Gabrijel Jurkić - veliko slikarsko ime
Najprije je bio slikarsko čudo od djeteta, zatim jedan od najboljih studenata bečke likovne akademije (upisan odmah na četvrtu godinu studija), a onda perspektivan mladi umjetnik koji se nakon studija vraća u Sarajevo i gradi uspješnu karijeru. Koje desetljeće kasnije, 1956. godine, život se s njim grubo poigrao...
Najprije je bio slikarsko čudo od djeteta, zatim jedan od najboljih studenata bečke likovne akademije (upisan odmah na četvrtu godinu studija), a onda perspektivan mladi umjetnik koji se nakon studija vraća u Sarajevo i gradi uspješnu karijeru. Koje desetljeće kasnije, 1956. godine, život se s njim grubo poigrao. Gabrijel Jurkić naglo je u Sarajevu postao persona non grata, izbačen je iz stana i ateljea, prokazan kao politički grešnik i munjevito uklonjen sa umjetničke scene.
Jedino mjesto gdje je Jurkić uspio pronaći sklonište, smještaj i utjehu bio je franjevački samostan Gorica u njegovom rodnom Livnu. Franjevci čine presedan i pozivaju slikara da se sa svojom suprugom Štefom useli u njihov samostan. Daju mu sredstva za život i rad, a on kasnije, u znak zahvalnosti, sve svoje slike i crteže ostavlja u nasljedstvo livanjskim fratrima.
Na pitanje što je Gabrijela Jurkića sunovratilo i otjeralo u zidine samostana, mogla bi se spomenuti činjenica da je Jurkić ustrajavao na slikanju religijskih motiva što vlastima tog vremena nikako nije godilo. On također nikad nije bio moderan, posebno ne na neki očigledan način, nije se uključivao u prevladavajuću struju, njegova djela nisu bila upotrebljiva u dnevnopolitičke svrhe.
Postoji anegdota da je tih kobnih godina odbio slikati Tita, a kad su ga pitali zašto, navodno je odgovorio: “Ja slikam samo svece.” Ova priča možda nije istinita, ali je ilustrativna za vrijeme i političku klimu u kojoj je Gabrijel stvarao i stradao. A iz njegovih pisama i intervjua jasno je da mu je vjera bila vrlo važna u umjetničkom djelovanju.
Govoriti o Gabrijelu Jurkiću, našemu ponajboljem bosanskohercegovačkom slikaru, je apsolutno potrebno, štoviše riječ je o jednomu od prvih školovanih slikara na našemu podneblju. Život i djelo ovoga svestranog umjetnika možemo sažeti u par crtica i anegdota. Gabrijel Jurkić rođen je u Livnu dana 24. ožujka 1886. godine gdje je završio osnovnu školu. Zatim je polazio Trgovačku školu i građevinski odjel Srednje tehničke škole u Sarajevu. Od 1907. do 1908. godine biva učenikom Privremene škole za umjetnost i obrt u Zagrebu. Od 1909. upisuje se na slavnu bečku likovnu akademiju u klasi Aloisa Delugea.
Već tu mladi Gabrijel hvata početničke slikarske manire, proplamsajima boja i tankoćutnošću umjetničkoga karaktera. U periodu od 1909. do 1911. godine pohađa posebnu oblast Kazimira Pochwalskoga i proučava tematski i okvirno ‘Studij umjetnosti bosanske povijesti. Nakon iscrpnih bečkih studija likovnosti, odlazi u Sarajevo gdje priprema prvu samostalnu izložbu u Društvenomu domu 1911. godine. Slijedit će potom izložba u Umjetničkomu paviljonu u Zagrebu. Te će dvije samostalne izložbe mladoga slikara Gabrijela Jurkića vinuti u zvjezdane visine snagom gigantskih razmjera.
Nakon pola stoljeća bivanja i djelovanja u Sarajevu, Gabrijel se Jurkić sa suprugom Štefom vraća u rodno Livno u kojemu ostaje do kraja svoga života. Njegovo likovno stvaralaštvo čine tri faze djelovanja. Prvu fazu smještamo u romantičarsku idilu pejzaža koju Jurkić tematizira finim balansiranim bojama. Gabrijel Jurkić tu progovara u krajolicima, livadama, pašnjacima i ovcama. Vrsni portreti njemu dragih ljudi (”Portret majke” i drugi likovi) Gabrijela asociraju na bezbrižno djetinjstvo i bukolički ambijent Livna i okolice. Druga se faza Jurkićeva stvaralaštva ogleda u impresionizmu, Jurkić tu stvara efekt svjetlosti i raspršenost paleta boja (”Snježna idila”). U trećoj je fazi Gabrijel Jurkić podložan religioznim osjećajima, duhovnost krajolika naprosto pršti iz njegovih, netom urađenih, slika.
Život se s njim grubo poigrao u Sarajevu 1956. godine kada je osuđen kao politički diletant. Izbačen je naprosto iz stana i ateljea i iz umjetničkoga života Sarajeva. Gabrijel Jurkić spada u red najvećih bosanskohercegovačkih slikara iz jednostavnoga razloga što je umjetnost bila njegov temeljni credo i životno poslanje. Nipošto nije bio vezan nikakvih porocima, populizmu, ideološkom supstratu.
