Ceterum censeo: Sve za Hrvatsku...
Indeks Članka
Hrvatskoj javnosti smišljeno se i kontinuirano nameću teme važne bilo za bivšu jugoslavensku i komunističku tvorevinu bilo za buduću sličnu, kako ju neki nazivaju, „zapadno-balkansku“ tvorevinu u kojoj je Hrvatima namijenjena tek sporedna uloga, s ciljem lišavanja i kulturnoga i nacionalnoga identiteta, rekao je u posebnom razgovoru za naš portal mons. Ivan Miklenić. Time je i glavni urednik Glasa Koncila potvrdio strahove mnogih kako trenutna zbivanja nisu samo plod hrvatskih ‘nesnalaženja’, nego dio puno opasnijeg sustava razvodnjavanja hrvatskoga identiteta i državnosti. Da bi Hrvatska izišla iz te blokade, potrebna je politička volja i zdravorazumska odluka da se prošlost prepusti časnim povijesnim znanstveno-kritički provjerljivim istraživanjima te da se politika okrene rješavanju sadašnjih problema, poručio je u razgovoru za HKV mons. Miklenić.
Smeta im sve što jača hrvatski identitet
U jednoj od posljednjih kolumna u „Glasu Koncila” napisali ste da su odmah po oslobođenju okupiranih dijelova Republike Hrvatske organizirane interesne skupine, kao i državna politika od 2000. godine, nametnule Hrvatskoj svojevrsnu luđačku košulju, zarobile ju iznutra te ju ne prestaju gušiti. Danas se u Sjedinjenim Američkim Državama uobičajilo govoriti o utjecaju tzv. duboke države. Možemo li slično reći da je i u Hrvatskoj duboka država, dobrim dijelom naslijeđena iz bivše države, akter spomenutih procesa nakon 2000. godine?
U današnjoj Hrvatskoj može se govoriti o utjecaju tzv. duboke države s tim da, za razliku od država stare ili trajne demokracije – u kojima je taj utjecaj autohton, nacionalan, svojstven određenoj vlastitoj državi – u Hrvatskoj nije na djelu autohtoni, nacionalni utjecaj nego utjecaj bivše savezne komunističke države, njezinih kadrova i njezinih obavještajnih služba. Stoga je Hrvatska, odnosno hrvatski narod, u puno nepovoljnijem položaju te ne može na izborima na vlast dovesti garnituru koja bi bila imuna na taj utjecaj i koja bi počela stvarno ostvarivati legalne i legitimne hrvatske nacionalne ciljeve i interese.
Odbijanje nužno potrebne promjene izbornoga sustava, kao i odbijanje referenduma koji je to trebao pospješiti, dokaz je da se Hrvatskoj ne dopušta izlazak iz nametnute luđačke košulje. Premda mnogi čelnici političkih strančica možda toga nisu svjesni, samo postojanje tolikih minornih političkih stranaka također je dokaz toga naslijeđenoga, ali i danas njegovanoga utjecaja koji se njeguje i promovira svim dopustivim i nedopustivim sredstvima. Ne može Hrvatska biti slobodna, tj. oslobođena luđačke košulje sve dok se ne pojave stvarno slobodne, radikalno demokratske stranke u kojima će doći do izražaja stvarne težnje slobodnih i općemu dobru orijentiranih hrvatskih građana.
Svijet je danas usred velikih geopolitičkih previranja koja izazivaju doslovce tektonske poremećaje međunarodne scene, što dodatno sigurnosno usložnjavaju masovne migracije. U isto vrijeme Hrvatskoj se i dalje kao krucijalne teme nameću one vezane uz Drugi svjetski rat kojima se manipulira na veoma primitivan način, kao za vrijeme Jugoslavije. Kako to komentirate i kako se tu blokadu može dignuti?
Današnja je Hrvatska uvelike samo formalno demokratska, samo formalno djeliteljica europske pravne stečevine i samo formalno nezavisna pa i nije faktor ili akter relevantnih geopolitičkih previranja. Hrvatskoj javnosti smišljeno se i kontinuirano nameću teme važne bilo za bivšu jugoslavensku i komunističku tvorevinu bilo za buduću sličnu, kako ju neki nazivaju, „zapadno-balkansku“ tvorevinu u kojoj je Hrvatima namijenjena tek sporedna uloga, s ciljem lišavanja i kulturnoga i nacionalnoga identiteta. Vraćanje na Drugi svjetski rat, što je dominanta službene državne i crkvene srbijanske politike, način je slabljenja Hrvatske kao nezavisne države i učvršćivanja nametnute luđačke košulje.
