Jure Burić: Hrvatska: Rusija 1:0
...Kiša pada- ne prestaje. Ovi naši više plivaju nego trče, mi navijamo koliko nas grlo nosi.... i tako do odmora, a onda opet.Oni mali što nosi pivo i sokove veli da ovo još vidio nije, a milo mu i njegov ćaća iz Livna, eno ga kaže galami s još desetoricom na tribini....Ma sve je dobro, al’ gola nikako. Skupili se Rusi vazda ih jedanaest pred golom. Centar ne prelaze ali ni s gola ne silaze. Kad u jednom momentu gužva “drž nedaj” ućeraše loptu u gol i to oni njihov ćelavi jadnik- ne zna ni kud udara- natirali ga naši. Ja ludnice žalosna ti majka...Iz osvrta na veličanstvenu pobjedu hrvatske nogometne reprezentacije dr. Jure Burića koji vas neće ostaviti ravnodušnima.
Iz zapisa jednog liječnika
Ante Bukovac: Moje školske godine
...Tko bi više znao što je sve nama malim junačinama prolazilo kroz glavu u tim trenucima. Bauk učiteljice rastao je sve više i više. I kad se konačno pojavila, u meni kao da je nešto puklo: dao sam se u bijeg i nitko me živ na svijetu ne bi mogao uhvatiti. Trčao sam kao vjetar glavom bez obzira. Moji su prijatelji potrčali za mnom kako bi me zaustavili i vratili, ali su brzo odustali. Nisu imali nikakve šanse da me sustignu. Nisam se zaustavljao sve do Kesarova potoka - jednoga od tri potoka na putu do škole. Kad sam malo predahnuo vidio sam da nešto nije u redu...
Najčešća hitna stanja u internističkoj praksi
U svakodnevnoj liječničkoj praksi nisu rijetka hitna stanja koja ugrožavaju život bolesnika. Katkad trenutno, neposredno, katkad s manjim ili većim odmakom. Obično se pojavljuju naglo, najčešće iz čista mira, ili nakon blažih simptoma koji promaknu nezapaženo. Ova se stanja često javljaju kao komplikacije kroničnih bolesti (dijabetesa, hipertenzije i sl.) u nekoj od kasnijih faza njihova tijeka do kojih su one bile bez ikakvih subjektivnih smetnji. U takvim trenutcima život bolesnika u doslovnom smislu riječi visi o koncu i ovisi o prepoznavanju ozbiljnosti situacije, o vremenu dolaska liječniku i o stručnom medicinskom tretmanu koji se primjeni.
Dr. Ante Ljubičić: Dar za doktora...
...Biti doktor u malom mjestu nije mala stvar: prepoznaju te na svakom koraku, pozdravljaju ljubazno, ne puštaju da čekaš u redu, pozivaju u goste i sve tomu slično. Ali isto tako ubrzo uvidiš da više nemaš slobodnog vremena, da ti rijetko prođe dan bez kućne posjete nekom bolesniku, a što se obično događa noću, osobito blagdanima. I s privatnošću se odmah možeš pozdraviti, jer sve da se ne znam kako trudiš, ne možeš sakriti gdje si bio jučer, s kime si proveo večer, što je bilo za ručak, što si kupio itd. I baš kad si pomislio da i ti postaješ netko i nešto, netko koga se poštuje i uvažava, otkriješ da to i nije baš tako... (Nekoliko crtica iz zagubljene bilježnice)