Europa, Europa, quo vadis?

"...Među negativnim stranama ujedinjenja u različitosti izdvajaju se relativiziranje dobra i zla, pojava sve snažnije individualizacije i gubitka tolerancije nasuprot sve većeg zahtjeva za sigurnosti te izgubljenost u relativizmu i nihilizmu. Cijela bi se Europa trebala okrenuti prema njezinim izvornim kršćanskim vrjednotama kako bi se uspješno suočila s nadolazećim izazovima i krizama te posebno istaknuo važnost da građani prepoznaju nužnost aktivnoga odnosa prema EU, za što su najbliža prilika upravo izbori za narodne zastupnike u Europskom parlamentu..." (Iz izlaganja prof. dr. N. Šimca na tribini u Osijeku)

Sve do migrantske krize 2015. tematika migracija afroazijskog stanovništva u Europu bila je prilično udaljena stanovnicima Hrvatske i srednjoistočne Europe. Zapadna Europa s druge je strane već nekoliko desetljeća odredište migracija, budući da još od šezdesetih godina prošloga stoljeća pridošlice, mahom iz postkolonijalnih zemalja, tamo supstituiraju manjak radne snage. Zapadna Europa od sama početka nije imala razrađenu politiku integracije doseljenika, a proklamirana ideologija multikulturalizma s vremenom je dovela do stvaranja paralelnih društava, što je – posebno nakon terorističkih napada u kojima su sudjelovali pripadnici trećeg naraštaja doseljenika u Europu – posljednjih godina postalo jedno od gorućih pitanja zapadnoeuropske sigurnosti i identiteta.

        Izd. Egmont, Zagreb, 2018.

Prošle godine u Hrvatskoj je, u nakladi Egmonta, objavljen prijevod knjige Douglasa Murrayja Čudna smrt Europe. Imigracija, identitet i islam, koja je od strane Evening Standarda proglašena političkom knjigom godine u Europi. Murray je kolumnist Spectatora i Standpointa, a piše i za mnoge druge tiskovine. Riječ je o uspješnom govorniku, koji je vodio rasprave u različitim uglednim ustanovama, uključujući britanski i europski Parlament te američku Bijelu kuću. Tijekom nekoliko godina proputovao je od otoka u jugoistočnoj Grčkoj i najjužnijih otoka Italije do srca sjeverne Švedske te nebrojenih predgrađa Francuske, Nizozemske, Njemačke i drugih zemalja. Na tim je putovanjima imao priliku razgovarati s mnogo običnih ljudi, ali i političara i utjecajnih osoba cijeloga političkog spektra, granične policije, obavještajnih agencija, nevladinih organizacija i mnogih drugih na prvim crtama bojišnice.

Već u samu uvodu knjige Murray se pokazuje kao kulturpesimist bez imalo optimistične vizije europske budućnosti: civilizacija koju poznajemo kao Europu u procesu je počinjenja samoubojstva. Na kraju naših života većina ljudi koji danas žive u Europi neće biti Europa te će svi europski narodi izgubiti jedino mjesto na svijetu koje mogu nazvati domom. Problem nije u promjenama koje migracije donose, nego u „spoznaji da kad promjene nastupe prebrzo ili su previše različite, postajemo nešto drugo – uključujući i to da postajemo nešto što možda ne želimo biti“. Pritom čak ni masovne seobe milijuna ljudi u Europu ne bi dozvale konačan kraj kontinenta da istodobno „Europa nije izgubila povjerenje u svoju vjeru, tradicije i legitimnost“. Više od bilo kojega drugog kontinenta ili kulture Europa je teško opterećena krivicom za svoju prošlost; u Europi postoji problem egzistencijalnog umora i osjećaja da je Europa prošlo svršeno vrijeme.
Europa bez identiteta

Europljani u 21. stoljeću ostaju bez ijedne ujediniteljske ideje koja bi im mogla urediti sadašnjost ili ukazati na budućnost. „U svako bi doba gubitak svih unificirajućih priča o našoj prošlosti ili ideja što učiniti s našom sadašnjošću ili budućnosti bili ozbiljan problem. A u vrijeme bitnih društvenih promjena i previranja, posljedice su kobne. Svijet dolazi u Europu točno u trenutku kad je ona iz vidika izgubila vlastiti identitet. I dok bi dolazak milijuna ljudi iz drugih kultura u jaku i čvrstu kulturu mogao funkcionirati, dolazak milijuna ljudi u iznurenu i umiruću kulturu opterećenu krivnjom sigurno ne može.“ Murray zapaža da si samo „europske nacije i njihovi potomci dopuštaju da ih se procjenjuje po najlošijim trenucima iz njihove povijesti“, dok se od „Europljana očekuje da se prema svima drugima ponašaju u skladu s njihovim najsvjetlijim postignućima“.

