Dr. Ante Ljubičić: Bilo pa prošlo (1.)
Dok smo mladi uvijek nam se nekamo žuri: da što prije odrastemo, da prođemo kroz sve one zadane životne programe - škole, studije, posao, ovo, ono, a kad dođemo u neke godine i kad nam kažu da smo svoje odradili, da smo slobodni (čitaj: suvišni, nepotrebni, beskorisni, nepoželjni), jedna od opcija koje nam preostaju je vrtiti film svoga života unatrag i prepuštati se reminiscencijama o prijeđenom putu: gdje smo bili, što smo radili, je li vrijedilo, je li moglo drukčije i sl.
Dr. Ante Ljubičić: Moja pacijentica
"...Baba Znaoruša, zbog malo krupnije figure i pognutog držanja, prije bi pripala starijoj kategoriji. Ono što se kod nje nije moglo ne zapaziti bile su krupne zelene oči sa crnim šarama (mačkaraste), nekada zacijelo zavodničke, kojima bi vas netremice gledala dok bi kazivala svoje tegobe..."Iz moje priče o pacijentici babi Mari Znaoruši, koja je dobila prvu nagradu na natječaju Liječničkih novina (Hrvatske) za najbolju kratku liječničku priču. Kako je riječ o stvarnom liku i događanjima iz početničkih dana moje liječničke prakse, nije mi bilo potrebno ništa ni dodavati ni izmišljati, pa stoga smatram da zasluge za osvojenu nagradu u jednakoj mjeri pripadaju i babi Mari (koja je sada u nebeskim dvorima) kao i meni, i da mi ne će zamjeriti što sam se usudio njen osobni zdravstveni karton otvoriti prema javnosti.
Nikola Šarić - posljednje zbogom
U ponedjeljak 26. rujna, kasno u kišnoj noći, prestalo je kucati plemenito srce prijatelja Nikole. Iako smo znali da se već duže vrijeme hrve s teškom bolešću, vijest da se to i dogodilo sve nas je duboko potresla. Još do prije godinu dana činilo se da puca od zdravlja i djelovao je kao gromada od čovjeka kojemu bi se bilo tko teško usudio ispriječiti na putu...
Do Lužnice i Novih dvora
Nakon dugog vrućeg ljeta i svega onog i svačega što se mora prebaciti preko svojih leđa, od čega je malo tko pošteđen, u ozračju gotovo kronične psihoze zbog pandemije i posljedičnog propadanja ekonomije s puzajućom inflacijom i recesijom, i prijetećom globalnom kataklizmom zbog moguće eskalacije rata i upotrebe nuklearnih potencijala, malo predaha od svega skupa i opuštanja u društvu dragih prijatelja u prekrasnom ambijentu dvorca Lužnica i Jelačićevih Novih dvora tek desetak i još koji km zapadno od središta hrvatske metropole. Dr Ante Ljubičić
Dr. Ante Ljubičić: Naših prvih 50 godina
Ovoga kolovoza moja Jedina i ja brojimo 50. obljetnicu zajedništva, neki kažu zlatnu. U ovo naše zanimljivo i pomalo čudno vrijeme kada baš i nije uputno hvaliti se ovakvim „uspjesima“ jer ne spadaju među kategorije koje slavi taj naš „vrli novi svijet“, mi to ipak činimo (ja i moja Jedina - Ljubica), jer mislimo da godine nisu grijeh i da ih se ne treba sramiti. I da jedino vrijednosti koje baštinimo od svojih predaka – obitelj, vjera, ljubav, prijateljstvo, odanost, poštivanje, razumijevanje, strpljivost...daju smisao našim životima. Ne bi bilo baš iskreno kad bismo se hvalili kako nam je uvijek bilo bajno - bilo je svega što život donosi (svima!): i povuci i potegni, i smijeha i suza, i ljutnje i pomirenja, ali na kraju ipak: Vrijedilo je!