Naslovi, koje ste propustili

• 

...Povijest - „učiteljica života“ a i zdrav razum nas poučavaju da nema napretka bez pomirenja. Ili barem konsenzusa. I o prošlosti i o budućnosti. A ni jednog ni drugog nema bez istine. Jer „jedino istina oslobađa“...  Zločin je zločin i treba ga osuditi. A žrtve identificirati i dostojno sahraniti. I prepustiti vječnom miru. Bez obzira o kojim se i čijim žrtvama radi, tko je zločine učinio i u ime koga ili čega. U ime države, nacije, rase, vjere, ideologije ili osvete. Nema kolektivne krivnje, ona se uvijek mora individualizirati...

Ne može se suditi narodu niti državi. Suditi se može samo režimima i odgovornim pojedincima. Sudovima i povjesničarima treba prepustiti da u miru, objektivno i nepristrano utvrdeistinu. Što se i kako sve događalo, tko je odgovoran, tko je prvi počeo, kako se odvijala spirala zločina i kakve su okolnosti bile. Ako treba i uz sudjelovanje neutralnih međunarodnih stručnjaka. Za sada to nikako ne ide, jer na sve takve prijedloge s jedne strane, one domoljubne, suverenističke, druga strana, dobro ukopana u društvenim institucijama i podržana od većine medija koje kontrolira, čvrsto ostaje na konstrukcijama iz doba komunističkog režima, uzvraćajući svim mogućim objedama i optužbama o revizionizmu povijesti, fašizaciji, ustašizaciji Hrvatske, zapravo svega što hrvatski misli i diše. I pjeva!

      Ipak, ne smijemo gubiti nadu. Jer ako su to mogli učiniti i drugi narodi čija je povijest bila još traumatičnija, zašto ne bismo i mi! Ideologije se vjerojatno nikad neće pomiriti, ali ljudi mogu. I moraju. Prije ili kasnije. Jer sve drugo značilo bi nastavak prokletstva koje nas već predugo prati, zastoj u razvoju, produbljivanje podjela, međusobnu mržnju, možda i sukobe, i na koncu vjerojatno nestanak s karte svijeta. Kao što se to, uostalom, kroz povijest događalo i daleko većim narodima...A.

Zabranjivani odgovor Ivana Meštrovića Srbima i četnicima oko Jasenovca
Maxportal, 16 svibnja 2024.

Objavljujemo dopis kipara Ivana Meštrovića upućenog 1950. godine Adamu Pribićeviću povodom “Memoranduma o zločinima genocida počinjenih protiv srpskog naroda od strane Vlade Nezavisne Države Hrvatske tijekom Drugoga svjetskog rata”, koji je Pribićević u listopada 1950. poslao UN-u, a koji vrve protuhrvatskim i protukatoličkim optužbama.

Adam Pribićević (Hrvatska Kostajnica, 1880. – Windsor 1957.), bio je hrvatski političar i publicist srpske narodnosti. Njegov stariji brat bio je Svetozar Pribićević. Adam je bio pripadnik desnog krila Samostalne demokratske stranke. Krajem 1943. godine prišao je četnicima Draže Mihailovića i postao član Centralnog nacionalnog komiteta. U kolovoza 1944. godine je pobjegao u Italiju pa Francusku i Kanadu gdje se i ubio 7. veljače 1957. godine.

Potrebno je istaknuti da je memorandum, čijim se autorima uz Pribićevića smatraju i dr. Vladimir Belajčić, nekadašnji sudac Vrhovnoga suda Kraljevine Jugoslavije, dr. Branko Miljuš, bivši jugoslavenski ministar u Vladi Milana Stojadinovića (sva trojica vrlo bliski četničkom pokretu Draže Mihailovića), prepun je najtežih protuhrvatskih i protukatoličkih generalizirajućih optužaba stvarajući pogodno tlo za nešto kasniju optužbu o “genocidnost hrvatskoga naroda”, koju je iznjedrio srpski akademik dr. Vasilije Krestić i Srpska akademije znanosti i umjetnosti u rujna 1986.

Odgovor svjetski poznatoga hrvatskog kipara Ivana Meštrovića izazvao je bijes srpskih intelektualaca, posebice u emigraciji, o čemu govori mnoštvo napisa kao npr. samoga Adama Pribićevića u “Glasu kanadskih Srba”,već spomenutog dr. Branka Miljuša u knjizi “Ivan Meštrović i antisrpska klevetnička propaganda” pa Laze Kostića u “Kanadskom srbobranu”, Dragiše Cvetkovića u “Glasniku Srpskog povijesno-kulturnog društva ‘Njegoš'” u Americi, dr. Radoja Vukčevića, također u “Kanadskom srbobranu”, Milana Fotića i M. M. Vlahovića u “Iskri”, Spase Sarabe u “Amerikanskom srbobranu” i dr.

Meštrovićev odgovor Pribićeviću je od poslijeratnih komunističkih vlasti bio svrstan u “zabranjenu literaturu” pa je u Hrvatskoj umnažan i dijeljen ilegalno, a jugoslavenska je tajna policija uhitila svakoga kod koga bi ga našla.

Glas Koncila, koji je skraćeni Meštrovićev odgovor objavio 2010 godine, navodi da su u njegov posjed došli zahvaljujući dr. Frani Glavini, istaknutom arhivistu i povjesničaru, umirovljenom ravnatelju i dugogodišnjem pravnom savjetniku Hrvatskoga državnog arhiva.

Meštrovićev odgovor:

“Od početka zadnjega nesretnog rata mi ne znamo nego za užase. Svaki rat je nesretan, ali zadnji je sve nadmašio i po onome što se je zbivalo i po svojoj surovosti i po svojim strahovitim posljedicama. On je bio užasan za cio svijet, a napose za nas Hrvate. Od njegova početka u našoj se zemlji provodilo i ubijalo bez milosrđa u borbama s osvajačima, i međusobno Hrvati i Srbi. Razlozi tome bili su mnogostruki. Nepravde i nasilja režima, oprečni nacionalizmi, različite ideologije. Različiti poticaji prijatelja i neprijatelja, ali poviše svega toga naša surovost i odsutnost pameti.

Gubici su za obje strane bili užasni. Osim mrtvih, koliko ih je onesposobljeno, fizički osakaćeno i moralno upropašteno, što ne zna nitko. Najveći će biti broj onih koji su stradali duševno… To gledanje i ta psihoza nije ništa blaža od najvećih užasa koji su se među nama odigrali. Zaista obezumljeni ljudi su gori od divlje zvjeradi, koji bar ne uništavaju svoju vrstu…

Pretjerivanje i laganje postaju običaj i ljudi s vremenom počinju vjerovati u vlastite laži. U toj areni sa srpske strane pojavio se i, evo, Adam Pribićević, kojega smo svi poznavali kao tolstojevca, neke vrsti isposnika i po svemu bi tome čovjek mogao pretpostaviti da će ga naći na svakom drugom frontu, pa i komunističkom, nego na velikosrpskom i četničkom…

Neću reći niti želim da je ovo i ovakvo držanje Adama Pribićevića njegova posljednja u životu, nego samo kažem da je karakteristična po naše odnose i njihove uzroke…

Ni bolji ni gori od srpskih ustaša

Mene potiče na ove retke jedan drugi slučaj. Ne političar Pribićević, nego intelektualac i čovjek kršćanin, tolstojevac, čiji je ‘credo’ da se zlom ne suzbija zlo i da osveta nije posveta.

