Mijo Tokić: Iz Knjige nemira

 

„ I ruka moja...I pogled moj...I moja duša...I ja bih...Da zvijezdu svoju...Da pjesmu svoju ...
nađem“. Riječi su ovo iz prve knjige pjesama - Knjige nemira profesora Mije Tokića, sjajnog poeta iz Tomislavgrada, dobrog čovjeka i prijatelja, objavljene davne predratne 1990. A kakvi su plodovi njegovih Pregnuća (naslov pjesme) imamo prigodu vidjeti 13. listopada 2023.u 18 h u Matici hrvatskoj u Zagrebu, Strossmayerov trg 4 na predstavljanju njegove desete knjige - zbirke pjesama Breme te tvoje nosi. Za ljubitelje lijepe riječi, ponajviše za one koji već ranije nisu otkrili poeziju Mije Tokića , ovdje smo, uz ono što je sam pjesnik napisao u proslovu i djelić teksta iz osvrta književnog kritičara Dubravka Petrača, izdvojili nekoliko pjesama iz spomenute Knjige nemira. A.Lj.

Tajna

Tajna sam što sebi da otkrije
s tajnom ću u grob
da mi se tajna otkrije
il da me (s)trava pokrije

Utvrda

Ja se ničem ne vraćam
Ja ništa nisam napustio
Koncentrično se hvatam za sebe
Kao za svoju snagu
I svoju istinu

Nastanio sam se u svom biću
Kao u svojoj utvrdi
Proširujem zidine
Da svoje nemire mogu pokopati

I hranim se uvijek i uvijek suzama i mlikom materinim
Da bih na ramena svoja izrasto
(Sa svojih ramena lako je nebo dosegnuti)

Kamen sam

Kamen sam
Jer pust sam
I go
I bez ičega

I nisam kamen
jer krh(a)k sam
i loman
i kamen mi je u prsima
(I glava mi se razbija
od sveg što mi se o glavu obija
i razbija)

Teško mi je što sam kamen
I teško mi je što kamen nisam

Opomene

Da nam naš čemer ne omrzne
Da nam gusle ne umuknu
Da se o svoje verige
O svoje čađave komaštre ne povješamo
Da nas kosti iz kojih rastemo
Ne prokunu kad progovore

Da se ne poubijaju moje gladi u meni
Glad za kruhom i glad za bijelim kruhom
Da se ne pobiju moja lijeva i moja desna
Da se ne pobijem sam u sebi
Da ne okrenem leđa golom ocu

Ima jedna zemlja

Ima jedna zemlja što miriše na život
Ima jedna crna zemlja

Ima jedna zemlja koja se na mrtvog baca
Da vječno spokojan bude

Ima jedna zemlja koja je moja

Pregnuće

I ruka moja
I pogled moj
I moja duša
I ja bih
Da zvijezdu svoju
Da pjesmu svoju
nađem

Ako su za pjesmu dovoljno suze
mati je moja bez sumnje najveći pjesnik

Godinama plače moja mati
Plače od života koji je dobila
Plače za životom koji je rodila

Teško je rađati život
Kad život tugu sije
Teško je hraniti srce
Kad zemlja trnjem niče
Teško je sijat nadu
Kad smo pelin brali

Teško je i lijepo
Imati veli ljubav u srcu

Od trpnje
Od strepnje
Od strpnje
Plače moja mati (godinama)

Mijo Tokić, Knjiga nemira, Iz proslova

„Pisati je, ako hoćete, svačije. Pretenciozno je možda objavljivati knjige, jer, rečeno je, pisac bi trebao pisati (objavljivati) tek ako ima što reći. Možda je rizik, luda hrabrost, jer djelo se može kao nitko okrenuti protiv svoga autora. Na koncu: što čovjek ima osim djela. Svjestan ovih istina konačno pristajem: neka se objavi ova knjiga. Na kraju, knjiga se sama osporava ili se sama brani. Autor je uvijek bespomoćan. Ne može pomoći ni sebi ni knjizi. Možda za to i piše...“

U pogovoru Knjige nemira o poeziji Mije Tokića Božidar Petra piše:

„...u slučaju njegovih pjesama imamo posla s izrazito individualiziranom slikom svijeta; lirski subjekt koji susrećemo u Tokićevim pjesmama, osamljen je krik u pustinji, ponosna žrtva, neslušani prorok; to je poezija često markirana beznađem, sva u traženju izlaza i svjetla; pjesnik ne poseže za ironizacijom vlastite pozicije, nije sklon samorazornoj skepsi ili stavu cinika; pjesnik je, unatoč svijesti o neuspjehu, borac, zaokupljen prvenstveno tajnom svoga osobnog poslanja i svoga ostvarenja, tajnom odnosa prema drugima, zanima ga osobito pitanje vlastitig identiteta, ne toliko kao pripadnika naroda, koliko identiteta vlastite osobe; pjesma je doživljena kao remedij, ona je ljekovita, mada bolna i teška...“

• Sljedeće