Jasmina Šakić: Pjesme s mog otoka

• 
• 

 

Jasmina Šakić (1936. - 2016.) rođena je u Zagrebu u uglednoj građanskoj obitelji. Uz majku Slavu, oca Vjeku i nešto mlađeg brata Borisa djetinjstvo joj protječe mirno i bezbrižno u svakodnevnim igricama u krugu roditeljskog doma. Sa četiri  godine ima guvernantu iz Beča, uči njemački i počinje svirati harmoniku. Uskoro, nažalost, dolazi rat i s njime prve nevolje. Otac koji je radio kao rukovodilac u američkoj tvrtci Mobil oil, po svršetku rata poput brojnih drugih „neprijateljskih elemenata“  pada pod udar komunističkog režima i odlazi na „dugi službeni put“.  

Nakon četiri godine robije i krajnje neizvjesnosti majka Slava uspije vezama i zlatom otkupiti njegovu slobodu. Tu joj pomažu teta Beba i ujak Rudi, koji i sam ubrzo postane žrtvom režima. Obitelj nekako uspijeva opstati i u novim okolnostima, i nastaviti koliko – toliko normalnim životom. Dobra i nadarena djeca dobivaju fini građanski odgoj i solidnu naobrazbu. Jasmina završava klasičnu gimnaziju, s deset godina polazi i u muzičku školu - uči klavir i solo pjevanje, dok Boris ide prema zvanju inženjera. Nakon mature i konzervatorija Jasmina nastavlja studij književnosti i njemačkog jezika. U devetnaestoj godini odlazi na dalji studij u Švicarsku gdje joj prvi smještaj pruža teta Štefica Vidačić, novinarka i prva mis Europe.

U novoj sredini koja ju oduševljava ljepotom i uređenošću Jasmina se ističe svojim znanjem i marljivošću, a dobrotom i darom za lijepo ophođenje s ljudima osvaja sve oko sebe. Tako i hladnog policijskog službenika, koji joj isprva pravi probleme oko izdavanja dozvole za boravak, svojim  profinjenim nastupom pridobiva na svoju stranu. Od neumoljivog birokrata on joj postaje prijatelj pa je zajedno s majkom ugošćava u svome domu na Badnju večer. Uz studij slavistike Jasmina naporno radi kako bi osigurala sredstva za život – prevodi, daje instrukcije, šije kopče na torbama u trgovini supruga tete Štefice. 

Čega se god prihvati sve joj ide za rukom, gdje god se pojavi prate ju samo pohvale, i brzo napreduje do kustosa u Galeriji Ziegler. Po svršetku licencijata dobiva mjesto predavača na fakultetu, piše literarne tekstove, radi kao sudski tumač u Zurichu, a uz sve to biva asistenticom tadašnje TV zvijezde Maeni Webera. Jasmina je sretna, svi njeni snovi se ostvaruju kako je samo poželjeti mogla, i kasnije će stalno isticati kako je to bilo najljepše i najispunjenije vrijeme njenog života.

Nažalost, božica fortuna joj uskoro okreće leđa, dane sreće i mladenačkog ushita prekida nesmiljena bolest. Počinje njena kalvarija i hod po bolnicama i lječilištima. Ali, Jasmina je borac, ona se ne predaje. Uz liječenje nastavlja s nesmanjenim intenzitetom rad sa svojim studentima sve dokle joj tjelesne snage to dupuštaju. Kada zbog slabosti više ne može odlaziti na fakultet, ona studente naručuje k sebi, odrađuje seminare u vlastitom stanu i radi s njima do iznemoglosti. A oni, oduševljeni njenim pristupom, zahvaljuju joj uz pjesmu i gitaru.

Upravo u to vrijeme Jasmina susreće čovjeka svojih snova Švicarca Martina Waldera. I dogodi se ljubav, prva i jedina u njenom životu. Sva je u devetom nebu, cijeli svijet je njen. I bolest se povlači – sve je dobro kad si voljen. Svoju sreću ona želi podijeliti sa svima. Prijatelje često poziva k sebi, upriličuje druženja i male veselice. Ali život opet nije fer prema njoj. Dragi joj se zaljubi u najbolju prijateljicu i odlazi, a ona opet ostaje sama. Sa svojom bolesti i sjetnim stihovima.  

Međutim, unatoč svemu tomu Martin joj ostaje odan prijatelj sve do kraja života. I pouzdan oslonac u najtežim trenutcima. Njegovu kćerku Juliju, pravu sliku i priliku nje same, Jasmina prihvaća kao svoju rođenu. Prati njen rast i razvoj, često se druži s njom i čuva je, i u njoj na svoj način, proživljava i vlastito maternistvo. Njih dvije kao da su se same birale. Često odlaze zajedno na ljetovanja u Sutivan na Braču, a pred kraj izleti u Aranno postaju njihova mala uskrsna tradicija.