Dopao mi je ovih dana u ruke jedna pamflet protiv Hrvata koga su potpisnici nazvali memorandum i kao takav poslali Ujedinjenim narodima. Taj pamflet, taj memorandum, doduše za svakoga tko pozna naše prilike, optužuje potpisnike i one u čije ime pišu isto toliko, koliko i one protiv kojih je upereno. On se je prelijevao žuči, vrvi pristranostima i netočnostima, i traži glave ljudi za koje ni sami potpisnici ne vjeruju da su svi krivi.

Optužuje se čak i Antu Starčevića da je od prije 80 godina formulirao težnje za neovisnošću i slobodom hrvatskoga naroda, da se ta slobodarska ideologije smatra zločinom koju su Hrvati usvojili kao svoj program, a Pavelić htio provesti u djelo.

Treba, dakle, cijeli hrvatski narod izvesti na optuženičku klupu, a svjedoci za njegova nedjela bit će Adam Pribićević i njegovi supotpisnici. Tu se i tom slučaju, dakako, neće ispitivati nedjela na protivnoj strani krivice, po programu i po djelima. Ovaj memorandum optužuje formalno ekstremne Hrvate tzv. ustaše, a ustvari svjesno optužuje sve Hrvate.

Mi Hrvati nemamo ništa protiv toga da se izvede pred međunarodni sud sve zločince koji se nađu među ustašama, ali i Vi, g. Adame, znate da postoji velika razlika između revolucionaraca i zločinaca. Vi znadete da su Srbi dizali ustanke za svoju slobodu i da su se ponosili i da se ponose svojim ustašama. Prema tome, ni Hrvati koji su se digli protiv ugnjetača nisu ni bolji ni gori od srpskih ustaša koji su se borili za slobodu. Dakle, koga treba izvesti pred međunarodni sud, samo zločince ili sve ustaše ili pak sve Hrvate nacionaliste?

Mislite li Vi da su ljudi ubojice samo oni koji su ubijali Srbe, a oni koji su ubijali Hrvate da su vršili svoja prava?

Tražeći ovo suđenje od Ujedinjenih naroda, Vi očito niste vjerovali da bi do tog suđenja moglo doći jer biste inače mogli pretpostaviti da bi taj sud, ako bi htio pravedno suditi, ispitao i okolnosti pod kojima su djela učinjena, i da bi u tom slučaju morao pozvati i četnike da zaviri i u njihove anale.

Valjda niste mislili da bi međunarodni sud uzeo četnike kao da su mu od tetke? A što je karakteristično za vašu optužbu, to je da se niste držali onoga što je bolje, da i koji kriv iznese glavu, nego da ih deset pravednih plati glavom. Tako ste među imenima zločinaca naveli ništa manje nego 117 Hrvata, iako ni sami ne vjerujete da među navedenima nema više od 3 do 4 koji bi se mogli okrstiti zločincima. Ili je po Vašim i Vaših supotpisnika zločin biti Hrvat, a pravo i Bogu drago biti Srbin i četnik, pa i onda kada djecu kolju, kao što su i klali? Ima li neka razlika u zločinu kada ga počini Srbin ili Hrvat, pa to je valjda razlog da ne tražite da se i četničke zločine ne izvede pred sud.

Jedan od Vaših supotpisnika je sudac pa znate da ni jedan sud ne bi donio presudu a da ne sasluša protustranku, a svjestan toga, kao što možete biti i Vi, da onda ne bi skrivali ni tamo ni amo u junačkim djelima i jednih i drugih. Reći ćete: Zar i ovaj hoće da brani ustaše? Ne branim ja zločince među ustašama, nego samo tvrdim da nisu svi ustaše zločinci, a svakako nije ih onoliki broj koliko se tvrdi. A ustajem i ustat ću protiv toga da se za istu vrstu zločina i pod istim prilikama upotrebljavaju dvije mjere, i dok se koljače među ustašama s pravom zovu zločinci, da se po Vašem među četnicima valjda treba nagraditi kao ‘zaslužne za kralja i otadžbinu’.

Ustajem i ustat ću protiv toga da se tuži i zločincima naziva ljude koji nemaju druge krivice osim da su zagrijani nacionalisti. Po čemu i zašto bi srpski nacionalisti bili patrioti a hrvatski nacionalisti bili zločinci kad im je cilj u biti jednak. Jednima velika Srbija, drugima slobodna Hrvatska.

Ako je po Vašem hrvatskom nacionalizmu kriv Starčević, onda bi po toj logici srpskome nacionalizmu bio kriv sv. Sava, bar kako ga Vaši četnici i popovi tumače. A što tek da kažem za Vuka Karadžića koji je sakupljao opće narodno blago srpsko i hrvatsko i sve to strpao u srpsku torbu i razvio teoriju: Srbi svi i svuda!, gdje ih ima i gdje ih nema, i tako udario temelje bolesnoj megalomaniji koja je i Vas zarazila kada tvrdite da su Bosna i Hercegovina čisto srpske oblasti, iako nikada nisu bile srpske u prošlosti, pa i još danas imaju hrvatsku većinu…

Zločinci za »srpsku stvar« – junaci?!

»Mi Hrvati i Srbi imamo mnogo dobrih strana koje su nam zajedničke, a imamo i rđavih koje su nam također zajedničke, pored onih koje su nam posebne. Kod svake naše svađe ili sukoba, sve one zajedničke dobre strane pripisujemo svaki sebi, a loše isto tako zajedničke pripisujemo jedni drugima.

Kad već ovako razgovaramo, onda sam prisiljen da kažem da kad bi ustaše bili Srbi i sve ono radili ‘za srpsku stvar’, po srpskoj prakticiranoj teoriji ne bi bili zločinci nego junaci, a kao Hrvati, razumije se, samo razbojnici. Kao Srbi imali bi ‘patriotskih motiva’ koji su iznad ljudskih, a kao Hrvati nisu mogli imati ne samo motiva nego ni povoda, pa čak ni onda ako je bilo ‘prema glavi i brata po glavi’.

Naprimjer, Mile Budak, koji je zaslužio pridjev luđak, samo nisam načistu je li to bio od rođenja ili je postao luđak iza kako su mu agenti kraljevske vlade razbili lubanju u namjeri da ga ubiju, da mu se mozak vidio… Čudno je da su svi ustaški prvoborci bili redom iz onih krajeva za koje braća Srbi vele da su čisto ‘srpski’…

Nije svetački put kada netko dođe iz neke vanjske nužde koja sliči afektaciji, nego iz unutarnje nužde i sjeti se one besjede na gori: ‘Blaženi oni koji mir grade!’ Ako netko barem svoj unutarnji mir izgradi, nešto će od toga mira i na druge prenijeti.

Četničko prikupljanje potpisa

Vi među zločinima ustaša govorite o pečenim ljudima. Zaista strašno i takvim grešnicima nema oproštaja, osim da sami sebe ispeku, međutim, tko znade da li se netko od počinitelja sam pekao, ako ne materijalno, a ono duševno peći će se do smrti. Čovjek je, kako znadete, vrlo komplicirano biće, no, pored toga vrlo ih je malo koji nemaju u svojoj dubini barem trenutak savjesti.

