Umjesto cvijeća
Otišla je naša draga starica ali njen „pognut lik“, nasmiješeno lice i blagi pogled često su mi i sada pred očima i u mislima. I gotovo sam siguran kako i dalje, kao i cijeloga svoga života, sada negdje među zvjezdama u nebeskim dvorima, u društvu anđela i svog voljenog Mirka za kojega je, vjerujem, izmolila milost i mjesto pored sebe, bdije nad nama.
Nije uvijek bilo jednostavno s majkom - uz neimaštinu, glad i teški rad i svakodnevne brige i obveze, bilo je tu i prigovora i ukora, i malo ljutnje, ali svejedno, uz nju je uvijek bilo lijepo. I dok oca, nažalost, nisam ni upoznao kako valja, ostali smo gotovo stranci, jer je često bio odsutan ("u svitu"), s majkom je bilo posve drukčije: bili smo povezani i bliski i kad nismo bili zajedno. I ostalo je tako sve do njenog odlaska u vječni mir. Uvijek mi se činilo da majka više voli starijeg brata i sestre nego mene. Brat je bio malo tvrđe naravi, lako bi se naljutio i uvrijedio, pa je dobro pazila da mu ne da povoda za to. Ali, za to je prema meni bila posve slobodna; znala je da mi može reći što hoće i da se ne ću naljutiti. A kad sam i ja ušao u ozbiljnije godine bio sam joj rame za plakanje. Katkad bi se znala požaliti kad joj nešto nije bilo u redu, osobito kad bi se osjetila zaboravljenom i zanemarenom. Ili kad bi je neko od nas na neki nači povrijedio. Moram se pohvaliti da mi je najčešće i uspjevalo naći način kako ublažiti njene jade i vratiti joj dobro raspoloženje.
Posljednjih godina svoga života majka je našla veliku utjehu u slušanju Radio Marije. Gotovo da se nije odmicala od svoga radioaparata niti je ispuštala krunicu iz ruku. Kako joj je sluh bio poprilično popustio nabavili smo joj prave slušalice pa je mogla pojačavati sebi ton koliko je željela. Obradovala bi se kad bismo je posjećivali, ali bi isto tako, to nije mogla skriti, jedva čekala da je ostavimo kako bi se ona vratila u svoju sobu „kod onih svojih“- Radio Mariji.
Dosta smo toga majka i ja zajednički „prebrodili“, s nekim stvarima koje sam napravio za nju prilično sam zadovoljan, ali ništa je nije tako razveselilo kao kad sam joj doveo našeg svećenika don Mihovila Zrnu i njegova brata misionara iz Konga fra Stojana. Ne bih se mogao sjetiti jesam li ikada prije ili kasnije vidio toliko sreće i ozarenosti na njenom licu kao nakon ispovijedi i molitve. Opet mi je ponovila ono:
- Ako si išta u životu sagriješio, Bog će ti zbog ovoga što si mi ih doveo u kuću, sve oprostiti.
Iako je majka bila jednostavna i priprosta žena - nije znala ni čitati ni pisati, ona je uvijek nepogrešivo prepoznavala kad nešto nije bilo u redu s nama i među nama. Savršeno je osjećala naše brige i probleme i ukazivala nam što je dobro, što ne valja, čega se treba kloniti. Uvijek bi govorila:
- Samo budite složni i volite se i sve će biti dobro.
Nisam baš siguran jesmo li joj uzvratili za njenu dobrotu, njenu žrtvu i molitve, i zapamtili savjete. Tješim se time, ili samo tako umišljam, da sam joj bar koji put unio zrnce radosti u život i makar malo olakšao nositi teško životno breme. I ako baš ništa drugo da je nikada nisam povrijedio niti ražalostio.
Kao da je jučer bilo kad je otišla, a već je tomu dosta godina. Uvečer se još šalila s unucima, a onda u noći zauvijek zaspala. Otišla je iznenada u svojoj 91. godini, mirno i tiho kako je i živjela. Ispratili smo je onako kako bi, zasigurno, i ona željela. Najprije je posjetila svoju kućicu za kojom je toliko čeznula, prenoćila u njoj, a potom se pridružila svome dragom koji ju je čekao pola stoljeća u njihovu hladnom, tihom domu. Don Mihovil je propovijedao tako nadahnuto kako ga nikada ranije nisam čuo ne štedeći riječi priznanja i hvale. Otišla je naša draga starica ali njen „pognut lik“, nasmiješeno lice i blagi pogled često su mi i sada u mislima. I gotovo sam siguran kako i dalje, kao i cijeloga svoga života, sada negdje među zvjezdama u nebeskim dvorima u društvu anđela i svog voljenog Mirka za kojega je, vjerujem, izmolila milost i mjesto pored sebe, bdije nad nama.
Ante Lj.