M. Bratanić: 10 povijesnih laži...

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Subota, 10 Veljača 2024 Napisao/la Administrator
M.Bratanic
                             Miki Bratanić

Količina laži i manipulacija koje je velikosrpsko-jugoslavenska politika proizvela u stoljeću koje je iza nas, ali koje i dalje proizvodi, zaslužuje jednu veliku enciklopediju. Ne postoji niti jedan detalj naše novije povijesti od početka 20. stoljeća, a koji ta politika nije kontaminirala svojim lažima i manipulacijama, piše Miki Bratanić. Zabrinjavajuće je što proizvodnja tih laži i manipulacija nije završena stvaranjem države Hrvatske i njezinim oslobađanjem od Jugoslavije. Naprotiv, s najviših instanci hrvatske politike mogu se i danas čuti iste laži i manipulacije, a stvaraju se i nove.

Ovdje donosim svoj skromni laički amaterski izbor 10 povijesnih laži i manipulacija velikosrpsko-jugoslavenske politike koje se svakodnevno provlače kroz javnopolitički prostor, te se njima terorizira, maltretira, ali i odgaja u duhu jugoslavenskih interesa naša hrvatska javnost, posebno mladi. Nadam se da će ovo biti poticaj stručnim ljudima koji se bave istraživanjem povijesti kako bi napravili slične znanstveno utemeljene prikaze, ali u isto vrijeme razumljive za čitanje običnomu malom čovjeku.

 
Bratanić: 10 povijesnih laži i manipulacija velikosrpsko-jugoslavenske politike
Miki Bratanić, Narod.hr, 23. siječnja 2024.

1. „Zlo je počelo 10. travnja 1941.”
2. „U Jasenovcu su sve žrtve nevine”
3. „Na Bleiburgu / Križnome putu sve su žrtve zaslužile smrt”
4. „NDH, ustaše i Ante Pavelić prodali su Dalmaciju Italiji”
5. „Jugoslavija je Dalmaciju vratila matici zemlji”
6. „Ustaše i četnici su suradnici”
8. „Jugoslavenski antifašizam u temeljima je današnje Hrvatske”
9. „U Hrvatskoj danas opet divljaju fašizam i ustaštvo”
10. „Jugoslavija je bila dobra, a Hrvatska ne valja ništa”

1. „Zlo je počelo 10. travnja 1941.”

Velikosrpsko-jugoslavenska propaganda uvijek pozicionira priču o početku zla „na ovim prostorima” u dan stvaranja Nezavisne Države Hrvatske, dakle 10. travnja 1941. godine. Nasuprot tog zla koje se tada pojavilo, oni pozicioniraju sebe, tj. jugoslavensku komunističku politiku.

Zlo su dakle, prema njima, započeli isključivo oni koji su stvorili državu Hrvatsku.

I ništa zloga nije bilo prije toga.

Drugim riječima, 10. travnja je kao neki „veliki prasak” u kojem je iz ničeg nastalo zlo.

A zla je bilo itekako i prije toga.

Zlo se razlilo van granica Kraljevine Srbije 1918. godine i zavladalo “ovim prostorima”, silom, aneksijom, tiranijom, terorom te kulturnom i jezičnom hegemonijom, uz zatiranje hrvatskih nacionalnih identitetskih simbola.
Usred Zagreba strojnicama su pobili prosvjednike koji su bili protiv Jugoslavije.

Zapravo, počelo je to još i prije, još za vrijeme Prvoga svjetskog rata to zlo je masovno ubijalo Hrvate pripremajući već tada teren za svoj krvavi pir.

Primjer toga je pokolj u Odesi iz 1916. godine.
Stjepana Radića ubili su usred svoje Skupštine, usred Beograda, usred bijela dana.
I Milana Šufflaya i mnoge druge intelektualce brutalno su ubili.

Protiv njihovog zla protestirao je u Ligi naroda najveći um svih vremena Albert Einstein.

Velikosrpsko-jugoslavenska politika bila je zlo, protiv kojeg je trebalo ustati i od kojeg je trebalo obraniti svoj dom i Domovinu.

Zlo na “ovim prostorima” nije, dakle, nastalo i započelo s 10. travnjem 1941. godine, niti s ustašama, jer su baš oni bili ti koji su ustali protiv zla.

