Ante Bukovac: S puta kroz Hercegovinu

Kategorija: Moj blog Objavljeno: Ponedjeljak, 03 Kolovoz 2020 Napisao/la Administrator
Kravice
                            Vodopad Kravice

...Granicu prelazimo u Vinjanima Donjim. I s jedne i s druge strane samo mahanje rukom i pozdrav: „Sretno“. “Granice su da se pređu“, slušamo sa CD-a fra Šimuna Šite Ćorića. Ova granica siječe živo hrvatsko tkivo. Koliko je samo mladih života u Domovinskom ratu izgubljeno u nadi da te granice više neće biti? Koliko razočarenja? U Sovićima Pero je malo odrijemao, pa smo se sačekali u Grudama. Ksenija je htjela posjetiti trgovački centar, ali to nisam ozbiljno shvatio. Možda se malo i naljutila...

Detalj je ovo, dragi prijatelji, iz putopisa po Hercegovini, hrvatskoj Toskani, koji bi vas možda mogao malo zainteresirati. Osobito one koji potječu iz tih krajeva ili su u njima nekad boravili, ali i one koji bi ih sami željeli upoznati. Zapis je nastao prije desetak godina, malo je aktualiziran u vrijeme Corone kao kompenzacija za ograničeno kretanje koje nam je bilo nametnuto, što se činilo kao da nikad ne će prestati. Gotovo smo se navikli i na dobrovoljnu samoizolaciju pa i kad se to od nas ne traži, što je još više produbilo našu međusobnu otuđenost kao posljedicu civilizacijskog napretka već odavno prepoznatu kao jedan od uzroka problema suvremenog čovjeka poput osjećaja besmisla i nezadovoljstva, neprilagođenosti, anksioznosti, tjeskobe sve do depresije i sl. Dodatno su sve to potencirale nove okolnosti u svijetu kao posljedice rata u Ukrajini i prijetnje globalnog sukoba i općeg uništenja zbog moguće upotrebe nuklearnih potencijala. Prilika je ovo da barem u mislima, popratimo jedno obično kratko putavanje male skupine prijatelja kroz našu lijepu Hercegovinu. Točnije od pakoštanske rive preko Imotskog, Gruda i Širokog do planetarno poznatog Međugorja kao glavnog cilja, pa prema Blidinjskom jezeru i Rami Šćitu, i napokon povratak kroz veličanstvenu kuprešku visoravan i mitsko duvanjsko polje, obilazeći Buško jezero kao najveće umjetno jezero u Europi, prema svojoj bazi - središnjoj točki našeg mora – mjestu generala Ante Gotovine – Pakoštanima.

Galerija: S puta kroz Hercegovinu  

Malena mjesta srca moga

Polazak u dogovoreno vrijeme, sedam sati ujutro. Sunce je već visoko poskočilo od horizonta. Ostavljamo prelijepu pakoštansku rivu s koje nas ispraća ozbiljni portret našeg junaka Ante Gotovine koji već treću godinu u haškoj uznici plaća našu slobodu. Jesmo li to zavrijedili? Sve se bojim da nismo. Ponovo na okupu staro društvo – moja Jedina i ja i naši prijatelji S. Ksenija i Zvonko. Cilj: odiseja po Hercegovini. 

Sat vremena vožnje po najboljoj autocesti i već smo preko staroga triljskog mosta na rijeci Cetini. U debeloj hladovini ispred stare kamene kuće uređene u lijepu gostionicu, ispod guste krošnje kestena, čekaju nas Š. Pero, Branka i Ana. Oni su krenuli iz svog Drniša gdje su s prijateljima Grbinima proveli desetak zabavnih kišnih dana.

Prije daljeg putovanja - najkraće upoznavanje. Svi smo Zagrepčani po osjećajima koje gajimo prema gradu za kojeg smo životno vezani, ništa manje od onih koji su u njemu rođeni, ali s duboko utisnutom memorijom prvih koraka učinjenih negdje drugdje. Po širokoj ravnici slavonskih Andrijevaca (Zvonko, profesor koji je odgojio generacije šumara), po gajevima Dubravica kod Skradina (Ksenija, bez koje njen Zvonko ne bi bio to što jest), po kaletama Drniša i Petrovu polju (Pero, šumar, najzaslužniji da od zagrebačkih šuma nema ljepših), po onoj podsljemenskoj ljepoti što se zove Šestine (Branka, profesorica umjetnosti), te po najljepšim šumarcima i proplancima mjesta koje stalno gleda prema suncu pa se za to jednostavno zove Prisoje, a pred kojim se sada ljeska najveće umjetno jezero u Europi – Buško jezero (ja koji ovo zapisujem i moja Jedina, cvjetnog imena, bez koje ne bi ni bilo ove „Odiseje“). 

Ostavljamo iza sebe opjevano Sinjsko polje s pogledom na Cetinu koja nedaleko zamiče u uskom kanjonu, iznad kojega visoko gore na brijegu bdije poput ptice sitna silueta crkvice. Rastuži me pomisao na lijepoticu Kristinu Šušnjaru iz ovog kraja, kojoj neshvatljivo Zlo u ovim prostorima ljepote, dobra i mira zaustavi životnu pjesmu. Dobrom magistralnom cestom prolazimo pitomim krajem, pozdravljamo Čaporice i Ugljane (sjetim se pokojnog prijatelja Ivana Vukadina koji se toliko veselio kad bi sa svojom Milom svakog ljeta išao u svoje rodno selo), zatim Konte, Cilige i mnoge druge, pa Cistu Provo, Lovreć i evo nas u Imotskom.

Vrljika putjpg
                                                    Vrljika

Imotski  

O Imotski, Imotski! Što je to što ti imaš a druga mjesta nemaju? Otkud ta vitalnost i žilavost tvoja i tvoje djece? I snalažljivost, domišljatost, mudrost? I ponos? Šta bi bila Hrvatska bez tvojih ljudi? Bez Ujevića, i Tina i Mate, bez Vlade Gotovca, Mate Marasa, Ivana Raosa, Petra Gudelja, Milana Ivkošića, Josipa Jovića? Bez Antuna Vrdoljaka? Bez doktora Petra Jukića iz slavnih Runovića koji je na svoj način neumorno radio na poboljšanju demografske slike umiruće Hrvatske? Bez Ike Bitange koji sam samcat na malom jedrenjaku, onako odšale preplovi Atlantik. I bezbroj drugih znanih i neznanih. Gdje god bili da bili vi ste svoji - ponosni Imoćani. 

