Uz Dan pobjede

Oluja - bitka svih bitaka

Joško Buljan: Vojni i politički okvir izvođenja Oluje, Hrvatski tjednik (Objavljeno: 04. kolovoza 2015.)

Kraj je srpnja 1995. Svi pokušaji hrvatske politike i međunarodnih mirovnih snaga da mirnim putem, političkim i diplomatskim sredstvima okončaju okupaciju Hrvatske završili su neuspjehom zbog zločinačke politike srpskih terorista i njihovih sponzora u Beogradu. Oni su nastavljali rat pokušavajući osvojiti bihaćko područje čime su bili ugroženi strateški interesi Republike Hrvatske, stoga su Predsjednik

Tuđman i Hrvatska Vlada u pismu Vijeću sigurnosti UN-a 20. srpnja 1995. upozorili međunarodnu zajednicu na činjenicu da će Hrvatska biti primorana poduzeti odlučnu akciju u skladu s Člankom 51. Povelje UN-a kako bi zaštitila svoje interese. Hrvatska vojska do kolovoza 1995. u više upozoravajućih operacija s ograničenim vojnim ciljevima pokazala je srpskome okupatoru da je spremna vratiti vojno okupirana područja u ustavno-pravni poredak kako je to bilo određeno i Rezolucijom Opće skupštine UN-a broj 49/43 od 21.10. 1994. Rat se činio neizbježnim, međunarodni političari vođeni uskim interesima svojih država, razletjeli su se jedni do drugih kako bi „spriječili širenje sukoba i pronašli rješenje", koje zapravo nisu ni tražili. Za daljnje ponižavanje Hrvatske predsjednik Tuđman ne će im dati priliku!

Hrvatska je nesebično više puta dala na znanje svima da će pružiti traženu pomoć bihaćkome području i BiH te tako spriječiti novu humanitarnu katastrofu, nove žrtve i novi val izbjeglica koje naša zemlja iscrpljena ratom nije mogla prihvatiti. Nakon potpisivanja „Splitskoga sporazuma" (22. srpnja 1995.) pokrenuta je priprema za „Oluju", vojna operacija ''LJETO – 95.'' kojom je, osim zaposjedanja položaja na Dinari neophodnih za oslobađanje Knina i cijeloga područja sjeverne Dalmacije, pokazana uvjerljiva nadmoć hrvatskih snaga u organizaciji, borbenome nastupanju i moralu nad neprijateljem. Zbog te operacije srpske snage bile su primorane prekinuti napad na bihaćko područje, a glavnina Korpusa specijalnih jedinica srpske vojske užurbano je prebacivana u Dalmaciju oko Knina da se spriječi pad Knina kao glavnoga središta vojne i političke moći srpskih terorista u Hrvatskoj. Srpski teroristi u sjevernoj Dalmaciji dovedeni su u poluokruženje, sa samo dvama mogućim izlascima prema BiH. Početkom kolovoza, iz raznih mjesta u tzv. „Krajini" srpsko iseljavanje poprima razmjere stihije. Hrvatske obavještajne službe prate situaciju na okupiranim područjima iz sata u sat, najveća napetost registrirana je na mostu između Dvora na Uni i Bosanskoga Novog koji je ostao jedini pravi granični prijelaz između dviju srpskih paradržava. Ostali prijelazi kod Martin Broda i Ripča nisu pogodni za nesmetani prelazak motornih vozila, posebno kamiona veće nosivosti, transportera i tenkova.

Vojska koja je utjerivala strah srpskim „oficirima"

Srpski „oficiri" znaju da je na prostoru Hrvatske i dijela Bosne i Hercegovine s većinskim hrvatskim stanovništvom izvršena mobilizacija, da Hrvatska raspolaže vojskom od 180 tisuća vojnika, da je trenutačna operativna i taktička situacija povoljnija za Hrvatsku vojsku, Hrvatsko vijeće obrane i Armiju Bosne i Hercegovine nakon osvajanja Bosanskoga Grahova i Glamoča. Za razliku od njih, „obje srpske vojske" iscrpljene su – postrojbe tzv. Ujedinjeni narodi„Vojske Republike Srpske" borbama oko Srebrenice i Žepe, a postrojbe tzv. „Srpske Vojske Krajine" borbama oko Bihaća i Cazinske krajine. Tih dana, predsjednik Tuđman na Brijunima imao je dva susreta sa vojnim vodstvom, 17. i 31. srpnja, nekoliko sastanaka s predsjednikom Vlade, ministrom obrane, unutarnjih poslova i Ravnateljem HIS-a. Na temelju tih sastanaka i prosudbe sveukupne situacije donio je odluku o poduzimanju vojne operacije za oslobođenje okupiranih područja.

