Ante Damjanović: Omiljeni sveci moje matere

...U mom kraju su naročito štovani i omiljeni sv. Ante i sv. Ivo. Sveti Ante je naročito omiljen i široko prihvaćen. Sveti Ante je nekako najljudskiji svetac. Opjevan je i u brojnim gangama i bećarcima, a da to nitko ne doživljava skaradnim. Dapače to je samo znak da je sv. Ante, zapravo, jedan od nas...(Sjajan zapis o djetinjstvu autora, o jednom prošlom vremenu,  ljubavi, majci, nepokolebljivoj vjeri...Nikako ne propustite)

OMILJENI SVECI MOJE MATERE
Sveci su u životu mog kraja bili vrlo važna i dragocjena pojava. Vrlo je važno što su dobro napučeni i raspoređeni u doba poljodjelskih radova, kako bi se izmučeni narod stigao odmoriti od teškog i cjelodnevnog rada na njivama i livadama. A dan vreo i dug k'o godina. Od polovice lipnja do polovice kolovoza prodefilirat će prva svetačka liga – od sv. Ante, do sv. Ive, sv. Petra i Pavla, sv. Ilije, sv. Ane, pa sve do Gospe. Sveci su, naravno, važni i za društveni život. Svako selo ima svog sveca i na taj dan se uz misu održava i veliko narodno veselje, primaju se gosti, pjeva se, pleše se uz „muziku“, kako se nazivalo usnu harmoniku. I, naravno, gosti se obilato janjećim pečenjem. Mladi svijet užurbano flertuje, razmjenjuju se značajni, čeznutljivi produljeni pogledi kako kod onog kome su upućeni ne bi ostavili dojam da su se slučajno omakli. Svi su u izlogu, puno je pretendenata a kroz godinu je ipak malo ovakvih prigoda. Momci i cure koji su svoju vezu učinili javnom i izvjesnom, hodaju do besvijesti po improviziranom šetalištu s jedne na drugu stranu, držeći se samo malim prstima, upućujući radoznalcima nadmoćne i ponešto nadmene poglede. I djeca dolaze na svoje, sladoled, pištolji na vodu, trka i galama. Povremeno prenose, za šalu ili zbilju, curske i momačke poruke, pokušavajući tako zaraditi s malo truda dodatne kuglice sladoleda. Život pulsira punom snagom.

U mom kraju su naročito štovani i omiljeni sv. Ante i sv. Ivo. Sveti Ante je naročito omiljen i široko prihvaćen. Sveti Ante je nekako najljudskiji svetac. Opjevan je i u brojnim gangama i bećarcima, a da to nitko ne doživljava skaradnim. Dapače to je samo znak da je sv. Ante, zapravo, jedan od nas.

Naša kuća je puna djece i svaku stvar je lako zaturiti i zagubiti. Kada rutinski pretres ne pomaže majka ritualno uzima škropilo, a u ozbiljnijim situacijama poseže i za svetom solju, škropi kuću, dapače – natapa je blagoslovljenom vodom, i moli Vjerovanje. Nas djecu rasporedjuje kao male vojnike, frontalno se raskrotimo kućom i detaljno pretresamo svaku stvar, svaki djelić prostora. Izgubljena stvar obično, bude i pronađena. Majka potom ritualno ljubi kipić sv. Ante i lakonski obznanjuje kraj operacije traženja, uz neizostavnu napomenu – nikad mene moj sveti Ante nije iznevjerio. Kipići i slike svetog Ante nalaze se posvuda po kući, uglavnom na povišenim mjestima, tako da sveti Ante uistinu ima dobar pregled situacije, pa zapravo, nije ni iznenađenje što majku tako dobro informira o izgubljenim stvarima. Sveti Ante je, zbog te povlaštene i povišene pozicije, također, potpuno upućen u kućne tajne. Mi djeca mu se utječemo ne bi li tajne ostale nevidljive majci koja za sve loše što napravimo prijeti da će reći ocu kad jednom dodje iz Njemačke. Sveti Ante je blage naravi, povjerljiv je do kraja, pa nas, na kraju, mater nikad nije rekla ćaći. Sveti Ante je strpljiv i dobar zagovornik kojem je dobro povjeriti svoje ljubavne jade. Oživio je mnoge, činilo se, beznadne i izgubljene ljubavi. Osim toga, o svetom Anti prepunom blagosti najbolje svjedoči činjenica da mu je povjereno da čuva malog Isusa. Na slikama uvijek drži malog Isusa u naručju i, koliko mi je poznato, nikad ga nije izgubio.

