Jezik, kultura, vjera... identitet...

Drsko i izazivački, točno na pedesetu obljetnicu donošenja „Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog jezika“ prva liga jugoslavenskih nostalgičara iz Hrvatske, potpomognuta adekvatnom ekipom iz Srbije, BiH i Crne Gore, krenula je u borbu za stari jugoslavenski jezik i oživotvorenje sadržaja njegova Novosadskog sporazuma.
Naime, inicirali su potpisivanje „Deklaracije o zajedničkom jeziku“ Hrvata, Srba, Crnogoraca i Bošnjaka, u kojoj se tvrdi da nam je jezik zajednički, samo da postoje četiri varijante tog istog jezika, no umjesto punog sadržaja Deklaracije, koji prve dane skrivaju da bi dobili na medijskoj pompoznosti, pokušavaju nas impresionirati imenima prvih potpisnika.
Tu je, dakle, prva liga feralovaca koja je istrčala u punom sastavu, od Viktora Ivančića do Ede Popovića, od Dubravke Ugrešić do Slobodana Šnajdera, od Vesne Teršelić do Zdravka Zime, od Srećka Horvata, Rade Šerbedžije i Rajka Grlića do Dejana Jovića! Pola stoljeća nakon što su najrelavantnije hrvatske institucije još pod čvrstom komunističkom čizmom rekle što misle o toj tematici, te četvrt stoljeća nakon što su Hrvati u svoj Ustav ugradili hrvatski jezik kao ustavnu kategoriju!

Hrvati uvijek prvi

Je li moguće da su tako uporni nakon svih mogućih potoka krvi koji su se ovdje prolijevali, je li moguće nakon svih ratova i apsolutne želje, volje, namjere i svjesne ambicije svih naroda bivše Jugoslavije da nastave svoj vlastiti put, sadržajno što dalje jedan od drugoga, izuzev nužnog uzajamnog trgovanja, da još uvijek ima dovoljno bezobzirnih, dovoljno nasilnih, dovoljno nerealnih jugoslavenskih sadista koji bi jezik htijeli vratiti pedeset godina unatrag.
I uvijek su u prvom redu te ambicije – Hrvati, to je pak posebno fantastično! Hrvati, koji su inicirali i prvu i drugu Jugoslaviju!
Zapravo je na ovim prostorima povijest goli ringišpil koji se uvijek vrti jednako. Davne 1850. godine pet književnika iz Hrvatske, dva iz Srbije i jedan iz Slovenije (ali, molim lijepo, pet iz Hrvatske!) mozgalo je kako napraviti dogovor o ujedinjenju jezika i tako smo došli do Bečkog književnog dogovora koji će biti preteča svim vukovcima da nastave gdje je zabijen prvi kramp. S tim da su i onda zapravo Hrvati nagovarali Srbe da se dogovore oko „zajedničkog jezika“, pa tako i sada kod ove Deklaracije, ako pogledamo prve potpisnike, uvjerljivo kolo vode - Hrvati!
Onda smo uz jednoznačno jezično nasilje za čitavo vrijeme kraljevine Jugoslavije, nakon rata imali 1954. Novosadski sporazum koji su pod diskrenim pritiskom partije potpisali neki od hrvatskih, srpskih i bosanskih književnika, i to je bilo tobože zeleno svjetlo i književni alibi za unitarizaciju jezika.
Novosadski sporazum je definicija nasilja prema hrvatskom jeziku jer se radilo o nasilnoj srbizaciji koje se do danas nismo rješili. Metoda pak donošenja tog sporazuma koji je stvoren anketnim listićima koje su „podobni“ potpisivali slaveći novosadski sporazum bila je lišena svake stručne rasprave. U riječ, tipično jugoslavensko kundak-nasilje.
Baš zbog toga jedva desetak godina kasnije, dakle 1967., sve moguće hrvatske kulturne institucije potpisuju Deklaraciju o položaju i nazivu hrvatskog jezika! Onda se ukupna borba vodila i oko formalnog naziva jezika, danas nam mudri Markovina pojašnjava da možemo slobodno zvati svoj jezik kako hoćemo, „tako piše i u Deklaraciji, da se taj jezik zove onako kako ga određena država na svojem teritoriju želi zvati“.

