Dr. Ante Ljubičić: Kad vidiš kuma...

 ...Biti doktor u malom mjestu nije mala stvar: prepoznaju te na svakom koraku, pozdravljaju ljubazno, ne puštaju da čekaš u redu, pozivaju u goste i sve tomu slično. Ali isto tako ubrzo uvidiš da više nemaš slobodnog vremena, da ti rijetko prođe dan bez kućne posjete nekom bolesniku, a što se obično događa noću, osobito blagdanima. I s privatnošću se odmah možeš pozdraviti, jer sve da se ne znam kako trudiš, ne možeš sakriti gdje si bio jučer, s kime si proveo večer, što je bilo za ručak, što si kupio itd. I baš kad si pomislio da i ti postaješ netko i nešto, netko koga se poštuje i uvažava, otkriješ da to i nije baš tako... (Nekoliko crtica iz zagubljene  bilježnice)

 Kad vidiš „kuma“

Često bih se tijekom svoje liječničke prakse sjetio priče koju sam kao dijete tko zna koliko puta čuo od starog strica Ivana. Obično bi to bilo tijekom ljeta kad bi se odmarali od kakvog posla, ili za vrijeme dugih zimskih sijela. Ponajviše kad bi se netko požalio na kakve tegobe i pitao ima li tko lijeka za njegovu bolest. Čulo bi se tada svakojakih savjeta, koje bi obično stric Ivan začinio svojom pričom. Najprije bi dopunio lulu, pripalio i potegao dim dva, onda se nakašljao da pročisti grlo, i započeo od riječi do riječi uvijek istu priču.

Bio jednom siromašan čovjek koji je imao devetero djece. Kad mu se rodilo deseto pođe on u selo potražiti koga tko bi mu bio kum djetetu. Komu se god obratio našao bi neki razlog da ga odbije. Te zbog ovoga, te zbog onoga. Nitko nije želio imati vezu sa sirotinjom. Dok se tužan i razočaran vraćao kući, a već se bilo sunoćalo, odjednom se pred njim odnekud stvori nepoznat čovjek. Bio je visok, vitak, sav u crnom, sa crnim cilindrom na glavi.
- Zašto si tako tužan prijatelju?- upita nepoznati siromaha.
- Kako ne bih bio – odgovori mu siromašak i ispriča svoju nevolju.
Na to će njemu Nepoznati:
- Ništa se ti ne brini, prijatelju. Evo ja ću biti kum djetetu.
Tako je i bilo. Dijete su krstili i lijepo proslavili krštenje. Sve troškove podmirio je kum i k tomu sve obilato darovao. I kumče i ostalu djecu. I roditelje.
Kad su bili pri kraju slavlja upita kum siromaha čime se bavi i od čega živi.
-Imamo malo zemlje, i to vrlo škrte, i nešto blaga. Kravicu i desetak ovaca- odgovori mu siromah.
-Pa kako izlazite na kraj? Može li se živjeti od toga? – opet će kum.
-Teško, kume moj. Mučimo se. Često pomažem drugima u selu i tako nešto priskrbim ovoj svojoj sirotnji. A ima i dobrih ljudi koji nam pomognu hranom i odjećom.
Nakon nekog vremena šutnje kum će siromahu:
- Znaš što kume, ja bih tebi kazao što bi ti mogao raditi i kako se obogatiti. Lijepo ti kreni po svijetu i liječi ljude. Nemoj se brinuti što ništa ne znaš o tome. Kad te zovu nekom bolesniku samo gledaj jesam li ja negdje u blizini. Ako mene vidiš reci da tu nema lijeka ni pomoći, i ne prihvaćaj se liječenja. A ako me nema onda slobodno jamči da ćeš ga izliječiti. Bez obzira o kakvoj je bolesti riječ. Pa i najtežoj. Možeš mu davati ljekovite kakve hoćeš, ljekovite trave, čajeve, bilo što.

Posluša siromah kuma i pođe po svijetu liječiti ljude, držeći se savjeta koje je od njega dobio. Ubrzo se proslavio kao najbolji doktor i postao jedan od najuglednijih i najbogatijih ljudi u cijelom carstvu.
Vrijeme je prolazilo i nekadašnji siromašak već je odavno zaboravio da je to ikad bio, kad li jednog dana evo kuma k njemu. U istom onom crnom odjelu, s cilindrom na glavi, jednako visok i mršav.
- Evo mene, kume, došlo i tvoje vrijeme!
- Kakvo vrijeme, kume moj? - nekadašnji siromašak, sada bogataš će njemu.
- Pa, da se pripremiš poći sa mnom. Sutra dolazim po tebe – reče kum. I kako se iznenada pojavio tako je i nestao.

Uzalud je liječnik pojurio za kumom ne bi li ga namolio da mu da još malo vremena; ovaj se već bio izgubio. Bio je očajan, sve se oko njega počelo okretati. Tek je sad počeo živjeti kao čovjek. Sve ono prije bilo je samo muka i jad. Patnja! Ne, ne može tako biti! Nikako! Nije pošteno!
I odluči pobjeći . Što dalje od kuma!

Grozničavo je razmišljao kamo bi bilo najbolje. U neki veliki grad i izgubiti se u milijunskom mnoštvu, ili u džunglu? Pridružiti se nekom od divljih plemena amazonije ili Afrike? U svakom slučaju preko oceana na drugi kontinent. I dok je plovio brodom sjedeći u luksuznoj kabini za bogato postavljenim stolom, vjerujući da je već dosta daleko, da ga više nitko ne može naći, odjednom se odnekud pojavi kum i sjede naspram njemu. U nevjerici i strahu ostao je bez riječi. Na svjećnjaku ispred njih jedna svijeća je upravo dogorijevala. Posljednje što je čuo bilo je:
- Kume moj, ova svijeća je tvoja!

* * *

Dosta godina kasnije pokazat će se da je stric Ivan doista vjerovao u ovu priču. Da je čovjeku sve unaprijed predodređeno, pa i ona posljednja ura. I da je sve ono što liječnici čine sasvim suvišno. Bit će kako ti je suđeno. Kad mu je zbog bolesti prostate nastao zastoj mokraće (retencija), nije pristao na operaciju. Samo su on i njegovi najbliži znali u kakvim je mukama završio svoj ovozemaljski put.

• Prethodno
• Sljedeće