Uz Dan pobjede
Indeks Članka
Joško Buljan: Hrvatska Oluja- srpska noćna mora, san o Velikoj Srbiji rušio se kao kula od karata (5. kolovoza 2018.)
Tuđmanov konačni udarac srpskome imperijalizmu uslijedio je početkom kolovoza 1995. briljantnom operacijom Oluja. San o velikoj Srbiji rušio se kao kula od karata. Hrvatske su snage oslobodile Knin 5. 8. 1995. oko 10 sati. Velika hrvatska zastava, koja se mogla odasvud vidjeti, vijorila se na kninskoj tvrđavi.Na bojišnici od Jasenovca na istoku do Bosanskoga Grahova na jugu, dugoj 630 kilometara, napadi Hrvatske vojske odvijaju se istodobno iz gotovo trideset pravaca. Oko ponoći 4. kolovoza vojni promatrači UN-a (UNMO) otišli su do središta Knina i pronašli Stožer „SVK“ potpuno napušten. Svi su pobjegli, a prije toga izdali su zapovijed o evakuaciji
Sredina je 1995. Međunarodna zajednica nije imala nikakvo rješenje za rat i krizu na prostorima bivše Jugoslavije. Prošle su već četiri godine jalove međunarodne politike u kojima se Velika Britanija, Francuska, Njemačka, SAD i Rusija uz pomoć UN-a pretvaraju da nema razlike između agresora i žrtve pa uglavnom nastoje prisiliti žrtvu da prizna plodove agresije. Europska zajednica čak nameće Hrvatskoj pomorsku blokadu, što je čin rata protiv HR. Za razliku od svjetskih moćnika, predsjednik Tuđman nije mogao gubiti vrijeme, on će iskoristiti slabosti međunarodnih moćnika, vještim diplomatskim i vojnim potezima osigurat će Hrvatskoj da iz rata izađe kao pobjednik. Strategijom posrednoga prilaženja, Tuđman je vodio Hrvatsku vojsku iz pobjede u pobjedu, oslobađanjem dubrovačkoga zaleđa, miljevačkoga platoa, Maslenice, Medačkoga džepa i zapadne Slavonije postalo je jasno da Srbi, unatoč golemoj premoći u naoružanju, gube rat. Tuđmanov konačni udarac srpskome imperijalizmu uslijedio je početkom kolovoza 1995. briljantnom operacijom Oluja, piše Joško Buljan za Hrvatski tjednik.
Operacija Oluja započela je 4. kolovoza 1995. godine u 5.00 sati, a trajala je tri i pol dana, do 7. kolovoza 1995. u 18.00 sati. Srpska je vojska priznala poraz činom predaje 8. kolovoza 1995. u 19.00 sati, kada je u Viduševcu zapovjednik tzv. 21. Krajinskoga korpusa pukovnik Čedomir Bulat, predajući se, podnio prijavak generalu Hrvatske vojske Petru Stipetiću, priznajući bezuvjetni poraz srpske i neupitnu pobjedu Hrvatske vojske. U Oluji su oružane snage Republike Hrvatske oslobađajući zemlju djelovale u ime i po ovlaštenju suverene države Hrvatske s međunarodnim subjektivitetom oslobađajući područja na kojima je ustrojena protuustavna tvorevina bez demokratskoga legitimiteta i međunarodno-pravnoga subjektiviteta.