I meni su četnici u mojoj rođenoj zem lji, u rođenom selu zapalili djedovsku kuću, u oganj bacili živa rođena strica, starca od 84 godine. Stric je izgorio sam jer se drugi članovi obitelji nisu slučajno nalazili kod kuće. Tom prilikom ubili su još 30 ljudi u mom malom selu, koje nema više od pedesetak kuća.

U selu nije bio nijedan čovjek ustaša, nego svi odreda radićevci, a bilo je okupirano od Talijana, koji su ljudima odnijeli do posljednje puške. Mog su strica njegov sin i brat našli kasnije u zgarištu, svega dvije kosti, i sahranili ih. Ja ne znam koliko bi se njegov sin i unuk odnosili prema počiniteljima kada bi došli u priliku da im sude, ali Vam se za sebe kunem da ih ne bih nagovarao da im vrate zub za zub, glavu za glavu. Ti i slični prizori događali su se uz povike: ‘Volimo Italiju više nego Hrvatsku!’ I to u vrijeme kada su četnici i njihove vođe sakupljali među pravoslavnim pučanstvom Dalmacije potpise za memorandum talijanskome kralju i Mussoliniju da anektiraju Dalmaciju…«

Kako se to dogodilo, pitajte popa Đujića

Vi navodite u Vašem memorandumu da su mnoge pravoslavne crkve od umjetničke i povijesne vrijednosti porušene. Bez obzira na njihovu arhitektonsku i povijesnu vrijednost, koja neće biti velika, sam čin po sebi je svetogrđe i sramota, pa čak i ondje gdje su bile ‘prkos-crkve’, kao na Visu i drugdje, podignute radi prozelitizma koji je vršen pomoću vlasti.

Za utjehu ću Vam ispričati što se desilo s jednom hrvatskom crkvicom u mojem rođenom kraju na hrvatskom Kosovu kod Knina. Ta je crkvica bila podignuta u čast naše Gospe, a na uspomenu dobrog kralja Zvonimira. Sazidana je na starom hrvatskom groblju zvanom Biskupija pored ruševina starohrvatske crkve, kod koje su hrvatski knezovi i kraljevi držali sabor.

Dakle, na eminentno hrvatskom povijesnom tlu. Po mom nacrtu, dakle po nacrtu čovjeka koji je isto tako besplatno pravio osnovu za Vidovdanski hram na srpskom Kosovu u staroj Srbiji. Ta crkva (na Kosovu kod Knina) nije bila velika, niti raskošna, niti smo imali sredstava da je napravimo.

Izradio sam bio Krista pastira iz kamena jednog primitivnog stećka s istog groblja, koji je bio uzidan nad skromnim ulazom u crkvu. Za oltar sam bio izradio i namjestio kip Bogorodice s djetetom u mramoru, koja je bila u nošnji hrvatske seljanke iz moga kraja.

Osim toga, jednu kamenu pregradu pred oltarom s natpisom kome je crkva posvećena i namijenjena. U nutrini bile su freske slikara Kljakovića (Joze KljakovićaŠantića, rođenog 1889. u Solinu, koji je, između ostaloga, oslikao povijesnu crkvu sv. Marka na zagrebačkom Gornjem gradu s 14 fresaka, op.a.).

Kljaković i ja radili smo badava, dapače i dali najveći prilog za samo zidanje. Sve u svemu, čin pijeteta prema svojim pređima, jedna skrom na seljačka i umjetnička molitva na grobu svojih predaka.

Međutim, sudbina te crkve bila je da su je četnici razbili, a s njome i Krista, isto tako i Gospu i Kljakovićeve freske, koje su prikazivale saborovanje kralja Zvonimira na istome mjestu prije 900 godina. Sama crkva kao građevina bila je jako oštećena. Kako se je to odigralo, pitajte popa Đujića, vojvodu od Dinare (Duca di Dinara) koji je tamo vojvodovao. Bio sam izviješten da su vojvodini perjanici s odbijenom glavom maloga Isusa bacali ‘junačkog kamena s ramena’.

Interesantno je, g. Pribićeviću, kod toga i to da se to odigralo u isto vrijeme kada su ustaše mene i Kljakovića držali u tamnici u Zagrebu a Talijani rušili kip Grgura Ninskog u Splitu. Kakav bi Vi sud dali, gosp. Pribićeviću? Možda su opet bili krivi Hrvati i samo oni, jer kako se mi u svojoj Dalmaciji usuđujemo biti Hrvati i sjećati se svoje prošlosti. Logična je za takvu drskost kazna kada neće da priznaju da je to mala Srbija uključena u veliku, da je onda uzmu Talijani u suglasju sa Srbima četnicima, je l’ te? Ne, g. Pribićeviću, ja ne očekujem da ćete dati takav sud, nego da ćete se stidjeti takvog srbovanja!

Ante Starčević bez bizantske škole

Usprkos tomu što se je ovaj razgovor odužio i da mu sadržaj pripada prošlosti, ja ću još reći dvije-tri riječi u vezi s Vašom osudom o pojavi i ličnosti Ante Starčevića, ličnosti koja igra tako veoma važnu ulogu u fantaziji Srba u prosuđivanju Hrvata, a možda i fantaziji nekih Hrvata.

Što se tiče Ante Starčevića, ja ga iako ne nazivam blagopokojnim, njega se nijedan Hrvat ne stidi, ni prije ni poslije pojave ustaša, pa i oni, ukoliko ih još ima, koji su pristaše neke zajednice sa Srbima.

Naprotiv, svi u njemu gledaju željezan, neustrašiv i nesebičan karakter, iskrena rodoljuba, recimo otvoreno: svoga naroda predstavnika koji se borio za svoje i ne traži tuđe. Kao političaru falila mu je bizantska škola jer je svakome govorio istinu: popu pop, bobu bob!…

Tko Starčevića izbliže analizira, otkrit će kao pok. Jovan Skrelić da on Srbe kao narod nije mrzio, dapače ih je držao identičnim sa Hrvatima. On nije trpio izvjestan sloj ljudi, koji su se u srodstvo uvukli i te je ironično nazvao ‘slavosrbi’. Njegova ‘za sjekiru zreli’ nije imalo značenje koje Vi pripisujete, nego je to narodni izraz za suho drvo, kao ono u evanđelju za suhu smokvu, jer je očito mislio da su takva čeljad korov, pa ma u kojem se taboru nalazila. Vi poznajete ono političko razdoblje i držanje Srba u Hrvatskoj, za borbu Hrvata s Peštom.

Držanje, koje je i Vaš brat Svetozar osudio i prišao Hrvatima u njihovoj borbi za zajedničku domovinu. Svetozarovo držanje tada, kao ni ono pod kraj njegova života, pa ma kakvih grešaka u međuvremenu počinio, neće ni jedan trijezan Hrvat zaboraviti.