Imotski put
                                                Imotski 

(...) Na sedmera vrata dođe i prođe sve imotsko: Sunce i Mjesec, jata ptica selica i zvijezda, vjetri i oblaci, vuci i poskoci, munje i vile, zemaljske i podzemaljske vode. Dođu i prođu ljudi (...) piše Petar Gudelj u poemi Vrata od Imote. (...)Ako si odlučio u nju doputovati, u njoj se roditi, u njoj umrijeti, kako ćeš naći Imotu? Kako su je tisućama godina nalazile divlje guske i ždrali? Na pola svoga nebeskoga puta, između modrog i bijelog polarnog leda i Modrog i Bijeloga Nila, ugledali bi Modro i Crljeno jezero, Prološko blato i zajezerano Imotsko polje, cijelo pretvoreno u blato i zvano Blatom, zalepršali velikim krilima između okopoljskih brda i sela, prosuli miris polarnih predjela, polarnih zvijezda. Na prostranim i mekim krilima donosili prostrane i meke polarne snjegove. U ta vremena divljih gusaka i ždrala, u Imoti zapadali duboki snijezi, pa su Imotsku krajinu mogle prelijetati samo divlje guske i ždrali. Mogli je pretrčavati samo vukovi-duhovi. Vile i vilenjaci. I mladi, viloviti Imoćani Pronađite cijelu poemu na ovim stranicama https://tockanai.net/index.php/iz-medija/395-petar-gudelj-moja-imota

Prvi cilj: imotska jezera - Modro i Crveno. Lako nalazimo put kroz središte grada i nakon kraće vožnje već smo kod Modrog. Ja i moja Jedina smo tu domaći, a našim prijateljima je prvi put. Ne bez male doze straha prilazimo rubu jezera i divimo se. Zastrašujuća ljepota. Duboko dolje modri dragulj jezera iznad kojega se izdižu strme litice.Posve okomito! Od jezera puca pogled na cijelo Imotsko polje sa svojim livadama, vinogradima i šumarcima, dok na horizontu prema moru gospodari grandiozno Biokovo. Oprezno se spuštamo prema jezeru lijepo uređenim puteljkom, ali samo kratko. „Lako je dolje, ali kako nazad“ šali se gospodin iz susjedne grupe. Za ovaj put dosta, drugi put ćemo dalje. Oko staze na strmini prema kamenoj kuli iznad nas ledina osuta kukurijekom i ponekim kaktusom. U zraku mirisi bora i smilja. Ja i Ana snimamo...Valjda će nešto i uspjeti. „Zašto se malo zna o ovim ljepotama? - razmišljaju naši prijatelji. „Zašto se više ne piše o tome? Zašto se to bolje ne prezentira turistima? Zašto se ne naplaćuju ulaznice?“ Ja se pokušavam sjetiti legende o nastanku jezera, o Gavanu koji je tlačio svoje ljude pa ga je Bog kaznio i dvori mu se propuntali. Pripremajući se za ovo putovanje pretraživao sam malo na velikoj mreži i nešto izdvojio, pa ako vam se da pogledajte.

Modroi jezerop
                                          Modro jezero

Crveno jezero
                                          Crveno jezero

(...) Vrlo blizu Imotskoga, uza sam rub gradića, nalazi se Modro jezero. Narod mu je dao ime zbog modre boje njegove vode. Modro jezero ima oblik bubrega. Duži mu je promjer sjeveroistok-jugozapad (oko 800 m). Širina koleba od 250 do 400 m. Dubina ponikve mjerena je više puta jer se do površine vode lako dolazi lijepo gradjenim puteljkom. Prije nego se rekne o dubini, treba naglasiti da je obod otvora ponikve nagnut te je prema najnovijim mjerenjima južni najniži 386 m nadmorske visine, a sjeverni najviši 527,7 m nad morem. Dno je najniža točka, na koti 239 i 241 m. Prema tome, dubina je ponikve od najviše točke oboda do najniše točke 288,7m (527,7 - 239 = 288,7) a od najniže točke oboda do najniže točke dna 147m (386-239=147). Razina vode penje se za kišnih dana obično do 329 m nadmorske visine(...)

(...) Oko 1 km podalje od grada, u sjeverozapadnom pravcu, nalazi se drogo imotsko jezero - Crveno. Ovo je ime dobilo po crvenkastim stijenama koje čine obod jezera. Okruglo je kao neki orijaški zdenac pa se čini da je umjetno. Obod mu je, kao i u Modroga, takodjer nagnut od sjevera prema jugu. Sjeverni ima nadmorsku visinu prema koti 522,9, juzni na 425,4 m. Najniza je tocka dna bila na koti 4,1 m. Prema tome, dno Crvenog jezera nalazi se samo oko 4 m nad razinom mora. Najveća je izmjerena dubina vode za nižeg vodostaja bila 250,5 m, a najveća izmjerena dubina ponikve, tj. razmak izmedju najvise točke oboda i najniže točke dna 518,8 m, dok je najmanja, tj. razmak izmedju najnize točke oboda i najnize tocke dna 421,3 m. Duži promjer otvora iznosi oko 300 m, kraci oko 200.(...) detaljnije http://www.imotski.net/cj.html

Nakon obilaska jezera, puni dojmova vraćamo se u grad. Ispred lijepe franjevačke crkve srećem kolegicu s posla i na trenutak se vraćam problemima koje sam upravo uspio potpuno potisnuti. Skrušeno ulazimo u praznu crkvu, uglavnom turistički razgledamo monumentalne plohe i volumene, klanjamo se pred kipovima bl. Djevice Marije i sv. Ante, poneko se uspjeva na trenutak prepustiti kontemplaciji. Brzo završavamo s našom molitvom i uskim bijelim, kamenom popločanim uličicama, nastavljamo prema centru grada. Tipična mediteranska arhitektura. Kao da si u Makarskoj ili u Splitu. Na momente kao da vjetrić donese miris mora. Ili je to samo dojam.

Na središnjem trgu živost. Sve terase pune. Kao i u Zagrebu. Srećemo više znanaca koji su kao i mi iskoristili mogućnost spajanja neradnih dana i vikenda za putovanje. Na sjevernoj strani trga prema skalinima Bošnjakov Ujević, malo pogrbljen i zamišljen,pod klobukom i ogrtačem. „Kako je teško biti slab.... i biti star, a biti mlad....“ Pronalazimo stol pod suncobranom i prepuštamo se uživanju u „ćakulama“. Pridužuje nam se moj kolega Imoćanin doktor Meter koji je ostao vjeran svom kraju i potsjeća nas na prednosti i slabe strane života u malom mjestu. Svi se slažemo da bi društvo trebalo promijeniti odnos prema periferiji, ili onome što se zove provincija; može se govoriti samo o provinciji duha, jer više provincije ima u Metropoli nego u samoj zemljopisnoj provinciji; ulagati više u škole, u ekonomiju, u kulturu, u sport, osmisliti poreznu politiku koja bi pogodovala onima koji tu ostaju, kao što to već rade pametniji od nas, i mnogo toga bi bilo i bolje i ljepše, i manje bi bilo problema.

Moji šumari svugdje imaju svoje kolege, pa i ovdje u Imotskom. Jedan takav, fini mladi gospodin odvede nas do „Zdilara“ u Prološcu. Pristojan ručak u hladovini terase uz žubor Vrljike čiju hladnu, zelenu vodu skrivaju i miluju grane tužnih vrba. Tu bi moralo biti riba i rakova kao u sličnoj ponornici Šujici malo sjevernije od Imotskog. Ksenija je na čelu stola. „Na tom je mjestu sjedio predsjednik Tuđman "onih" godina"- otkriva nam naš šumar Živko, na što se ona ponosno osmjehne. Dogovaram smještaj u Međugorju kod „Stankele“ i polako krećemo naprijed. 