Operaciji ''Oluja'' prethodila je velika diplomatska aktivnost. Političko vrhovništvo Republike Hrvatske svakodnevno je razgovaralo i pregovaralo, nudilo mirovne prijedloge, no bez uspjeha. Hrvatska je tih dana bila izložena međunarodnim pritiscima da odustane od vojne operacije. Jedino su veleposlanici Peter Galbright (SAD) i veleposlanik Njemačke Horst Wiesel prenijeli izraze razumijevanja, a ujedno i zabrinutosti svojih vlada za ishod vojne operacije. Zamisao operacije „Oluja" polazila je od diplomatsko-političkoga i vojnoga stanja, neprijateljeve vojne doktrine te njegova cilja razbijanja i uništenja 5. korpusa Armije BiH, dobivanja strateške dubine za manevar, čime bi bili stvoreni uvjeti za daljnju dugotrajnu okupaciju Hrvatske. „Oluja" je zapravo, bitka svih bitaka, planirana kao ključ koji će zaključati sve srpske strateške planove, a za cilj je imala oslobađanje okupiranoga prostora naše zemlje na području Dalmacije, Like, Korduna i Banovine, uz presudnu obranu prostora Slavonije i južne Dalmacije.

Kako je Glavni stožer HV-a planirao „Oluju"

U operaciji „Oluja" Glavni stožer Hrvatske vojske planirao je brzo razbijanje neprijateljskih snaga na smjeru udara gardijskih postrojba, brzo spajanje sa snagama 5. korpusa Armije BiH, uz istodobno djelovanje po dubini zrakoplovstvom, raketnim sustavima i dalekometnim topništvom. Posebnu pozornost u „Oluji" Hrvatska vojska posvetila je elektroničkome ratovanju i psihološko-propagandnim oblicima djelovanja s ciljem razbijanja srpskoga sustava zapovijedanja, unošenja dezorganizacije u njihove postrojbe, čime je značajno onemogućena uspostava obrane tijekom našega napada i njihova povlačenja poznatoga kao „bežanija". Glavni pravci napada Hrvatske vojske u operaciji „Oluja" bili su Josipdol – Plaški – Tržić te Bosansko Grahovo - Knin s ciljem cijepanja snaga neprijatelja na dva dijela, čime bi bilo omogućeno brzo oslobađanje grada Knina kao gravitacijskoga središta, glavnoga središta političke i vojne moći neprijatelja.

Skori kraj

Koliko je kvalitetno pripremana „Oluja" od lipnja do kolovoza, vidimo po činjenici da je Uprava bezbednosti GŠ VJ (Glavni Štab Vojske Jugoslavije) samo devet sati prije početka operacije „Oluja" imala obavještajne podatke da će Hrvatska vojska zaista napasti. Nakon obavijesti iz Beograda nastala je panika u zapovjedništvu u Kninu, „oficiri" su se odmah sastali u 20 sati da razmotre novonastalu situaciju, bilo je svima jasno da je gotovo

Dok Hrvatska vojska pomalo, ali sigurno zauzima početne položaje za napad, u Zagreb stižu vijesti iz Ženeve da Srbi ponovo nisu htjeli pristati na mirovni plan, Stoltenberg je kao i uvijek izašao s nekakvim svojim prijedlozima za prekid vatre, pa „planom početka razgovora" na temelju plana Z-4 – sve same diplomatske besmislice. Hrvatska delegacija na temelju naloga predsjednika Tuđmana odbila je taj Stoltenbergov prijedlog kao neprihvatljiv. Pregovori su završili time što je hrvatska delegacija kazala da srpska strana nije prihvatila hrvatske prijedloge, a srpska strana izjavila je da je prihvatila Stoltenbergove.