Ja Vas neću gosp. Pribićeviću miriti sa Starčevićem, ne samo da ne bih uspio, nego i zato što ne dijelim Vaše mišljenje, da je Starčevićeva koncepcija o Hrvatskoj nelogična i a priori neostvariva, jer na kraju krajeva, kada Srbi mogu i trebaju imati svoju državu, a koju žele, zašto Hrvati ne bi mogli i smjeli imati svoju, ako je žele, a oni to hoće? Ako bi to Srbi, koji žive u Hrvatskoj po svaku cijenu, u svakom slučaju i u svakoj prilici ometali, onda je razumljivo, da se Hrvati ne bi mogli s njima slagati. Razumljivo je s druge strane, da Srbi ne bi mogli biti ni za kakvu Hrvatsku, ako bi se s njima postupalo kao za vrijeme ustaša.

Vratimo se na Starčevića i starčevićanstvo u kome su istina svi Hrvati njegova vremena, jer im je razbudio samosvijest i volju i želju da vladaju sami sa sobom. To je bilo u duši kod svih političkih ljudi, makar Starčevićevoj stranci ne pripadali, kao npr. kod Stjepana Radića i njegove stranke od kada je ona osnovana pa do danas. Starčevićevom programu dodan je još samo Radićev program.

Da nije bilo Starčevića ne bi se nikada Hrvati upustili u avanturu da ruše Habsburšku monarhiju i da idu sa Srbijom čim je ona došla u sukob s monarhijom. Rački i Strossmayer su mogli tražiti formu za suradnju i eventualno jedinstvo južnih Slavena i na to pripravljati duhove, ali je to u njihovim glavama bilo zamišljeno, da će se ostvariti, da tako kažem, nekim legalnim putem u monarhiji, uviđavnošću cara ili izvan nje silom nekih događaja.

Samo onaj duh koji je uštrcao ili probudio Starčević, mogao je pokrenuti Hrvate da otvoreno idu protiv cara, Beča i Pešte. On im je dao svijest da su narod i nacija, pa ma koliki bili brojem i da su država, pa ma kolika bila i pa ma koliko joj bio okrnjen suverenitet, na koji ona i njezin narod imaju pravo, da ga vrše u potpunom opsegu. Eto, to je gosp. Pribićeviću ‘Hrvatsko državno pravo’ za koga je on tek digao

prašinu, a za koje ima za sobom, kako i samo znate, tradiciju od tisuću godina, koja nikada u narodu nije obamrla i u skladu je s narodnom voljom. I Supilo i Trumbić i svi jači hrvatski ljudi njihove generacije bili su starčevićanci. Mi mlađi u svojim ranijim godinama isto. Ti gojenci tog zloglasnog Starčevića otišli su uoči prvoga svjetskog rata u emigraciju, počeli otvoreno surađivati sa Srbijom i svim protivnicima Cezara i monarhije i stvorili jugoslavenski odbor, propovijedali Jugoslaviju i konačno je stvorili. Da Jugoslavija, koju su oni postigli i ostvarili nije bila Jugoslavija njihovih želja, nisu oni krivi.

Bila je to Jugoslavija na žalost po imenu, po priznanju Vašeg brata Svetozara, koji je umro u emigraciji zato što je ta država bila onakva kakvu on nije htio. Jesu li Hrvati za to krivi? Je li pred njima Svetozar pobjegao u inozemstvo?

Vi se sjećate što se dogodilo hrvatskim narodnim poslanicima, kada su Radić i Svetozar napravili koaliciju i pošli u skupštinu da pokušaju da se na parlamentaran način bore, da se ostvari pravedna zajednica jugoslavenskih naroda, a u prvome redu Hrvata i Srba na čijoj je slozi ona mogla počivati, a na neslozi je pala. Meci najmljenog Puniše Račića ubili su ideju jugoslavensku zauvijek, a Vi ćete sigurno znati i to s kakvim su zadovoljstvom beogradski generali primili vijest o umorstvu Radića.

Vi se sjećate da je grupica hrvatskih narodnih poslanika starčevićanaca uoči donošenja Ustava tražila onakvo državno uređenje, kakvo su kasnije tražili Radić i Vaš brat. Nitko ih nije htio slušati. Takvi su postupci stvarali ustaše, a ne Ante Starčević.

Sačuvano je pismo Mile Starčevića, sinovca Antina i predsjednika njegove stranke, koje je pisao iz bolnice iz Zagreba predsjedniku Jugoslavenskog odbora kao odgovor, da i on gleda da pobjegne i da se nama pridruži. To pismo je glasilo: Žao mi je da mi zdravlje priječi da pokušam doći do Vas. Odobravam i slažem se s Vašim radom. Naše je mjesto uz Srbiju i s njom. Ja mislim da je Mile Starčević bolje znao unutarnje raspoloženje i nakane svoga strica, nego Vi i drugi Srbi iz Korduna ili odakle bilo.

Istina je, i to treba podvući, da je Mile napisao ‘uz Srbiju’ a ne ‘u Srbiju’ ili ‘pod Srbijom’, kako se to u praksi i dogodilo. Eto, to je odgojilo Poglavnika, a ne Ante Starčević.

“Bez pomirenja ne možemo živjeti!”

Sve ovo što rekoh nema svrhe ni da tuži tužitelja, ni da brani tužene, nego sam da Vas potaknem da promislite, je li pametno da ostanete takvi kavi ste i kuda to vodi i što nam na tom putu može do posljetka biti? Kako čovjeku pojedincu nije ništa teže postići nego unutarnje preobraćenje, postati drukčiji nego što je ranije bio, tako ni narodu kao zaokruženoj cjelini nije ništa teže, nego se preobratiti, otresti se svojih navika i utvara. Ni čovjeku kao skupini nema duhovna uspona ako se nije kadar ponovno roditi, doživjeti duhovnu metamorfozu. Sve ostane na istom, zakržlja i izumire.

Krist kaže: ‘Tko se na novo rodi!’ Zato kao pojedincima, tako i narodima, koji su kadri da se preobraze oprošteni su svi raniji grijesi zablude već s time, što su bili kadri da se preporode, u kojima je umro raniji čovjek i rodio se ponovno novi i bolji. To novo rađanje znači u biti postati nešto drugo nego što je to bilo i kročiti s pravom i istinskim Ja…

Međutim, ni Pavao, ako se duševno preobrazio i pošao novim putem, nije prestao biti Židov i zadržao je tradicije svoga naroda i nauke svojih predaka i njihovih proroka, ali je razumio učiteljeve riječi: ‘Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe’ i ‘Ne čini drugome, što ne želiš da tebi učini’.

Bog zna nije li tinjao u podsvijesti mnogih Srba i Hrvata, koji su se među sobom progonili, mnogih četnika, ustaša i komunista, žižak za praštanje, pomirenje i preobraženja. Vjerojatno jest!… Mi se nadamo da ima dosta takovih u kojima tinja proces za preobraženje, pa je dužnost svih onih u čijim srcima se mržnja nije udomila, da ne puštaju da se taj proces ometa daljnjim sijanjem mržnje. Srce ne vrijedi bez pameti, a ni pamet bez srca. Tek udruženi pamet i srce mogu biti vodiči pojedincu i narodu. Ne smije se srce upotrebljavati za bezumne čine, ni pamet za laž i podvalu. Bez pomirenja ne možemo živjeti zajedno, nu, ne možemo se bez pomirenja ni rastati.

Međutim, pomirenje mora prethoditi praštanju, a praštanju savjesno ispitivanje rođenih grijeha. A onda, ako ne možemo zajedno, onda svaki svojim putem, svaki u svoju kolibu, bolje će nam biti itako, nego da rušimo jedan drugoga, a na zajedničko ruglo i zajedničku sramotu.