General Mrkšić: „ustaše dolaze u 5:00, pi*ka im materina!“
Samo jedan dan prije početka operacije Hrvatske tajne službe registrirale su da je načelnik Uprave bezbednosti GŠ VJ (Glavnog Štaba Vojske Jugoslavije), general Aco Dimitrijević obavijestio oko 13 sati sebi podređeni „Glavni Štab SVK“ u Kninu da će Hrvatska vojska sigurno napasti u roku 24 sata. Oko 19 sati poslano je drugo upozorenje, sada od načelnika Obavještajne uprave GŠ VJ, pukovnika Branka Krge, koji definitivno potvrđuje informaciju o napadu Hrvatske vojske. Nakon obavijesti iz Beograda nastala je panika u zapovjedništvu u Kninu. „Oficiri“ su se sastali već u 20 sati kako bi razmotrili novonastalu situaciju. General Mile Mrkšić držeći u ruci neki papirić otvorio je sastanak riječima: „Ustaše dolaze ujutro u 5:00 časova, pi*ka im materina“. Sastanak je završio oko 21 sat. Za srpske „oficire“ sljedećih osam sati pretvorit će se u najdužu noć u njihovu životu.
Hrvatska oluja – srpska noćna mora
Četvrti kolovoza svanuo je kao sunčan dan. Točno u pet sati počela je odlučujuća bitka Hrvatske vojske potpomognute postrojbama Specijalne policije, snažnim raketno-topničkim djelovanjem i zračnim napadima duž cijele crte razdvajanja na bojišnici od Jasenovca na istoku do Bosanskoga Grahova na jugu. Fronta je duga 630 kilometara. Napadi Hrvatske vojske odvijaju se istodobno iz gotovo trideset pravaca. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman putem radija poziva vojnike tzv. „SVK“ (Srpske vojske krajine) da se predaju, ako to učine jamči im da će dobiti amnestiju prema hrvatskim zakonima. Svima onima koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni poručuje da ostanu kod kuće i dočekaju hrvatsku vlast. Takvih je, poslije će se pokazati, bilo malo. Dan za koji stanovnici Knina i srpski časnici u „Glavnom Štabu VSK“ ni u snu nisu mislili da će doći, došao je! Topnička vatra hrvatske vojske na vojne ciljeve toliko je precizna da je ostavila sve „oficire“ u šoku. Prvim hitcima gađani su tzv. „Glavni štab SVK“, zgrada tzv. „Vlade“, policijska postaja „krajinske milicije“, sve „kasarne“ u Kninu, zgrada „Službe državne bezbednosti Krajine“, željezničko čvorište i zgrada telekomunikacijskih veza željeznice jer su korištene u vojne svrhe… U deset sati 4.8. 1995. načelnik obavještajnog odjela „Glavnog štaba SVK“ pukovnik Mihajlo Knežević šalje prvo izvješće u nadređeni im glavni štab Vojske Jugoslavije, a obavješćuje i glavni štab Vojske Republike Srpske. U tom izvješću pukovnik Knežević piše: „Po Kninu je dejstvovano sa Livanjskog polja iz više pravaca i do vremena pisanja informacije na grad je palo između 200 i 300 projektila različitog kalibra… Glavni udar je izvršen na zgradu GŠ SVK gde je nanešena velika materijalna šteta i gotovo je potpuno uništen ceo vozni park…“.
Nakon prvoga napada Hrvatske vojske, tzv. „Glavni štab SVK“ premješten je u starački dom u blizini, a koristio se zgradom i telekomunikacijama željeznice za svoje veze prema postrojbama na terenu. „Glavni štab“ srpske vojske uočava da Hrvatska vojska jednako napada na cijeloj dužini bojišnice, što uvodi pomutnju u njihove redove. Ne mogu odrediti težište operacije. Tek oko 14 sati kada je Hrvatska vojske napravila napredak po Dinari i Crvenoj zemlji prema Kninu i kada je ovladala Malim Alanom pa čvorištem Sveti Rok – Gračac i Lovincem, postalo je jasno i „oficirima“ da je snovima o velikoj Srbiji kraj blizu, barem što se Knina tiče. Hrvatske obavještajne službe prate svaki telefonski razgovor Martića i „ministara“, Mrkšića i stožernih časnika s podređenim postrojbama. Isto tako, prate se sve radioveze. Iz sata u sat službe izvješćuju predsjednika Tuđmana i hrvatsku Vladu: operacija ide i bolje od planiranoga. U 17 sati hrvatski obavještajci dobili su informaciju: general Mile Mrkšić predložio je tzv. „Predsjedniku RSK“ Milanu Martiću da donese odluku o povlačenju stanovništva na sigurnije prostore zbog nadolazećih okršaja s hrvatskom vojskom i obrane teritorija. Mrkšić je očekivao da će pomoć doći iz Jugoslavije i BiH, da će tzv. „Vojska Republike Srpske“ pod vodstvom Ratka Mladića napasti Hrvatsku vojsku i HVO (planirana operacija Vaganj-95) te tako dati oduška tzv. „SVK“. No stižu vijesti koje će ga još više obeshrabriti: jedinice 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine u skladu s planom krenule su u napad na tzv. Krajinu i na Republiku Srpsku. San o velikoj Srbiji ruši se kao kula od karata.