Vinjani Donji 

 Granicu prelazimo u Vinjanima Donjim. I s jedne i s druge strane samo mahanje rukom i pozdrav: „Sretno“. “Granice su da se pređu“ slušamo sa CD-a fra Šimuna Šite Ćorića. Ova granica siječe živo hrvatsko tkivo. Koliko je samo mladih života u Domovinskom ratu izgubljeno u nadi da te granice više neće biti? Koliko razočarenja? U Sovićima Pero je malo odrijemao pa smo se sačekali u Grudama. Ksenija je htjela posjetiti trgovački centar, ali to nisam ozbiljno shvatio. Možda se malo i naljutila. Kasnije doznajem da bi kupila peku. Jednostavno sam produžio jer mi se činilo da bismo se previše zadržali. I u Zagrebu vrlo rijetko i nerado idem u te velike centre. Predlažem da prošetamo malo mjestom i da posjetimo veliku lijepu crkvu na brijegu, međutim, što zbog umora, što zbog ljutnje, nitko ne želi iz auta.Nastavljamo dalje lijepim, pitomim, dobro naseljenim krajem i već smo u Širokom.

Široki Brijeg 

Zadnji put sam u Širokom bio prije dvadesetak godina, na početku svoje karijere, kad je tu bila priređena večer liječnika Hercegovine. Domaćin je bio vrlo cijenjeni ginekolog Tomislav Zovko. Mjesto se tada zvalo Lištica. Titovo društvo tako htjelo. Gotovo ga ne prepoznajem. Nekad mali gradić s nekoliko redova kuća oko rječice Lištice, sada je pravi, veliki grad u kome se nije lako snaći Jedino je isti ostao brijeg sa crkvenim kompleksom i školom koji dominiraju nad cijelim mjestom. Plan je bio posjetiti Crkvu i izvor Lištice. Za ništa drugo nije bilo vremena, jer je već bilo dosta kasno. Trebalo je dobro se potruditi dok smo našli pravi put do cilja. 

iroki crkvap
                                      Crkva BDM Široki Brijeg 

Monumentalna crkva – franjevački samostan Uznesenja BDM sa dva tornja, sve napravljeno od fino klesana kamena, s lijepo uređenim platoom ispred glavnog ulaza na kojemu se ističe kitnjasti hrast pod kojim su prvi franjevci govorili sv. misu dok su bili „bez kruva i krova“. Čitamo da je temeljni kamen postavljen 23. srpnja 1846. i da samostan postaje kolijevkom Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM. U pozadini jednako lijepe zgrade gimnazije i konvikta, koje franjevci podižu 1900., 1912. i 1924. godine, znalački organizirani perivoj na rubu kojega prema panorami ubavog gradića dominira monumentalni kip fra Didaka Buntića. Uz izgradnju franjevačkog kompleksa pomalo je rastao i gradić oko rijeke. Razvoju grada išla je u prilog i intenzivna eksploatacijom boksita.

fra Didak putopis
                                               Fra Didak Buntić

(...Kroz širokobriješku gimnaziju prošlo je više od četiri stotine đaka od kojih je tek njih osamdesetak učilo za fratre. Svi su se ostali spremali za ostala životna zvanja, a fratarska im je gimnazija bila jedinom prilikom kako izaći iz bijede, nepismenosti i zaostalosti koja je zahvatila Hercegovinu. U ovoj su se gimnaziji školovali đaci iz Dalmacije i Slavonije. Samostan s gimnazijom, kao i Hercegovačka franjevačka provincija, nastali su za vrijeme turske vladavine preživjevši mnoge ratove i režime. No dolaskom partizana 1945. na Široki Brijeg i uspostavom komunističke Jugoslavije obilježen je gimnazijski krvavi završetak.

(...) Dana 7. veljače 1945. partizani su ubili 12 fratara, spalili ih i zatrpali u ratnom skloništu u samostanskom vrtu. Tijela su im 1971. ukopana u crkvi na Širokom brijegu.(...) Od 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca (koncem II. sv. rata) njih je 34 službovalo u širokobriješkom samostanu. (...) Mjesta mučenja, ubojstva i grobovi njih dvanaestorice do danas su nepoznati(...) fra Ante Marić, Stopama pobijenih

Ime fra Didaka Buntića povezano je s akcijom spašavanja velikog broja hercegovačke djece od sigurne smrti od gladi koja je u to vrijeme mučila Hercegovinu. On je organizirao spašavanje , odnosno odvođenje djece, njih preko 17.000, u ravnu Slavoniju u kojoj nikada nije bilo gladi, i rasporedio ih po obiteljima, koje su ih mogle i željele primiti. Veliki broj te djece ostao je trajno u Slavoniji i u njoj pustio najdublje korjenje. Dosta godina kasnije pokazat će se da će i to biti sudbinski važno za Hrvatsku. Potomci te djece prvi će ustati u obranu domovine uvijek kada je ona bila ugrožena, a posebno 1991. I danas, ako prođete Vukovarskim vojničkim spomen grobljem vidjet ćete da gotovo svako drugo prezime na križevima i pločama vuče svoj korjen iz ovog prvog kršnog zavičaja - Zadro, Sablić, Naletilić, Barbarić, Buntić isl...

Pomolili smo se u crkvi na grobu pobijenih, prošetali kompleksom (šteta da je sve drugo zbog blagdana bilo zatvoreno), obišli grad ne izlazeći iz automobila jer je kišilo i uputili se na izvor Lištice. Dragi prijatelji, ako prolazite Širokim, nikako ne propustite doći na ovo mjesto gdje ispod visoke hridi uz zaglušujući buk izvire ta mala hitra rijeka. Posvuda unaokolo bujna vegetacija. Preko drvenog mostića prelazimo u lijepi restoran u kojem sam nekad davno prvi put probao Begovu čorbu. Sve je lijepo, uredno, osoblje ljubazno, kava dobra, kao i sve drugo što smo kušali.

Opraštamo se od Širokog i pravac Međugorje. Put vijugav, malo se odužio. Prolazimo kroz mala poljca, kroz zaseoke, pa preko blagog planinskog prevoja kojemu ne znamo ime, sve uz vinograde i voćnjake. Ksenija, već pomalo umorna svaki čas zapitkuje: „ Koliko još ima do Međugorja? Jesmo li na pravom putu? Pitaj nekoga!“ Ja znam da se tu ne možemo izgubiti, možda samo skrenuti na kakav duži pravac, ali nakon učestalih i već pomalo paničnih pitanja postajem i ja nesiguran. Ali, nakon što nam se ukaže usputna tabla s natpisom Buhovo, tu smo. Skoro pred ciljem. Međutim, Ksenija i dalje ne vjeruje. Zaustavljamo se kod prve benzinske crpke, pitamo i dobijemo odgovor: „Samo naprijed, još desetak km.“ 

Međugorje - Božje djelo

Gospa međ2
                                  Na brdu Ukazanja

Stižemo pred sam sumrak. Sitna kišica ne prestaje. Odmah na ulazu prometni krkljanac. Više od sat vremena milimo do središta mjesta gdje bi trebao biti naš hotel. Zaboravili smo da je u tijeku obilježavanje dvadesetosme obljetnice Ukazanja BDM i da je u mjesto pristiglo preko stopedeset tisuća ljudi iz raznih krajeva svijeta. Gledamo natpise na zgradama i tražimo „Internacional“. Nisam ni siguran da se tako zove. Nervoza u mom društvu raste.