Markovinino nasilje

Dakle, zovite ga vi kako hoćete, mi ćemo stvari mijenjati na drugi način. Markovina, objašnjavajući što oni zapravo hoće promijeniti, precizira nekidan na Novoj TV: “...Dakle, samo vam govorim da nastojanja da se nekog ispravlja, da se nekom lektoriraju tekstovi zato jer koriste neke riječi koje su također ravnopravne u rječniku, ali ih se smatra da su manje poželjne ili manje nacionalno obojene, to je jedna vrsta jezičnog nasilja...“
Dakle, kad govorim srpski ili crnogorski, molim da ne lektorirate moj govor ili moje tekstove jer ja to doživljavam kao neku vrstu nasilja! Fenomenalno! Dakle, ako govorim mješavinom srpskog, bosanskog i hrvatskog, dakle neke vrste haaškog jugoslavenskog jezika, Markovina traži da se takvog ne lektorira, jer da je to lektoriranje golo nasilje. I pritom milostivo dopušta da takav mix zovemo hrvatski, ako „ga određena država na svojem teritoriju tako želi zvati“.
No, sad kad smo spali na ovakve grane, sad se treba okrenuti prema Ivi Sanaderu i sjetiti se kako je feralovski jednoznačno otpilio zaključke povjerenstva za normu hrvatskog jezika kojem je na čelu stajao slavni profesor Katičić predlažući čitav niz jezičnih rješenja za koja je najstručnija moguća komisija zaključila da dolaze iz duha hrvatskog jezika.
Onda se treba okrenuti prema današnjem ravnatelju Instituta za jezik Joziću koji je ničim izazvan (osim naredbom ministra Jovanovića) donio novi pravopis hrvatskog jezika za koji će njegovi oponentni, u prvom redu neupitno stručna profesorica Sanda Ham, ustvrditi da nas ta jezična rješenja bez ikakve potrebe približavaju srpskom! Jer i Sanader i Jozić su zapravo tjerali vodu na mlin ovoj deklaraciji, čak ako to i nisu intimno htjeli.
Svaki put kad smo pokazivali zapravo posvemašnju nezainteresiranost spram jezičnih pitanja (do dana današnjega nemamo zakon o jeziku!) vidi se da je to netko na drugoj strani proknjižio i pričekao ovaj trenutak koji je očito ocijenjen kao idealan za ovaj jezični udar. Ideja da se srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski tretiraju kao „zajednički jezik“, dakako, nema samo lingvističke ciljeve. Ne radi se samo o tome da se izbace lektori kad naiđete na bilo koji od tih jezika. Konačni cilj je gola politika, dakako.

Kundak kao argument

Nakon što su već odmaknuli u ofenzivi da se na prostoru bivše Jugoslavije minus Slovenija i Albanija ustroji carinska unija, o čemu Vučić šapće na uho svim bruxelleskim birokratima, ali i Angeli Merkel, svoju kulturnu dimenziju ta politička ofenziva ima u „deklaraciji o zajedničkom jeziku“. I evo nas korak po korak natrag, odakle smo se i razišli. Zovite ga vi „onako kako ga određena država na svom teritoriju želi zvati“, ali on je od sutra jedan jedini, zapravo „zajednički jezik“, to je konačni cilj.
Sjećate se stare jugoslavenske mantre: hrvatsko-srpski i srpsko-hrvatski su jedan te isti jezik koji Hrvati zovu hrvatski, a Srbi srpski. Na to je mislio Markovina! To je vrijedilo dok je kundak stajao na stolu kao argument ako bi rasprava pošla krivim smjerom, ali čim se slobodno moglo raspravljati o toj temi, i Hrvati i Srbi i Bošnjaci i Crnogorci krenuli su svojim putem.
No, ova epizoda je tek dio šireg plana. Naime, već mjesecima traje diplomatska ofenziva Srbije glede carinske unije na „ovim prostorima“. Radi se zapravo o rezervnoj opciji koja će se intenzivirati dođe li do disolucije Europske unije, jer s ovim njihovim prijedlozima glede carinske unije plus teza o „zajedničkom jeziku“ mi imamo konfederaciju na ovim prostorima u tri poteza.
Raspadne li se Unija, pa čak i ako samo bude usvojen prijedlog o Uniji više brzina, mi na stolu realno imamo Predsjedničinu uspravnicu Jadran-Baltik, dakle proširenu Višegradsku skupinu kao novo sidrište, a ovo to prije jer će u sporovozeći dio Unije svakako biti uvrštene i zemlje iz te skupine i imamo stari jugoslavenski plan famozne regije koji sada izvlači zajednički jezik zapravo kao ključni argument nove „carinske unije“.
Ovo je artiljerijska priprema za ključnu bitku! Jer ako se sad složimo da imamo zajednički jezik, pa kud ćemo nego natrag u Jugoslaviju kad se raspadne Unija! „Zajednički jezik“ i carinsku uniju! Pa to je više od pola posla prema jugokonfederaciji, dođe li do disolucije Unije! Osim toga, nema tome tako davno da su Srbi predlagali zajedničke veleposlanike jer da time svi skupa - štedimo!