Izdali naredbu pa pobjegli
Točno u 20 sati, 4. 8. 1995. počeo je posljednji sastanak tzv. Glavnog Štaba Srpske vojske Krajine u Kninu, tzv. „Vlada Krajine“ napisala je i izdala naredbu o evakuaciji stanovništva. Potpisnik je toga dokumenta „predsjednik Vlade“ Milan Martić. U stožeru su na sastanku zapovjednici 7. korpusa „SVK“ koji brani Knin. Zapovjednici nemaju što reći, bitka je gotovo izgubljena. General Mrkšić upoznaje ih s naredbom za evakuaciju stanovništva i oko 21 sat naređuje „Glavnome štabu“ da napusti Knin i da pređe na izdvojeno zapovjedno mjesto u Srb. Negdje oko ponoći vojni promatrači UN-a (UNMO) otišli su do središta grada i pronašli Stožer „SVK“ potpuno napušten. Svi su pobjegli… Prateći sustav neprijateljskih veza i informacije koje su slali dubinski izvidnici Hrvatske vojske s okupiranoga teritorija, hrvatske obavještajne službe došle su do čvrstoga zaključka i dokaza da srpski časnici ne idu organizirano u Srb, već da su krenuli „spašavati“ članove obitelji ili svoje prijatelje. Zadnji obavještajni podatci govorili su da u središtu Srba, u blizini jedne kuće, ima nekoliko vozila veze, što je ukazivalo da je to taj izdvojeni „Glavni štab“,. No bilo je vidljivo da tu nema nikakva organiziranoga rada. Generala Mile Mrkšića nema, načelnika stožera nema, tu i tamo dođe neki „oficir“ i odmah ode u žurbi. Već 5. 8. 1995. u 3 sata i 40 minuta, obavještajni podatci o stanju neprijateljske vojske brzo su sustavom zapovijedanja i vođenja došli u sve postrojbe Hrvatske vojske.
Znajući da su „Glavni Štab SVK“ i zapovjedna struktura u rasulu, a srpske snage demoralizirane, Hrvatska vojska i Specijalne postrojbe MUP-a nastavile su napadna djelovanja na području Sjeverne Dalmacije i Like i uz manju topničku pripremu oslobodile su grad Knin 5. 8.1995. oko 10 sati. Velika hrvatska zastava, koja se mogla odasvud vidjeti, vijorila se na kninskoj tvrđavi. Grad simbol pobune protiv Republike Hrvatske, srpskoga razbojništva i petogodišnjega državnoga terorizma Srbije protiv Hrvatske postao je simbolom hrvatske pobjede! Na sjevernome dijelu bojišta došlo je do manjega zastoja u izvođenju operacije zbog konfiguracije terena, djelovanja neprijateljskoga topništva i velikoga broja minskih polja na smjerovima napada, pri čemu je hrvatska vojska trpjela gubitke. No uskoro i na sjevernome sektoru bojišta Hrvatska vojska uspostavlja potpunu kontrolu operacije pa poražena srpska vojska potpisuje predaju u Viduševcu 8. kolovoza. 1995. Ministar obrane, Gojko Šušak 7. kolovoza 1995. u 18.00 sati. objavio je hrvatskoj i svjetskoj javnosti da je operacija “Oluja” uspješno završena. Oni koji su četiri godine ranije, 12. 5. 1991., na referendumu oduševljeno izglasovali da će se na tom dijelu Hrvatske primjenjivati zakoni Srbije, otišli su kada je propala i zadnja nada da će takvo što biti moguće na hrvatskome tlu.