Pokušavam nazvati Stankelu ali ne odgovara. Htio bih skrenuti prema velikom parkiralištu, samo da se maknem iz gužve, ali ne da policija: „Nema mjesta, vozite dalje“. Kuda dalje, majko mila? Već sam skroz mokar od kišice koja zaspe svaki put kad otvorim prozor. Možda još više od muke zbog ovakve situacije. U jednom trenutku netko opazi natpis „Internacional“. Je li to naš hotel? Možda i nije. Očekivali smo zdanje koje bi odgovaralo pompoznom nazivu, a ono obična katnica. Zastali smo, potpuno zaustavili promet. Mladi prometnik se ljuti i traži da se maknemo, a ja skrušeno moljakam:
„Samo da iznesemo stvari. Tu nam je hotel“.
„Dobro, dobro, samo brzo!“- smiluje nam se on i mi se nekako uspijemo skloniti s glavne ulice u malu sporednu, na zabranjeno mjesto. Opet upozorenje da tu ne smijemo stajati, na koje se mi ne obaziremo.
„Samo trenutak, samo trenutak pa se mičemo“.
U prizemlju „Internacionala“ za koji još nismo sigurni da je naš pitamo mladu djevojku je li to ono što smo dogovorili sa Stankelom i ona potvrđuje. Ali ne zna ništa za rezervaciju. Molimo je da nam pomogne i ona odlazi provjeriti. Dok je čekamo razabiremo da smo u prostoru s nizom malih trgovina s ponudama tipičnim za hodočasnička mjesta. Bezbroj križeva i križića, velikih i malih raspela, Gospinih slika i kipića, svetih knjiga, sjajnog nakita i kojekakvih drangulija.

Čekanje se oteglo, ali nakon povratka djevojke i potvrde da su nam sobe rezervirane - veliko olakšanje. Iskrcavamo nabrzinu stvari ostavljamo dame i Zvonimira u hotelu, a Pero i ja ponovo u prometnu gužvu. Uključujemo se u rijeku vozila koja mile puževom brzinom, ali nas to više ne pogađa. Nikud nam se ne žuri. Sve ulice i prostor oko crkve puni su svijeta. Svih boja i jezika od kojih se najviše čuje talijanski. Preko zvučnika do nas dopiru pjesme i molitve iz crkve, i razabiremo da je u tijeku velika proslava 28. obljetnice Gospinih ukazanja.

(...) Prema nekim procjenama na misi je nazočno oko 80.000 katoličkih vjernika iz 30-tak zemalja sa svih kontinenata. Zbog mnoštva vjernika misa se simultano prevodi na dvadesetak svjetskih jezika. Na kraju svake mise čita se najnovija Gospina poruka, koju 25. lipnja svake godine preko vidjelaca Gospa upućuje župljanima Međugorja i svim ljudima dobre volje u svijetu. Neke procjene govore da je dosad u Međugorju bilo oko 45 milijuna vjernika iz svih krajeva(...). V.list

Međugorje Bijakovp
                        Međugorje, prema mjestu Ukazanja  

Već se malo bolje osjećam i pokušavam potpuno opustiti. Ipak, još sam pod pritiskom i izvan utjecaja ambijenta koji tako magično privlači milijune hodočasnika. Nekako uspjevamo pronaći parking, ali dobrano izvan mjesta, skoro u polju, u vinogradu. Tek se sada može odahnuti. Ni blaga ljetna kiša ništa nam ne smeta. S kišobranom nad glavom, jer ne prestaje padati, sustižem Peru koji se također naoružao istim rekvizitom šarenih boja što ga je tek kupio u prvoj trgovini.

Prolazimo pored restorana Orbis u koji ja moji obično navraćamo kad dolazimo u Međugorje.
„Hajmo mi sada na jedno pivce kad smo sve ovako lijepo sredili“ – predložim Peri što on rado prihvaća. Zovemo i Zvonka i on je ubrzo s nama. Malo se naljutio jer je pokisnuo. Mislio je da ga zovemo iz kafića uz naš hotel pa je pošao bez kišobrana. Ali uz dva – tri zaista dobra Hercegovačka piva nestaje ljutnje i raspoloženje se u svih brzo popravlja. Pretresamo sve probleme kojih smo se sjetili i sva politička pitanja, posebno o stanju sveučilišta, zdravstvenog sustava, naših šuma, odnosa u društvu i koječega ostalog.

Malo prije pola noći, nakon što smo preparkirali aute i prošetali se pored crkve gdje je bila u tijeku noćna misa, Pero i ja se vraćamo u hotel. Odjednom evo neočekivanog problema: zaboravili koje su naše sobe. Možda i zbog piva. I što sad? Pero pokuca na prva vrata za koja je pretpostavio da su njegova, a iz sobe se javi ženski glas koji nije Brankin: „Si“. Pero ustukne uz „Excuse me“. U drugom pokušaju uspjeva: Branka otvara vrata i on se spašava. Kod mene ide malo teže. Uspjevam tek u trećem pokušaju. Nakon kucanja na otključana vrata. Mudri profesor Zvonko, koji nikada ništa ne prepušta slučaju, nije imao sličnih problema, uspio je iz prvog pokušaja. Sljedećih dana bilo je dosta peckanja na račun našeg noćnog kucanja na tuđa vrata i na ono „Si, si“.

 Kad sam se napokon dohvatio kreveta kao i obično nakon uzbudljivog dana dugo nisam mogao zaspati. Moja Jedina spavala je snom anđela. Preko zvučnika jasno se čulo pjesme i molitve iz crkve. Najprije na hrvatskom, a onda na više stranih jezika. Lijepo, kao da si na misi. Pokušao sam pratiti, ali nije išlo. Još nisam bio spreman za duhovne sadržaje.  „Sutra ću biti bolji“- obećam sebi i nakon dužeg okretanja i prevrtanja u krevetu napokon sam utonuo u san. 

Bijakovići, Brdo ukazanja

Sutradan dijelimo se na dvije skupine: Branka, Ana i ja idemo na Brdo ukazanja, ostali ostaju u mjestu. Vrlo ljubazni službenik u Turističkoj zajednici daje nam karte i detaljne upute kako doći na Brdo. Prečacem preko malog polja, kroz povrtnjake i vinograde začas smo u Bijakovićima, seocetu u kojemu je sve počelo. Naoružani smo fotićima, jamnicom i šeširima. Što smo bliže selu i Brdu ukazanja, i dalje od od onog mnoštva u središtu mjesta, sve se bolje osjećam. Bijakovići me podsjećaju na moje staro Prisoje: stare kamene kuće od grubo klesana kamena, većinom nanovo uređene za dućane istih sadržaja kao i u Međugorju ili kafiće, neke u stanju propadanja, a između kuća stabla smokava, trešanja i žbunovi šipka.

