Quo vadis, Hrvatska?

Hrvatska danas

U svom distopičnom romanu Gospodar svijeta kojega je pred stotinjak godina napisao Englez Robert Hugh Benson gotovo je do u potankosti predvidio većinu promjena i zbivanja što će obilježiti proteklo stoljeće. Od brzog napretka znanosti i tehnologije pa sve do društvenih, političkih i kulturoloških zbivanja koja će iz temelja promijeniti sliku starog svijeta i razoriti njegove vrijednosti sa svim pogubnim posljedicama koje će potom uslijediti. Tako je opisao i napuštanje do tada dominantne judeokršćanske tradicije na kojoj je utemeljena zapadna civilizacija i na kraju njeno potpuno uništenje. Sve o čemu je pisao i što je predvio događa se još i danas pred našim očima?

Zakucavaju se posljednji čavli u lijes poznate slike društava u kome se nastojalo živjeti u skladu s najboljom i dugom tradicijom Zapada, prema Dekalogu i onim prekrasnim porukama iz Govora na gori. Pitamo se samo slijedi li nam i kada sumrak svijeta, apokalipsa, odnosno Armagedon opisan u romanu. Sve se to odigrava unaprijed isplanirano, postupno, neopazice, uvijeno u privlačne teorije i deklaracije o slobadama, pravima i zaštiti najslabijih i najugroženiji pojedinaca i skupina društva. Oni koji pamte malo duže i koji misle, znaju da je to otrov pomoću kojega se lakše ljudima vlada i manipulira. 

Nama u Lijepoj Našoj kao da baš i ne cvatu ruže. Iako nam je Bog dao najljepšu zemlju na svijetu – plodne ravnice, prekrasno gorje, obilje zdrave pitke vode, i najljepše more, ne ide nam baš najbolje. Naši ljudi diljem svijeta, ma gdje bili, postižu najbolje rezultate, bez obzira o kakvim se poslovima i zanimanjima radilo. Kao građevinari, radnici u tvornicama, stručnjaci najrazličitijih profila, znanstvenici, i svugdje su rado promljeni. Da i ne spominjemo svjetske uspjehe naših sportaša u svim sportovima. 

A tu kod nas ne ide pa ne ide. Baš ništa. Iako se vladajući stalno hvale svojim uspjesima, objektivni pokazatelji govore suprotno. A i sami građani to osjećaju na svojoj koži. Društveno raslojavanje je sve dublje. Ponajprije na one koji imaju sve i druge koji su u većini koji imaju malo pa ništa. Sve je više onih na rubu siromaštva, onih koji ostaju bez posla, ovršenih, blokiranih, a redovi pred kuhinjama dobrotvornih ustanova i ljudi pristojna izgleda koji prekopavaju kante za smeće, već su odavno postali uobičajena pojava. Kao i svakodnevni ispraćaji cijelih mladih obitelji na put u tuđinu, put bez povratka. 

Pa kako je to moguće, logično je upitati se, da se iste strukture, isti koncept vladanja, ista filozofija, održe tolike godine unatoč tako katastrofalnim rezultatima. O tome čitajte u tekstovima naših eminentnih stručnjaka koji slijede, a ovdje recimo samo ono što je vjerojatno svima jasno. Da je u pitanju izborni susustav koji je tako osmišljen da omogućuje nepromjenljivost sustava upravljanja, neovisno o rezultatima i volji građana (birača) i nomenklaturi koja je trenutno za kormilom. Kao što se već dobro vidi u našoj stvarnosti, ovaj sustav umjesto principa izvrsnosti koji bi treba biti jedini kriterij pri izboru za bilo koju ulogu u društvu, od najjednostavnijeg radnog mjesta do mjesta predsjednika vlade, neminovno širom otvara vrata za sve ono što je posve oprečno (što ne uzima u obzir sposobnosti i vrijednosti, nego podobnost po bilo kakvoj osnovi ) i što prije ili kasnije generira disfunkciju sustava, zaostajanje u svim područjima, korupciju, klijentelizam, nepotizam i slične pojave. 

Upravo sve te patološke društvene aberacije uz asistenciju vodećih medija pod kontrolom vlasti omogućuju zatiranje svakog pokušaja opiranja takvom sustavu u samom začetku i lagodnom ostajanju na svojim položajima, što je vjerojatno moguće sve do samog urušavanja cijelog sustava. Ili pobune građana. Jedina mogućnost, ona demokratska, za promjenu takvog stanja je promjena izbornog sustava, što bi omogućilo postupno ozdravljenje i aktiviranje svih potencijala hrvatskog bića, kako u zemlji tako i u iseljeništvu. Upravo su za tim išle građanske inicijative čemu su se od početka oštro suprotstavili i vladajući i glavni (lijevi) dio oporbe. Ignorirajući ustavom zajamčeno pravo građana na taj oblik direktne demokracije, unatoč više nego dovoljnom broju potpisa građana za raspisivanje referenduma, kako se za sada čini, vlasti to neće dopustiti. Pri tom će se poslužiti kojekakvim podvalama i manipulacijama kao i po tko zna koliko puta iskušanim receptom otvaranja drugih intrigantnih tema, najčešće onih svjetonazorskih, ne vodeći računa o tome što će to još više produbiti i onako preduboke podjele u našem društvu. O tome više možete saznati u nastavku.