Svećenici znanstvenici u svijetu
Fra Mario Knezović, 19. kolovoza 2020.

Kako A. Tomiću objasniti svemirsku letjelicu? Znate što mi je prvo palo na pamet kad sam pročitao bolesnu konstataciju i (ne)misaonu konstrukciju Ante Tomića o Crkvi i znanosti? Otvorio sam rječnik stranih riječi da vidim što točno znači pojam kreten ili kretenizam. Uglavnom bi to značenje mogli sažeti na osobu zaostalu u duhovnom razvoju. Napisati kako Crkva svoju snagu crpi iz neukosti i da se boji obrazovanja je, oprostite, kretenizam. Nije potrebno čak ni navoditi da je Crkva osnovala prva učilišta i znanstvene institucije po Hrvatskoj, Europi i svijetu i činjenicu da su prvi, a i do danas gotovo najveći, znanstvenici ujedno bili i svećenici. Spominjati Tomiću Ruđera Boškovića, Fausta Vrančića, Franu Bulića, Nikolu Kopernika, Antonija Vivaldija i tako redom je kao da čovjeku koji je vidio samo karijolu ili tačku pričate o svemirskoj letjelici Space Shuttle.
Možda više čudi posebnost da ta Slobodna Dalmacija svoju kakvu-takvu čitanost ima u Južnoj Hrvatskoj gdje statistički živi pretežito crkveno orijentirano i domoljubno stanovništvo? Kako i po kome takva tiskovina ostaje u takvom miljeu?
A vi dragi ljudi oprostite mi što sam svećenik, što sam glup, što sam bez nauke, što prezirem znanje i obrazovanje, što volim tupane i glupane. Ovo napisah i odoh spaliti svoje svjedodžbe, diplome, magistrate i doktorate.
Za one koji imaju vremena, Tomiću ti nemoj zamarati mozak, neka pročitaju barem neke svećenike znanstvenike u svijetu:

Ruđer Bošković – fizičar, astronom, izumitelj, filozof, matematičar, geodet, teolog, diplomat i pjesnik
Nikola Kopernik – zastupnik heliocentričnog sustava
Antonio Vivaldi – barokni skladatelj
Georges Lemaître – otac teorije “Velikog praska”
Roger Bacon – jedan od osnivača znanstvene metode
Marin Mersenne – otac akustike
Fra Angelico – renesansni slikar
Gregor Mendel – začetnik genetike
Christopher Clavius – tvorac gregorijanskog kalendara
Nicolas Steno – otac geologije
Athanasius Kircher – otac egiptologije
Giovanni Battista Riccioli – prvi izmjerio ubrzanje tijela u slobodnom padu
Pierre Gassendi – astronom
Francesco Maria Grimaldi – matematičar i fizičar
William od Ockhama – autor Ockhamove britve
Giordano Bruno – filozof
Vincenzo Coronelli – kartograf i kozmograf
José María Algué – meteorolog
Anselmus de Boodt – jedan od osnivača mineralogije
Otto Brunfels – jedan od osnivača botanike
Jean Baptiste Carnoy – osnivač citologije
Johann Dzierzon – otac modernog pčelarstva
James Cullen – poznat po “Cullenovim brojevima”
Andrew Gordon – tvorac prvog elektromotora
René Just Haüy – otac kristalografije
Ányos Jedlik – izumitelj dinama
Sebastian Kneipp – autor specifične metode liječenja
Jean-Antoine Nollet – otkrivač osmoze
Luca Pacioli – otac računovodstva
Nicolas Claude Fabri de Peiresc – otkrivač Orionove maglice
Nicolas Louis de Lacaille – izrađivač zvjezdanog kataloga
Jean Mabillon – osnivač paleografije i diplomatike
James B. Macelwane – seizmolog
Gabriele Falloppio – anatom po kojem se zovu “Fallopijeve cijevi”
Christian Mayer – začetnik proučavanja binarnih zvijezda
Giuseppe Piazzi – otkrivač patuljastog planeta Cerere
Jean Picard – prvi izmjerio veličinu Zemlje
Giuseppe Mercalli – tvorac Mercallijeve seizmičke skale
Nikola Kuzanski – kardinal i humanist
Léon Abel Provancher – otac kanadskog prirodoslovlja
Richard od Wallingforda – jedan od osnivača trigonometrije
Ignacije Szentmartony – hrvatski kartograf, matematičar i astronom
Pierre Teilhard de Chardin – paleontolog
Giovanni Battista Venturi – otkrivač Venturijevog efekta
Ferdinand Verbiest – izumitelj prvog samohodnog vozila
Faust Vrančić – hrvatski izumitelj
Vincent od Beauvaisa – sistematizirao znanje Srednjeg vijeka
Georg Joseph Kamel – botaničar po kojem se zove Kamelija
Ivan Vitez od Sredne – hrvatski humanist
Francisco de Vitoria – otac međunarodnog prava
Ivan Krstitelj Ranger – barokni slikar

Izvor:

https://drive.google.com/file/d/18YNYBSH-7-h8H6xDCntnXNG2fLix9GZm/view?usp=drive_link

 

Z. Hodak: Čime se “ponosi” hrvatska ljevica

Tko o čemu, ja ću opet malo o našoj hrvatskoj ljevici. Hrvatska ljevica je ponosna na svoju jugo tradiciju, svoj NOB, svoja dostignuća, svoje “napredne stavove”, kako u pravilu tepa samoj sebi.

Ovih dana naletim na fejsu na tekst Ivana Kiša. Kao da sam sreo samog sebe, Kiš se kao opravdava pa kaže: “Ovaj sam tekst pronašao na bespućima interneta pa koga zanima. Sličnost sa stvarnim činjenicama je namjerna. Dakle, ljevica je izašla iz Sabora kad se je glasovalo o hrvatskoj neovisnosti. Ljevica je predala hrvatsko oružje JNA. Ljevica je glasala protiv zakona o hrvatskom jeziku. Ljevica je bila protiv Pelješkog mosta. Ljevica je bila protiv LNG terminala na Krku. Ljevica je lagala za dogovor Tuđmana i Miloševića. Ljevica je neprekidno optuživala Tuđmana i mnoštvo hrvatskih časnika i vojnika za ratne zločine. Ljevica je izvela privatizaciju najvažnijih državnih firmi. Ljevica je pokušala zaštititi udbaše prilikom izručenja Njemačkoj. Ljevica je vodila najneuspješnije hrvatske vlade.

Ljevica je, dok je bila na vlasti, devastirala hrvatsku vojsku i obavještajne službe. Ljevica je bila protiv modernizacije hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Ljevica je željela privatizirati sve hrvatske autoceste. Ljevica je bila protiv uvođenja kune. Ljevici je smetalo prvo bijelo polje hrvatskog grba. Ljevica želi zabranu pozdrava ZDS. Ljevica inzistira na falsificiranoj komunističkoj hrvatskoj povijesti. Ljevica uvijek traži zabranu Thompsonovih koncerata dok hrli na koncerte srpskih cajki. Ljevica je ateistička i anti kršćanska, podržava pobačaj, aktivni je promotor LGBTIQ+ agende. Ljevica desetljećima blati i lažno optužuje blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Ljevica neprekidno djeluje protiv katoličke Crkve, ustrajno napada većinu katoličkog svećenstva i vjernika.