2. „U Jasenovcu su sve žrtve nevine”

Jasenovac je simbol svih velikosrpsko-jugoslavenskih manipulacija.
Ne postoji neko mjesto ili događaj čime se više manipuliralo od Jasenovca.
Jedna od tih manipulacija i laži je da su u njemu sve žrtve nevine.
U Jasenovcu je ubijen ustaški časnik Ljubo Matković zbog krađe.

Osudila ga je vlast NDH, ne po nekom rasnom, nego po ljudskom zakonu i zakonu pravde, te je strijeljan za primjer drugima u Jasenovcu.

Dakle, NISU sve žrtve Jasenovca nevine.

Koliko je komunista i četnika koji su rušili hrvatsku državu i ubijali njezin narod bilo osuđeno i ubijeno u Jasenovcu, javnost će saznati jednoga dana.

Koliko ih nije osuđeno i ubijeno, a zaslužili su osudu i smrt, nećemo vjerojatno saznati nikad.
Samo za ono što su učinili u Srbu trebalo ih je biti strijeljano bar nekoliko tisuća.
Nažalost, Jasenovac je u mnogo čemu neistražen pa i u ovim najbanalnijim stvarima.
A ono što je istraženo ne propagira se javno kroz glavne medije, pa javnost ne zna ništa, ili preciznije još uvijek zna one stare laži i manipulacije iz jugoslavenske kuhinje.

A istina je da u Jasenovcu nisu sve žrtve nevine.

3. „Na Bleiburgu / Križnome putu sve su žrtve zaslužile smrt”

Bleiburg je simbol velikosrpsko-jugoslavenskih zločina poznatih i pod imenom Hrvatski križni put.

Taj zločin bio je usmjeren u ubijanje svih onih koji su na bilo koji način predstavljali samostalnu državu Hrvatsku. Taj je zločin imao za cilj zatiranje svake inicijative za budućim postojanjem države Hrvatske.

Žrtve toga zločina bili su ratni vojni i civilni zarobljenici. Nikome od njih nije suđeno. Pobijeni su po šumama i gorama Slovenije, sjeverozapadne Hrvatske i diljem cijele Jugoslavije, nakon završetka rata, masovno od polovine svibnja do polovine lipnja 1945. godine, ali i pojedinačno još dugo nakon toga.

Ubijanje ratnih vojnih i civilnih zarobljenika zločin je po svim međunarodnim pravima.

To što je velikosrpsko-jugoslavenska politika napravila 1945. godine jedan je od najvećih zločina tog oblika u povijesti čovječanstva. Otkad postoji čovječanstvo, vjerojatno nikada nitko nije ubijao toliko masovno i toliko dugo ratne vojne i civilne zarobljenike kao Tito i njegova Jugoslavija. Procjenjuje se da je samo u okolici Maribora u tamošnjim tenkovskim rovovima zakopano oko 30.000 žrtava, od kojih su većina Hrvati.

Govoriti kako su svi zaslužili smrt pokazatelj je nepostojanja civiliziranosti i humanosti u ljudima koji to govore. Takvi ljudi uopće nisu ljudi.

Svoj krvavi planirani masovni zločin prvo su sakrili, onda su ga negirali, onda su ga umanjivali, a sada ga opravdavaju upravo tako što govore da su tamo svi zaslužili smrt.

4. „NDH, ustaše i Ante Pavelić prodali su Dalmaciju Italiji”

Dijelove Dalmacije i Istru, zajedno s Rijekom, prodala je Jugoslavija (tadašnja Kraljevina SHS) i njezini jugoslavenski političari davno prije nego su ustaše i postojali.

Rapalskim ugovorima iz 1920. godine, te dodatno Rimskim ugovorima iz 1924. godine, jugoslavenska je politika poklanjala dijelove Hrvatske Italiji.

Posebno su zanimljivi Rimski ugovori iz 1924. godine u kojima su predstavnici Jugoslavije s najvećim fašistom Benitom Mussolinijem potpisali pakt o međusobnoj “srdačnoj suradnji”.

A kada su 1941. godine ustaše, Nezavisna Država Hrvatska i poglavnik Ante Pavelić bili prisiljeni ponovno potpisati takav Rimski ugovor, onda je jugoslavenska politika to nazvala izdajom i onda se protiv tog čina mobiliziralo narod na pobunu i ustanak.

