Molitva za Ukrajinu

Svemogući
I
Vječni Bože
Molim Te iskreno
Molim Te ponizno
Molim Te ustrajno
Molim Te tiho
U
Ovoj gluhoj
Tamnoj noći
Budi im Bože
Budi
Na pomoći

Spusti svoju Božansku
Ruku
Pomozi svom vjernom
Ukrajinskom
Puku
Rane nas njegove
Beskrajno
Bole
Tisuće tisuća
Sad Ti se
Mole

Zaštiti ono
Maleno dijete
Kome grozne
Granate prijete
Njegovu mamu
I
Hrabrog tatu
U
Ovom ludom
Besćutnom ratu

Ti si Gospodar
Njihovog Neba
Njima Svemogući
Samo treba
Jedna Riječ
I
Tvoja
Ruka
Pomozi im Bože
Poštedi ih
Muka

Dubrovnik, u noći 6.ožujka 2022., kada nitko na svijetu nije smio zaštiti Ukrajinsko nebo od naleta neprijateljskih zrakoplova i kada su Ukrajinci pored sveopće svjetske sućuti na žalost prepušteni sami sebi i Božjoj milosti Sjećaš li se dvolični svijete jednog drugog 6 og - samo devet mjeseci kasnije (prosinca 1991) - Dubrovnika?!

Gledam mrtve vojnike
Čujem povike
Ma nije važno
Čiji su
Oni su nečija mila
Djeca
U
Ovom trenu
Za njima negdje
Tužna majka
Jeca, jeca.......
Molim vas ljudi
Zaustavite ovu tragediju
I
Ovaj rat ludi
Molim vas
Ljudi.....

Konstantirajmo najprije, kako živimo u nekakvoj uljuđenoj Europi u kojoj smo manje više svi uredili svoje države ili državice, po svojim mogućnostima namjestli svoje domove, formirali svoje obitelji, pozavršavali nekakve škole i odlučili živjeti u - miru. Ne i u raskoši (neki i to).
Zamislite na trenutak sliku broj jedan:
Svako jutro mama ili tata vode svog malenog “klinca” ili “klincezu” u vrtić.
Nakon napornog radnog dana umorni i “izmoždeni”, jedva čekate ponovno doći u vrtić po svog nasmijanog cvrčka i odvesti ga u njegov dom. Možda u tome domu neće imati onako lijepe velike igračke kao što ih je imao u vrtiću, ali će imati svoje male, drage i svoju nasmijanu mamicu i
voljenog taticu. A onda dođe trenutak da neki zločesti ljudi iz samo njima razumljivih razloga bace granatu na vrtić ili pored njega i ubiju ono što vam je najdraže i najljepše u životu- vašeg malenog klinca.
Nema veće tuge i nema veće žalosti nego kada roditelj ukopava svoje dijete, pa bilo mu jedna ili dvadeset i jedna godina!
Nema- vjerujte mi!
Slika broj dva:
Vaš “klinac” je odrastao, izašao iz vrtića, završio osnovnu pa srednju školu, postao
punoljetan, a samim tim i vlasništvo-države. Nije on više samo vaš- on je i- “državni”. Država ga jamačno neće niti iz dakeka voliti niti paziti kao što ga vi volite i pazite, ali on je sada i njihov. Oni raspolažu s njegovim životom- ne vi niti on, već oni.
Odjednom netko će vašu državu napasti i vaš klinac postaje vojnik. Po nalogu onih što vašu državu vode bez obzira što ti u njihovo vrijeme nisu htjeli, a niti željeli biti vojnici u obrani svoje domovine, danas gospodare vašim “klincem”- oblače ga naoružavaju i šalju- u rat!
Rat u dvadeset i prvom stoljeću koji je i dalje “poguba ljudske naravi”- koliko god
“svet” bio. I ? vaš “klinac”- gine. Tuga!
Pregolema tuga! Roditelji sahranjuju svoje dijete- ostaju uspomene od onih malih veselih vrtićkih dana do ovih punih tuge i bola. U toj boli može biti i ponosa. Vaše dijete dalo je život za svoju voljenu domovinu. Ali i za još koga? Možda za onog bogataša na mega- jahti koji je uźivao dok se vaš “klinac” borio ili je negdje pripremao svoju karijeru pa danas uživa blagodati svoga imanja, znanja i raskoši. Možda će se i on priključiti onom
bahatom besćutnom oligarhu na njegovoj jahti, ukoliko je i sam/a ne bude imao.
Domoljub sam i u svakom trenutku dao bih svoj život za svoju domovinu, ali bi mi bilo neizmjerno teško dati život svog “klinca”od jedne ili dvadeset i jedne godine.
Promislite malo- vi svjetski moćnici, mućnite malo svojom glavom prije nego li odlučite započeti rat. Promislite kako bi glavom mogli “mućnuti” i “klinci”, pa kad shvate za kuga će ginuti- proći će vas volja i za ratom i za jahtama i za oligarsima...

• Prethodno
• Sljedeće