Asfalt vodi sve do brda, a onda slijedi najljući kamenjar koji se može zamisliti. Oštro ogoljeno kamenje, crvenkasto od crvenice zemlje nakon kiše, koja se nalazi samo u tragovima- valjda ju hodočnsnici nose svojim kućama kao posvećenu, uz škrto žbunje šipka i rijetka malo veća stabla koja ipak dobro dođu da se ljudi malo sklone u kakav takav hlad – slika je naše staze prema cilju. Sa strane brončani reljefi s biblijskim slikama iz Gospina života.

Međugorje Gospa
                                        Međugorje, mjesto Ukazanja

Ljudi se uspinju tim kršom, stazom bez staze, u manjim ili većim skupinama, neki i pojedinačno. Čuju se različiti jezici, najčešće talijanski, vide se obojeni različitih nijansa crne i žute boje. Mnogi glasno mole. Neki su bosi. Jednoj mladoj ženi koja s mukom i bolnim grimasama pravi svaki korak kažem: „Obujte se, Gospa sigurno ne želi da se ozlijedite“. Ona me samo pogleda prijekorno i nastavi dalje.

Snimamo panoramu Međugorja, put, mjesto Gospina ukazanja, kipove Gospe i raspetog Isusa. Pokušavam zamisliti Ukazanja, vidioce, nešto osjetiti, ali to meni ne ide pa ne ide. Ništa. Jednako kao kad sam i prvi put išao na brdo Križevac. Funkcioniram samo kao snimatelj, tobožnji reporter, turist. Zašto je to za mene zatvoreno? Je li to zbog pretjerane navezanosti na naučeno, racionalno, tzv. znanstveno? Na iskustveno i na kritički stav koji provjerava, traži, ispituje, propituje? Tako bi se rado prepustio, ali ne ide. Molim se skrušeno. Ja vjerujem. Želim vjerovati. Rekao mi je jednom davno fra Gabro: dug je put do onog pravog...istinskog osjećaja vjere... Branim se od osjećaja krivnje: pa valjda nisam baš tako loš, tako grješan. Trebalo bi se ispovjediti, ali nisam ni za to spreman. Kako zavidim ovim ljudima koji s bolnim grimasama, bosih i ranjenih nogu, traže manje oštar kamen, ali im se na licima i na tijelu vidi osjećaj blaženstva i ushita. Vraćamo se polako nazad. 

(...) Međugorje, najveće mjesto istoimene župe kojoj pripadaju Bijakovići, Miletina, Šurmanci, i Vionica, smješteno je na jugozapadnom dijelu BiH u povijesnoj župi Brotnjo na nadmorskoj visini od približno 200 m. Ime se prvi put spominje god. 1599, a sadašnja je župa utemeljena 1982 i posvećena je sv. Jakovu apostolu zaštitniku hodočasnika (...)

(...) Od 24. lipnja 1981. godine Međugorje postaje jedno od najposjećenijih marijanskih svetišta u svijetu. Toga dana šest mladih župljana iz Bijakovića posvjedočilo je o ukazanju Blažene Djevice Marije. Po njihovu svjedočenju Kraljica Mira se od tada do danas ukazuje svakodnevno. Osnovne poruke koje Gospa Kraljica mira preko vidjelaca daje svijetu su: mir, vjera, obraćenje, molitva, post...  

Vidioci: Mirjana Dragičević – Soldo, rođena 1965, ima ukazanje jednom godišnje – 18. ožujka, Vicka Ivanković – Mijatović, rođena 1964., ima ukazanja svakodnevno, Jakov Čolo, rođen 1971. ima ukazanje jednom godišnje, 25. prosinca, na Božić, Marija Pavlović – Lunetti, rođena 1965., ima svakodnevna ukazanja, Ivanka Ivanković – Elez, rođena 1966., ima ukazaqnja jedanput godišnje na obljetnicu ukazanj, 25. lipnja, Ivan Dragičević, rođen je 1965, ima svakodnevna ukazanja, Unutarnji dar slušaanja Gospina govora imaju Jelena Vasilj i Marijana Vasilj.
Fra Jozo Zovko, župnik u župi Međugorje 1981. i svjedok događanja, danas živi u samostanu na Širokom Brijegu i svjedoči Gospine poruke.  

Mjesta molitve: Podbrdo, dio Biakovića i mjesto prvih ukazanja. Danas ga svakodnevno pohode tisuće hodočasnika. Svake nedjelje i blagdana na podbrdu se moli krunica.
Križevac- brdo iznad Međugorja na kojemu su župljani izgradili na čast 1900. obljetnice smrti Isusove na križu. Svakog petka na Križevcu se moli pobožnost križnog puta.

(...) Gospa se ukazuje...To je tako sporan pojam koji mnogi niječu, ne prihvaćaju, ne vjeruju – citira V.list fra Tomislava Pervana. Međutim, ipak je to fenomen koji je nezaustavljiv. Je li to ljudsko, je li božansko, ili je to đavolsko. Sigurno je da to nije đavolsko zbog toga što đavao mrzi plodove obraćenja, molitve, mira, pomirenja, ljubavi. Nije ni ljudsko jer da je ljudsko, davno bi nestalo ako su to vidjeoci „zakuhali“. Oni su onih prvih godina bili manje bitan faktor. Nije to djelo ni ondašnjih svećenika Vlašića, fra Slavka Rupčića, jer su oni davno umrli i nisu više na pozornici Međugorja. Zbog toga smatram da ovaj fenomen nije ni ljudski ni đavolski, nego da je to dar neba ovoj Zemlji, dar neba ovom svijetu (...) 

Vraćamo se s Brda ukazanja i nalazimo naše društvu na terasi uz Internacional. Kratki dogovor i put prema Ljubuškom. Poslušam našu kuharicu i vodim društvo u restoran „Most“ na Trebižatu. Ne znam kako bih drugačije izrazio ono što nalazimo, nego ponavljati: prekrasno, savršeno... I ambijent i rijeka i vrbe i restoran i osoblje i hrana. Ako dolazite u ovaj kraj ne propustite „Most“ na Trebižatu. Eto dobra primjera kako se i tu, iza granice Hrvatske, u državi za koju vele da se u njoj ništa ne može, itekako može uspješno organizirati posao na najvišoj razini kad ima znanja, pameti, volje i upornosti. Trebali bi to vidjeti moji ugostitelji iz Prisoja, čije se bogomdane, a potpuno neiskorištene prednosti ni sa čime ne mogu usporediti.