Naravno, bio je to ustanak protiv Hrvatske u prvom redu.

A dijelove Dalmacije i Hrvatske poklonila je Italiji velikosrpsko-jugoslavenska politika, davno prije ustaša, NDH i Ante Pavelića. To je istina.

Ove godine, dana 27. siječnja 2024. napunit će se 100 godina od potpisivanja zloglasnih Rimskih ugovora koje je s Benitom Mussolinijem potpisala velikosrpsko-jugoslavenska politika.

Bit će zanimljivo pratiti medije u Hrvatskoj. Možda i dogodi se čudo, pa se raspišu, i konačno u javnosti eliminiraju barem jednu od bezbrojnih povijesnih laži.

5. „Jugoslavija je Dalmaciju vratila matici zemlji”

Ovo je jedna od najzanimljivijih i najperfidnijih podvala, laži i manipulacija iz velikosrpsko-jugoslavenske političke kuhinje. Nakon kapitulacije Italije 1943. godine svi dijelovi Hrvatske administrativno su vraćeni u sastav Nezavisne Države Hrvatske.

Dalmacija je tada, nakon kapitulacije Italije, bila Hrvatska.
Jugoslavija je 1945. godine vratila Dalmaciju „matici zemlji”, kako oni to kažu.
Ta „matica zemlja” nije bila Hrvatska, nego Jugoslavija.

A nije Dalmacija NIKAD bila jugoslavenska, niti je Jugoslavija bila Dalmaciji matica zemlja, niti je Beograd Splitu bio matična luka.

U Dalmaciji se 1945. godine nije vijorila Hrvatska, nego jugoslavenska zastava.

Iz percepcije onih koji su Jugoslaveni, Dalmacija je tada zaista vraćena „matici zemlji”, njihovoj matici zemlji, Jugoslaviji.

I je. To je istina, iz jugoslavenske percepcije.

Kao i oslobođenje. Iz jugoslavenske percepcije, oni su osloboditelji, a iz naše, oni su samo novi okupatori. Od njih smo se konačno oslobodili devedesetih. U njihovim očima, mi smo sada okupirani.

I jesmo. Okupirali smo sami sebe. I usput njih, jer više nemaju Jugoslaviju. Zato bi nas oni i htjeli opet osloboditi.
6. „Ustaše i četnici su suradnici”

Ustaše su htjeli Hrvatsku. Četnici su htjeli Jugoslaviju, kao i komunisti.

Četnici su htjeli obnoviti Kraljevinu Jugoslaviju, a komunisti obnoviti Jugoslaviju, ali maršalovu, Titovu.
Četnici i komunisti bili su neprijatelji utoliko jer su se međusobno borili za vlast u Jugoslaviji.
I jednima i drugima ustaše su bili neprijatelji.

Ni jednima ni drugima nije u cilju bila ni obnova, ni održavanje, ni osnivanje bilo kakve Hrvatske kao samostalne države. Naprotiv, oni su bili suradnici u uništavanju Hrvatske koja im je u ostvarivanju njihova cilja bila najveća prepreka. Suradnju četnika i komunista, kokarde i zvijezde petokrake, mogli smo svi vidjeti u Domovinskome ratu, posebno u Vukovaru. Zajedno su, kao i u Drugome svjetskom ratu, rušili Hrvatsku, ubijali Hrvate i sve koji su se protivili Jugoslaviji.

A ustaše su štitili narod upravo od četničkih zločina i stalno bili u ratu s četnicima. U bitci na Lijevča polju pobili su više četnika i njihovih vojvoda, nego sve jugoslavenske postrojbe zajedno za vrijeme čitava Drugoga svjetskog rata, uključujući i poznatu bitku na Neretvi s kojom se jugoslavenska politika hvalila da je nanijela poraz nakon kojeg se četnici nikad nisu oporavili.

Dakle, ustaše i četnici bili su suradnici samo deklarativno u globalnoj konstalaciji snaga, ali na lokalnoj razini bili su neprijatelji. Kao što su četnici i komunisti bili deklarativni neprijatelji na globalnoj konstalaciji snaga, ali na lokalnoj razini bili su suradnici u rušenju Hrvatske i obnovi Jugoslavije.

Ta se suradnja potpuno ogolila i javno službeno objelodanila 1944. godine otvorenim pozivom srpskoga kralja četnicima da se pridruže partizanima.