I sada smo tu gdje jesmo. Nama običnim smrtnicima nije lako snaći se u ovom našem Rašomonu. Niti miriti se s time da nas se olako i bez argumenata, bez ikakvih posljedica, etiketira zbog naših uvjerenja. Kao ekstremiste, fašiste, homofobe, klerofašste, katolibane, nacionaliste, Rvatine, ognjištare, ustaše, vjerske fanatike, konzerve ili bilo čime drugim pogrdnim što im padne na pamet. I sve to samo za to što se ne slažemo s onima koji sebe drže naprednima, pozitivnima, ispravnima. Oni sebe zovu ljevičarima, antifašistima, borcima za ljudska prava. Otužna je naša stvarnost u kojoj ljudi samo zbog svojih uvjerenja i zalaganja za njih bivaju izloženi javnom medijskom linču ili ostaju bez posla. Kako se onda ne upitati u kakvoj to državi živimo. Je li to ona Hrvatska za koju su toliki dali svoje živote? Zar i to nije dovoljan razlog što mnogi, uglavnom mladi, napuštaju domovinu, vjerujući, valjda, da im nigdje ne može biti gore nego u njoj. Zar to nije žalosno?

I komu onda vjerovati, koga slušati, slijediti? Jedne, druge, treće? Svi lijepo pričaju, svi se kunu da rade za opće dobro, u općem interesu. Ali treba biti doista slijep pa ne vidjeti sve te obmane, nedosljednost, prijetvornost. Pa i prijezir, bahatost. Od vjerodostojnosti malo pa ništa. Svi su imali dosta prilika da se iskažu u zauzimanju za svoj narod i svoju mladu državu, vremena su bila prijelomna, zahtjevna, ali to im nekako nije bilo u prvom planu. Radije su to koristili za ostvarenje svojih vlastitih probitaka i interesa. Dok se to ranije kako - tako skrivalo, barem prije izbora, danas je, kako se čini, postalo nešto posve uobičajeno, normalno. Za to ne možemo ne upitati se: Kamo ideš Hrvatska? Quo vadis? Ima li izlaza? Ima li nam spasa?

Ima, moramo vjerovati da ima. Ne smijemo se prepustiti beznađu. Moramo vjerovati u providnost koja nas je održala kroz duga stoljeća surove povijesti. I u krunicu s kojom smo, kad se činilo da nemamo nikakvih izgleda, porazili agresora i ostvarili stoljetni san o svojoj državi. Državi slobode, mira, pravde, jednakih prava, iz koje nitko neće morati ići u svijet trbuhom za kruhom. Moramo vjerovati u snagu svoga naroda, njegov genij, makar se činilo kako smo trenutačno postali slabi i malodušni, kako smo se pomirili sa sudbinom, prepustili se.

Ovo danas nije ništa novo; bilo je takvih (ne)prilika kroz našu povjest, pa i težih, kada se činilo da smo da smo bez ikakvih izgleda, ali svejedno, opstali smo. I ovo sadašnje će proći kao što i sve drugo prolazi. Dovoljna je samo iskrica da se onaj duh u nama probudi, onaj naš Veli Jože, pa da se opet sve posloži onako kako bi to željelo ono silno mnoštvo na našim trgovima što je nedavno s oduševljenjem dočekalo svoje junake i slavilo uspjeh Hrvatske, kao i ono, isto tako milijunsko, do čijih potpisa i zahtjeva da se nešto u društvu promijeni, popravi, ovi naši trenutno vladajući drže kao do lanjskog snijega.

Što bi se, onda moglo i trebalo učiniti? I kako? Boljeg odgovora na ta pitanja od onoga dr. sc. J. Bilač u Hrvatskom tjedniku, teško da bi se moglo naći:

„...Jasno je kako je narodu potrebna široka pokretačka nacionalna snaga koja će ga pokrenuti u borbi za očuvanje demokratskih standarda u Hrvatskoj. Izvjesno je kako se takav pokret ne će razviti iz stranačkih politika, jer je u Hrvatskoj razvijen nedemokratski stranački politički sustav i kao takav ne može predvoditi demokratske procese. On egzistira na daljnjem gušenju demokracije. 

Aktualni stranački sustav, umjesto višestranačke različitosti, ponovno se pretvara u monolitan sustav u kojem nakaradna ljevica i navodna desnica te njihovi centri samo prestavljaju sliku političke različitosti, a zapravo jedni i drugi provode iste politike i tako stvaraju političko jednoumlje koje smo napustili prije nešto manje od trideset godina.

Ujediniti se u borbi za demokraciju, okupiti domovinsku i iseljenu, nacionalnu i domoljubnu Hrvatsku u pokret koji ne će biti stranački ograničen i usmjeriti ga na ostvarenje legitimnog prava da sami odlučujemo o svojoj sudbini, odbacujući negativne sastavnice koje danas ugrožavaju opstanak naroda i države...“

Mi bismo, možda, mogli dodati kako bi bilo krajnje vrijeme da shvatimo da rascjepkanost znači siguran neuspjeh, da pokušamo potisnuti svoje egoizme i ambicije i da prepustimo prednost onima koji nisu potrošili svoje kredite, osobito mladima. (I savjetodavna uloga seniora s bogatim iskustvom može biti od presudnog značenja). Da pozovemo (uz jasnu i konkretnu političku platformu) onu šutljivu većinu koja ne izlazi na izbore (valjda zbog nevjerice da se išta može učiniti), da probudimo intelektualce i studente, da pozovemo radništvo i umirovljenike, kao i sve ostale građane kojima je na srca Hrvatska i njena budućnost. I na koncu, ali možda najvažnije, da širom otvorimo vrata iseljenoj Hrvatskoj.

O svemu što je ovdje tek natuknuto možete se pobliže informirati u izabranim tekstovima naših eminentnih mislećih ljudi, stručnjaka i znalaca koji slijede i dobiti cjelovitiju sliku Hrvatske danas.

Ante Bukovac

• Prethodno
• Sljedeće