S druge strane, Sveti Ivo je nekako ozbiljniji, seriozniji svetac. Njemu se ide u Podmilačje. U Jajce. To je već izazov. To traži ozbiljnu pripremu. To traje najmanje dva dana. Tamo se ide zbog ozbiljnih stvari. Svetom Ivi se ide rado, ali naročito kad pritisne ljuta muka, kad dogori do nokata. Tada sv. Ivo postaje moćni Ivan Krstitelj.

Zarana mi se učinilo da se u sumraku a naročito potpunom mraku snalazim lošije od većine mojih vršnjaka. Nisam se uzbuđivao oko toga, jer ionako to nije jedina situacija u kojoj sam se snalazio lošije od mojih vršnjaka. Osim toga, nisam nikako mogao zamisliti da se može bolje vidjeti nego ja vidim. Ipak, nastojao sam za svaki slučaj doći kući zavidila. Stvar se zakomplicirala kad me je jedne prilike sumrak zatekao u susjedstvu. Odgađao sam povratak kući do zadnjeg traka svjetla jer smo igrali neke igre. U medjuvremenu je počela padati teška kiša. Kako kiša nije prestajala, ipak sam u jednom trenutku morao sam poći kući. A vani je, po mrklom mraku, kiša padalo baš iz neba i iz zemlje. Potpuno sam se izgubio i upao u neku rupu punu kopriva. Nisam mogao iz rupe jer kud god bih pružio ruku nabasao bih opet na koprive. Potpuno sam se obezglavio. Plakao sam i dozivao mater. Kad me napokon čula bio sam mokar kao miš, sav u plikovima od kopriva. Teško je podnijela tu situaciju. Dotuklo je kad jedna jezičasta žena rekla da sigurno bolujem od „kokošijeg slipila“. Majka je to doživjela baš tragično. Donijela je odluku da moramo ići svetom Ivi na zavit. 

Majka je bila velika vjernica. Njena vjera je bila baš snažna, uistinu je svojom molitvom mogla pomicati brda. Njene molitve su bile tako dojmljive, tako poniruće, da se teško bilo oteti dojmu da izravno komunicira s Bogom. U korizmeno vrijeme je beskrajno dugo „pivala“ Gospin plač i pri tom bi se i sama često rasplakala. Mi bismo privučeni njenim tugaljivim pjevom okružili je, grlili je i ljubili, što bi kod nje proizvelo samo još veću provalu suza. Kasnije, kad smo odrasli, kad bi razgovarali o njenim suzama za vrijeme Gospinog plača, znala je reći da je kroz Gospin plač mogla savršeno razumjeti Gospu jer joj je (majci) umrlo troje djece u dobi od nekoliko mjeseci nakon poroda, pa bi onda malo plakala za Isusa, malo za Gospu a malo za svoju dicu. Majka je rodila osmoro dice.

Za hodočašće u Jajce spremala se cijeli tjedan. Imala je svog starog, bolesnog oca, našeg dida Amerikanca, i, u tom trenutku, nas trojicu sinova i kćer. Otac je cijeli život proveo na privremenom radu u Njemačkoj.
Napekla nam je uštipaka i pita nekoliko vrsta za put, a i da did i braća imaju što jesti do našeg povratka. U autobusu je bila velika gužva. Nekako me je utrpala uz jednog očevog prijatelja koji je na neki simpatičan način bio već dobro podnapit, ali je bio beskrajno dobrohotan i zabavan, iako je oko sebe širio intenzivan, gotovo nesnosan, miris bijelog luka i rakije šljive. U Livnu drugi autobus, majka je opet bez mjesta, a očev prijatelj je mene opet nekako ukrcao do sebe. Autobus je pun i prepun. Kao u Indiji, Pakistanu. Putnika nije bilo jedino na krovu. Ljudi baš vise jedan na drugome u kitirima, kao grozdovi, ali je atmosfera radosna i vrlo prijateljska. Stiska i gužva bi svako malo izrodila neku pošalicu koja bi stvorila atmosferu punu vrckavih i veselih poskočica. 

Par kilometara prije Jajca crkava bus. Krećemo pješke. Noć je. Pospan sam. Zastajemo često. Odjednom, nekim čudom, kao u bajci, nailaze konjska kola u koja su upregnuta dva moćna dorata, sa praporcima i fenjerom na kolima. Majka ih hrabro zaustavlja. Prihvaćaju nas radosno. Ljubazni su i srdačni. Meni čak daju neki ogrtač. Kad su nas iskrcali majka mi šapće na uho da su Srbi. I oni su došli svetom Ivi. 