Do kraja rata, dakle do svibnja 1945. godine, velik broj četnika (prema nekim informacijama navodno oko 250.000) prešao je u partizane i zamijenio kokardu zvijezdom petokrakom. Tako su četnici postali „pobjednička strana” i „osloboditelji”. Pridružili su se kažnjavanju onih koji su ostali na „krivoj strani”, dakle ustaša, a svi koji su bili za Hrvatsku za njih su bili ustaše i naravno, time na krivoj strani.

Nakon što su konačno zajedno srušili hrvatsku državu, lojalni četnici postali su koalicijski partneri partizana, preciznije komunista, u novoj vlasti, nove stare države: Jugoslavije.

7. „Hrvatski grb s početnim bijelim poljem je ustaški grb”

Bilo je to sredinom 1990. godine kada je jugoslavenska zastava službeno skinuta i umjesto nje podignuta ona hrvatska. Hrvatski grb na toj zastavi bio je s početnim bijelim poljem. Taj grb u službenoj upotrebi koristio se u Hrvatskoj sve do kraja te 1990. godine, kada je zamijenjen s ovim koji je i danas u upotrebi. Ta zastava koja ima grb s početnim bijelim poljem ostala je u narodu sačuvana kao uspomena na to teško vrijeme kada se rađala Hrvatska.

Mnogi je i danas koriste i ističu s ponosom i s ljubavlju. Njen grb s početnim bijelim poljem bio je i ostao “ustaški” onima kojima su svi oni koji žele Hrvatsku ustaše. Ta zastava s tim grbom ostala je trn u oku onima koji se nikad nisu pomirili sa skidanjem njihove jugoslavenske zastave, a time i s gašenjem njihove Jugoslavije.

Oni u svemu hrvatskom vide ustaše i fašizam, pa tako i u prvom službenom grbu Republike Hrvatske.

Tragedija ovog društva je u činjenici da nekome uopće može pasti na pamet takvu zastavi i takav grb proganjati, a kamoli da netko može proganjati ljude koji ih koriste i kažnjavati ih.

Kažu da je jednom netko tih devedesetih godina na zgradi napisao “Ovo je Srbija”, a onda je ujutro ispod toga osvanulo “Budalo, ovo je pošta”.

Onima koji hrvatski grb s početnim bijelim poljem proglašavaju ustaškim trebalo bi barem znati reći “Budalo, ovo je prvi službeni grb Republike Hrvatske”.

Onaj s kojim je zamijenjena zvijezda petokraka.

8. „Jugoslavenski antifašizam u temeljima je današnje Hrvatske”

Ovo je jedna od najmorbidnijih floskula koja se nameće kao politička paradigma danas u Hrvatskoj. Govoriti da su u temelju Hrvatske oni koji su sudjelovali u ubijanju svih koji su Hrvatsku htjeli, ravno je nekom kolektivnom ludilu. Jugoslavenska politika ni u jednoj primisli NIKAD nije Hrvatsku željela kao samostanu državu. NIKAD. To je sasvim logično, jer postojanje Hrvatske znači prestajanje postojanja Jugoslavije.

A jugoslavenska politika sigurno nije htjela prestati postojati.

U to smo se uvjerili gledajući na svoje oči što je sve bila spremna napraviti kako bi se očuvala.

Hrvatska kao jugoslavenska republika tek je kasnije, Ustavom iz 1974. godine, dobila mogućnost za osamostaljenje. Ali to je bilo samo na papiru. Vidjeli smo u Vukovaru kako je Jugoslavija to u praksi provodila. Nisu nam dozvolili osamostaliti se, bez obzira na papir. I da nije bilo branitelja koji su zaustavili jugoslavensku agresiju, danas Hrvatske ne bi bilo. Bio bi još uvijek na snazi Ustav SFRJ u kojem bi pisalo da se Hrvati mogu osamostaliti kada god to žele.

U temeljima Hrvatske je hrvatska krv, i to ona višestoljetna.
U temeljima Hrvatske je želja Hrvata da krvare za Hrvatsku.
U temeljima Hrvatske nikako ne može biti ništa jugoslavensko, jer je upravo to jugoslavensko natopilo ovu zemlju krvlju svih koji su Hrvatsku htjeli.

