Don Marko Kutleša - 50. obljetnica misništva
Indeks Članka
Časna s. Aurelina: Moj brat don Marko
Čudnovati su putovi gospodnji, nitko ne zna kamo nas vode. Sve dok ne prođemo njima do samog kraja. Tko je mogao i pomisliti da bi jedan mali, žgoljavi dječačić i sela Prisoja, točnije iz zaseoka Dučić, komu se smiješila sudbina njegovih predaka težaka i pastira, mogao jednog dana upravo u tom svom mjestu, slaviti pedesetu obljetnicu svoga misništva. Upravo se eto to dogodilo našem dragom prijatelju don Marku Kutleši, koji koncem mjeseca srpnja ove godine (31. 7.2021.) svetom misom obilježava tu svoju veliku obljetnicu. A ništa u početku nije upućivalo da bi mali Marko mogao krenuti tim putom duhovnika. Kako se to ipak zbilo ispričat će nam njemu najbliskija osoba, samo koju godinu starija rođena sestra Ruža, č.s. Aurelina.
A: Čs.Aurelina, recite nam nešto o svom bratu don Marku. Njegovi župljani iz brojnih župa u kojima je služio, a i mnogi drugi, sigurno bi željeli baš od Vas doznati nešto više o njemu kao osobi i svećeniku i njegovu životu. Počnimo od njegova djetinjstva
Čs.Aurelina: Moj Marko je oduvijek bio najbolje dijete – pametno, dobro i poslušno. Svi su ga u selu voljeli, i vršnjaci i stariji, i učitelji i svećenici. Osobito oni najstariji, jer se prema njima uvijek odnosio s najvećim poštovanjem. Bio je omiljen u cijelom selu. Moram priznati da sam katkad bila i malo ljubomorna na njega. - Zašto mene ne vole kao njega, često bi se pitala u sebi. Znala sam ga koji put zbog toga u ljutnji i malo klapnuti po glavi. A onda bi mi opet bilo žao. On meni nikada ne bi uzvratio.
A: Kakvo je bilo Markovo djetinjstvo?
Čs.Aurelina: Kao i ostaladjeca volio je igru i nikad mu je nije bilo dosta. Čim je stasao za školu i vjeronauk bio je među najboljima. Jako ga je radovalo ministriranje na misi. Nije se ljutio kad je došlo vrijeme za pastirske i težačke dužnosti . Kad bi mu nešto bilo rečeno da napravi, to nije trebalo ponavljati dva puta. Odmah bi to učinio bez pogovora.
A: Ima li nešto posebno iz tog razdoblja što biste željeli istaknuti?
Čs.Aurelina: Kao maleni dječak Marko je bio najmršaviji među svom djecom. Ali lijep i rumen u licu odmah dodaje časna. – Malo je jeo, uvijek je bio slabog teka. Jednostavno, nije volio jesti. Najveća bi mu kazna bila kad bi ga mama tjerala da nešto pojede. Nikad se nije žalio da ga nešto boli. Nismo ga vodili doktoru; u to vrijeme baš se i nije trčalo odmah liječniku. Hvala Bogu to je s vremeno prošlo samo od sebe.
A: Č.s. Aurelina, sjećate li se kada je Marko prvi put nagovijestio da bi želio ići u sjemenište?
Čs.Aurelina: Ma, to vam je posebna priča. Iako su svi u selu govorili da je on, onako dobar i miran, kao stvoren za svećenika, on to nije htio ni čuti. Čak se i šalio na račun svojih vršnjaka koji su najavili da će ići u sjemenište. Činilo se da to njega ni najmanje ne zanima.
A: Zanimljivo, kada se onda u njemu dogodio preokret? Kada je osjetio poziv za svećeništvo?
Č.s. Aurelina: Moram vam to opisati malo naduže. Naši roditelji su se jako trudili da dobijemo pravi kršćanski odgoj. Otac je bio dobar i pravedan, ali malo stroži, dok je majka bila oličenje dobrote i nježnosti. Otac se jako protivio mojoj želji da idem u red časnih sestara. Pristao je tek nakon mog upornog dvogodišnjeg moljakanja i plakanja. Majka me je podržala jer je razumjela da sam ja to osjetila kao kao svoj jedini put i poslanje. I onda, nakon dvije godine mog boravka u samostanu, evo mog voljenog brata k meni u posjetu.
– Što je braco moj? – pitam ja njega. Otkud ti ovdje? Kojim povodom? A on će meni:
- Sestrice, odlučio sam ići u sjemenište!
Samo sam se prekrižila i poljubila ga. I rekla: - Hvala ti Bože! Ništa ga nisam ga pitala - ni kako to, ni zašto; kako je došao do te odluke nakon što je uvijek do tada govorio kako to nije za njega i da ima drukčije planove u životu. Nisam mu rekla da sam ja baš za to cijelo vrijeme molila Boga i tražila zagovor blaženog Stepinca da mi u tome priskoči u pomoć.
A: Kako su roditelji prihvatili njegovu odluku?
Č.s. Aurelina: Bili su malo iznenađeni, ali su je radosno prihvatili. I podržali ga u svemu. I otac i majka. Majka mi je tada priznala da se i ona usrdno molila za istu nakanu kao i ja. Baš kao i ona svetica Monika za svoga sina Augustina.
A: I kako je bilo dalje tijekom njegova boravka u sjemeništu? Sigurno ste bili u vezi; je li bio sretan zbog svoje odluke, je li se na nešto žalio?