U Podmilačje dolazimo duboko poslije ponoći. Smještamo se uz neki potok koji vrlo veselo žubori. Malo je hladno. Svuda gore neke vatre. Neke gore kao svitnjaci, a neke da ugriju umorne hodočasnike. Po položaju upaljenih vatri shvaćam da smo na dnu neke kotline i da su oko nas brda. Primičem se uz mater i pokušavam zaspati. Hladno mi je iako je dan bio vrlo vreo.

Jedva dočekasmo plavičasto jutro. Ljudi i nadalje izbijaju sa svih strana. Iza vrhova koji zatvaraju kotlinu pomalja se crveno sunce. Niz brdo se spuštaju žene u bijelim, narodnim haljama i vezenim pregačama. Ima i dosta muškaraca u narodnim nošnjama. Slika je baš biblijska. Kao da će Isus osobno svaki čas doći i progovoriti na Gori mnoštvu koje hrli. Bit će vruće, kaže mater, gledajući krvavo sunce, dok obadvoje drhturimo od studeni i nespavanja. Pijemo, kako kaže majka, čudotvornu vodu sa obližnjeg vrela za koje kažu da se zove Mrtvalj. Potom se oboje dugo umivamo u čudotvornoj vodi. Čim bih prestao sa umivanjem mater je izmišljala novootkrivene krmelje oko očiju, pa me onda ona dugo i nježno pere oko očiju. Idemo se Bogu molit, kaže. Po to smo i došli. Kad smo došli do omalene srednjovjekovne crkve sv. Ive, oko crkve, u koloni, već su lizale žene (kretale se na koljenima). Kliče i majka. Ja hodam uz nju. Tlo je čvrsto ugaženo. Na površini svjetlucaju povremeno čestice finog pijeska. Kad smo napravili krug, ja hodajući a majka ližući, mislio sam da je to kraj. Kaže majka da se ona zavitovala tri puta oblizati oko crkve, i da bi prije umrla nego odustala. Iako su joj već na prvom krugu koljena prokrvarila inježnom, crvenkastom krvlju. Postaje vruće baš kako je majka nagovjestila. U drugom krugu smo sporiji jer majku bole koljena. Molim je da ustane i da se idemo molit Bogu k'o sav normalan svit. Ona gotovo uvrijedjeno kaže: prije bi umrla. Treći krug je često zastajala i povremeno bi čak i ustala, ali nije odustala. A ja sam hodajući uz nju bio spreman odustati. Uglavnom, odvozila je i taj treći krug, a kad je završila bila je bodra i hrabra kao da ništa nije bilo. I bila je neizrecivo ponosna.

Čekali smo misu za bolesnike. To je događaj dana. To je čudesno iskustvo. Opće je uvjerenje da Sveti Ivo pod tom misom prestaje biti dostupni narodski svetac i postaje moćni Ivan Krstitelj koji će donijeti mir u sve ranjene i bolesne duše vjernog puka. Ili, kako reče jedan svećenik, učinit će da vrelo Mrtvalj postane izvor koji nosi snagu Jordana, nudeći nadu i olakšanje bolesnim i bespomoćnim. Pod misom je dramatična tišina. Čuje se svaki bolan uzdah, svaki zaziv, a naročito kakav bolan krik. Umor, nespavanje, sunce koje nemilice prži i dramatični zazivi svećenika dovode sve u stanju blage obamrlosti, polusvjesnosti ali i otvorenosti nadi i vjeri u čudo. 

S majkom sam kod sv. Ive prvi put bio davne 1969. Ispunili smo majčin zavjet i bili sva tri puta. Slijedeći put sam došao u rujnu 1995. U Jajcu sam sreo dobrog čovjeka, sjajnog liječnika, crnog Hrvata iz Gane dr Bena Markina. Poziva me na ručak kojeg organiziraju u čast njemu i liječničkom timu koji radi na ponovnoj uspostavi legendarne jajačke bolnice. Zahvaljujem mu. Moram u Podmilačje. Moram majci dojaviti što je sa svetim Ivom. Upozoravaju me da će me ono što ću zateći ražalostiti. Odlazim sa svojim prijateljima Smiljanom Tomićem i dr Mladenom Lončarom Lazom. Prizor je koliko mučan toliko i moćan. U kršu i lomu minirane crkvice opstaje moćni lik sv. Ivana Krstitelja! Milujem ga po glavi i mislim na majčina izranjavana koljena. Imam osjećaj da mi moćnim, pomalo hrapavim baritonom kaže: Znam te. Ti si sin Janje Amerikančeve.

Izvor: https://www.facebook.com/

• Sljedeće