Ljevica se protivi povratku hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka u domovinu. Ljevica ima monopol na hrvatsku kulturu. Ljevica dominantno upravlja hrvatskim medijima. Ljevica veliča Tita, jednog od najvećih zločinaca svjetske povijesti. Ljevica ima lijepih riječi za propalu tamnicu hrvatskog naroda – Jugoslaviju. Ljevica se redovno nabacuje blatom po vrhunskim hrvatskim sportašima. Ljevica radi sve ne bi li učvrstila veze sa zemljama ‘regije’, a na uštrb odnosa sa zapadom…”. Autor se na kraju ispričava ako je nešto izostavio jer je toliko toga protuhrvatskog da je teško sve to zapamtiti. Potpisujem, ali koga zbog toga boli glava…

https://www.maxportal.hr/kolumne/hodak-cime-se-ponosi-hrvatska-ljevica/

NIJEMCI SLUŽBENO: Hrvatsku uništavaju komunisti od osnutka zemlje do danas!
Toni Eterović, Hercegovački portal, 11. 11., 2019

“I dok se u baltičkim državama, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj još donekle uspjelo zamijeniti stare elite, u Rumunjskoj, Bugarskoj, Sloveniji i Hrvatskoj su one skoro nedodirljive – u politici, gospodarstvu i pravosuđu, isto kao i u visokom školstvu i medijima.”, piše Karl-Peter Schwarz u svom članku “Organizirano okretanje glave” objavljenom njemačkom dnevnom listu Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ).

NAROD SE SVAĐA OKO DOMOLJUBLJA, A UDBA IH KRADE. PRAVOSUĐE JE KATASTROFA I PROGONE SE POLITIČKI NEISTOMIŠLJENICI. MEDIJE POSJEDUJE UDBA. SVE ĆE BITI MRAK DOK SE NE RASVJETLI PROŠLOST, A PROŠLOST NE MOGU RASVJETLITI LJUDI IZ PROŠLOSTI.

Karl-Peter Schwarz je ekspert za komunizam i u Njemačkoj smatraju da posjeduje dokaze i fotografije kojima mogu po-zavidjeti sve sve medijske kuće i obavještajne službe. Nema tajni kojih nema, tako tvrdi u više svojih istupa da je Hrvatska i Slovenija okovana željeznom zavjesom komunista koji se nazivaju kršćani i partizani, a zapravo su interesne skupine koje nema tko razbiti jer imaju sustav manipulacije od politike do medija. Za lustraciju navodi nekoliko primjera, između ostalih i slučaj rumunjske novinarke Ondine Ghergut, koju je nedavno američka ambasada u Bukureštu odlikovala za njezina istraživanja o političkoj korupciji i vezama komunističke tajne službe Securitate. No ta ista novinarka sada je u svojoj domovini osuđena na novčanu kaznu od 300.000 eura zato što je svojim pisanjem “narušila ugled” jednog od bivših državnih odvjetnika, protiv kojeg se već vodi postupak zbog korupcije. “Kod prosječne mjesečne plaće od oko 400 eura takva je presuda isto što i doživotni prisilni rad.”, zaključuje novinar.

U članku se navode i porazni rezultati istraživanja “Platforme europskog sjećanja i savjesti” koja koordinira djelovanje instituta i organizacija koji obrađuju povijest totalitarnih režima.

“25 godina nakon godine promjena 1989. predočila je (ta platforma, o.a.) otrežnjujuću bilancu: istočnoj i jugoistočnoj Europi nije uspjelo uspješno prebroditi naslijeđe komunizma; njegovi zločini gotovo da i nisu gonjeni, a ni u jednoj postkomunističkoj zemlji ne vladaju solidni državnopravni odnosi. Komunizam je, doduše, ideološki odstupio, ali “nova klasa” je zadržala svoju vlast.” prenosi Schwarz. Piše kako je Milovan Đilas već 1957. tu klasu definirao kao “eksploatacijsku vlasničku klasu” koja se sastoji od članova komunističke partije koja je na vlasti.

“Novim političkim etiketama ta klasa još uvijek čuva svoje interese. U Rusiji je sovjetsku diktaturu zamijenila plebiscitiarna diktatura jednog predsjednika koji si svojom antizapadnom i nacionalističkom retorikom osigurava podršku za svoju politiku agresije i destabilizacije susjednih zemalja. U istočnoj i jugoistočnoj Europi iza demokratske fasade vlada kartel postkomunističkih oligarha, koji je preuzeo vlast nad državama, strankama i medijima.”, upozorava se u Frankfurter Allegemeine Zeitung.

Prenosi se i najnoviji indeks zaklade Bertelsmann o razvoju demokracije i tržišnog gospodarstva u tranzicijskim zemaljama koji ukazuje na pogoršanje u 12 od ukupno 17 postkomunističkih europskih država. Napredak je očito zabilježen samo u baltičkim zemljama i Poljskoj.“Nije slučajnost da su se zemlje koje su postigle najbolje rezultate također najviše i pozabavile svojom prošlošću. Dobro se pokazala upravo lustracija, često kritizirana na Zapadu, kojom su bivši dužnosnici isključeni iz javnog života. No zakazala je u pravosuđu. U skladu s time, pravosuđe je neotporno na političke utjecaje i korupciju”, pojašnjava Karl-Peter Schwarz.

Dimenzije komunističkih zločina procijenio je francuski povjesničar Stephan Courtois dokumentirajući da su komunisti širom svijeta ubili 85 do 100 milijuna ljudi, te da su milijuni građana završili u kaznenim ili radnim logorima, deportirani ili protjerani.
https://hercegovackiportal.com/2019/11/11/nijemci-sluzbeno-hrvatsku-unistavaju-komunisti-od-osnutka-zemlje-do-danas/

Povezani članci:

https://tockanai.net/index.Lijevo i desno u Hrvatskoj

O transhumanizmu

Što se događa kada ljudi počnu integrirati tehnologiju u vlastitu biologiju? Hoće li ovo u konačnici izbrisati svaki privid onoga što nazivamo “dušom”? Uostalom, strojevi ne osjećaju niti razmišljaju o svojim postupcima. Što se događa kada se ljudi iskrive kako bi postali sličniji strojevima? Hoće li transhumanizam postati pokret koji guši svu ljubav i empatiju, oduzima moralni kompas i pretvara nas u demonski um košnice bez individualnih misli?
Globalisti tvrde da ne postoji nešto poput duše, individualnog identiteta i moralnog kompasa. Iz njihove perspektive, nema opasnosti u usvajanju tehnologije kao puta prema božanstvu jer ništa ne bi bilo izgubljeno; i ovdje vidimo pravu prirodu luciferijanstva na djelu. Savršeni predstavnik ovog raka je glasnogovornik Svjetskog ekonomskog foruma Yavul Harari – čovjek koji naglas izgovara ono što nijemo govori i redovito promiče mračna načela luciferizma.