Odmahivanje rukom brine

Dakle, plan jugoslavenske odnosno regionalne konfederacije već je temeljito osmišljen! I dok god mi ovakve akcije gledamo kao „budalaštine“, „bedastoće“, dok se god u ovim temama ne bude imao jasan i čvrst hrvatski odgovor, šanse za ovu prvu ligu jugonostalgičara nisu tako male.
Najprije stoga jer će osjetiti da im se pravi otpor i ne pruža, a onda i stoga jer će s obzirom na to da kontroliraju baš sve hrvatske kulturne segmente, od filma do knjige, oni poraditi na tome da stvore „zajednički jezik“ kojem, eto, dopuštaju četiri varijante, kao neku vrstu narječja.
Odmahivanje rukom od strane naših političara na ove akcije izraz je u prvom redu političke komocije i straha od sukoba, a ne izraz suverenosti, sigurnosti ili potpune kontrole situacije, i to je ono što brine.

 https://slobodnadalmacija.hr/misljenja/vrijeme-apsurda/clanak/id/477745/rat-za-jezik

Ako su nekog vašeg ubili i zakopali na trasi tramvajske pruge u Gračanima, imate sjajne šanse da mu se grobno mjesto označi, a da njegovi vremešni pretci dobivaju tako željenu mogućnost da svom rođaku zapale svijeću. Ako su, međutim, nekog vašeg ubili izvan današnje trase travmajske pruge u Gračanima, sad je već prilično izvjesno da nikada nitko neće otkriti mjesto njegova stradavanja. Tko im je kriv! Pa nije za to valjda kriva današnja Hrvatska! I stoga najbolje da ostavite tu današnju antifašističku Hrvatsku na njenom europskom putu na miru i prestanite je više uznemiravati.

Te Huda jama, te Jazovka, te sad Sljeme, pa ta vaša nabrajanja se zapravo mogu čitati kao svojevrsna provokacija, jer antifašistička službena Hrvatska se pita: zašto baš sad na tome inzistirate i, uostalom, komu sad trebaju te jame i ta iskapanja? Nama, mladoj europskoj hrvatskoj državi okrenutoj budućnosti i rastu BDP-a, sigurno ne! Mi jesmo za bolna suočavanja s prošlošću, ako je netko vaš ubijen na trasi tramvajske pruge pa je nespretni bager to otkrio. Ali, inače, od Hude jame do drugih sljemenskih i ne samo sljemenskih stratišta, nas na tu temu ništa ne zanima.

Ne gnjavite nas!

Samo budućnost, samo Europa i samo antifašizam! I BDP! I nećemo dopustiti da nas na tom putu zadržavate. To je zapravo prava poruka vrhunskog životnog sarkazma koji se razliježe Hrvatskom i koji je poremetio ustaljeni red izgradnje sljemenske žičare, jer su eto pronađene kosti zapravo zauzdale povijesne projekte o gradnji prve i jedine hrvatske žičare. I dakako planirani rast BDP-a! I tko je to napravio: opet vi, likovi iz prošlosti s vašim kostima! Možda nekome ovo može djelovati sarkastično, ali s obzirom na to da četvrt stoljeća nakon što je nastala hrvatska država mi znamo da širom Hrvatske imamo 980 lokaliteta partizanskih zločina, a da ih nismo niti označili, niti se ljudski ponijeli prema tome, tu nema sarkazma, samo goli realizam!

Dakle, prilikom nedavne gradnje žičare na Sljeme koja pak traži rekonstrukciju tramvajske pruge, bageri su iskopali, kako kažu prva istraživanja, navodno i ljudske kosti. I svi su odmah oprali ruke: grad kaže da o tome ne zna ništa, Ministarstvo branitelja da nije do sada znalo da tamo postoji grobnica, DORH se pravi da niti on ništa ne zna, ali kako sad vire nečije kosti do razine da ih TV kamera nije mogla sakriti, svi su prozvani akteri stigli u Gračane i počeli istragu. Rezultate ćemo vidjeti, ali glavni score već znamo. Gračani, naime, mole ovu vlast već četvrt stoljeća da dolično obilježe grobnice koje se ovdje neobično precizno znaju. I lokacije, čak i broj žrtava. Ova pak koja se sad istražuje, te je nejasno što će se na kraju pronaći, čak i nije na tom popisu, što znači da grobišta po Gračanima ima možda i više od onoga što se znalo.