Vraćanje na Drugi svjetski rat svjesno je potiskivanje samoga oslobodilačkoga Domovinskoga rata i njegovih posljedica, tj. prihvaćanja da je Domovinski rat zaista jedan i isključivi temelj sadašnje samostalne Republike Hrvatske. Hrvatska je historiografija, znanstveno i nepristrano, već do sada razobličila brojne krivotvorine, konstrukte i manipulacije hrvatskom prošlošću, no skriveni „gospodari“ Hrvatske ne dopuštaju da ta otkrivena povijesna istina postane glavna struja javnoga mnijenja u Hrvatskoj pa zato njeguje komemoracije kao što su Breznička šuma, Srb ili, u najnovije vrijeme, tobožnje oslobađanje djece iz ustaškoga logora u Jastrebarskom…
Da bi Hrvatska izišla iz te blokade, potrebna je politička volja i zdravorazumska odluka da se prošlost prepusti časnim povijesnim znanstveno-kritički provjerljivim istraživanjima te da se politika okrene rješavanju sadašnjih problema. Svaki političar koji se bavi s NDH, toliko puta osuđenim ustaškim zločinima i pozdravom „Za dom spremni“ svjesno ili nesvjesno daje svoj doprinos učvršćenju luđačke košulje i razvodnjavanju hrvatskoga identiteta i državnosti. No utjeha je što se istinu ne može ubiti i što ona uvijek, kad-tad, pobjeđuje!
Zanimljivo je da u manipuliranju povijesnim temama prednjače one snage koje ste Vi okvalificirali kao one koje se nikada nisu pomirile s postojanjem hrvatske države te nostalgično zagovaraju bivšu zajednicu republika ili novi oblik povezivanja „na ovim prostorima”. Ne bi li Hrvatskoj bilo više u interesu povezivanje s državama katoličke srednje Europe s kojima dijelimo, osim stoljeća zajedničke prošlosti, vrlo slične probleme u ovim složenim vremenima?
Kad bi Hrvatska imala vlast koja suosjeća s bilom hrvatskoga naroda, onda bi hrvatska diplomacija sve činila da se umnože, učvrste i prodube veze sa svim srednjoeuropskim zemljama u kojima prevladava katolištvo. To je hrvatski prirodni europski i susjedski kontekst, kako baštinjeni tako i aktualni po suvremenim procesima. Iz tog konteksta Hrvatska je bila izvučena samo u doba jugoslavenske države sa srpskom dominacijom, a cijenu toga plaća i danas i još će se dugo morati opirati nenaravnim integracijama. Uz političko, nužno je gospodarsko, kulturno, športsko, medijsko i ino povezivanje s tim zemljama i društvima i to bi bilo na dobrobit ne samo Hrvatske i tih zemalja nego i Europske unije i čitave Europe. Takvo povezivanje ne bi bilo niti bi trebalo biti na štetu razvijanja dobrosusjedskih i bilateralnih odnosa s drugim državama.
Osvrćući se na snage koje se ne mire s postojanjem hrvatske države spomenuli ste i napade na hrvatski jezik. Zašto im toliko smeta hrvatski jezik pa mu i danas niječu posebnost ili objavljuju deklaracije o tzv. zajedničkom jeziku?
Onima koji Hrvatskoj nabijaju luđačku košulju smeta sve što jača hrvatski nacionalni i kulturni identitet, pa tako i hrvatski jezik. Ne događa se slučajno u Hrvatskoj toliko forsiranje anglizama; nije Hrvatska slučajno bez obvezujućega pravopisa, ne uči se slučajno tako malo, u usporedbi s drugim državama, hrvatski jezik u osnovnim i srednjim školama, ne „proizvode“ se na visokoškolskim ustanovama slučajno akademičari koji su hrvatski nepismeni ili polupismeni… Hrvatski jezik jedan je od stupova hrvatskoga nacionalnoga i kulturnoga identiteta, pa je među prvim stvarnostima na udaru svih onih koji žele Hrvatsku utopiti u nekoj novoj „balkanskoj krčmi“.
Hrvatska rapidno gubi stanovništvo, uz katastrofalne demografske pokazatelje. Međutim, kako ste i sami nedavno primijetili, problem demografskoga topljenja europskih autentičnih naroda nije nov te ga se pokušava nadoknađivati dovođenjem stranih radnika. Kamo, po Vašem mišljenju, vode takvi procesi? Hoće li Europa izgubiti svoj identitet, kulturnu, ekonomsku i socijalnu održivost, s obzirom na to da već danas neki dijelovi Europe sliče na Bliski istok i sjevernu Afriku, dok istovremeno ta područja svijeta tonu u sve dublji kaos, ratove i bijedu?