Da biste razumjeli što je luciferizam, morate ga vidjeti kao anti-Božji pravac; rat protiv prirode, ili rat protiv prirodnog stanja čovječanstva prerušen u “prosvjetljenje”. Zbog toga globalisti pokušavaju uvesti krajnje suprotno gledište svake prirodne predispozicije. Ideja da je čovjek prazna ploča, koje se drži Yuval Harari, takva je lažna pripovijest. To je filozofija koju su razotkrile beskrajne psihološke i antropološke studije.
Od Carla Junga do Josepha Campbella do Stevena Pinkera i mnogih drugih, svi znanstveni dokazi upućuju na to da ljudi imaju inherentne psihološke kvalitete i osobine od rođenja. Neki od njih su jedinstveni za osobu, drugi su univerzalni arhetipovi i ideje koje dijeli većina ljudi (kao što su savjest i moralni kompas). Da nismo imali ove ugrađene kvalitete, čovječanstvo bi izumrlo prije tisuća godina. Još uvijek ne znamo odakle točno dolaze, znamo samo da bez njih više nismo ljudi.

Postoji određeni postotak ljudi (1% ili manje) koji nemaju te urođene karakterne osobine. Općenito su poznati kao psihopati i sociopati, a ponašanjem su vrlo slični globalistima.
Globalistička kabala zapravo je kult psihopata boljeg funkcioniranja.
Njihov nedostatak empatije i savjesti, njihova žeđ za božanstvom i svemoći, njihov poriv da imaju sveobuhvatnu kontrolu nad stanovništvom, da znaju sve o nama u svakom trenutku, da imaju potpunu kontrolu nad okolinom i društvom, narcisoidna slika o sebi vrhovni vladar kojeg obožavaju mase i zabluda da će moći čitati misli i predviđati budućnost. To su psihopatske fantazije i oni su spremni ostvariti te fantazije na bilo koji način.
Ali čak i psihopati ponekad trebaju fundamentalistički okvir za održavanje organizacije i poticanje odanosti unutar grupe. Savršeno je logično da bi odabrali luciferijanizam kao svoju religiju.
Njihova filozofija hedonizma “radi što želiš” preuzima ideju slobode i uklanja svu odgovornost – To je degenerirani pogled na slobodu, a ne principijelan pogled. Sloboda je, misle oni, samo za ljude poput njih; ljudi koji su spremni oskrnaviti sve što im se nađe na putu i poremetiti prirodni poredak.

Kao psihopati, oni su lišeni prirodnih urođenih osobina i više su roboti nego ljudi. Stoga ne čudi što ljudi poput Haraija tvrde da ne postoji duša, sloboda (za vas) i da su strojevi sposobni za istu kreativnost kao i ljudi. Prazna osoba bez duše ili kreativnosti će pretpostaviti da su svi ostali ljudi prazni. Nemoralna osoba također će biti prisiljena dokazati da su svi drugi nemoralni kao i on. Ili će morati dokazati da je superiorniji od svih ostalih jer je prigrlio svoj nemoral.

Vjeruju li elite doista u pravog “vraga” s kopitima i rogovima i vilama? Ne znam, ali ono što je važno je filozofska motivacija njihovog kultizma. Njihov cilj je uvjeriti većinu stanovništva da nema dobra i zla. Sve je prazno. Sve je relativno prema zahtjevima trenutka i zahtjevima društva. Naravno da žele kontrolirati društvo, pa bi onda stvarno sve bilo relativno prema njihovim zahtjevima.
Ako želite vidjeti nešto doista demonsko, zamislite svijet u kojem je sva inherentna istina napuštena u korist subjektivne percepcije. Svijet koji udovoljava sklonostima psihopata bez etičkog imperativa. Svijet u kojem cilj uvijek opravdava sredstvo. Ovo je luciferijanski način i globalistički način. I koliko god oni to poricali, realnost njihovih uvjerenja vidljiva je u plodovima njihovog rada. Gdje god krenu, slijedi ih razaranje, kaos i smrt.

https://epoha.com.hr/2024/02/21/ljubomir-jurkovic-da-bismo-razumjeli-globaliste-moramo-razumjeti-njihovu-psihopatsku-religiju/

Psihopati

https://hrcak.srce.hr/file/298567

Ovi podaci se rijetko spominju, negiraju se ČINJENICE o muslimanskim logorima i zločinima. Muslimani svoje logore negiraju pa su ih preimenovali u sabirne centre, negiraju zločine počinjene nad Hrvatima i Srbima u mnogobrojnim logorima. Tužiteljstvo BiH je 2013. donijelo skandaloznu odluku da se muslimanski logori (logori tzv. Armije BiH) preimenuju u sabirne centre.

Prema podatcima Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH više od 14.444 Hrvata je bilo zatočeno u 331 logoru tzv. Armije BiH (u 23 općine), više od 10.386 civila i više od 4.098 vojnika HVO-a. U tim logorima su ubijena 632 Hrvata, 50 njih na ritualan način.

Logori Hrvata, Muslimana i Srba na teritoriju Bosne i Hercegovine (BiH) su činjenica i ne smije se negirati. U tim logorima su počinjeni masovni zločini pa je zločin negirati te zločine. Pored najnehumanijih logora bila su i sabirna logori (mjesta), gdje su zločini bili rjeđi, iz kojih se zatočenike slalo u zloglasne logore.
Nažalost, svi nastoje umanjiti zločine svoje etničke skupine pa umanjuju zločine svojih sunarodnjaka, a uvećavaju zločine druge i treće strane. A u tome su Bošnjaci najbolji.

Negiranje zločina, bez obzira s koje strane dolazi, je novi zločin prema svim stradalnicima rata u BiH. Bošnjačko vodstvo ne dopušta pristup arhivima tzv. Armije BiH i AID-a (tajne službe Alije Izetbegovića) pa je do nekih podataka nemoguće doći. Zašto? Ne žele istinu? Muslimani niječu svoje logore i uvjete života zatočenika.
Za zatočenje civila i zarobljenih vojnika HVO-a korištene su športske dvorane, škole, tvorničke hale, općinske i policijske zgrade, muzeji, crkve, štale, privatne obiteljske kuće, podrumi, trapovi i slično. U muslimanskim logorima ubijena su 632 Hrvata!

Maltretiranje logoraša/zatočenika, uskraćivanje hrane i vode, osakaćivanje, tjeranje na prisilni rad, nasilno vađenje krvi, silovanje, ranjavanje, fizičko i psihičko maltretiranje su bili svakodnevni.
Prvi muslimanski logor bio je u Sarajevu za zarobljene pripadnike JNA 1992. godine (većinom Srbe). General Sefer Halilović je namjeravao zarobljene pripadnike JNA (173 vojnika) rasporediti na mjesta koje su Srbi granatirali, kao živi štit su trebali poslužiti.

Sefer Halilović je kazao „Ja se ne slažem da se vrati ijedan. Nego da se rasporede po 10 na objekte koje oni gađaju, pa ako hoće neka izvole da gađaju, jer prvo ne poštuju prekid vatre“.
Nakon početka muslimansko-hrvatskog oružanog sukoba Muslimani otvaraju logore za Hrvate (civile i zarobljene pripadnike HVO-a). Među prvima je otvoren logor Silos u Kaćunima, općina Busovača. Muslimanski logor je otvoren 5. siječnja 1993., a sukob je počeo 24 siječnja 1993. Također je otvoren logor u jednoj kući u Dubravici (općina Vitez, 9. siječnja 1993.).