Otvaranje europskih granica učinjeno je bez ikakva promišljanja o tome kako će se te migracije odraziti na budućnost: „Nitko od onih koji su otvorili europske granice masovnom useljavanju iz zemalja trećega svijeta nije ni pomislio da bi to moglo prerasti u ‘muslimansko pitanje’. Nitko se nije pripremio na mogućnost da novopridošlice ne samo što se možda neće integrirati, nego će sa sobom donijeti mnoštvo vlastitih vjerskih i društvenih svjetonazora te da bi druge manjine mogle postati prvim žrtvama takvog previda. Nitko na vlasti nije očekivao da će pojačani val useljavanja dovesti do jačanja antisemitizma i nasilja nad homoseksualcima. Nitko (…) nije očekivao da će se pojava muslimanskog bogohuljenja pokazati jednom od glavnih kulturoloških i sigurnosnih pitanja u Europi dvadeset i prvoga stoljeća. Sve koji su na to upozoravali ignorirali su, klevetali, diskreditirali, progonili ili ubijali.“

Autor se u knjizi posebno bavi razlozima kojima se opravdavaju masovne migracije, među kojima se primarno ističe nedostatak radne snage, kulturno obogaćivanje i raznolikost te globalizacija koja migracije čini nezaustavljivima. Sve navedene argumente Murray je rastavio na proste faktore, dokazujući statistički da su u slučaju Velike Britanije useljenici od 1995. do 2011. iz uslužnog sektora države izvukli gotovo 160 milijarda funti više nego što su uplatili te pokazujući na primjeru bogatog Japana da masovne i nekontrolirane migracije nisu neizbježne. Govoreći o raznolikosti, Murray otkriva da u nekim londonskim općinama raznolikosti više nema jer više nema ni domicilnog stanovništva.
Zamke političke korektnosti

Političke i medijske elite – naglašava se na mnogo mjesta u knjizi – uopće se ne obaziru na mišljenje domicilnog stanovništva o migracijama, pri čemu ankete u svakoj zemlji sustavno pokazuju da to pitanje muči gotovo cijelu javnost, koja je prema migracijama pretežito negativno raspoložena. Samo priznavanje prevladavajućeg raspoloženja znači izlaganje riziku od gubitka reputacije, karijere i izvora prihoda. „Svako kritiziranje islama i masovne imigracije – čak i kritiziranje terorizma i silovanja – bilo tko drugi može iskoristiti proglasivši ga dokazom rasizma, ksenofobije ili vjerske netrpeljivosti. Optužba, ma koliko bila neistina, može doći sa svake strane i uvijek može nanijeti moralnu ljagu. S druge strane, svatko tko drugoga kritizira kao rasista ili nacista na neki je način uzdignut na položaj suca i porote kao antirasist i antinacist.“ U Spinozinoj Nizozemskoj danas su političari, novinari i akademici dobro naučili da se islam ne smije kritizirati na način kako se kritiziraju sve druge religije, jer bi mogli platiti glavom kao, primjerice, redatelj Theo van Gogh ili ostatak života provesti u sigurnim kućama.

Ponajbolji primjer koji dokazuje gornje tvrdnje jest slučaj okrutnog silovanja djevojčica u britanskom Rotherhamu. Riječima sudaca, sve su djevojčice odabrane kao nemuslimanke, a istraga je pokazala da su gotovo svi počinitelji bili muškarci pakistanskoga podrijetla. Lokalni političari bili su „nervozni zbog otkrivanja etničkog podrijetla zločinaca jer ih se zbog toga moglo smatrati rasistima“. Lokalna policija također nije djelovala zbog straha da ih se ne optuži za rasizam. Političari koji su, poput laburističke zastupnice Ann Cryer, upozorili na razmjere silovanja, bili su automatski smješteni u kategorije rasista i fašista, a jedan musliman sa sjevera Engleske koji je progovorio protiv grupnog silovanja djevojčica od strane članova vlastite zajednice rekao je kako je zbog toga od muslimana iz cijele Britanije primao prijetnje smrću. I nakon što su donesene presude i snimljen film nitko se nije ispričao onima koji su zbog istine proglašeni rasistima. A slično je i u Njemačkoj (slučajevi grupnih silovanja žena na Silvestrovo 2016), Švedskoj, Nizozemskoj ili Norveškoj, gdje je Državni ured za statistiku 2011. imao hrabrosti istaknuti da su „imigranti neproporcionalno više zastupljeni u statistikama o zločinima“.