9. „U Hrvatskoj danas opet kao nekad divljaju fašizam i ustaštvo”

Na identičan način na koji su komunisti i četnici 1941. godine u interesu Jugoslavije podigli ustanak protiv Hrvatske, učinili su to i 1991. godine.

Na identičan način. U oba slučaja su govorili kako su ustali protiv fašista i ustaša.

Godine 1991. ponovila se, dakle, komunističko-četnička agresija na Hrvatsku, a ne ustaška agresija na bilo koga.
Čak identični ljudi, poput Sime Dubajića, bili su u istim ulogama i 1941. godine i 1991. godine. Na istim su mjestima činili zločine i na iste načine. Klali, silovali, ubijali i bacali u jame, i zatrpavali.

Isti potpis zločina ima kontinuitet od stotinu godina.
Velikosrpsko-jugoslavenski zločin jedino je što ima takav kontinuitet.

Četništvo i komunizam u agresiji na Hrvatsku, a u cilju obnove Jugoslavije se ponavlja, a ne fašizam i ustaštvo.
U Hrvatskoj se danas ponavljaju četništvo i komunizam koji u svemu vide ustaštvo pa i u prvom službenom grbu Republike Hrvatske s početnim bijelim poljem s kojim je zamijenjena zvijezda petokraka 1990. godine.

10. „U Hrvatskoj ne valja ništa, a u Jugoslaviji je sve bilo lijepo i dobro”

Postoji jedno jednostavno pravilo kojeg velikosrpsko-jugoslavenska politika nameće oduvijek i zauvijek. To pravilo kaže da se Jugoslavija mora spominjati u pozitivnom svjetlu i nikad u negativnom, a Hrvatska obrnuto, uvijek u negativnom i nikad u pozitivnom.

Činjenica je, a time i istina, da je u Jugoslaviji, kao i danas u Hrvatskoj, bilo i dobrog i lošeg.
Upravo se zbog kontinuiranog skrivanja onog zlog i lošeg iz Jugoslavije stvara ta kriva percepcija koja se prenosi na javnost, pogotovo mlade, kako je Jugoslavija zapravo bila nešto isključivo lijepo.

Stvara se lažna slika i osjećaj žaljenja i nostalgije za tim vremenom.

A Jugoslavija je postojala i nakon odvajanja Republike Hrvatske još više od jednog desetljeća u obliku Savezne Republike Jugoslavije. Da je vrijedila opstala bi. A nitko je od nas nije rušio. Sama se srušila 2003. godine.

Najveća novčanica u Saveznoj Republici Jugoslaviji iznosila je 50.000.000.000 dinara.
PEDESET MILIJARDI DINARA.
Najveća novčanica u Republici Hrvatskoj iznosila je 1000 kuna, a u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 5.000 kuna.
Pametnome dosta.

Međutim, da je Jugoslavija bila ma koliko dobra, zbog sveg zla kojeg je napravila protiv čovječnosti, nije red o njoj govoriti dobro, bez da se istakne to zlo. A zla je kroz cijelo stoljeće bilo i previše.

Treba stalno ponavljati da su Tito i Jugoslavija napravili najveći zločin u povijesti čovječanstva u kategoriji “ubijanje ratnih vojnih i civilnih zarobljenika”, jer su 1945. godine, nakon završetka rata, mjesec dana masovno vršili ubijanja ratnih vojnih i civilnih zarobljenika.

To nikada nitko nije napravio. Ni Hitler, ni Staljin, ni Mussolini. Nitko nikad.
I to je istina.
I bio bi red da konačno naša javnost započne učiti cjelovitu istinu o povijesti zla i zločina Jugoslavije.

Bio bi red da naši mladi započnu učiti da vole svoju zemlju Hrvatsku, da se bore za nju, da je izgrađuju u dobru i da se okrenu budućnosti, poznavajući svoju vlastitu povijest.

A u toj povijesti neka zauvijek ostane Jugoslavija, zapisana u prvom redu kao jedno veliko zlo, jer ona se kao veliko zlo pokazala i dokazala.

 

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

** Više o autoru možete saznati na njegovoj internet stranici:  www.mikibratanic.com

Izvor: https://narod.hr/hrvatska/bratanic-10-povijesnih-lazi-i-manipulacija-velikosrpsko-jugoslavenske-politike

Hitovi: 516