A. Damjanović: Lovci na leptire...

Kategorija: Uncategorised Objavljeno: Ponedjeljak, 05 Lipanj 2023 Napisao/la Administrator
Ivo Dolić
                                 Foto: Ivo Doćić, fb.

"...Onda se spusti blagorodna kiša i zamiriše zemlja. Sve dok se u jednom trenutku ne nakostriješi bura pa rastjera oblake što su nalegli na vrhove moćnih planina što uokviruju „jedno od najvećih europskih krških polja“. Tada zablista moćna Dinara. Zrak zamiriše kao svježe oprano i na studeni osušeno rublje moje matere. Pluća se nadimlju i čovjek, po Ujeviću, biva zbratimljen sa svime i sa svima u svemiru..." Ovako zvoni rečenica istinskog literata Ante Damjanovića u zapisu o rodnom kraju, inspiriranom galerijom čudesno lijepih fotografija Ive Dolića na istu temu. 

LOVCI NA LEPTIRE I KRUŽENJE VODE U PRIRODI

Kamera Ive Dolića definitivno gleda očima mog djetinjstva. Ili čak svih livanjskih djetinjstva, što je ponekad potpuno nasuprot svemu onom što smo u školi učili ili životom iskusili. 

U osnovnoj školi smo tako učili da Livno, uz Hvar, ima najviše sunčanih dana u godini. Da je bura najbolji čovjekov prijatelj. Da Livno ima najveće krško polje. Da ima najveće zalihe lignita. Da ima tri do četiri rijeke. Da ima jezero, najveću umjetnu akumulaciju od koje su dvije trećine duvanjske i da je Livno Duvnu zapad. I da, znali smo da kad ništa drugo nemamo jesti - imamo barem komad kruha i komad livanjskog sira. Sada se znade, a onda se to nije znalo, da imamo 272 registrirane vrste ptica, 42 vrste vilinih konjica i 39 vrsta leptira. A u medjuvremenu su nam se i konji oteli kontroli i oformili svoju vlastitu autonomnu oblast Kruge.

Nasuprot knjigama život i uspomene su, naravno, nešto posve drugo. Kada prebire svoje uspomene iz djetinjstva prosječan Livnjak, u prvom redu, niže slike nebeskog plavetnila koje povremeno i bez posebne najave, iz čista mira i iz vedra neba, dramatično prekriju tmasti i tusti oblaci koji se kaotično gomilaju i sudaraju uz grmljavinu koja ni svetog Iliju (milost ga bila!) ne ostavlja ravnodušnim. Onda se spusti blagorodna kiša i zamiriše zemlja. Sve dok se u jednom trenutku ne nakostriješi bura pa rastjera oblake što su nalegli na vrhove moćnih planina što uokviruju „jedno od najvećih europskih krških polja“. Tada zablista moćna Dinara. Zrak zamiriše kao svježe oprano i na studeni osušeno rublje moje matere. Pluća se nadimlju i čovjek, po Ujeviću, biva zbratimljen sa svime i sa svima u svemiru. Sunce učas, uz čudesan lom svojih zraka, probije oblake i raskošno obasja osojne okrajke i gajeve, ili da bude još čudesnije, koncentriranim snopom sunčevih zraka, da pohvali mu postojanost, pogodi osamljeni, od silnih godova kvrgavi i žilavi hrast, koji je tu, valjda, od pamtivijeka, razbarušene krošnje kakva i priliči svjedoku vremena. Tako to izgleda s neba, iz visina. 

Na zemlji su, pak, ljudi krša opsjednuti vodom, što je i razumljivo kad se zna koliko su livanjske vode ćudljive, svojeglave i nepostojane, nešto čega nekad ima i čega nekad nema. Obično vode nema dovoljno kad je najpotrebnije, a ima je u izobilju kada je ionako posvuda ima. Vode su kratka toka – svega nekoliko kilometra, do desetak najviše, a onda poniru, nestaju u podzemlju i odlaze, valjda, kao i sve drugo, u Hrvatsku. 