Č.s. Aurelina: Nikad se nije žalio ni na što. Znao je samo više puta govoriti da se boji, i da se za to uvijek moli, da ne bi u čemu pogriješio i iznevjerio očekivanja svojih duhovnika. A i roditelja. Ali, nije za to bilo nikakvih razloga, niti smo na takvu mogućnost uopće pomišljali. U to smo se i uvjerili kad je na adresu roditelja stiglo pismo iz sjemeništa u kojemu ih Markov duhovnik obavještava da im je sin najbolji sjemeništarac svoje generacije. I to u svemu, osobito u ponašanju.
A: Časna, vjerojatno Vam je brat pričao o svom boravku u sjemeništu i školovanju, o kolegama i profesorima, i sigurno je tu bilo dosta zanimljivih detalja i anegdota. Možete li nam za ovu prigodu nešto od toga ispričati?
Č.s. Aurelina: Smijeh. Ima, ima dosta. Znate, uz svu pobožnost, skromnost i poniznost, jedna od ljepših osobina moga brata je njegova sklonost finom, zdravom humoru. Nema te situacije u kojoj on neće naći nešto čime će vam izmamiti osmjeh na licu. Bez obzira u kakvom ste raspoloženju. Ali, ne bih ja o tome, mislim da to treba ostaviti njemu; ako vas baš zanima morat ćete njega pitati.
A: Hvala Vam najljepša, č.s. Aurelina.
Č.s. Aurelina: Hvala Bogu.
Razgovarao: Dr Ante Ljubičić
Prijepis e-maila č. sestre Aureline
Taman kad sam zapisao ovaj telefonski razgovor s č. sestrom Aurelinom dođe i njen mail s originalnim zapisom kojeg je pripremila. Tekst mi se toliko svidio da sam ga morao podijeliti sa svima. Vjerujem da će se i vama svidjeti.
Marko je od malena bio jako pobožan, ali nikada nije razmišljao o svećeničkom duhovnom pozivu. Uvijek je bio odličan učenik i pred njim se smiješila lijepa budućnost. Ja sam starija i s velikom mukom sam od roditelja dobila pristanak da idem u samostan.
Molila sam našeg bl. Stepinca da Markov izbor bude sretan za njega. Kad sam jednog jutra izmolila devetnicu, dolazi meni Marko u posjetu, a već je nastava počela prije osam dana, zamislite, on meni kaže „Ja idem u sjemenište!“ To je za mene bio šok iznenađenja.
Inače, on je bio velika dobričina! Kao takvom svi su mu utrpavali svoja goveda, a ljeto, obadanje, da Bog sačuva. Svi su ga voljeli, ali što ćeš kad se junad obadaju pa se svak čuvao da se s njime ne udruži zbog tog obadanja.
Gdje god bi došao svugdje je širio samo radost. Za to su drugi govorili: „Zašto Ćavaruša (majka) dade da te svi tako gnjave?“ On bi se samo smješkao i rekao „Pa kad im nema tko čuvati“.
Zvali su ga „Žuće“, jer je bio jako slabašan i nije jeo gotovo ništa. Kad bi ga pitali zašto ne jede, on bi samo rekao: „Pa jio sam, samo vi jidite“
Znao je svakoga imitirati. Svi su trčali za njim jer je bio zabavan. Tu svoju sposobnost produžio je i u sjemeništu. Svakog profesora je znao imitirati. Čak je i predstave o nekima znao izvesti, kao za pokojnog profesora Zvnku Majića. To su profesori znali i volili i neke je morao pred njima imitirati.
Koliko god naglašavam da su ga svi volljeli to je malo! Kaže da nikad nije požalio što je pošao tim pute. Samo ga bilo strah da ne bi nešto pogriješio pa da ga pošalju kući.
Pokojni don Mladen Alajbeg kad bi došao kod s. Gebrijele Pleše, tajnice, kad bi govorio o Marku, nazivao bi ga „moj sin Marko“.
Pokojna majka bi rekla: „Pazi, sine, svećenici su zjenice Isusove!“ A on kaže da bi se smijao kad bi čuo kako ti svećenici profesori viču na njih i vele: „Magarci! Kokoši“ i druge atribute. On se nikada nije ni na što ljutio.
Svakoga je znao ispričati i reći da je bio dobar, ali je slučajno ispalo drukčije. I danas ga najviše raduje kad je netko nešto dobro učinio. Ljudi su ga voljeli jer je kao bogoslov poštenjačina.
U kosidbi naš stric (Kurt) je bio šaljivdžija, Marko ga i dan danas rado prepričava kao i svoje profesore koje savršeno imitira. U njega je sve u šali i radosti iz Afrike. To su čuda. Još i danas što god pričao sve završi s Afrikom U Afriku se odlučio samo radi neumrle duše, jer mu je velika gorčina bila hercegovački slučaj.
Marko je znao jako lijepo crtati. Kad je to čuo biskup Čule ponudio mu je da ide na akademiju u Beč, a on njemu odgovorio; „Hvala Vam preuzvišeni, ja sam sve to mogao imati u civilu, ali moj je izbor raditi za spas duša. Ako Bog da da budem svećenik dajte mi najlošiju župu gdj ću imati samo kruha i vode, a da imam duše“. To mi je osobno ispričao pokojni biskup Čule.
Marko toliko voli Prisoje i Dučić da se čudi kako se drugi malo dive toj ljepoti. Sad je u mirovini, ali on to ne smatra nekim mirovanjem, jer stalno ispovijeda u katedrali i to ga jako veseli. Kad sam mu savjetovala da u ovoj pošasti manje bude u ispovjedaonici on je zašutio od čuđenja da sam ja bez osjećaja za ljudske potrebe!
