Prisoje na Buškom jezeru
...Unatoč svemu i za divno čudo, u selu se još uvijek nedjeljom okupi nešto vjernog puka, mahom starijih, a i nešto mlađih koji se othrvaše sirenskom zovu tuđine, i prelijepu crkvu što su nedavno obnovili zajedno sa svojim župnikom don Mihovilom Zrnom, ispune riječi molitve i skladna, zvonka pjesma iz mladenačkih grla. Ako biste bilo koga od njih upitali kako im je i kako tu vide svoju budućnost i budućnost mjesta, odgovorit će vam: Nije lako, ali nadamo se boljemu. Bilo je i težih dana pa smo opstali. Prisoje je najljepše mjesto na svijetu. Ovakve ljepote nema nigdje! Tu smo svoji na svome i ne idemo nikamo.
Svima nama, htjeli mi to ili ne htjeli, rodno je mjesto ono što nas obilježi za cijeli život. Možemo mi njega ostaviti, svojom voljom ili nekom višom silom, ali ono nas nikad ne ostavlja. Ostaje zauvijek u nama, u duši i srcu, bez obzira gdje se skrasili. Makar i na kakvom rajskom otočju, ili nekim banskim dvorima. U mislima na jedan takav djelić neba i škrte zemlje, na obiteljsko gnijezdo iz kojega se otisnuh u bijeli svijet, i sve one s kojima dijelih svoje vrijeme, nevolje i brige, radosti i tuge, onako samo za svoju dušu i da se ispuni vrijeme, kao Potijeh za svojom istinom, krenuh i ja tragom sjećanja. Pa ako vas zanima jedna sasvim obična priča možete sa mnom.
Ako kojim slučajem putujete od mora prema unutrašnjosti, već nekoliko kilometara nakon što prijeđete hrvatsku granicu na Kamenskom, otvorit će vam se pred očima prizor slično kao kad nakon duga puta iz unutrašnjosti ugledate more. Dojam je osobito snažan kad vam je to prvi put. Okruženo planinama sa svih strana, najvećim dijelom krševitim, pred vama se ukaže najveće umjetno jezero u Europi – Buško jezero. Uokolo jezera uočit ćete vijenac naselja od kojih je jedno od najvećih i najljepših ono sa sjeverne strane s nizom manjih zaselaka što su se ugnijezdili po pitomim šumarcima u podnožju planine Tušnice. Zbog toga što stalno gleda prema suncu dobilo je naziv Prisoje.
Nekada je umjesto jezera tu bilo prostrano polje, najravnije i najljepše od svih kraških polja uokolo. Zbog toga što je tijekom zime i proljeća jednim dijelom često bilo poplavljeno nosilo je naziv Buško blato. Potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća polje je potopljeno kako bi se napravila velika hidroakumulacija radi napajanja hidroelektrane Orlovac sa sinjske strane planine Kamešnice. Bolje obavještenima odmah je bilo jasno da je primarni cilj bio politički – kako bi se raselio hrvatski puk iz tih svojih vjekovnih prostora.
Za razliku od većine drugih sela oko polja, Prisoje je bogato izvorima dobre, zdrave vode od kojih nastaju potoci koji su nekada završavali u rijeci Ričini, danas u jezeru. Ova bi rijeka u zimskom razdoblju svojom veličinom i snagom podsjećala na one najveće - Savu ili Dravu, a tijekom ljeta bi posve presušila u svome gornjem toku. Na većini potoka, dok ne bi presušili, klaparale su mlinice u kojima se mljelo žito za cijeli kraj. Danas kad se razina jezera preko ljeta smanji pokaže se Ričina u svome starom koritu kakva je nekad bila.
Današnji naraštaji teško mogu i zamisliti kako se nekada živjelo na ovim prostorima. Mi „malo“ stariji smo, zacijelo, bili među posljednjima koji su imali priliku upoznati neposredno način života i običaje koji se vjerojatno nisu bitno mijenjali još od dolaska naših predaka iz dalekih euroazijskih prostora. Živjelo se u velikim zajednicama, uglavnom od poljoprivrede i to one najjednostavnije, i stočarstva. Svaka je zajednica imala svoje imanje koje se sastojalo od nekoliko njiva, malo bliže ili dalje od sela, i isto tako više livada u polju. Njive blizu kuća zvali smo podvornice. Na njima se uzgajalo povrće, jer su se zbog obilja vode mogle natapati. Na udaljenijim njivama sijale su se žitarice i kukuruz, a na livadama kosilo sijeno, kao najvažnija stočna hrana.
Svaka stopa zemljišta bila je obrađena. Treba spomenuti i ograđene vrtove u planini u kojima se najčešće uzgajao krumpir i kukuruz. Veće zajednice su imale svoje staje za boravak i čuvanje stoke tijekom toplijeg razdoblja godine.Svaka je kuća imala najmanje po dvadesetak ili više ovaca, jednu do dvije krave i jednu ili više svinja, a one veće i bogatije - i do pedeset ovaca, pet - šest krava, više volova i konja, četiri do pet svinja. Rijetkost su bile posebne štale za stoku; najčešće su ljudi boravili na katu, a ispod njih u prizemlju, odvojena samo drvenim podom bila je stoka. Kao neka vrsta centralnog grijanja. Dijelili su isti zrak i iste mirise.