Spremnost za napad i spremnost za obranu

Kada je (3. 8. 1995.) postalo jasno da Srbima nije do mira, Načelnik Glavnoga Stožera HV-a zapovjedio je spremnost za napad snagama Zbornih područja Bjelovar, Zagreb, Karlovac, Gospić, Split i snagama specijalnih postrojbi MUP-a. Istodobno je zapovjedio spremnost za obranu Zbornim područjima Osijek, Južnom bojištu i snagama Hrvatske ratne mornarice. Sve snage morale su biti spremne za izvršenje naredbe Vrhovnoga zapovjednika Franje Tuđmana 4. kolovoza 1995. u tri sata ujutro. Vrhovni zapovjednik odlučio je da će napad početi 4. 8.1995. u pet sati na svim smjerovima osim težišnome smjeru napada koje vodi Zborno područje Gospić, gdje je planiran napad u šest sati 4. kolovoza 1995. Oko 22 sata Načelnik Glavnoga Stožera OSRH zapovjedio je svim zapovjedništvima Hrvatske vojske da paze kako ne bi nastradali pripadnici UN-a te kako će međunarodne snage biti obaviještene sat vremena prije napada tako da se na vrijeme mogu skloniti u zaklone.

Koliko je kvalitetno pripremana „Oluja" od lipnja do kolovoza, vidimo po činjenici da je Uprava bezbednosti GŠ VJ (Glavni Štab Vojske Jugoslavije) samo devet sati prije početka operacije „Oluja" imala obavještajne podatke da će Hrvatska vojska zaista napasti. Nakon obavijesti iz Beograda nastala je panika u zapovjedništvu u Kninu, „oficiri" su se odmah sastali u 20 sati da razmotre novonastalu situaciju, bilo je svima jasno da je gotovo. Sastanak je kratko trajao i završio je oko 21 sat. Telefoni u komandi zvone iz minute u minutu, bila je to najduža noć za srpske oficire, jutro će donijeti olakšanje, svi će pobjeći pred „Olujom".

Dana 4. 8. 1995. 5:00 sati: Prvi plotun HV-a uništio „ceo vozni park" srpskome Glavnom štabu

Točno je 5:00 sati. Topničko-raketni udar Hrvatske vojske po svim vojnim ciljevima u tzv. Krajini započeo je. U dvorište „Glavnog štaba Srpske vojske Krajine" u središtu Knina padaju dvije rakete. Uništen je „ceo vozni park", javlja general Mrkšić u GŠ VJ generalu Momčilu Perišiću. Od siline detonacija razbijeni su svi prozori, po hodnicima isprevrtane sjedalice i stojeće velike pepeljare. Oficiri u rasulu silaze u podrum gdje se nalazi operativni centar,Domovinski rat „komandant" 44. raketne baze izdaje naređenje za paljbu, poletjele su i srpske rakete. Oluja je počela, na svim smjerovima napada, osim na smjeru napada 1. gardijske brigade u sastavu Zbornoga područja Gospić, gdje je početak napada odgođen radi operativnoga prikrivanja glavnoga pravca napada i počeo je po planu u šest sati kombiniranim zračnim i topničkim udarima po vojnim ciljevima, zapovjednim mjestima i komunikacijskim čvorištima. Tim planskim zakašnjenjem ostvareno je strateško iznenađenje i značajan početni uspjeh, a elektroničkim ratovanjem i uspješnim obmanama potpuno je dezorijentirana tzv. Srpska vojska Krajine.

U početku operacije snage Zbornoga područja (ZP) Zagreb imale su manjih problema jer nisu u potpunosti slijedile direktivu Načelnika Glavnoga stožera OSRH, koja je nalagala da se Petrinja napada obuhvatno. Umjesto obuhvatom, Hrvatska vojska pokušala je napasti Petrinju izravnim napadom uz cestovnu komunikaciju Sisak-Petrinja. Bila je to loša odluka zapovjednika, srpske snage u Petrinji bile su dobro pripremljene za obranu pa su tijekom prvih borbi uništili nekoliko tenkova Hrvatske vojske, što je zaustavilo i pješaštvo u napretku prema samome gradu. Borba je bila toliko žestoka da je poginuo i zapovjednik 2. bojne 2. gardijske brigade pukovnik Predrag Matanović. Na pomoćnome smjeru napada Viduševac – Glina, Hrvatska je vojska počela borbu nasilnim prelaskom rijeke Kupe, pri čemu su postrojbe trpjele ljudske gubitke nanošene topničkim djelovanjem i pješačkom vatrom iz dobro utvrđenih neprijateljskih položaja na suprotnoj strani rijeke Kupe. Nakon stvaranja mostobrana na drugoj strani rijeke, naše su snage zaustavljene. Hrvatsko topništvoZbog navedenih problema snage ZP Zagreb imale su minimalan učinak prvoga dana operacije.

