Umijeće življenja - iz kuta mudrih
Ante Damjanović: Omiljeni sveci moje matere
...U mom kraju su naročito štovani i omiljeni sv. Ante i sv. Ivo. Sveti Ante je naročito omiljen i široko prihvaćen. Sveti Ante je nekako najljudskiji svetac. Opjevan je i u brojnim gangama i bećarcima, a da to nitko ne doživljava skaradnim. Dapače to je samo znak da je sv. Ante, zapravo, jedan od nas...(Sjajan zapis o djetinjstvu autora, o jednom prošlom vremenu, ljubavi, majci, nepokolebljivoj vjeri...Nikako ne propustite)
Gdje je put ka sreći?
Malo smo ljuti na njega i žalosni jer nam se čini da nas ne razumije najbolje. I da je bez pravog razloga zaustavio onaj proces. Ali ove poruke koje je sa svoga balkona u "Vječnom gradu" uputio Urbi et orbi toliko su lijepe i poticajne da ih moramo ovdje podijeliti sa svima. A govori o životu kao najvećem pothvatu i najvećoj vrijednosti kojega "...samo ti možeš spriječiti da ne uspije... I ...da biti sretan nije imati nebo bez oluje, put bez nesreća, posao bez truda, vezu bez razočaranja..."
Ante Damjanovic: San o ruži
"...Na današnji dan - 30.03.1995. prije 27 godina, pet mladih, lepršavih duša, uglavnom na početku života, predoređenih za velika djela, za ljubav koje se nisu naužijali, za život kojeg se nisu nasitili, ugasilo se poput svijeće kad joj ponestane zraka. Dogodilo se to na Vran planini ...“ Potresna priča o tragičnom događaju iz Domovinskog rata iz pera istinskog umjetnika lijepe riječi i branitelja - dragovoljca Ante Damjanovića, kojega je samo igrom slučaja zaobišla ista sudbina.
B. Drmić: Moje selo Prisoje
"...Općina Prisoje koja plijeni pozornost svojim položajem i prirodnim izgledom, postala je još ljepša. Prisoje je bilo prvo seosko urbano naselje u Livanjskom srezu. Mjesto je bilo dosta živo, zabavno i privlačno. Svi oblici zabavnog, kulturnog i sportskog života bili su zastupljeni. Radilo se, igralo, pjevalo, družilo, veselilo. U mjestu je bilo puno svijeta, u školi puno djece, planina puna blaga, a u polju puno ratara. Svako godišnje doba imalo je svoje draži i ljepotu, čega se rado sjećam..." Vrlo zanimljiv članak publicista Bože Drmića o jednom davno prošlom vremenu kada je malo selo Prisoje na rubu Buškog blata(polja), danas jezera, imalo status općine, koji će sigurno zaintrigirati mnoge Prisojane rasute posvuda diljem svijeta.