Kuće su u selu bile prilično zbijene s malim zajedničkim dvorištima te stepeništima koja su završavala na terasama zvanim solarima. Ispod našega zaseoka bila su tri gumna na kojima se uz njihovu osnovnu ulogu vršidbe žita, odvijao cijeli društveni život. Posebno sve sportske aktivnosti mladih poput bacanja kamena s ramena, skakanja, hrvanja, klisanja, igre skrivanja itd. Za mene kao i za ostalu djecu, a zacijelo i za starije, cijelo je selo bilo jedan dnevni boravak. A bilo nas je dosta: u svakom se naraštaju moglo sastaviti dva - tri dobra nogometna tima. Kao djeca u svaku smo kuću ulazili kad smo htjeli, jednako kao u svoju, i svugdje smo bili dobro došli. Bilo je, doduše, i izuzetaka, ali su oni zanemarivi.
Po vodu se išlo na „Vrilo“ na kraju sela sa „sićevima“, ili posebnim drvenim posudama zvanim „bucatima“. Za WC se „snalazilo“ kako je tko znao: tražiili bi najskrivenije zakutke i birali „najzgodnije“ vrijeme. Malo je teže zamisliti kako je to izgledalo zimi za ružna vremena – kad bi „udarila“ bura, za vrijeme jakih kiša ili snježne vijavice. Kako je bilo ženama s obzirom na njihove specifične potrebe, osobito trudnicama i rodiljama!? Ne sjećam se neugodnih mirisa, niti da se tko na to žalio. Niti na bilo što drugo. Pitam se kako bismo danas „preživjeli“ takve uvjete? I kakvi bi to bili parfemi i dezići koji bi neutralizirali mirise koji su morali dolaziti iz prizemlja sa sustanarima – domaćim životinjama?
Kad bi došlo vrijeme za radove na polju – sve bi posebno oživjelo: pjesma, podvriskivanje, dovikivanje, smijeh na sve strane. Tko te pita za znoj i žuljeve. Kad se išlo u planinu čuvati stoku ili sijeći drva – opet isto: s pjesmom i smijehom. Izgleda - ništa nije teško kad se radi u zajednici. Je li to ono što nam danas nedostaje, što smo izgubili? I dok će se zasigurno mnogima neke od ovih slika učiniti pomalo otužnima i grubima, nama kojima su utkane u prva životna iskustva, unatoč bosonogom djetinjstvu, često gladnim trbusima i hladnim posteljama, i nedostatku svega bez čega danas ne možemo ni zamisliti normalan život, one se često javljaju kao sjena zauvijek izgubljenog sklada.
Onima koji to sami nisu doživjeli teško je zamisliti buđenja u osvit zore uz kukurijekanje pijetlova i pijev ptica, i pravu kakofoniju glasova i zvukova – od blejanja ovaca, mukanja goveda, rzanja konja, lavež pasa, pa dovikivanja i nadglasavanja pastira, dogovaranje kosaca i zvukova klepanja kosa, i osobito zamamnog mirisa majčina ispod sača svježe ispečenog kruha. Na kraju dana, po povratku iz polja i planine, opet isto. Sa svih strana pjesma i veselo podvriskivanje iz mladenačkih grla. Momačka ganga, žestoka i pomalo melankolična, kao da je izbijala iz dubine povijesti i dalekih kitajskih prostora i mračnih karpatskih šuma. A nakon što bi se sve smirilo, još bi se malo posjedilo ispred svojih kuća i oko gumna uz razgovor o tome kako je prošao dan i što predstoji za sutra.
A tek zima! Vrijeme predaha i odmora od radova u polju, vrijeme kolinja, iščekivanja Božića, ženidbe, udaje, poklade, maškare...! Pa nezaboravna sijela u kući Jure Kapulice – Juruke na kraju sela. Gotovo svake večeri puna kuća ljudi, ponajviše starijih, i poneko od nas djece koje bi se nekako uspjelo uvući među njih. Zamislite: vani mrkli mrak, zima, snježna vijavica, a unutra toplo, pucketa vatra u peći, a ljudi sjede i živo razgovaraju. Priča se o svemu: kako je prošla godina, čije je žito najbolje, kukuruz najviši, konj najbrži, svinja najdeblja, vol najjači i sve tako natenane, na dugo i široko. Katkad se sluša krckavi radio – Glas Amerike i Grga Zlatoper. Za nas djecu, skuštrenu oko peći i ispod stola, najuzbudljivije su priče o strašilima, vilama i duhovima, ili kad netko uz gusle zapjeva o junaštvima hajduka Mijata Tomića i Andrijice Šimića. Slušali bismo bez daha. Nakon takvih sijela i strašnih priča o utvarama i vukodlacima kad bismo izišli vani u mrak umirali smo od straha dok se ne bismo dokopali svoje kuće i majčine suknje.