Radi se o tome da su komunističke zvjeri na lokacijama širom Gračana vršile masovne egzekucije na kraju rata, najčešće nakon kraja rata, osobno sam pisao o dva razreda srednje škole, dakle likvidaciji djece kojima su žicom vezali ruke, djece dakle koje su naši narodni heroji, to samo srce naše antifašističke Hrvatske, ovdje hladnokrvno likvidirali, a zbog tog teksta sam nakon bijesa iz Ureda predsjednika svojedobno dobio otkaz. Naime, priča o zločinima u Gračanima zrcali krajnje jasno sliku današnje Hrvatske. Dakle, odmah nakon prevrata 1990. godine ovdašnji ljekarnik iz Gračana, gospodin Haramija, dao je intervju Večernjem listu, gdje je otkrio kako u Gračanima postoji dvadesetak lokacija gdje su izvršene masovne komunističke egzekucije.

Baratalo se o više od 800 ubijenih ljudi. Nakon kraja rata i bez ikakvog suda. Haramija je bio iznimno precizan u toj temi zato što je bio nazočan kod zakapanja tih žrtava, jer je bio zadužen za ta zakapanja, te je kao izravni svjedok pedantno bilježio i lokacije i broj žrtava.

Desetljeća šutnje

Popis s brojem žrtava i lokacije gdje su ubijeni zakopani sam je zakopao u svojem vrtu, i kad je došla 1990., naivan kao i većina tadašnjih Hrvata, požurio se ispričati medijima tu grozomornu istinu te od novih vlasti zatražiti ekshumaciju i obznanjivanje tajne čije je brojne detalje on znao, tajne stare gotovo pola stoljeća. Odonda, dakle od 1990. do neke 2013. godine, dakle pune 23 godine, nikada nitko nije krenuo putem njegovih zapisa, zahtjeva, prijedloga i molbi.

Lokalne, mjesne vlasti u Gračanima su uz pomoć tamošnjeg župnika, a po Haramijinim informacijama, označile neka od stratišta, podignut je poslije i spomenik na obroncima Medvednice i već godinama se tamo održavaju komemoracije. Haramija je predao svu dokumentaciju koju je imao, tražio je, molio i predlagao da se krene s istraživanjima i iskapanjima, ali bez rezultata. Uspio je animirati mjesnu vlast, pa su neka stratišta označena, ali njega je puna istina proganjala do te mjere da su ga mještani znali vidjeti kako po sljemenskim brdašcima noću pali svijeće na mjestima koja je samo on znao.

Svijeće poklanoj mladosti, svijeće jednom neopisivivom ludilu jedne posve luđačke mržnje i ideologije koja, zanimljivo, baš nikada nije bila inspiracija razvikanim redateljima HAVC-a da uprizore tu nesvakidašnju tragediju. Komisija koju je na temu komunističkih zločina vodio Vice Vukojevićbavila se najmasovnijim grobnicama i politički simboličnim zločinima kao što je Jazovka gdje su između ostaloga ranjenici iz zagrebačkih bolnica pobacani u jame kao da nisu ljudi, kao da su životinje. U idućem ratu vojnici s petokrakama na glavi to će napraviti na Ovčari. I stotinu puta sam rekao: Da su zvijeri koje su ranjenike iz zagrebačkih bolnica bacale u Jazovku bile prokazane, kažnjene, osramoćene, žigosane kao bezumni zločinci, da su generacije podučavane o tom zločinu, ja sam sklon povjerovati da se Ovčara i ne bi dogodila.

Ali, kad ste za masovne zločine dobivali ordene i spomenice, te ste pola stoljeća imali status narodnih heroja unatoč tim zvjerstvima, zbog takve pedagogije, zbog takvog tretmana notornih zločinaca, Ovčara se gotovo zakonomjerno morala dogoditi! Jer je zločin bio pohvaljen i za njega su se ordeni dijelili!

Komisija, dakle, Vice Vukojevića otkrila je dosta grobnica, ali se Gračanima i zagrebačkim stratištima očito nije stigla baviti. I onda je došao Ivica Račan i famozni 3. siječnja i komisija je eutanazirana, lukavo, perfidno kako to znaju školovani komsomolci. Prebačena je u Ministarstvo znanosti, i kad je procijenjeno da to više neće izazvati nikakve reakcije, u tišini je ugašena. No, 2003. godine HDZ se vraća na vlast, no u novom "light HDZ-u" Andriji Hebrangu treba punih osam godina da nagovori Ivu Sanadera da formira ured za istraživanje komunističkih zločina.