Kravice

A rijeka Trebižat – to je ista ona Vrljika u Imotskom uz koju smo dan ranije sjedili, koja se na svome putu malo obogaćuje pritokama, ponire u hercegovačkom kršu i pojavljuje kao nova, još ljepša, još jača, zelenija i brža. A tek slapovi Kravice koje ona pravi: jedinstveni, pravi biser, dragulj Hercegovine – male Plitvice, mala Nijagara. Spuštamo se do rijeke i divimo ljepoti slapova, koji svojim hukom ispunjavaju dolinu. Nekoliko hrabrih kupača pliva prema slapovima. Svaka čast. Danas je ovdje posebna živost jer „bajkeri“ iz šire regije imaju svoje okupljanje. Redari na rampi pred ulazom su vrlo ljubazni. Nude nam pravu hercegovačku rakiju lozu. Ima i srbijanskih registracija. Netko se našali „Odkud oni ovdje?“ Zašto ne ?“ ogovaraju „ljuti“ Hercegovci. „Ljudi su ljudi.“

Trebižat
                                    Rijeka Trebižat
Kravice
                                        Vodopad Kravice 

(...) Kravice su vodopad koji se nalazi tri km nizvodno od Vitaljine, u Studencima blizu Ljubuškog. Stvoren je radom sedronosne rijeke Trebižat. Visina slapa kreće se od 26 - 28 metara, s vodenim amfiteatrom ispod slapa promjera 120 metara. Preko sedronosna sloja od dna do vrha slapa izrasla je trava, mahovina, alge i lišajevi. Uz slap su nikle konopljika, smokve i topole. Nekada su uz slap bili aktivni mnogobrojni mlinovi i stupe za valjanje sukna(...) Vikipedija

Na povratku htjedosmo posjetiti ostatke srednjovjekovnog dvorca Herceg Stjepana Kosače iznad grada Ljubuškog, ali zbog lošeg makadama odustasmo. A Eko selo, tu sasvim blizu? „Dosta ljepota za danas“ – svi su jednoglasni. Idemo se malo odmoriti, a onda pomoliti se svojoj Gospi. Tako je i bilo.  

Pravac sjever: Grude, Posušje, Blidinje...

U subotu ujutro oko sedam sati, već smo na puti prema Grudama i Posušju. Bilo bi lijepo malo bolje upoznati ova dva hercegovačka gradića, ali zbog prenapregnutog programa za taj dan, ostajemo samo na razgledanju tijekom vožnje, mada ne znam kako ću na oči Lončarima Danici i Iki i Šimunovićima. Ostavit ćemo to za drugu priliku. Ono što je vidljivo: jako su se razvili i proširili nakon domovinskog rata. Jedino me žalosti kad vidim silne olupine automobila na svakom koraku uz put. Rojsova se magistrala malo pohabala. U Posušju snimam crkvu i spomenik velikom fra Grgi Martiću.
 
Fra Grga Martić
                                  Fra Grga Martić u Posušju

Vjerujem da će jednoga dana tu negdje biti i spomenik također velikom Posušaku, dobrom čovjeku i prijatelju, Vladi Jukiću, što se ono brine o nama kad nam se pobrkaju misli, i više no inače uzburkaju osjećaji. Kako je lijepo okupio svoje ljude da istaknu i zabilježe u knjizi čestitost i dobrotu malog čovjeka doktora Matka Jukića, koji je zadužio svoj narod, brinući se za njihovo zdravlje cijeli svoj život. Što? Malog ? Za mene su upravo takvi prave veličine. A ne oni koji su iznevjerili sve čemu se mora biti vjeran, izdali sve što se ne može oprostiti, zaboravili sve što se mora čuvati, pa makar sjedili na ne znam kakvim tronovima.
A odmah u susjednom mjestu Tomislavgradu, jednom isto takvom dobrom čovjeku, Andriji Gudelju, koji je na isti način, i još više, cijeli svoj život posvetio svom mjestu i svojim ljudima, i ne samo on nego i njegova životna pratilja, koju je uvjerio da je bolji zrak i čistija voda u Duvnu nego ispod Trebevića, koga su križni putevi 1945. učinili siročetom, ostavivši ga bez oca, njegovi kolege, pa i rođaci, tzv. prijatelji iz kuće zdravlja, kojoj je cijeli svoj radni vijek bio vjeran, izbacili su ga naglavačke u mirovinu i prije nego što je trebalo. Bez riječi pozdrava. Samo nestani. Gubi se. Nikada nisam vidio tako razočarana čovjeka. Ni u najgorim slutnjama to nije mogao zamisliti. Ali, što tek čeka njegove nasljednike? Smrt, kažu, sve poravnava. Nažalost, i Vlado i Andrija već davno su otišli onamo gdje nema izdaje i nepravde, odakle se nitko ne vraća.

vrsnica
                                   Čvrsnica

Rakitno
Od Posušja vozimo se prema planinama Vranu i Čvrsnici. Prvi put sam na tom pravcu. Iznenađuje me Rakitno. Zamišljao sam ga kao manje planinsko mjesto gdje borave samo stočari i to samo sezonski, a ono vidim prostrano, ravno, lijepo polje s nizom naselja u podnožju okolnih brda. Potsjeti me na moje Prisoje. Uz dobru asfaltnu cestu s obje strane nove lijepe kuće s fino uređenim dvorištima i vrtovima. Nekako mi je malo pusto. Ne vidim nikoga. Mislim: šta fali ovim ljudima koji tu žive: ništa. Samo da li i oni to uviđaju? Ili kao i svi mi sanjaju o onome što nam je nedostupno i daleko, a ne prepoznaju, ne vide ono što nam je pred očima, pa makar bilo nešto najbolje, najljepše. Što se tu može!? To je naše prokletstvo.

Blidinje4
                             Prema Blidinju

Blidinje

Uskoro dolazimo do dionice makadamske ceste, koja je pripremljena za polaganje asfalta, ali je zbog kiša i ledova malo oštećena. Vozimo slalom i divimo se planinskim pejzažima koji promiču iza nas. Uskoro smo kod Blidinja. Zastajemo uz cestu i pogledom nastojimo obuhvatiti sve uokolo: i dolinu i planinsko jezero i uspavane planine koje su tu od postanka svijeta. Čudan osjećaj obuzima čovjeka na ovom prostoru. Ovdje, kao da si u doslovnom smislu na nebu. Tek tu osjetiš što je mir, sloboda, ljepota. Naše dame beru mirisne trave u blizini; najviše ima Gospine, šumari daju stručnu ocjenu flore, a ja i Ana pokušavamo zarobiti fotićima djeliće ove ljepote i ponijeti je sa sobom kući. Evo djelimo je s vama na Galeriji ove stranice.