Migrantska kriza, koja s većim ili manjim intenzitetom traje od 2015, posebno otvara brojna pitanja, među kojima i pitanje zdrava razuma europskih čelnika. Iako su i Merkelica i Cameron i Sarkozy proglasili ideologiju multikulturalizma mrtvom i neuspješnom, samo nekoliko godina nakon tih konstatacija vrata Europe širom su, bez ograničenja, otvorena izbjeglicama i migrantima. „Ako multikulturalizam nije funkcionirao s otprilike 50.000 ljudi koji su svake godine tražili azil u Njemačkoj, kako se moglo očekivati da funkcionira s trideset puta više ljudi koji su stizali svake godine?“ – pita se autor analizirajući posljedice masovnih migracija, i zaključuje: „Bilo koja razumna politika imigracije i integracije uzela bi u obzir da, premda ovaj europski brod može katkad spasiti neke ljude iz mora koja nas okružuju, postoji trenutak – kad primimo previše ljudi na brod, primimo ih prebrzo ili primimo one s lošim namjerama – u kojem ćemo prevrnuti jedini brod koji mi, narodi Europe, imamo.“
Misa uz teško naoružanje

Već danas brojni dijelovi pojedinih zapadnoeuropskih država sliče Bliskom istoku i sjevernoj Africi. U tom je pogledu simptomatičan primjer predgrađa Saint-Denis na sjeveru Pariza. Riječ je o središnjem mjestu francuske povijesti i kulture, nazvanu po velikoj katedralnoj bazilici u središtu. Taj dio danas više nalikuje sjevernoj Africi nego Francuskoj. U nedjeljno jutro 2016. mučna slika u Saint-Denisu: dok se održavala misa, teško naoružana vojska morala je štititi svećenike i grobove francuskih kraljeva.

U isto vrijeme dok se primanje migranata označava kao pitanje vjerodostojnosti Europe, bogate zaljevske zemlje nisu odobrile ni jedan azil izbjeglicama iz Sirije. Kuvajtski dužnosnik Hahad al-Šalami bio je vrlo jasan: „Ne možete primiti ljude koji dolaze iz drukčijeg ozračja, iz drugog područja. Riječ je o ljudima koji pate od duševnih problema, od različitih trauma.“ Ako su Sirija i Kuvajt „drukčije ozračje“, što tek reći o dubokim civilizacijskim razlikama u odnosu na Europu? I dok se, zbog tiranije povijesne krivnje, za rasizam obično prozivaju Europljani, Murray otkriva da je on posve uobičajen među migrantskim skupinama, pa tako, primjerice, Tunižani i Sirijci svisoka gledaju na subsaharske Afrikance, koji na brodovima redovito dobivaju mjesto u potpalublju, što u slučaju nesreće znači sigurnu smrt.

O svim navedenim i brojnim drugim činjenicama koje Murray navodi u svojoj knjizi u tzv. mainstream medijima uglavnom ne možemo čuti ništa, iako realitet u posljednje vrijeme sve više probija medijske barikade i cenzuru. Kroz prikupljene spoznaje, iskustva i statističke podatke autor opisuje i upozorava na postojeću smrt Europe u identitetskom i kulturološkom smislu. Murray nije politikantski propagandist, nego vrlo minuciozni publicist, koji s jedne strane ukazuje na potpuno neshvatljivu autodestruktivnu politiku čelnika zapadnoeuropskih država, a druge strane migrante ne tretira kao homogenu skupinu kojoj bi pripisivao kategorije dobra ili zla. Niti su svi migranti silovatelji i kriminalci kako ih neki žele prikazati (većina njih jadni su ljudi u potrazi za boljim životom), niti su svi pojedinci koji dolaze u Europu isključivo dobronamjernici. Duboke civilizacijske razlike i loša integracija, međutim, nešto su što se potpuno ignoriralo proteklih desetljeća, a danas sve više dolazi na naplatu. Nadajmo se da će plodovi migracija na zapadu Europe barem nešto poučiti države srednjoistočne Europe, a među njima i Hrvatsku.

Izvor:http://www.matica.hr/vijenac/662%20-%20664/hoce-li-europa-prezivjeti-29334/

• Prethodno
• Sljedeće