Malo južnije, snage ZP Karlovac bile su uspješnije u slamanju dijelova 21. kordunskog korpusa tzv. „SVK". Iako je neprijatelj imao dobro utvrđene položaje na svim smjerovima napada, ojačane protuoklopnim naoružanjem i minskim poljima, vješto se koristeći pogodnostima obrane i konfiguracijom terena, Hrvatska vojska korak po korak lomila je otporne točke neprijatelja. Kako je i planirano, na glavnome pravcu snage ZP Gospić napale su prvu crtu neprijatelja s ciljem presijecanja prometnice Plitvice – Slunj, a samim tim presjekla bi se okupirana područja naše zemlje na dva dijela, ostvarenjem toga cilja omogućilo bi se spajanje Hrvatske vojske sa snagama Armije BiH te izbijanje na državnu granicu s BiH. U popodnevnim satima otpor neprijatelj slabi i naše snage uspijevaju probiti crte obrane i time odbaciti snage neprijatelja koji provodi presudnu obranu djelujući svim raspoloživim sredstvima, o čemu svjedoči broj poginulih i ranjenih pripadnika naših snaga.

Bombama na Gospić

Srpsko zrakoplovstvo napada Gospić i pokušava uništiti operativno središte ZP Gospić. Na žalost, srpskim bombama pogođene su civilne zgrade, a ubijeno je dvoje malodobne djece. Kako je vrijeme odmicalo, naše su snage ovladale područjem Medačkoga džepa pa su stvoreni uvjeti za topničko djelovanje po vojnome aerodromu Udbina čime je u potpunosti eliminirana opasnost od srpskoga ratnog zrakoplovstva. Navedenim uspjesima ZP Gospić stvoreni su uvjeti za daljnje napredovanje, neprijateljske snage tzv. ličkoga korpusa „SVK" bile su pred porazom. Kakva je silina tih borbi bila, vidimo u činjenici da je Hrvatska vojska na tome dijelu bojišta prvi dan imala 86 poginulih i 317 ranjenih vojnika.

Vrlo važnu ulogu u napadu imale su i Specijalne postrojbe MUP-a koje su uspješno probile prvu crtu neprijateljske obrane i ovladale dominantnim kotama na Velebitu, na smjeru napada Tulove grede – Mali Alan – prema Svetom Roku. Usprkos jakoj obrani Malog Alana, elitne postrojbe MUP-a i Hrvatske vojske slomile su pozicije neprijatelja, napredujući osvojili su radio relejno čvorište Ćelavac, što je umnogome otežalo komunikacije neprijateljskih snaga. Nedugo nakon toga naše su snage presjekle prometnicu Gospić-Gračac čime su stvoreni preduvjeti za još brže napredovanje prema Kninu.

Turanj - MIGNajuspješniji napad prvoga dana „Oluje"izvele su snage ZP Split koje su postigle značajan uspjeh na glavnome smjeru napada koji izravno vodi prema Kninu. Pod zapovjedništvom generala ZP Split, 4. i 7. gardijska brigada Hrvatske vojske neutralizirale su snage srpske obrane oko grada Knina te su dostignute pozicije Borova glava – Visibaba. Postalo je jasno da će Hrvatska vojska sljedećega dana iz pravca Dinare sići u Knin.

Pobjedonosni ulazak u Knin 5. 8. 1995.