Moram odmah dodati kako se moja Jedina nikad ne bi složila s većinom ovoga o čemu pišem. Iako smo rasli u istom podneblju i u isto vrijeme, njeno je iskustvo posve drukčije i daleko od romantike. Uvjeti u kojima je ona živjela bili su gotovo kao današnji: imala je svoju sobu i svoj krevet; u kući su imali i vodu i WC; nisu oskudijevali ni u čemu; njihova stoka je bila u posebnoj štali, ali svejedno, „nikada se ne bi vratila u to vrijeme“. Vjerojatno je ona i ovdje bliže realnosti nego ja, ali ću ipak ostati pri svome, jer ništa nas ne košta, a bolje je za mentalno zdravlje ako pamtimo samo ljepše stvari a one ružnije jednostavno zamračimo.
Eto, tako je to bilo nekad. A danas? Na prvi pogled sve isto, pa i ljepše. Putevi asfaltirani, kuće velike, lijepo uređene; tu je i struja i voda, TV, telefon, mobiteli, internet. Ne mora se više kao nekada „na vrilo“ po vodu niti na WC u prirodu. Ali kad uđete u selo otkrit ćete da to više nije ono što je nekad bilo, što je ostalo u sjećanju. Sve je pusto i pomalo otužno, život kao da je tu odavno zamro. Ni traga od one nekadašnje živosti i raspjevanosti. Ni ptica nema kao nekada, samo pokoji lavež pasa lutalica razbije gluhu tišinu. Nema svijeta, sve odselilo.
Ako kojim slučajem i sretnete koga bit će to neki oronuli starac ili bakica kojima će, upitate li ih kako je bilo u njihovoj mladosti, zasuziti u očima. I koji će vam ispričati tužnu priču o potapanju polja, o masovnom odlasku na rad u tuđinu, o iseljavanju. I obavezno dodati kako jedino što još uvijek u selu raste je broj sprovoda. Dok je broj novorođenih i krštenja rijetkost. Mladih je u selu sve manje, a i oni koji su ostali mahom su samci. O ženidbi i braku ne žele ni čuti. Sve se više govori o bijeloj kugi. Djevojke odlaze u druge krajeve kako bi tamo potražile svoju sreću. Dok je nekada u osnovnoj školi svaki razred imao po dva – tri odjeljenja, danas se u svima zajedno može nabrojati tek kojih petnaestak učenika. Govori se da bi je uskoro mogli i zatvoriti.
Nema ni stoke; dok je nekada na stotine stada i sitne i krupne stoke paslo na sve strane, danas samo slučajno možete vidjeti pokoju mršavu kravicu na zapuštenim livadama, ili neko manje stado ovaca. Sve je neobrađeno i zapušteno. Čak i vrtovi uz same kuće koji bi se lako mogle obrađivati i natapati vodom. Po sve se ide u trgovinu – i po kruh i po mlijeko, povrće, jaja, baš sve. Nikomu se, osim doista rijetkima, ne da ništa raditi, nešto proizvoditi. Niti rekreativno, onako radi zdravlja i zabave. I malo skratiti vrijeme. Svi kažu: ne isplati se. Živi se samo od mirovina zarađenih u inozemstvu, ili doznaka od svojih najbližih rasutih po svijetu. Nisu najsretniji zbog svega toga - takvog načina života; sami su svjesni da to nije dobro ni na duže staze održivo, ali navike su već tu i više niti ne znaju što bi drugo. Do kada to može tako ostati – samo Bog dragi zna.
A počelo je sve kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća potapanjem polja koje je iniciralo masovni odlazak, ponajviše u inozemstvo, što se nastavilo sve do današnjih dana. Mislilo se u početku da je to samo privremeno dok se nešto ne zaradi - za krov nad glavom, kućicu, kravicu, možda auto i sl., ali se ubrzo pokazalo kao odlazak zauvijek. Doduše, mnogi su i u selu napravili lijepe kuće nadajući se povratku, barem pod stare dane, ali one uglavnom zjape prazne i samo skupljaju paučinu. Jedino malo ožive preko ljeta oko Velike Gospe, kada mnogi dođu kako bi tu proveli koji dan odmora i obišli posljednja počivališta svojih predaka.
Unatoč svemu i za divno čudo, u selu se još uvijek nedjeljom okupi nešto vjernog puka, mahom starijih, a i nešto mlađih koji se othrvaše sirenskom zovu tuđine, i prelijepu crkvu što su nedavno obnovili zajedno sa svojim župnikom don Mihovilom Zrnom, ispune riječi molitve i skladna, zvonka pjesma iz mladenačkih grla. Ako biste bilo koga od njih upitali kako im je i kako tu vide svoju budućnost i budućnost mjesta, odgovorit će vam: Nije lako, ali nadamo se boljemu. Bilo je i težih dana pa smo opstali. Prisoje je najljepe mjesto na svijetu. Ovakve ljepote nema nigdje! Tu smo svoji na svome i ne idemo nikamo.
Dr. Ante Ljubičić
Hitovi: 3817