Livno ima tri do četiri rijeke, to se nikad ne zna, to se mijenja zavisno o sugovorniku i godišnjem dobu. Uglavnom, rijeke su grupirane na jugoistoku polja, i za razliku od sjeverozapada, za režim krša, imaju dosta vode. Svi znaju za Bistricu sa monumentalnim Dumanom, magičnim izvorom iz utrobe dramatično raspukle i rastvorene planine. Prelijepa je Sturba, zelenooko bistra, zamamna, vijugavo zavodljiva, naizgled podatna, ali hladna do utrnuća zubi. U stanju je odvažnog kupača prekaliti u tili čas. Osim Bistrice i Sturbe Livno ima još i rijeku Žabljak, te Plovuću kojoj se utječu sve vode, da bi potom kanalima i ponornim hodnicima završile u Hrvatskoj. Livno ima i jezero (točnije trećinu jezera, jer dvije trećine su pod Duvnjacima) kojeg su nekad zvali, a ponekad ga tako i danas zovu - Buško blato. U Buško Blato ili jezero prelijeva se još jedno omanje jezero – Mandek, i onda zajedno, iako jezera, otječu u Hrvatsku. 

Sjeverozapadni dio polja nema rijeke. Ispod mog sela ponekad teče, a nekad, u vrijeme najveće žege, i ne teče Jaruga. Ljeti, tek u šašu i trstici, mjestimice ostaju neke zarobljene vode, kraljevstvo žaba i rojeva komaraca i ptica
Tu vode ima u izobilju u jesen, zimi i naročito s proljeća. A naročito je bilo je „u ona vremena“ kad je snijega bilo u izobilju, dok bi okolni vijenac planina, što kao kakva ogrlica, optočuje Livanjsko polje, bio preko cijele zime nemilice zatrpavan snježinom. Selo je, zatrpano snijegom, izgledalo kao kakva bajkovita, hobitska naseobina, uronjena u posvemašnju, pamučnoj bjelinu iz koje bi virili tek dimnjaci iz kojih je izbijao sivi dim, koji se stapao sa jednako sivim nebom, iz kojeg je još danima znao sipati snijeg. Bilo je to doba kada su zime bile zime, a dugotrajni kijamet je davao za pravo Kranjčeviću da Livno nazove „bosanskim Sibirom“.
Kad bi proljeće ipak jednom došlo, kada bi južina smjenila buru, s okolnih planina počne se otapati, upravo kopniti, obilat snijeg. Mrke i dremljive planine bunovno se bude iz dubokog sna, nesvjesne da je snježni pokrivač već uvelike skliznuo s njih, a uz moćan huk i grmljavinu, poteku silne vode biblijskih razmjera i krenu prema Dinari i Kamešnici. 

Polje se, kao kakva ogromna kada, brzo ispuni vodom. Čak se i Jaruga ohrabri, navrati svu vodu i poteče. Potom se razlije poljem i postane more, jer koliko god proždrljivi i halapljivi bili ponori, propunte - kako bi govorila moja mater, ne uspijevaju odoljeti vodi što se ispočetka samo slijeva niz planine, a nedugo potom se na potpuno neočekivanim mjestima otvaraju vrela žive vode, ponekad čak i u obliku gejzira. Ponekad je sve toliko intenzivno da se nenadano pojave i potpuno novi, dotad nepostojeći vodopadi. Proljetne vode u tili čas od Livanjskog polja naprave sinje more.

A onda, dok je još sve pod vodom, zima i studen naprave završni udar, zima se još protegne neko vrijeme, taman da studen nadjača vodu i okuje je ledom. Polje more postaje glečer. Nepregledna santa leda. Klizalište što se za vedra neba i visoka sunca ljeska i blješti. Divljoj i neobuzdanoj mladosti zaleđeno more je neodoljiv izazov. A kad jednom, pred ustrajnim suncem, led ipak omekša i otanji, nerijetko tragično iznenadi i proguta neobuzdanu mladost. Kada sunce u potpunosti ovlada nebom, ono se još neko vrijeme kupa u tom novonastalom moru. Odjednom se tirkizno plavo nebo preslika u polju moru. Snježni vrhovi Troglava se naglavačke zabodu u taj tirkiz, i sve, baš sve, bude nestvarno lijepo. 