U povijesti je bilo više visokih civilizacija koje su doživjele potpuni krah i nestanak. Ako se započeti procesi nastave i intenziviraju, i ako se Europljani ne vrate svojoj izvornoj naravi i kulturi koju su stvorili u simbiozi s kršćanstvom, i Europu, što znači i Hrvatsku, čeka takav ishod. Još uvijek ima vremena i mogućnosti da se za onih 70 milijuna ljudi bez krova nad glavom u njihovim domovima omogući čovjeka dostojan život, no pitanje je ima li za to političke volje na svjetskoj razini. Ideolozi globalizma u ovo doba koriste se svim sredstvima, pa i teškim sudbinama ljudi koji su prisiljeni napustiti svoj dom, zavičaj i svoju domovinu, pa te ljude pretvaraju u svoje sredstvo za razaranje nacionalnih, kulturnih i vjerskih identiteta.
U hrvatskom medijskom prostoru možemo pratiti sve agresivnije napade na Katoličku Crkvu. Crkva nije samo božanska, nego i ljudska institucija, pa naravno da ima i pogrješaka. No čini se kako se u mnogim slučajevima radi o iracionalnoj mržnji prema instituciji koja je zapravo izgradila zapadnu civilizaciju. Možemo li opravdano govoriti o kršćanofobiji u hrvatskom javnom životu, koja svoju snagu crpi i iz trendova u pojedinim zapadnim zemljama? Što tu Crkva može učiniti?
Katolička Crkva u hrvatskoj medijskoj javnosti, osobito inficiranoj instrumentaliziranom i ideologiziranom glavnom medijskom strujom, na udaru je kako ideologa jugoslavenske komunističke matrice tako i novih agenata suvremene zapadne kulturne i ideološke revolucije. Katolička Crkva, a to su svi njezini članovi, svakako ima uz božanski i osobito vidljivi ljudski element, te je svako medijsko prozivanje za stvarnu slabost, zlo ili zločin u crkvenim redovima, zapravo Božja proročka opomena i članovi Crkve za takvu kritiku moraju biti zahvalni i novinarima i medijima.
Sva druga podmetanja, ocrnjivanja, manipuliranja i konstruiranja protiv Crkve i pojedinih članova Crkve treba gledati kao isključive ideološke napade te ih svaki čovjek dobre volje, otvoren istini, treba osuditi. Katolička Crkva u Hrvatskoj treba učiniti sve što je moguće da u redovima njezinih članova bude što manje slabosti, pogotovo zla ili zločina, a istodobno treba biti spremna primiti i ideološke udarce. Zar nije Isus navijestio: „Ako su mene progonili, i vas će progoniti“ – kako je zapisao evanđelist Ivan?
Ove ste godine dobili nagradu za životno djelo Hrvatskoga društva katoličkih novinara, na čemu Vam iskreno čestitamo. Iza sebe imate bogato novinarsko i uredničko iskustvo. Kako iz te pozicije gledate na stanje u hrvatskom medijskom prostoru? Može li Hrvatska uopće naprijed s ovakvim „mainstream” medijima kakve imamo u našoj državi i kako ovo stanje barem djelomično promijeniti?
Hrvatski mediji, čast iznimkama kojih, hvala Bogu, ipak ima, po mom uvjerenju jedan su od najgorih segmenta društvenoga života u suvremenoj Hrvatskoj. Umjesto da svi mediji budu sustavno i principijelno u službi općega dobra, oslobađanja hrvatskih građana i društva od svih zarobljenosti, osobito političkih, ideoloških i materijalističkih, u službi legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa (što nipošto ne isključuje stvarno dobro svih ljudi u Hrvatskoj), „mainstream” mediji produžena su ruka onih koji Hrvatskoj nabijaju luđačku košulju.
„Mainstream” mediji umjesto promicanja univerzalnih vrjednota, stvarnoga humanizma i zajedničkoga dobra prečesto promiču interese pojedinih interesnih skupina, zasade starih i novih ideologija te više ili manje prikrivenu u svojoj biti antihrvatsku politiku i kulturu. S takvim „mainstream” medijima Hrvatska nikako ne može na zelenu granu i toga moraju postati svjesni i svi oni koji žele dobro hrvatskomu narodu i Hrvatskoj. Svi koji mogu pozvani su sve učiniti da barem javni servis bude stvarno u službi općega dobra, legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa te da bude lišen sadašnje nepodnošljive pristranosti, kako političke tako i ideološke.
D. Dijanović, O. Barišić/HKV
Hitovi: 23528