Otkrića Hude jame bila su toliko jeziva da Hebrang tih dana gotovo ultimativno traži dopuštenje i Sanader popušta. No, drugi filtar je Luka Bebić, jer nakon što je vrh HDZ-a popustio, još morate čekati da dođete na dnevni red saborskih sjednica. Nadajući se da dolaskom nove generacije SDP-ovaca razum funkcionira barem kad se radi o zločinima starim sedamdeset godina, Hebrang inzistira na tome da se zakon izglasa konsenzusom iMilanović začudo pristaje: HDZ i SDP će odluku o tom uredu, odnosno taj zakon izglasati zajedno. Nije se radilo samo o formi, Ured je bio izdvojen izvan ministarstava, imao je zasebno financiranje i bila mu je zajamčena neovisnost i mir u radu. Osim toga taj zakon o istraživanju komunističkih zločina precizno je nalagao lokalnim vlastima brigu za označavanje i održavanje stratišta, dakle radilo se o zaokruženom uistinu europskom zakonskom rješenju koje je smjeralo konačnom rješavanju tog mučnog problema.

I Hebrang, Višnja Starešina i niz stručnjaka kreću na posao. Za kakvih mjesec dana sondirali su 30-ak lokacija, između ostaloga, i tu lokaciju u Gračanima gdje su likvidirana dva razreda srednje škole. Imao sam zapisnik s tog iskapanja u rukama koje su mi se tresle dok sam čitao izvješće sudskog vještaka koji, ocjenjujući dob ubijenih, piše „mladost na rubu punoljetnosti“! Strijeljali su, dakle, dva razreda srednje škole, nakon što je rat završio! I zanimljivo, nema tog Zafranovića, Hribaraili Danila Šerbedžije kojem to zvjerstvo neće dati spavati dok ga ne stavi na filmsko platno!
I više nego zanimljivo: niti jedan jedini od tog mora komunističkih zločina, mirnodopskih egzekucija ili krvavih partijsko-dvorskih spletki u kojima je krv tekla u potocima neće taknuti tanke strune hrvatskih redateljskih duša da se uhvate tih tragedija! Sanader, dakle, odlazi u Remetinec, HDZ gubi izbore, na vlast stiže Milanović i samo koji tjedan nakon preuzimanja vlasti pod udar dolazi i ovaj ured. Najprije ga račanovskom lukavošću vežu uz Ministarstvo branitelja, pa mu ukidaju žiroračun, pa malo pomalo gase iskapanja i istraživanja i eutanaziraju ga baš kao što je to s Vukojevićevom komisijom napravila Račanova Vlada.

No, nakon pada Milanovićeva, dolazi ponovo HDZ na vlast, ovaj put s Karamarkom na čelu, ali Ured de facto opet „ne radi“! I ponovo dolaze novi izbori i ponovo pobjeđuje HDZ, ovaj put Plenkovićev, ali Ured opet, nota bene do dana današnjega „ne radi“!

Prava slika Hrvatske

To vam je puna i prava slika Hrvatske kojoj je opran mozak, koja je lobotomirana tijekom dugih pola stoljeća komunizma, koja se skupila pod iste skute dok su padale srbijanske bombe, ali čim je rat stao, vratila se ta lobotomirana Hrvatska svom opranom i ispranom mozgu u kojem nema mjesta za sućut srednjoškolcima što su likvidirani u Gračanima. Jer je tako odgojena i zapravo dok ne ode na Mirogoj, svatko tko je u toj janjičarskoj jugoslavenskoj logici odgajan, mi se milimetra nećemo pomaknuti!

I zato je vrhunac životnog cinizma da će oni jadnici koji su pokopani na trasi nove gračanske tramvajske pruge dobiti svoju svijeću, ali nitko drugi komu je grlo prerezano po gračanskim jamama izvan trase tramvajske pruge neće imati taj privilegij jer istraživanja i iskapanja na tu temu – nema! Samo će dobri duh ljekarnika Haramije noću obilaziti stara gračanska stratišta i paliti svijeće poklanoj mladosti. Mladosti na rubu punoljetnosti, kako stoji u izvješću sudskog vještaka.

https://slobodnadalmacija.hr/misljenja/vrijeme-apsurda/clanak/id/474230/svijece-za-gracane

• Prethodno
• Sljedeće