Otvaranje logora u Konjicu, nakon napada muslimanskih postrojbi na HVO, 14. travnja 1993.
Muslimanski logori za Hrvate (civile i zarobljene pripadnike HVO-a):
Općina Bugojno. Najpoznatija mjesta zatočenja: Stadion NK „Iskra“; KSC – Kulturno sportski centar, dvorana; Bivši dom časnih sestara; MUP; Hotel Kalin; Gimnazija; Donjići – garaža kuće; BH banka, Salon namještaja; O. Š. Vojin Aleksić; Garački podovi; Guvna; Gračanica, podrum osnovne škole; Vejići, Muzička škola i drugdje.Nestanak 21 logoraša u Bugojnu, odvedeni iz koncentracijskog logora sa Stadiona NK Iskra.
Općina Uskoplje/Gornji Vakuf. Najpoznatija mjesta su: Duratbegovićev Dolac; Pajić Polje, Osnovna škola i Centar.
Općina Donji Vakuf, logor Prusac
Općina Travnik. Najpoznatija mjesta su: Kasarna JNA; Mehurić; Stara tvrđava Travnik. U logoru Mehurići, u kući Milojka Savića bilo je 35 djece i staraca, a od toga su 2 žene bile Srpkinje.
Općina Zenica, najpoznatiji logori: KPD Zenica i Muzička škola.
Općina Maglaj, najpoznatiji su: zgrada MUP-a, TO-e.
Općina Žepče, najpoznatija mjesta su: Preko i Kiseljak.
Općina Vareš, najpoznatija mjesta zatočenja su: Motel „Sretno“ i Strujni pogon.
Općina Mostar. Najpoznatija mjesta zatočenja su: Stara IV. osnovna škola; Drežnica – općina Mostar – Crkva svih Svetih; Logor u Bijelom Polju u Mostaru; Topčić Polje.
Općina Konjic. Športska dvorana na Musali, 1.092 logoraša (od toga 108 srpskih civila).
Općina Hadžići. 2 mjesta zatočenja („Silos“ i hotel Mrazište – Igman). . U logoru „Silos“ bilo je zatočeno 570 Srba i 180 Hrvata, ubijeno je 7 Hrvata.
Općina Jablanica, Muzej Bitke za ranjenike (bilo je 623 logoraša, 88 su bili ratni zarobljenici).
Općina Vitez. Crna kuća je najpoznatiji logor/mjesto zatočenja.
Općina Busovača. U Lašvanskoj dolini bila su 24 muslimanska logora kroz koja je prošlo 3.515 hrvatskih civila i zarobljenih vojnika HVO-a.
Privatni logori. Logori u kojima su zatočene Hrvatice i Srpkinje a služili su za prisilnu prostituciju, za „odmor“ muslimanskih vojnika. Javne kuće, u kojima su silovane Hrvatice i Srpkinje (Bugojno), zimski centar Rostovo na putu Novi Travnik – Bugojno. Djevojčice su bile silovane i ubijane.
U muslimanskim logorima su bila zatočena djeca i njihove majke:
U logoru OŠ Maskim Kujundžić u Čelebićima bilo je 4 djece.
U Otrošcu od 35 zarobljenika bilo je njih 15 do godinu dana života.
U kući Vjekoslava Drlje bilo je zatočeno 7 djece.
Na području Bugojna u tri muslimanske kuće bilo je 36 djece (Hrvati).
U kući Franje Jurčevića 25 žena i djece u Novom Travniku.
U kući Žarka i Mate Adžaipa 63 djece i žena.

Zatočenici su, također, bili katolički svećenici i časne sestre, bili su maltretirani na razne načine.
Logori u franjevačkom samostanu i crkvi u Gučoj Gori, u klosteru časnih sestara u Bugojnu, kroz koji je prošlo 106 zatočenika civila i vojnika HVO-a, u crkvi Duha Svetoga u Fojnici sa 33 zatočenika, u župnoj crkvi u Drežnici. Logori su bili i u džamijama i kućama hodža.
Muslimansko političko i vojno rukovodstvo je znalo za logore nije dopuštalo posjete djelatnika Međunarodnog Crveniog križa. Međunarodni Crveni križ je morao dobiti dopuštenje Harisa Silajdžća (predsjednik vlade BiH, u to vrijeme) ako je želio posjetiti neki logor.
O zločinačkoj politici muslimanskog vodstva svjedočio je i vođa mudžahedina, suđenje generalu Armije BiH Rasimu Deliću koji je potvrdio da su sve naredbe dolazile od muslimanskog vodstva. Naredba mudžahedinima bila je „Očistite Hrvate iz Lašvanske doline, civile prognati ili odvesti u logore. Mudžehedini su u BiH došli na poziv Alije Izetbegovića. Muslimanski političari (Ejup Ganić) je javno izjavio da je njihov cilj zauzeti Lašvansku dolinu i istjerati Hrvate s njihovih vjekovnih ognjišta.

Tijekom rata su u Lašvanskoj dolini bila 24 muslimanska logora (IM) kroz koja su prošla 3.515 hrvatskih civila i zarobljenih vojnika HVO-a. U Lašvanskoj dolini ima 23 hrvatska stratišta, smrtno je stradalo 338 Hrvata ili 0,4%, a na 7 muslimanskih stratišta 166 Muslimana ili 0,12% prema popisu stanovništva iz 1991. godine.
Hrvati su u logorima Armije BiH prošli užasne torture. Tužiteljstvo BiH je 2013. logore Armije BiH preimenovalo u sabirne centre. Povodom te skandalozne odluke tada je reagirao predsjednik Udruge hrvatskih logoraša Domovinskog rata Mirko Zelenika:
„Na kraju će nam reći kako Hrvati nisu imali žrtava u prošlom ratu. Vrijeme je da se i hrvatska politika u BiH aktivnije uključi u rješavanje ovoga pitanja. Ipak, bh. pravosuđe sasvim drugačije vidi tu priču. Ono se svrstalo na stranu bošnjačkih političara koji godinama ponavljaju laži kako Armija BiH nije imala logore za Hrvate i Srbe u prošlom ratu. Tvrde kako su umjesto toga imali zatvore i sabirne centre, a pokušajima promjene povijesnih činjenica sada se priključilo i Tužiteljstvo BiH. Ja sam bio u tri logora na tri lokacije.
Bio sam u Zukinoj bazi, zatim u crkvi u Drežnici, a onda su me ponovno vratili u Jablanicu. Ja sam došao u muzej početkom studenog 1993. i zatekao sve civile iz Doljana koji su ostali živi, Grabovice i ostalih mjesta. To je bio klasični konc-logor gdje su ljudi ubijani, vođeni na prisilni rad, zlostavljani“, rekao je predsjednik Udruge hrvatskih logoraša u BiH Mirko Zelenika.
Mali broj zločina nad Hrvatima je procesuiran.

 

https://www.cnak.ba/kolumne/pod-povecalom/pomozimo-bakiru-vidjeti-mudzahedine/ 

 

https://tockanai.net/index.php/iz-medija/382-nenad-piskac-od-karadordevica-i-pribicevica-do-vucica-i-pupovca-2

Memorandum SANU 2

https://drive.google.com/file/d/18YNYBSH-7-h8H6xDCntnXNG2fLix9GZm/view?usp=drive_link

 

 

 

Hitovi: 2717