Gvozdansko - hrvatski Alamo
Indeks Članka
Gvozdansko danas
Gvozdansko je malo mjesto u Pounju smješteno otprilike na polovici puta između Gline i Dvora za koje vjerojatno mnogi nikad nisu ni čuli. Prema popisu od 2011. godine ima svega četrdesetak stanovnika, danas vjerojatno i manje. Mjesto je poznato po ostatcima istoimene utvrde, koja je imala značajnu ulogu u obrani od turskih provala, kao i po velikom stradanju hrvatskog življa kako u to vrijeme, tako i tijekom kasnijih ratova na tim prostorima (Drugog svjetskog i posljednjeg Domovinskog rata). O tome kako danas izgleda mjesto možemo dosta doznati iz zapisa svojih dojmova jednog od sudionika prošlogodišnjeg (2020.) XI. hodočasničkog spomenaa u Gvozdansko.
„Ako prvi put putujete u Gvozdansko, iznenaditi će vas loše ceste na što vas doduše upozoravaju i česti znakovi pored puta. Svako malo vas opominju da je kolnik oštećen i da usporite vožnju, a kad dođete na križanja uglavnom nema smjerokaza pa morate napamet pogađati kojim putem krenuti. Prava je sreća sresti nekoga koga biste mogli pitati. Samo mjesto Gvozdansko je zanemareno. Kao da je za njega vrijeme stalo. Da se kojim slučajem dignu oni hrabri vojnici koji su ga branili ne bi ni po čemu mogli zaključiti da su u međuvremenu prošla stoljeća osim po njihovom urušenom gradu-utvrdi.“
Novi Širinićev most na Žirovici u Gvozdanskom
Nije spomenuo kako je jedan od većih poroblema za hodočasnike, osobito one malo postarije, prijeći preko rijeke Žirovnice ili preko potoka. O tome sam doznao od prijatelja Petra Širinića koji je bio sudionik istog hodočašća.
– Zbilja je nezgodno. Moraš dobro paziti da se ne posklizneš prelazeći preko prevaljenih stabala koja glume most. Za starije i invalidne osobe praktički nemoguće.
-Pa zašto ne napravite most? – upitao je tada jednog od mještana dok su išli prema utvrdi.
-Nema tko – odgovorio je ovaj. Mjesto je malo, ljudi siromašni. Ne možemo sami, a pomoći niodkud.
-Zašto ne tražite od Države, od ministarstava? – priupitao ga je Petar. – Ovo je mjesto zbog svoje slavne povijesti toliko važno da to zaslužuje.
-Tražili smo, obećavali su nam, ali od svega – ništa. Mnogi obećaju, ali čim odu sve zaborave.
Petru je odmah sinulo kako bi to bilo da on napravi taj most. Pa, nije to bogzna što - razmišljao je - sa svojom obiteljskom tvrtkom “Mali parkovi“ već ih je napravio na desetke. Jedan fini drveni most baš bi dobro došao ovdje. Da ljudi mogu normalno prelaziti preko rijeke, a ne izlagati se opasnosti pada u vodu sa skliskih brvana. Bio bi to naš obiteljski prilog u čast herojski poginulih branitelja Gvozdanskog. To je najmanje što su zaslužili. Onda je rekao sugovorniku:
-Što misliš, prijatelju, da vam ja nađem nekog tko bi sagradio taj most? Bi li tko imao što protiv? Tko je vlasnik zemljišta, bi li on to dopustio?
-Prijatlju dragi - uzvratio je ovaj - odmah bismo ga proglasili počasnim građaninom. Ne vjerujem da bi bilo tko imao išta protiv, osobito ne ja. A ja sam vam vlasnik zemljišta.
Ništa Petar na to nije odgovorio. Kasno uvečer kad se vratio kući u Zagreb iznio je supruzi Branki, inače direktorici tvrtke, svoju ideju koja ju je na prvu oduševila.
-Baš bi to bilo lijepo! Ajmo mi to napraviti. Doduše zbog pandemije i opće krize poslovi nam u posljednje vrijeme baš i ne idu najbolje, ali mislim da nas to ne bi ugrozilo. Jednako su reagirali i mladi – Ana i Jandre, kao i baka čije je mišljenje uvijek bilo najvažnije.
Već sutradan Petar je javio u Gvozdansko da pripreme pristup i temelje, a njegovi Mali parkovi će se pobrinuti da rijeka Žrnovica dobije lijepi drveni most dostojan uspomene na herojsku obranu utvrde. Direktorica Branka svojski se potrudila da zaokruži financijsku konstrukciju, Petar kao glavni menadžer se dobrano namučio oko nabave materijala, dok je cijeli posao organizacije izgradnje, transporta i montaže pao na jaka Jandrina leđa. Profesorici Ani, kojoj profesionalne pedagoške obveze nisu ostavljale ni najmanje slobodnog vremena, pripala je ništa manje važna moralna potpora svima.
Epilog priče je lijepi drveni most na Žirovici s natpisnom pločom na kojoj piše:
Na idejni poticaj g. Damira Borovčaka, autora knjige "Gvozdansko - hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora", i g. Josipa Grabareviča iz Gvozdanskog koji je položio temelje mosta, tvrtka Mali parkovi iz Zagreba donira ovaj most na ime i za očuvanje povijesne istine o junačkoj obrani utvrde Gvozdansko...
-Priatelju Pero, pa ovo je jako veliki most! I vrlo lijep! – rekao sam Petru kad sam vidio fotografije koje mi je poslala Branka. Na moja radoznala pitanja koliko je dug i koliko ga je to stajalo odgovorio je da je most dug trinaest metara. O troškovima izgradnje nije želio govoriti.
-To je donacija naše obiteljske tvrtke Mali parkovi i mi smo sretni da smo to mogli učiniti. Najveći problem je bio nabavak drvene građe i udaljenost.
Na moje inzistiranje da ipak kaže kolika bi bila približna vrijednost mosta nekako je prevalio da, kad bi ga radili za tržište, ne bi mogli prihvatiti cijenu nižu od 100.000 kn.
Ovako je za njega napisao novinar: "Nije vojnik, nije policajac, a ni lovac. On je komunalni redar, a mimo posla - najbolji snajperist u Hrvatskoj. 37-godišnji Zagrepčanin Jandre Širinić je na iznenađenje mnogih - na osječkom turniru snajperista bio najprecizniji i svoje ime trajno upisao među najbolje". A mi ćemo još dodati: On je dečko zlatnih ruku koji automobilske motore zna "udušu", osobito one najbrže, sportske, koji pozlati svojim rukama sve čega se primi, a nadasve osoba dobre duše i meka srca koja se sažali nad svakim stvorenjem koje pati, i kojega je potresna priča o martiriju gvozdanskih branitelja navela da im izgradi i posveti spomnuti most.
Hitovi: 5967