Na kraju prvoga dana provođenja operacije „Oluja", s ciljem nastavljanja uspješnih bojevih djelovanja, a na temelju obavještajnih prosudaba, Načelnik Glavnoga stožera HV-a dao je odgovarajuće zapovijedi po kojima su se trebale uvesti nove snage, izvršiti pregrupiranje gotovih snaga da bi se sljedećega dana ostvario što veći intenzitet napada i napredovanja. Sve postrojbe trebale su nastaviti s eksploatacijom uspjeha prethodnoga dana. Tako je i bilo, postrojbe su nizale uspjeh za uspjehom, oslobođen je veliki dio Sjeverne Dalmacije i Like. Kada su sve međunarodne novinske agencije objavile da se na kninskoj tvrđavi vijori velika hrvatska zastava, postalo je svima jasno da „Velike Srbije" više nema i ne će je biti. Hrvatska vojska pobjedonosno je umarširala u Knin, čime je postignuta kulminacijska točka u samoj operaciji „Oluja" jer je Knin kao administrativno sjedište terorističkih srpskih snaga predstavljao središte gravitacije. Ako nema središta, srpski teroristi nemaju što više braniti.

„Radiću, možeš samo mrtav doći, ne smeš da napustiš položaje, nemaš druge države od ove Velike Srbije!"

Elektroničko izviđanje odigralo je presudnu ulogu u pripremi i tijekom operacije „Oluja". Središnjica za elektroničko izviđanje Hrvatske vojske osigurala je najvrjednije obavještajne podatke o neprijatelju na temelju kojih je rađena obavještajna priprema bojišta. Za vrijeme operacije „Oluja" obavještajni podatci su u stvarnom vremenu slani Glavnome Stožeru HV i postrojbama na terenu. Na temelju tih podataka donošene su mnoge važne odluke za operaciju „Oluja" i spašeni su mnogi životi hrvatskih vojnika na terenu u borbenome poretku. Danas, 20 godina nakon naše slavne pobjede, donosimo vam jednu od tih informacija koju su hrvatski vojnici presreli 4. kolovoza 1995. u 7 sati, samo dva sata nakon početka Oluje, koja najbolje oslikava stanje oko Knina! Informacija govori o stanju u srpskome štabu u Kninu i stanju na Dinari koje napadaju elitne gardijske brigade Hrvatske vojske. Kako izgleda kad jedan srpski general hrabri drugoga, a Hrvatska vojska dolazi!

4.8.95 7:00:00 sati

Zapovijed generala Kovačevića iz Glavnog Štaba tzv. „Srpske Vojske Krajine" (nalazi se u Kninu) prema potpukovniku Radiću (zapovjedniku BG "Dinara)" koja brani Knin, a napadaju je 4. i 7. Gardijska brigada Hrvatske vojske.

„Radiću samo mrtav možeš doći. Ne smeš doći ako napustiš položaje, evo ti čvorka pogodili su i kasarnu (vojarna Slavko Rodić u Kninu), tuku sve živo, a ti se jebi, drži to kako znaš, cijenjene države druge nemaš od ove Velike Srbije, a ti jebi mater kako god znaš, po srbijansku ti ja kažem, idi u tri pičke materine, drž se sine, sokole moj, pa će krenuti ovaj korpus kad budemo stabilizirali državu, jesi razumeo, možeš samo mrtav doći, živ ne smeš doći."

Sada kad je Knin bio u hrvatskim rukama, Hrvatska vojska pojačala je napade prema Slunju i Udbini. Nastala je svojevrsna utrka hrvatskih postrojba tko će osloboditi više teritorija voljene nam domovine. Srpske snage povlačile su se u kaosu, to je iziskivalo da Glavni stožer HV-a dodatno regulira posebnom zapovijedi točne granice zona odgovornosti između ZP Split i ZP Gospić te ostalih zbornih područja kako ne bi dolazilo do preklapanja snaga u završnome dijelu operacije.

Zadaća izvršena

7. kolovoza 1995. u 18.00 sati, ministar obrane Gojko Šušak, svakako jedan od najzaslužnijih za tu veličanstvenu pobjedu, objavio je hrvatskoj i svjetskoj javnosti, da je hrvatska „Oluja" završila. Premda su vojna djelovanja uglavnom završila 7. kolovoza, srpska vojska priznala je poraz činom predaje 8. kolovoza 1995. u 19.00 sati, kada je u Viduševcu zapovjednik tzv. 21. korpusa tzv. „SVK" pukovnik Čedomir Bulat, predajući se, podnio prijavak generalu Hrvatske vojske Petru Stipetiću, priznajući bezuvjetni poraz srpske i neupitnu pobjedu Hrvatske vojske. Bio je to kraj vojnoga djelovanja na teritoriju Republike Hrvatske u ratu za slobodu i nezavisnost Hrvatske!

