnost. Javnost nisu ponajprije mediji. Da se vratimo drugomu dijelu spomenutoga paradoksa. Često se, naime, u javnom i političkom životu nameće percepcija ne samo o potpunoj podijeljenosti, nego i o nemogućnosti nalaženja društvenoga konsenzusa o bitnim stvarima. Drugim riječima, mislim da konsenzus postoji, ali određene silnice u društvu neprestano pokušavaju gurati društvo u smjeru problematiziranja svih društvenih vrijednosti koje su Hrvatima važne.
Želio bih ovdje ipak napomenuti i to da nema društva bez podjela i da nije svaka podjela sama po sebi loša. No društvo, da bi se razvijalo i u konačnici opstalo, ipak ima potrebu za temeljnim vrjednotama. Zato ključno pitanje glasi: Je li Hrvatska u više od 25 godina samostalnosti postigla konsenzus o temeljnim pitanjima društva i države unutar kojega mogu postojati različita stajališta? Meni se čini da taj konsenzus na vrijednosnoj razini postoji, ali se ne uspijeva pretočiti u društvene i kulturne politike i načine djelovanja.
Nagodbenjačke i rentijerske elite
Je li riječ o skrivenim centrima moći koji nastoje spriječiti da konsenzus iziđe na vidjelo, a onda se i konkretizira?
Uskočile dvije totalitarne ideologije
Drugo, osim što su nagodbenjačke, te su elite i rentijerske, tj. bile su od »carstva« nagrađene za obavljeni posao, ne na temelju rada ili sposobnosti, nego na temelju lojalnosti, a glavna im je preokupacija bila materijalno i egzistencijalno osigurati sebe i svoje obitelji »do trećega koljena«. Rentijerstvo kao stil života zapravo je lišavalo elite svake odgovornosti, omogućavalo je vertikalnu prohodnost kroz simboličku zamjenu vlastitih identiteta. Recimo, u prvoj i drugoj Jugoslaviji uvijek su bolje prolazili oni koji su širili ideju »bratstva«, smatrali Kraljevinu Srbiju osloboditeljem potlačenih zemalja ili vidjeli konačno riješeno hrvatsko nacionalno pitanje unutar socijalističke Jugoslavije, a svi ostali su smatrani separatistima i državnim neprijateljima, još iz razdoblja monarhije.
U praznine u tom modernizacijskom procesu, koji nisu mogle iznijeti ni seljačke mase između dva svjetska rata, uskočile su, nažalost, dvije ideologije, obje bez legitimacije i autorizacije od strane hrvatskoga naroda te omogućene jedino međunarodnim čimbenicima koji su ih instalirali na vodeće pozicije te su se od početnoga terorističkoga djelovanja uspostavile kao totalitarne paradigme: ustaška i komunistička ideologija.
Posljednja je nakon Drugoga svjetskoga rata provodila »paradoksalnu«, u vremenu i okruženju zapadnih europskih društava zastarjelu modernizaciju, koja je uz određene uspjehe na području »obrnute« industrijalizacije, školstva, socijalne zaštite, razvoja gradova, ali i uništenja sela, bila u stanju permanentnoga građanskoga rata prema svemu i svakomu tko je hrvatsko pitanje zamišljao i pokušao ostvariti izvan jugoslavenskoga okvira. Osim toga je, uvijek u okviru totalne kontrole cjelokupnoga društva, nakon što je opljačkala privatnu imovinu i potrla svu elitu koja joj se suprotstavljala, uvela princip doušništva, paradoksa samoupravljanja u totalitarnom okviru, uravnilovku i egalitarni sindrom te je, što je najveći paradoks, pod simboličkim veličanjem rada zapravo uništavala svaku kulturu rada, izvrsnosti i natprosječnosti, osim u strogo kontroliranim uvjetima.
Stepinac – uzor modernizacijskim procesima
Nekako se, kad govorimo o Crkvi u kontekstu ovih pitanja, nameće lik bl. Alojzija Stepinca, koji je nekad osobno proživljavao spomenute hrvatske drame, a i danas ih proživljava na simboličkoj razini…
Tranzicija bez cjelovitoga programa
Naravno, tu su i problemi treće modernizacije u kojoj se Hrvatska oslobađa jugoslavenskoga okvira kao ovlaštenika modernizacijskih procesa po ovlasti međunarodnih čimbenika i izlazi u Domovinskom ratu kao neočekivani pobjednik. Zasigurno je jedan od najproblematičnijih trenutaka u tom razdoblju privatizacija, špekulantska praksa, potiranje zajedničke solidarnosti posebice iskazane u ratu, raslojavanje društva te činovničko shvaćanje, opet često nametnuto izvana i podupirano rentijerskim i nagodbenjačkim elitama iznutra, da je modernizacija »tranzicija« koja obuhvaća samo demokratizaciju, privatizaciju i jačanje civilnoga sektora bez cjelovitoga modernizacijskoga programa, društvenoga, kulturnoga, ekonomskoga. Pri tome se pozitivne dimenzije toga razdoblja ponajprije temelje na stvaranju neovisne Hrvatske, Domovinskom ratu i svemu onome što on znači za utemeljenje potpuno novoga identiteta hrvatske države i društva u svojoj antitotalitarnoj dimenziji i dimenziji koja želi da Hrvatska bude autonomni sudionik modernizacijskih procesa.