Na ponorima sve uzavre. Ponori halapljivo srču vrtloge prije nego nestanu u podzemlju, vukući sobom i debla koja se bujici bezuspješno otimaju. Bije se dramatičan boj na Proždrljivcu. Hladne vode netom otopljenog snijega ne mogu načekati ponore da budu popijene, pa se razlijevaju na sve strane. Gejziri izbijaju posvuda, ponekad praćeni pravim praskom. Eksplozijom. Nakon tog praska otvori se zemlja i vode uz tutnjavu podzemlja navru i izbiju čak u prizemlju kuća, gdje je obično smještena stoka. Nitko od toga ne radi dramu. Djeca koja su imala sreće da iz njihovih kuća i štala izbije voda, s ponosom, nas prikraćene, odvode do izvora da to vidimo i čujemo, da to doživimo. Ljubomorni smo jer te drame nema po našim kućama. A znalo je to trajati i mjesec i dulje, sve dok ponori ne bi popili cijelo livanjsko sinje polje. 

Krajem srpnja, kad se više nitko i ne spominje polja - mora, kad su već pokošene trave i kad je dopušteno puštati blago u polje na ispašu (bogohulno je bilo krave, konje ili ovce nazivati stokom, govorilo se isključivo o blagu), Jaruga u našem dijelu polja još nije ispresijecana sušom, ali nije ni tekla. U to vrijeme bi se već vratili i sjatili željno iščekivani zagrebački školarci kojima su se, kao slučajno, omicale prve, još posve neusvojene kajkavice, kojima bi pokazivali odmak od nas musavih i skučenih, spremnih tek da širom otvorenih očiju upijamo njihove priče, njihove gradske avanture i podvige, koji se najčešće nisu nikad ni dogodile. Dolazak zagrebačkih đaka je bilo jedino vrijeme kada bi sva seoska mladost rado i dragovoljno htjela čuvati blago, kako bi mogli upijati mirise i zvuke života grada za kojim su toliko žudjeli. 

Bilo je to doba kada su se prve odvažne djevojke odvažno i hrabro znale skinuti u jednodijelne kupaće kostime. Mazale se nekim uljima s kojima smo se zajedno razlijevali po njima. Nakon kupanja bi prostirale ručnike i izlagale se suncu i našim usplahirenim pogledima. Svi smo pokušavali ostaviti dojam da se ne dogadja ništa izvanredno, da su kupačice zapravo normalna i svakodnevna pojava na našem dijelu Jaruge. Svima nam je bilo važno da u neoprezu ne napravimo nešto što bi ugrozilo tu magiju koja nas je sve potpuno obuzela. 

Rujan je značio kraj sezone kupanja, završetak bala na muljevitoj vodi. Hrabre kupačice su se pripremale za odlazak u Zagreb, sijući u nama neku melankoliju i strah da takvih ljeta i takvih djevojaka neće biti više, snažeći u nama s kraju reda, dodatno čežnju za Zagrebom. 

Fotografije Ive Dolića draškaju i raspiruju upravo te nostalgične i trepereće uspomene. Na njegovim slikama se sve vidi. Jedino nema hrabrih kupačica. Ali, ako tih kupačica nema na Ivinim fotografijama to može značit samo jedno: možda ih nije niti bilo.
P.S. Svaka slika Ive Dolića vrijedi više nego 100 riječi. 80 slika vrijedi brat - bratu 8.000 riječi. Možda ih ima i više...

Galerija fotografija Ive Dolića:

https://www.facebook.com/photo?fbid=1679075415897643&set=pcb.1679081102563741

 

Hitovi: 5469