Iako je u Švicarskoj našla svoj novi dom i dobila njeno državljanstvo, Jasmina nikada ne zaboravlja svoj Zagreb i Hrvatsku. Podjednako voli i jednu i drugu domovinu, a najviše se veseli ljetnim odmorima u svojoj kućici u Sutivanu. Kad joj se majka teško razboli i nakon moždanog udara ostane trajno nepokretna i bez svijesti, ona sve svoje brige i obveze ostavlja po strani i brine se o njoj sve do kraja. Pune tri godine. Nije bilo lako ali, svejedno, ozbiljno bi se naljutila kad bi joj tko savjetovao da je smjesti u neku ustanovu. To joj nije padalo ni na kraj pameti. Majčinu je sobu pretvorila u pravu bolesničku i, unatoč vlastitim poteškoćama, sve je iznijela na svojim leđima. Desna ruka uvijek joj je bila gospođa Mira, a kada više nije mogla sama pomagale bi joj medicinske sestre Slavica i Zorica. Nakon smrti majke sve se jednako ponovilo i s tetom Bebom. Pune dvije godine.

Kako više nije imala nikoga svoga u Hrvatskoj, a i zbog pogoršanja bolesti, vraća se u Švicarsku u kojoj ostaje sve do kraja života. Nade da će još koji put doći u domovinu, u svoj rodni Zagreb i na voljeni otok, osjetiti miris mora i lavande, nisu joj se ostvarile. Najveći dio vremena provodi na liječenju u klinici u Zurichu gdje joj dijagnosticiraju uznapredovalu zloćudnu bolest. Unatoč svim poduzetim mjerama stanje joj se iz dana u dan pogoršava te je premještaju u tamošnji hospicij. Tu je posjećuju samo najbliži prijatelji, Julija i njen dečko Martin. Povremeno se javlja svome liječniku u Zagreb žaleći se kako joj je sve lošije i kako trpi neizdržive bolove unatoč svemu što joj daju. Potpuno je svjesna svoga stanja – skorog neizbježnog kraja, ali ne klone duhom. Uza sve svoje muke najveća joj je briga kako urediti posljednje stvari, napisati oporuku i dati prijateljici Gabrijeli detaljne upute o posljednjem ispraćaju. Agonija je potrajala gotovo tri mjeseca.

Bio je ponedjeljak, vedar dan 4. travnja 2016. u 11, 40 sati kada se konačno rješila svih svojih briga i muka. I otišla zauvijek. U čvrstoj vjeri da to nije kraj, nego tek početak. Lokalne novine objavile su njene stihove, a prijatelji knjigu pjesama - 52 insel gedichte (na njemačkom jeziku) i upriličili dostojanstven oproštaj. U Zagrebu jednako dirljiv ispraćaj. Gospođa Gabrijela je tako nadahnuto i dirljivo govorila o dragoj prijateljici da su svima oči zasuzile. Pjevački ansambl je otpjevao nekoliko lijepih duhovnih pjesama, a solo violinistica izvela prekrasnu skladbu „Bliže, o Bože moj“, sve po želji pokojnice. Jednako je bilo i na misi zadušnici u Crkvi Krista Kralja na Mirogoju koju je slavio prvostolnik Zagrebačke katedrale mons. Josip Kuhtić. Nakon svega, po izričitoj želji pokojnice, još smo se malo podružili u restoranu Kaptolska klijet, popili kupicu u njenu čast i poslušali reminiscencije gospođe Gabrijele koja je najljepšim riječima oslikala vrijeme kada su dijelile isti radni prostor i iste brige i radosti.

"Bila je dobra duša - dobra djevojčica, uzorna učenica, odlična studentica, najbolja prijateljica, jednako tako i kolegica, uvijek spremna pomoći svakome kome je potrebno. Beskompromisno dosljedna, u poslu perfekcionist, u životu idealist, uvijek je više mislila na druge nego na sebe. A drugi često nisu uzvraćali... Vjerojatno se zbog toga u njenim pjesmama katkad i naslućuje blaga sjeta i tuga. Nadamo se i vjerujemo da je sada u boljem društvu nego što je ovo koje je ostavila. Jer ona je to sigurno zaslužila. To je bila naša Jasmina..."

Hitovi: 21415

• Prethodno
• Sljedeće