Sve se to čini kao priča o prošlosti, ali zapravo vidimo reflekse takvoga načina razmišljanja, ponašanja i djelovanja u hrvatskom društvu i danas. Stoga bih rekao da temeljni problemi i podjele u hrvatskom društvu proizlaze iz još uvijek nedovršenih modernizacijskih procesa, iz nedovršenih procesa formiranja hrvatske države. Nekima se i dalje čini da bi to pitanje trebalo biti riješeno u kontekstu nekih drugih ovlaštenika, kroz zaborav simboličkoga potencijala stvaranja hrvatske države, premda o tom pitanju postoji duboki konsenzus u hrvatskom društvu.
»Nema društva bez podjela i nije svaka podjela sama po sebi loša. No društvo, da bi se razvijalo i u konačnici opstalo, ipak ima potrebu za temeljnim vrjednotama. Zato ključno pitanje glasi: Je li Hrvatska u više od 25 godina samostalnosti postigla konsenzus o temeljnim pitanjima društva i države unutar kojega mogu postojati različita stajališta? Meni se čini da taj konsenzus na vrijednosnoj razini postoji, ali se ne uspijeva pretočiti u društvene i kulturne politike i načine djelovanja.«
Zašto nema konsenzusa o komunizmu?
Kad to kažete, valja se podsjetiti da je ideja pomirenja bila možda presudna za uspješnu obranu i stvaranje hrvatske države…
»Vidio sam i osjetio dašak optimizma«
Neki bi i Vama prigovorili: Prestanite nas mučiti prošlošću!
Odlaze djeca »gastarbajtera«, ne elita
U svojem predavanju govorite i o posljedicama podjela. Je li teško gospodarsko stanje, koje se očituje i kao jedan od glavnih generatora demografske depresije, povezano s neriješenim pitanjima koja spominjete?
»Rekao da temeljni problemi i podjele u hrvatskom društvu proizlaze iz još uvijek nedovršenih modernizacijskih procesa, iz nedovršenih procesa formiranja hrvatske države. Nekima se i dalje čini da bi to pitanje trebalo biti riješeno u kontekstu nekih drugih ovlaštenika, kroz zaborav simboličkoga potencijala stvaranja hrvatske države, premda o tom pitanju postoji duboki konsenzus u hrvatskom društvu.«
Pobjednički mentalitet Domovinskoga rata trebao je biti jedan od stupova preobrazbe društva, ali je on prigušen, stavljen sa strane, ismijan. Zapravo se danas tvrdi da je uvjet napretka njegov zaborav. Sada se pak događa da mladi ljudi ponovno odlaze, da napuštaju Hrvatsku. Paradoksalno, najčešće odlaze djeca istih onih koji su i prije bili prisiljeni na odlazak, djeca običnih ljudi, djeca »gastarbajtera«, a ne djeca elita koje su u raznim strankama ostale na vlasti i koje su se, u nagodbenjačkom i rentijerskom stilu, namirile i nemaju potrebu odlaziti, osim na usavršavanja da bi i dalje bile elite koje uspješno brane i zadržavaju vlastite statuse.
Koliko god stanje bilo teško, u medijima se ono često prikazuje još crnjim, beznadnim, kao da se ništa ne čini niti se može napraviti, tako da ljudi, bombardirani takvim informacijama, već unaprijed u sebi stvaraju raspoloženje da je jedino rješenje otići, a ne boriti se.
»Moramo dobro slušati što papa Franjo govori«
Koja je, s obzirom na našu temu razgovora, Vaša vizija Crkve, ideal za kojim bi morala težiti?
Možete li navesti koju temu, koji primjer?
»Najviše vjerujem u mlade«
Kao rektoru mlade visokoznanstvene odgojne institucije, koja je crkvena, ali s jasnim ciljem odgoja i obrazovanja sviju, nemoguće je ne postaviti Vam pitanje o mladima. Da imate vjere u njih, već ste u ovom razgovoru dali naslutiti…
Općenito sam, kada je i o Crkvi riječ, protiv stalnoga isticanja samo jedne dobne skupine, kao što su mladi, jer smatram da se Crkva u svojem pastoralu mora baviti svim životnim dobima, a najveći joj je problem kako izići u susret ljudima u zreloj dobi, između 30 i 60, koji su stup društva, a često opterećeni brigama, odgovornostima, promašajima, lomovima. Ali, ipak moram reći da najviše vjerujem u mlade, tim više što smatram da je Crkva u Hrvatskoj uspjela zadržati velik broj mladih ljudi koji su u Crkvi našli svoj dom. Kao rektor Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta od studenata, od mladih, puno učim, od njih primam puno više nego što im dajem. Za njih smo svi odgovorni.
Izvor: https://www.glas-koncila.hr/rektor-hrvatskoga-katolickoga-sveucilista-dr-sc-zeljko-tanjic/
Hitovi: 1646