Gabrijel Jurkić umro je 25. veljače 1974. godine u Livnu. Čuvenu ekspertizu stvaralaštva Gabrijela Jurkića završit ćemo epohalno riječima jednoga čuvenog njemačkog ministra: ‘Samo umjetnik može odgonetnuti smisao svijeta.’
https://relax-portal.info/gabrijel-jurkic-zivot-i-djelo/
Bio je genijalac, jedan od najvećih.Najprije slikarsko čudo od djeteta, zatim jedan od najboljih studenata bečke likovne akademije (upisan odmah na četvrtu godinu studija!), a onda perspektivan mladi umjetnik koji se nakon studija vraća u Sarajevo i gradi uspješnu karijeru. Koju deceniju kasnije, 1956., život se s njim grubo poigrao.
Gabrijel Jurkić naglo je u Sarajevu postao persona non grata, izbačen je iz stana i ateljea, prokazan kao politički grešnik i munjevito uklonjen sa umjetničke scene.
SPAS U SAMOSTANU
Jedino mjesto gdje je Jurkić uspio pronaći sklonište, smještaj i utjehu bio je franjevački samostan Gorica u njegovom rodnom Livnu. Franjevci čine presedan i pozivaju slikara da se sa svojom suprugom Štefom useli u njihov samostan! Daju mu sredstva za život i rad, a on kasnije, u znak zahvalnosti, sve svoje slike i crteže ostavlja u nasljedstvo livanjskim fratrima.
Njegove najvrjednije slike izložene su u galeriji koja je u sastavu samostana otvorena 1995. godine.
Šest tisuća crteža izloženih u Galeriji kraj samostana pokazuju jednog novog, nepoznatog Gabrijela, majstora crteža, dokumentaristu, ilustratora, posvećenog i studioznog majstora detalja.
Na pitanje što je, po njenom mišljenju, Gabrijela Jurkića te kobne 1956. sunovratilo i otjeralo u zidine samostana, Željka Vrdoljak, kustosica umjetničke zbirke u Franjevačkom muzeju i galeriji Gorica za „Slobodnu Bosnu“ kaže: “Ne znamo točno što je to moglo biti, ali činjenica jeste da je Gabrijel ustrajavao na slikanju religijskih motiva što vlastima tog vremena nikako nije godilo. On također nikad nije bio moderan, posebno ne na neki očigledan način, nije se uključivao u prevladavajuću struju, njegova djela nisu bila upotrebljiva u dnevnopolitičke svrhe…“
Pošto su se u slikarevoj zaostavštini nalazili i njegovi najraniji radovi iz srednjoškolskih dana, ali i oni posljednji na kojima je radio sve do šezdesetih godina, kada ga napušta vid, posjetitelj dobiva jedinstvenu priliku da prati razvoj i sazrijevanje jednog izuzetnog umjetnika. Postoji anegdota da je tih kobnih godina odbio da slika Tita, a kad su ga pitali zašto, navodno je odgovorio: „Ja slikam samo svece.” Ova priča možda nije istinita, ali jeste ilustrativna za vrijeme i političku klimu u kojoj je Gabrijel stvarao i stradao. A iz njegovih pisama i intervjua jasno je da mu je vjera bila vrlo važna u umjetničkom djelovanju.
“Ja se prosto nisam mogao oteti dojmu Božje ljubavi, koja mi se stalno nametala kao aksiom, kao neodoljivi imperativ. Svuda sam gledao Stvoriteljske prste, svuda vidio harmoniju i prenosio je na platno”, zapisao je Jurkić. Zanimljiv i nezaobilazan dio price o Jurkićevom životu je i njegova ljubav sa suprugom Štefom koja mu je često bila model i inspiracija. Njih dvoje upoznali su se još u studentskim danima, 1911. godine, i zaljubili, a vjenčali su se tri godine kasnije, u osvit Prvog svjetskog rata.
Štefa je bila profesorica francuskog jezika i književnica koja se bavila pretežno vjerskim temama. Njih dvoje nisu imali djece i bili su veoma posvećeni jedno drugom, desetljećima nerazdvojni. Međutim, nakon dugogodišnjeg zajedničkog života, u zrelijim godinama su odlučili da se razdvoje. Ali njihov razvod nije bio izazvan nikakvim za smrtnike uobičajenim razlogom: oni su željeli da svako za sebe ode u samostan i posveti se vjeri. Štefa je stupila u dominikanski red, a Gabrijel u franjevce. No, rad u samostanu je iziskivao veliki fizički napor za koji bolešljiva Štefa više nije bila sposobna, tako da su se, na njenu inicijativu, bračni drugovi opet vratili zajedničkom životu.
Kada je, nakon toga, Gabrijel ekskomuniciran u Sarajevu, Štefa je s njim otišla u samostan Gorica gdje su živjeli do smrti. Franjevački muzeji i galerija Gorica ima u svom posjedu i veliki broj privatnih predmeta Gabrijela Jurkića: njegove dokumente, fotografije, štafelaj, palete, kistove, naočale, pisma…
Posebno su zanimljive skice i studije detalja za velike kompozicije i cikluse, kao što su na primjer skice za veliku sliku Bosanski sabor, koju je naručila Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine. No ta slika nikada nije bila završena (iako je slikar napravio čak i studije u ulju) jer kada je Jurkić 1915. zbog ratnih prilika zamolio za produženje roka za izradu slike, bio je kategorički odbijen.”
Jedan od najvećih slikara u povijesti Bosne i Hercegovine umro je u Livnu, na današnji dan 1974. godine.
(SB)
Hitovi: 1618