Kaja Bakalić: Divlja ciklama
Divlja ciklama, Foto: K.B.
I tako u mislima na suživot divlje ciklame i mrava učini mi se bližom vizija sklada Božje prirode i genijalnosti velikog Kreatora – početka i kraja, i novog početka u Vječnosti. Pa ako nam je dano da tijekom svoga ovozemaljskog trajanja dijelimo isto sunce, isto nebo i zrak kao i sva druga bića na zemlji, zašto ne bismo smjeli nadati se da bi i nas mogao pronaći „naš mali mrav“ i dati nam nadu za novo klijanje u Vječnosti.
Pred koji dan, na blagdan Svih svetih, krenuh posjetiti vječno počivalište svojih najmilijih. Iako to često činim, na ovaj sveti dan ipak je drukčije: osjeti se veća bliskost i povezanost u duhu s onima koji više nisu s nama. Dan lijep, prekrasan za početak mjeseca studenoga, te odlučih krenuti sporednim uskim putem kroz maslinike. Nisam bila baš sigurna da sam izabrala dobar pravac, ali svejedno krenuh dalje, računajući da će me na kraju, svejedno, odvesti tamo kamo sam naumila. Već iza prvog zavijutka nađoh se na jedva uočljivoj stazici zarasloj u gustu makiju, travu i korov. Svuda uokolo bili su zapušteni maslinici prepuni svojih svetih plodova - maslina. Probijajući se kroz šikaru, zastajem i razmišljam: Bože dragi, kakvo bogatstvo i ljepota! Hoće li ove masline netko ubrati? Tko su njihovi vlasnici? Jesu li živi? Ili, možda, i oni počivaju tamo kamo idem?
I onda, sasvim iznenada, pred kraj puta, ukaza se predamnom na suhozidu, na sivom kamenu, divan cvijet okrenut suncu u svoj svojoj ljepoti. Bile su to rascvjetale ciklame. Zovu ih divlje iako im po ljepoti njihova ljubičastog cvijeta nikako ne pripada taj pridjev. U trenutku zaboravih umor i probijanje kroz makiju i korov. I pomislih u sebi: Kako znakovito! Takva ljepota - ljepota života, i to upravo pored vječnih počivališta!
Taj prekrasni cvijet, ukras prirode, istovremeno je i otrov i ljek. Zovu ga i Božjim čudom. Otporan je na klimatske promjene i, zanimljivo, voli mjesta gdje žive mravi. Jeste li znali da mravi i divlje ciklame žive u simbiozi?! U ljubavi! I jednima i drugima ona znači opstanak, širenje, rast i razmnožavanje. Kako je to samo dobro osmišljeno! Sjeme ciklame je obloženo korom koja privlači mrave. Oni ga odnesu u svoja skrovišta i pojedu koru, a ostaju sjemenke koje su u proljeće spremne za proljetno klijanje – za nastavak života.
I tako u mislima na suživot divlje ciklame i mrava učini mi se bližom vizija sklada Božje prirode i genijalnosti velikog Kreatora – početka i kraja, i novog početka u Vječnosti. Pa ako nam je dano da tijekom svoga ovozemaljskog trajanja dijelimo isto sunce, isto nebo i zrak kao i sva druga bića na zemlji, zašto ne bismo smjeli nadati se da bi i nas mogao pronaći „naš mali mrav“ i dati nam nadu za novo klijanje u Vječnosti.