Nakon operacije Oluja bilo je raznih izdajnika koji su uz pomoć Mesića, Josipovića, Račana, Ostojića, Sanadera, Karamarka i Kosorice te brojnih političkih diletanata, pokušali kolateralne žrtve rate pretvoriti u hrvatski zločin, a blistavu pobjedu Hrvatske vojske u zločinački pothvat. Time su, svjesno ili nesvjesno, sudjelovali u stvaranju političke osnove za realizaciju plana „B“ Jugoslavenskog „Vrhovnog Saveta Odbrane“, tj. gerile kao “rata nakon rata”. Po završetku Oluje iz raznih stranih središta moći uz pomoć hrvatskih smutljivaca plasirani su mnogi „mitovi i legende“ o hrvatskoj pobjedi u operaciji Oluja nad tzv. „Srpskom Vojskom Krajine“. Cilj je bio obezvrijediti pobjedu, baciti ljagu na hrvatskoga vojnika i tako stvoriti političku osnovu za nastavak velikosrpske politike u novonastalim okolnostima. Takva su nastojanja naročito intenzivirana nakon što je tzv. „Republika Srpska Krajina“ nestala kao tvorevina velikosrpskoga nacionalizma u munjevitoj hrvatskoj operaciji.
Konačan krah svih laži o hrvatskoj pobjedi
Sjetimo se nezakonitoga kopanja po arhivima, potrage za transkriptima i topničkim dnevnicima. Sjetimo se svih onih koji su tvrdili da su bivši američki vojni časnici kroz MPRI s generalom Carlom Vounom obučavali i osposobljavali postrojbe Hrvatske vojske ili da je NATO podržao hrvatsku ofenzivu, priča da je svrha Miloševićeva slanja generala Mrkšića u tzv. „RSK“ bila pripremiti povlačenje vojske i stanovništva te da se tzv. „Srpska vojska Krajine” nije stvarno borila nego se jednostavno povukla čim je Hrvatska vojska napala. Ni jedna od ovih priča nije bila istinita. Ali sve su one godinama dominirale hrvatskim političkim i medijskim prostorom. I uvijek se iznova koristile kao sredstvo međunarodnoga pritiska kada god bi se za to ukazala prilika. Sve ove priče i ponašanje hrvatskih političkih elita, naročito nakon 2000., prema Oluji ostavile su devastirajuće posljedice na hrvatsko društvo. Zato je za sve istinske hrvatske domoljube Oluja trajala do 16. 11. 2012., kada je međunarodni sud za ratne zločine oslobađajućom presudom hrvatskim generalima, skinuo velikosrpske okove s hrvatske države. I danas dio hrvatske političke elite vodi “rat nakon rata”. Ne više onako otvoreno kao nekad, ali još uvijek koristeći se svakom, pa i najmanjom prilikom da ospore karakter naših oslobodilačkih operacija.
Zato slavimo Dan pobjede i Oluju jer je ona provedena kao jedinstvena združena operacija svih instrumenata nacionalne moći, mudrim i odlučnim vođenjem predsjednika Tuđmana, uz primjenu sveukupnih političkih, gospodarskih, diplomatskih i vojnih potencijala hrvatske države. Zbog toga je pobjeda bila tako blistava te je njezinim završetkom osujećen svaki plan održavanja velikosrpske vatre na hrvatskom teritoriju. Sretan Vam Dan Pobjede!
Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik
Hitovi: 8245