Božić dolazi...
Dr. Ante Ljubičić
Svi smo se radovali Božiću, i stari i mladi, osobito mi djeca. Kao da je jučer bilo. Maleni zaselak pod brijegom, blagi sumrak i nebo osuto zvijezdama. Posvuda snježna bjelina i blaženi mir. Kroz prozorčiće stisnutih kućica jedva se probija slabašna žmirkava svjetlost. Sve je tiho, tek pokoji lavež i dozivanje. Iz daljine zvoni za Zdravo Mariju. Svi su u kućama. Božić je pred vratima. Jedva smo ga dočekali sveudilj pjevušeći:
„Ide Božić uz polje, pitaju ga gospoje
rodila mu pšenica i vinova lozica...“
Badnja večer. Molitva. U sobi slabašno treperavo svjetlo petrolejke, gotovo polumrak. Veselo pucketanje vatre na ognjištu i razigrane sjene na zidovima. Badnjaci se žare. Na podu prostrta slama, u zraku miris kruha i kolača. Svako malo eto nekoga od od susjeda:
-Dobro vam došla Badnja večer!
-I s tobom zajedno! - odgovaramo.
Mater pali voštanicu, uzima bočicu svete vodice i bukaru vina pa svi zajedno u obilazak blaga. Najprije k ovcama. Pita koja je prva ušla u štalu pa sretnici nudimo da kuša nektar iz bukare. Ona (a bila je to Zrna) otresa glavom i odbija ponuđeno piće. Kao da joj se baš i ne sviđa. Dok majka škropi svetom vodom svi molimo Oče naš, Zdravo Mariju, Slava Ocu. Zatim obilazimo i ostalo blago, sve uz molitvu i blagoslov. Kad je sve gotovo vraćamo se u kuću.
Vani u mraku isprobavam svjetiljku – dar od brata za Božić. Donio „iz svita“. Na baterije, zamisli! Tri svjetla! Crveno, plavo, žuto. Tko sretniji od mene? Nitko! Ne bih je dao ni za što na svijetu! Onda u kući valjanje po prostrtoj slami na podu. Začas eto i pajdaša. Mate, Mirko, Niko, Ante. Svi smo ushićeni i razdragani. Tražimo skriveno blago u slami. Tko će prije, tko će više? Nalazimo oraščiće, lješnjake, koji novčić. Majko mila, koja sreća, kakvo bogatstvo!
Mater vadi kruh („sriću“) ispod sača i stavlja ga na siniju (*) . Vruć, tanak, zamamnog mirisa, ukrašen križićima. Svatko dobija svoj komadić. I malo vina iz one iste bukare iz koje je pila ovca Zrna. Uh, i meni je jako, jako gorko. Kao i njoj. Nakon „sriće“ opet molitva, sad malo duže – krunica, litanije. Onda se sestre spremaju za polnoćku, a ja se radije držim slame. I samo mislim na kolače, koje ne smijem ni gledati. Sve do ponoći! Majko mila, tko će to izdržati! Samo bih oprobao, ali ne, ne smijem. Za to se ide u pakao. Ipak...ipak.... Onda opet pristiže družina pa kidamo vani. Jurcamo od kuće do kuće, svugdje smo kao doma. Cijelo selo je naš dnevni boravak. Kao i stariji svima čestitamo:
-Dobro vam došao Božić i porođenje Isusovo!
-I s tobom zajedno!
Svugdje dobijemo ponešto - lješnjak, oraščić, bombon, ponegdje medednjak. Kad malo pretjeramo s posjetama i u jurcanju, otkazuju nam gostoprimstvo („Kidajte napolje!“), ali to nama nije ništa; za koji čas smo opet tu. Kao svoji u svome.
I tako to ide iz godine u godinu, baš kao u nekom lijepom snu. Jedino u tim ranim slikama Božića ne vidim oca. Često je bio odsutan. "U svitu" - govorila bi mater, "na radu". Možda je baš zbog toga često bila preozbiljna i tužna.
A onda došla električna struja. Umjesto petrolejke zablještila žarulja. Rasvijetlilo se i čitavo selo. Nestalo mraka u kome je sve bilo nekako tajanstveno, i privlačno i strašno. Nestalo ognjišta i priča oko njega - o dobrim duhovima i strašilima, vilama, vilenjacima. Nestalo badnjaka, slame, ovaca, nestalo procesija sa svijećom voštanicom i s njima sve one čarolije i ushita. I molitva se nešto prorijedila.
Došla raskošna jelka s blještavim kuglicama i svakovrsnim čudesnim figuricama; došle jaslice, obilje slastica i jela po želji, i darova za sve. Ali, nikad više one čarolije, onog ushita, onog nečeg neponovljivog što je vidio mali dječak u svojim prvim Božićnim noćima. One mu ostaše utisnute u svijest kao mjera za sve ostalo u životu, kao nešto neponovljivo i neizrecivo lijepo.
Pa kako je to moguće? Danas bismo se samo sažalili nad takvim skromnim prilikama, takvim siromaštvom. A možda je upravo u tome tajna - u toj jednostavnosti, skromnosti, zajedništvu, molitvi. I u tome što je riječ o doživljaju djeteta. Možda nam baš to govori da istinska radost nije u bogatstvu i vanjskom sjaju. I da ju je moguće dohvatiti jedino očima djeteta?
(*) niski okrugli stol, turc.
- << Prethodno
- Sljedeće