Blidinje1
                                  Blidinjsko jezero

(...) Blidinje jezero ili Blidinjsko jezero je najveće planinsko jezero u Bosni i Hercegovini. Smješteno je na 1185 metara nadmorske visine. Jezero je dugačko oko 2,5 km, široko oko 2,1 km, a maksimalna dubina jezera, tek na pojedinim mjestima, je oko 3 metra. Inače, jezero je jako plitko, prosječna dubina mu je oko pola metra (...) Vikipedija 

Staja putjpg
                          Pastirska nastamba - staja na Blidinju
 

Blidinje3

Masna Luka 

Zastajemo svako malo uz jezero. Pogled iz svakoga kuta – veličanstven. Vrhovi najviših planina Čvrsnice i Vrana u magli, koja se oslikava na površini jezera. S jugozapadne strane malo vikendaško naselje i nekoliko starih strijehom pokrivenih staja. Ne vidimo ljude ni stoku. Nekada je na ovim prstorima paslo na stotine tisuća grla sitne i krupne stoke. Probamo vodu - nije baš ledena, ali ne bi bila baš za kupanje. Možda za koji tjedan.
Masna luka
                     Franjevačka kuća molitve Masna Luka

Nailazimo na putokaz za Masnu Luku i već smo na solidnom makadamskom putu. Vozimo polagano i pogledima upijamo krajolik, i nakon jednog km evo nas na cilju. Slušao sam dosta i čitao o Franjevačkoj kući molitve u Masnoj luci, o fra Petru Krasiću i njegovim hrvatskim ovčarima. Očekivao sam ljepotu, ali ne baš ovakvu i ovoliku kakva se odjednom ukazala pred nama iza oštrijeg zavoja. Mala, zelena, duboka dolina na oko 1700 m nadmorske visine, okružena planinskim visovima, obraslima crnogoricom i prekrasna crkva savršeno uklopljena u okoliš. Kako dobro izabrano mjesto: sa svih strana zaštićeno od udara vjetrova. Sama dolina djeluje poput veličanstvenog hrama u prirodi. Divimo se, slikamo sa svih strana. Crkva zaključana, fra Petar nije znao da mu dolazimo pa je nekamo otišao. Od živih stvorova nalazimo jedino par lijepih hrvatskih ovčara u njihovoj nastambi. Najprije se oštro glasaju (ne laju), upozoravaju, a kad im se približim i lijepo im se javimo – onaj jači, vjerojatno mužjak, približava se ogradi i dopušta da ga pomilujemo i podragamo. Prekrasno, ali idemo dalje. Možda je baš ova dolina inspirirala Virgilija Nevjestića, velikog slikara i pjesnika iz ovog podneblja što se ono skrasi u gradu na Seni, za stihove: „...Ja znam jednu dolinu gdje proljeće dođe iznenada, cvrkut ptica Ispuni nebo do sunca ...“

Hrvatski ovčari
                          Hrvatski ovčari u Masnoj Luci

Vraćamo se na glavni put i ubrzo prolazimo pored naselja, očito vikendaškog, i zimskog sportskog centra. Gledamo iz daljine skijaške staze, sada bez snijega. Razmišljam kako bi bilo dobro doći ovdje odmah iduće zime. Dugo, valovito polje okruženo planinskim visovima i rijetka naselja ostaju iza nas. Zastajemo malo kod šumarka sa srednjovjekovnim stećcima i kapelicom u blizini. Na kamenu tražim ono:“ Prijatelju, ako možeš ikako ne dolazi ovamo“, ali ga nema, to je na nekom drugom kamenu, za kojega zna samo autor Kamene knjige Ante Matić. Kratka okrjepa i put naprijed.

Od Sovićkih vrata puca pogled prema dubokoj kotlini koju s obje strane zarobljuju ogromne, zastrašujuće gudure. Meni je neugodno, osjećam se tjeskobno, kao u stupici. Mislim: kako je bilo ovdje ljudima tijekom rata. Ovo je prava stupica. Ni ptica odavle ne može ako su zatvoreni ulaz i zlaz iz kotline. Tu je rječica Doljanka koju još ne vidimo i Doljani. Je li to ono mjesto gdje je kum izdao hajduka Mijata Tomića?

Odužio se put do Jablanice. U njoj sve zeleno: i Neretva i zastave i zavjese na prozorima krčme u kojoj nam lijepa djevojka posluži dobru kavu. Do nas društvo šutljivih mladića koji ne obraćaju pažnju. Nekako je neugodno, vjerojatno bez razloga, ali posjet Jablanici ostaje bez problema. Napolju Ksenija razgovara sa manjom skupinom ljudi. Objašnjavaju joj kako doći do Titova mosta, onoga kojega je srušio u svojoj 4. ofenzivi. Ona bi to rado vidjela, možda i ostali, ali nekako prevlada ono „Pusti Tita, idemo mi dalje za vidjela“.

Vijugavom cestom  pratimo obalu jezera nastalog pregradnjom toka Neretve, prolazimo pored Hidrocentrale Jablanica i uskoro evo nas u Prozoru. „Prozor mora pasti“. Moje društvo je nešto tiše, malo zbog umora i velikih zavoja, a možda i zbog prolaska terenom na kojemu je ne tako davno bilo dosta dramatičnih ratnih zbivanja. Prolazimo bez zaustavljanja, slijedimo znakove koji upućuju na Ramu Šćit, i lakne nam kad vidimo crkvu i zastave s tri drage boje i kockicama.

Rama, ljubavi moja

Nikada ranije nisam bio u Rami, ali sam upoznao dosta njenih ljudi, koje je život raznio po svijetu. Dobri dragi ljudi, jednostavni, pošteni, marljivi. Najprije sam ih upoznao još davno kad sam kao mladić s njima kosio po Bušku blatu, koje je sada pod vodom kao i njihova Rama. Imali su duge kose prilagođene strmim livadama i teškoj travi, pa se nisu mogli nositi s nama koji smo imali lake, kratke kose. Mi smo bili poput lake konjice, neuhvatljivi za njih. Smijali smo im se, ali smo ih poštivali.

Dosta kasnije, često sam putovao s njima noćnim autobusnim linijama i slušao njihove priče. Poznate priče, najčešće tužne, o napuštanju rodne grude, radu u tuđini, razdvojenim obiteljima, odlascima, dolascima, o nostalgiji, teškoj povjesti i ratnim stradanjima. Sudbina tipična za sve hercegovačke i u biti za sve hrvatske krajeve. Stalna stradanja od prastarih vremena, posebno za turskog „zemana“, pa i za posljednjeg rata kada se mislilo da to više nije moguće u modernoj Europi.

Upoznao sam jednog dragog, simpatičnog mladog čovjeka Antu Kutlešu, koji se skrasio u Slavoniji, Voloderu, oženio lijepom Slavonkom, odgaja dvoje lijepe djece, peca šarane u Lonjskom polju, uzgaja dobar škrlet i proizvodi odlično vino. Vjerojatno to ne bi imao u svojoj Rami (pekao bi šljivovicu), ali ipak ne možeš mu u očima ne vidjeti tugu kad se Rama spomene. Tek dosta kasnije upoznat ću jednog og mnogih istaknutih i uspješnih Ramljaka, izuzetno zanimljivu osobu Petra Lovrića, koji je uz blistavu poslovnu karijeru uspio obići cijeli Globus i sve to opisati u svojoj knjizi: Od Rame do Himalaje. 

Dolazimo na poluotok Šćit na kome je samostan i crkva posvećena Gospinu uznesenju. U samostanskom dvorištu postavljene su vrijedne umjetničke skulpture: Ramski križ i Spomen obilježje ramskim žrtvama te Ramska majka akademskog kipara Mile Blaževića; Posljednja večera, Diva Grabovčeva i Gospina vrata akademskog kipara Kuzme Kovačića. U samostanu se nalazi vrijedna kolekcija slika i mozaika koji čine pravu galeriju.