Koordinirana napadna djelovanja hrvatskih oružanih snaga nastavljena su stavljanjem težišta na područja Sjeverne i Srednje Dalmacije te Like. Nastavljeno je neutraliziranje obrane 7. kninskoga i 15. ličkoga korpusa tzv. "SVK", povlačenje civila i pripadnika tzv. "SVK" u područje Bosne i Hercegovine, u tzv. Republiku Srpsku usmjeravano je posebnim psihološko-propagandnim operacijama Hrvatske vojske. Tamo gdje bi bio ugrožen tempo napada, helikopterskim desantom intervenirao bi elitni Hrvatski gardijski zdrug sa zadaćom potpore napadu. Uskoro neprijatelj nije više pružao organizirani otpor, osim manjim skupinama koje su ovakve specijalne postrojbe Hrvatske vojske učinkovito uništavale.

Srpske bombe po Kutini, Virovitici, Požegi, Županji 7. 8. 1995. i kraj rata

Stanje na bojišnicama 7. kolovoza bilo je zadovoljavajuće, neprijateljske snage nisu pružale značajniji otpor, ostatci srpske vojske i civili povlačili su se prema BiH. Vojna situacija nije dopuštala opuštanje, sa zračne luke u Banjoj Luci tzv. „Vojska Republike Srpske" napadala je zrakoplovstvom po Kutini, Virovitici, Požegi i Županji. U Kutini su pokušali bombardirati pogone Petrokemije i tako izazvati ekološku katastrofu. Protuzračna obrana Hrvatske vojske srušila je dva neprijateljska zrakoplova. Prateći povoljan razvoj vojne situacije, na prijedlog zapovjednika s terena, Vrhovni zapovjednik Franjo Tuđman donio je odluku o prekidu borbenih djelovanja na Banovini.

Snage ZP Zagreb vještim korištenjem uspjeha na bojišnici stvorile su preduvjete za zarobljavanje velikoga broja neprijateljskih vojnika i časnika na prostoru Banovine. Intervenirala je i međunarodna zajednica preko zapovjednika UNCRO-a. Pregovori predstavnika 21. banijskoga korpusa tzv. „SVK" o predaji snaga s generalom Stipetićem bili su opstruirani zavlačenjem i prolongiranjem, planski korišteni od strane neprijatelja, što je omogućilo izvlačenje i „bežaniju" većega dijela 39. korpusa tzv. „SVK" na čelu s generalima Novakovićem i Tarbukom s prostora Banovine preko Dvora u područje BiH.

Gojko Šušak 7. 8. 1995.: "Gospodine predsjedniče, zapovijed izvršena!"

Nekoliko sati kasnije, 7. kolovoza 1995. u 18.00 sati, ministar obrane Gojko Šušak, svakako jedan od najzaslužnijih za tu veličanstvenu pobjedu, objavio je hrvatskoj i svjetskoj javnosti, da je hrvatska „Oluja" završila. Premda su vojna djelovanja uglavnom završila 7. kolovoza, srpska vojska priznala je poraz činom predaje 8. kolovoza 1995. u 19.00 sati, kada je u Viduševcu zapovjednik tzv. 21. korpusa tzv. „SVK" pukovnik Čedomir Bulat, predajući se, podnio prijavak generalu Hrvatske vojske Petru Stipetiću, priznajući bezuvjetni poraz srpske i neupitnu pobjedu Hrvatske vojske. Bio je to kraj vojnoga djelovanja na teritoriju Republike Hrvatske u ratu za slobodu i nezavisnost Hrvatske!

Sretan Vam Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i dan branitelja!

https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/20909-j-buljan-vojni-i-politicki-okvir-izvodenja-oluje.html

https://www.hkv.hr/domovini/domovinski-rat/29970-oluja2018.html

• Prethodno
• Sljedeće