Izgubljeni u noći
Tušnica pod snijegom
I u povratku iz škole znalo je biti problema jednako kao i u odlasku. Najčešće se događalo da zbog gužve ne uspijemo ući u autobus. A onda, što drugo nego opet put pod noge. Nakon cijeloga dana u školi, najčešće bez ručka, ili samo uz komad kruha, u najboljem slučaju malo zaslađena nekom slasticom koju bi kupili ili dobili gratis u slastičarnici, nije bilo baš lako premjeriti korakom dvadesetak kilometara do kuće.
Jedne takve zgode nakon što što smo neplanirano i ne baš veselim pogledom ispratili svoj autobus, krenemo ja i moj mlađi kolega Ante K. kući pješice. Drugo nam ništa nije preostalo. Već je bilo kasno poslijepodne. Išli smo cestom sve do otprilike pola puta, do sela Vidoši, a onda nam, samo dragi Bog zna kako i zašto, padne na pamet da nastavimo prečacem. Valjda nam se planina Tušnica učinila blizom, a onda, mislili smo, čim dođemo do nje, treba se samo spustiti do našeg sela.
Uskoro smo uvidjeli da smo se malo preračunali, ali više nije bilo povratka. Put se otegao i brzo se počelo sunoćavati. Kad smo izbili na planinski prijevoj Tušnice već je bila mrkla noć. Oko nas samo mrak, ni prsta pred očima se nije vidjelo. Dobro smo poznavali planinu ali sada nam to ništa nije koristilo. Ni po čemu se nismo mogli orjentirati. Znali smo da je do sela još kojih sedam – osam km i u normalnim okolnostima to bi za nas bila sitnica. Ali sada, u uvjetima potpunog mraka, bez mogućnosti ikakve orjentacije, nismo znali što bismo sa sobom.
Nakon što smo se oslobodili od početne panike i malo privknuli na mrak krenuli smo dalje držeći se jedan za drugoga hrabreći se međusobno. Nastojali smo da to stalno bude niz brijeg, računajući da nas to vodi u selo. Poput dva slijepca, stopu po stopu, pomažući se štapovima koje smo usput pokupili za slučaj da nam zatrebaju za obranu od divljih zvijeri, spuštali smo se niz surovi kamenjar i šikaru slijedeći samo osjećaj za prostor i gravitaciju. Napredovali smo polako čuvajući se drače i pazeći da ne upadnemo u kakvu škrapu i da se ne polomimo.
Trajalo je to spuštanje puževim korakom cijelu vječnost. Više nismo imali nikakvu predodžbu o vremenu. Bilo je gluho doba noći. Neugodnu tišinu bi s vremena na vrijeme proparao krik kakve noćne ptice od kojega bi se stresli od straha. Iako već umorni i iscrpljeni nismo odustajali. Nakon nekog vremena učinilo nam se da je teren nešto ravniji. Čak se s malo mašte moglo nazrijeti nešto kao kolski put.
Slijedili smo taj put ne pitajući se kamo vodi, samo da se što prije izvučemo iz zagrljaja planine. Malo ohrabreni time mogli smo ubrzati korak. Nakon nekog vremena ukazale su nam se prve seoske kuće. Ni po čemu se nije moglo razaznati gdje smo i koje bi to mjesto bilo, ali smo odahnuli: Spašeni smo! U selu je bilo tiho, nikakva svjetla nije se vidjelo, niti se što čulo osim psećeg laveža, koji nam se činio kao najljepši pozdrav.
Nastavili smo dalje istim putem koji nas je ubrzo doveo do glavne ceste, one iste kojom smo i krenuli i koju nismo ni trebali napuštati. Da to nismo učinili već bismo davno bili u svom krevetu. Bilo nam je kao da smo već kod kuće, toliko nam je laknulo. Odjednom je nestalo svakog straha i panike.
S novom energijom i lakog koraka ni osjetili nismo još koji sat hodanja. U svoje selo stigli smo prije prvih pjetlova. Otpratio sam svoga suputnika do njegove kuće u susjednom zaseoku i onda se vratio k svojoj. Kroz prozor osvijetljen slabim svjetlom petrolejke vidio sam majku kako sjedi uz šparet sa krunicom u rukama. Cijelo vrijeme ona ni oka nije sklopila, čekala je s večerom. Na moju priču što je bilo i zašto smo zakasnili, po svom običaju uhvatila se za glavu i promrmljala:
- Ja ti jadna mogli ste stradati.
Nisam pošteno ni zagrijao krevet, već je trebalo ustati, bilo je vrijeme za odlazak u školu. I ja i moj kompić nekako smo uspjeli uhvatiti mjesto u autobusu. Cijeli put prespavali smo snom pravednika. Tek kasnije, kad smo došli k sebi pokušavali smo rekonstruirati našu avanturu i pravce kretanja. Spuštajući se naslijepo niz planinu naišli smo na jednu jedinu ravnu kosinu i šumski put koji nas je odveo do sela Golinjeva. Nije to bilo baš u našem pravcu, zapravo bilo je više u suprotnom, ali nas je za to doveo do ceste, što je bilo isto što i spas. Da smo kojim slučajem išli kud smo namjeravali, što znači direktno prema našem selu, tko zna što bi se dogodilo. Na tom pravcu gdje nas je čekao samo ljuti krš i škrape, teško bismo ostali čitavi.
Moglo bi se reći da smo imali dosta sreće. Iako danas vjerujem, kao i nekada baka, da ni jednog trenutka nismo bili u opasnosti, jer nas je cijelo vrijeme vodila ruka zaštitnica zazvana krunicom moje majke. I naučili smo nešto: da je uvijek prijeko preče – naokolo bliže.
Ante Lj. Bilo pa prošlo
Hitovi: 2655