Na balkonu samostana malo društvo, mahom svećenika, u živom razgovaru. Ne obraćaju pozornost na nas iako smo im došli gotovo pod balkon. Odustajemo od nakane da im se javljamo, jer nam se učinilo da bismo ih prekinuli u nekoj važnoj raspravi. A ni oni nisu baš pokazivali nikakvih znakova da smo im zanimljivi. Ostavimo mi njih na miru i lijepo sami nastavimo s obilaskom Crkve i galerijskog prostora koji su bili otvoreni, kao i cijelog kompleksa oko crkve. Malo bi bilo reći kako je sve ono što smo obišli i vidjel lijepo i dojmljivo. Zvuči kao ponavljanje, ali nema boljih riječi od navedenih. Gledamo s divljenjem i poštovanjem, razmjenjujemo dojmove, fotografiramo, i koji put se prekrižimo. Je li to pobožnost?

Rama Šćit križ
                Samostan i crkva Gospina uznesenja u Rami Šćitu

Rama Šćit
                                    Ramsko jezero

Diva Grabpg
                                        Diva Grabovčeva

(...) Šćit je neveliko naselje koje se do 1968. godine izdizalo iznad planine i pitome kotline kroz koju je proticala rijeka Rama s pritokama Buk i Krupić. Kada je spomenute godine akumulacijsko jezero potopilo velika područja Ramske doline, Šćit je ostao na malom poluotočiću zajedno s franjevačkoim samostanom i crkvom(...)

(...) U vrijeme Bečkog rata (1683. -1699, godine 1687. franjevci , zajedno s dijelom katolika, na nagovor mletačkog providura Antuna Zena, sele u Cetinsku krajinu. Mletački vojnici su zapalili samostan i mnoge kuće u Rami da se Turci time ne bi okoristili, Franjevci su sa sobom ponijeli Gospinu sliku, koja se danas nalazi u franjevačkoj crkvi u Sinju (....)
(...) Uvrijeme Drugog svjetskog rata Ramu je zadesila teška nesreća. Nakon što su partizani 1942. godine zapalili crkvu, ubili gvardijana J. Jurkovića i nešto kasnije kapelana V. Sliškovića, došli su četnici te 8. i 9. listopada iste godine izvršili pokolj više od devet stotina nedužnih ljudi. Nažalost, prva javna komemoracija tih žrtava smjela se obaviti tek u jesen 1990. godine.(...)

(...) Danas u 641 obitelji živi 3193 katolika. U Drugoj polovici šezdesetih godina, prilikom izgradnje akumulacijskog jezera, više stotina ramskih obitelja moralo je iseliti...(Rama kroz stoljeća, fra Ljubo Lucić)

Obilazimo prostrano i zaista lijepo uređeno samostansko dvorište sa umjetničkim skulpturama među kojima dominira veliki Ramski križ i Posljednja večera oko okruglog stola, pokušavajuću uhvatiti objektivom fotoaparata čudesne krajolike nekadašnje ramske doline, sada velikog zelenog jezera, iz kojega izranjaju brojni otočići, koji sada pomalo asociraju na Kornate. Ana snima Divu Grabovčevu, a ja se pokušavam igrati povjesničara: pričam o mladoj lijepoj djevojci u koju se zagledao Tahirbeg iz Vukovska, koji se jako razljutio kad je ona odbila njegovu bračnu ponudu. Nikako se nije mogao pomiriti s time. Da bi ju nekako zaštitili od napasnika roditelji ju šalju u Vran planinu među pastire. Međutim Turčin ju nalazi i pokuša nasilu obljubiti i oteti, ali lijepa Diva radije izabere smrt nego njega. Djevojka je pokopana na mjestu pogibije, a grob joj je obilježen drvenim križem. Kasnije je podignut kameni zid oko groba i kapelica. Svakog ljeta mnoštvo svijeta, osobito mladih obilazi Divin grob u planini i po svemu uspomena na nju nikada neće izblijediti. Već sada ona je za njih svetica i uzor. Tužna priča. I radosna u isto vrijeme.

Naše povjesne reminiscencije prekine Zvonkov poziv da pođemo u obilazak Samostanskog etnografskog muzeja. Doista znalački i uzorno uređen. Simpatična kustosica objašnjava detalje koji su meni dobro poznati: zaprežna volonjska kola sa stupovima i drvenim kotačima, prizori pečenja rakije, građenja bačava i raznih drugih životnih situacija, kao što su pečenje kruha, kuhanje hrane na ognjištu, izgled tipične ramske spavaće sobe i namještaja, originalni poljodjelski, stolarski i kovački alati itd.

Na gornjoj etaži su preparirane životinje koje žive na prostoru Rame. Cijelo vrijeme našeg obilaska muzeja pratila nas je snimljena ramska ganga, koja je sto posto ista kao prisojačka, najbolja ganga koja se ikada i igdje pjevala. Možda je jednako bila dobra i grabovička, ali to je gotovo isto. Tužno je da prave gange, zapravo, više i nema. Jer nema pravih pjevača. Neka se ne ljuti Anđelko Mijatović, koji o gangi zna sve i koji se s time ne bi složio; on bi sigurno tvrdio da je ganga žilava i da nikada neće umrijeti.

Prema Tomislavgradu

Pozdravljamo se sa kustosticom, ulazimo u naša prometala i pažljivo slijedimo pravac za Tomislavgrad. Da slučajno ne krenemo prema Jablanici. Zaustavljamo se nakratko na Vidikovcu iznad Rame do kojega smo bili došli prošle godine, ali s druge strane; još jedanput divimo se veličanstvenom prizoru, snimamo i krećemo dalje. Pripremio sam se za snimanje Ravnog polja i platoa Ljubuše, koji su me lani tako impresionirali, ali zbog jake kiše, pravog proloma oblaka, odgađam to za neku drugu priliku.

 Uvanjsko polje
                                       Duvanjsko polje

Vozimo se polako jer neprestalno kiši i nakon kojih pola sata vožnje pred nama se u svoj svojoj veličini i raskoši pokaže mitsko Duvanjsko polje. Gdje je tu bio prvi hrvatski sabor? Gdje je okrunjen prvi hrvatski kralj? Gdje je Jabuka livada s koje je onaj mladi, ljuti harambaša Mijat Tomić otjerao begove kosce? „Stante kosci ne koste livadu, Jabuka je moja djedovina“ Ispitat ćemo to sljedeće prilike. 

Zaslužili smo dobar ručak. Svraćamo u „Rubin“. Gradski kanal u blizini nije isto što i Trebižat, ali restoran je čist i uredan, a hrana pristojna. Čujem se sa starim prijateljima doktorima Ivanom Bagarićem i Andrijom Gudeljom i žao mi bi što su zauzeti i što se ne možemo barem nakratko družiti. A u ovim trenutcima dok pokušavam osvježiti svoj već pomalo davni zapis, s tugom moram dodati da su se obojica u međuvremenu preselila u vječnost. Prvi prije dvije godine, a drugi prije desetak godina. Neka počivaju u miru. 

Ante Bukovac

Buško j
                                        Buško jezero

   

Hitovi: 2751