Ante Bukovac: Zanimanje težak

Kategorija: Moj blog Objavljeno: Utorak, 01 Listopad 2019 Napisao/la Administrator

.... Od šeste godine pa do petnaeste, kad god je trebalo, osobito za školskih ferija - torba preko ramena pa ili u polje, ili u stranu za blagom. Motika u ruke čim je možeš držati i kopačina dok se imalo što kopati. Od četrnaeste godine - kosidba sve po redu: i žita i polje  sve dok je bilo polja. Svi naši plasti iz polja tih godina, svo sijeno i žito prešli bi  ne znam koliko puta preko mojih ruku; i na kola i s kola i u vršaj i u pojatu.  Posebno ovo zadnje – zaroniti u pljevu i prašinu, zbijanje sijena i slame u pojatu nije moglo bez nas. Ni bolest nije vrijedila kao isprika...sve dok polje nije postalo jezero...Tako bi otprilike izgledao opis ljetnih zanimacija dječaka iz vremena moga djetinjstva. Iz zapisa: Bilo pa prošlo - uspomene

Kosci kose...

Kosci
 
Biti kosac u to vrijeme značilo je biti pravi muškarac. Gotovo kao junak, ili nekada ratnik. Jedva sam čekao da i ja dođem u to društvo. Jednako kao i da se riješim svojih pastirskih obveza, jer mi je planine i čuvanja blaga već bilo preko glave. Bilo mi je trinaestak godina kad sam uspio nagovoriti majku da mi kupi kosu.

O kosidbi i raznim zgodama u vezi s njom redovito se pričalo u svim prilikama kada bi se ljudi našli zajedno. Najviše ljeti nakon povratka iz polja dok bi se odmarali i pretresali što se zbivalo proteklog dana. A i za vrijeme dugih zimskih sijela. Znalo se tko je dobar kosac, tko je najbolji, najbrži, tko ima dobru kosu, tko zna dobro poklepati i naoštriti, čiji je otkos najbolji, mah najširi, iza koga najviše „raste“ (tko slabo kosi) itd. Za momke je to značilo i bolje izglede kod djevojaka.

U vrijeme kosidbe uvijek je vladalo posebno vedro ozračje. Već u ranu zoru sve bi oživjelo; sa svih strana čulo bi se dovikivanje i pozdravljanje:
- Dobro jutro! Uranio dobro susjede!? Jesi li se naspavao?
Pa onda priprema za polazak u polje: klepanje kosa, dobacivanja, pošalice. A u polju već sve vrvi od svijeta – od drugih kosaca koji su bolje poranili i već se razmahali na svojim livadama, od djevojaka („kupilica“) koje uz pjesmu za njima kupe pokošenu travu, zaprežnih kola natovarenih sijenom i putnika namjernika, ponajviše trgovaca koji za sebe traže kakvu zgodnu priliku. Zamislite miris pokošenog sijena i poljskog cvijeća, „pjev ptica koji odliježe do neba“. Pravi ljetni ditiramb. Pa dovikivanje i natjecanje s drugima; tko će bolje, brže, tko će prije do kraja. Sve uz šalu i pjesmu. Tko te pita za malo znoja i žuljeve!
Brzo sam naučio sve što treba znati o kosi i rukovanju s njom: i poklepati, i naoštriti, i čuvati da se prebrzo ne istupi. Potrajalo je to razdoblje moga kosačkog staža kojih šest - sedam godina, sve do potapanja polja. Svako ljeto najmanje dva mjeseca, iz dana u dan i od mraka do mraka, kosidba je bila moj omiljeni „sport“. Mahanje kosom kroz žito ili travu i prebacivanje preko ruku teških otkosa - tko to nije probao teško može zamisliti o kakvom je „sportu“ riječ. Uz neophodnu vještinu i usklađenost pokreta potrebna je poprilična snaga i osobito izdržljivost koje se stječu samo praksom. Nakon prvoga dana potpuno ste slomljeni, nakon drugoga ne možete se ni pokrenuti od bolova u cijelom tijelu, trećega pomalo počinje popuštati, i tek ste nakon desetak dana spremni stati u red pravih kosaca. Pričalo se da je bilo slučajeva da se neki nikada nisu oporavili nakon posebno napornog dana kosidbe.

 

Prvi put na livadi
Bilo je to prvo ljeto nakon što smo ispratili oca na njegovo posljednje počivalište. Brat na odsluženju vojnog roka, sestra pred udajom, ja još nejak sa svojih trinaestak ljeta i ucviljena majka – valjda nam nikada nije bilo teže. Bio sam sretan kad sam uspio nagovoriti mater da mi kupi kosu. Da ne moramo plaćati tuđe kosce. Ona se dugo protivila, najviše jer nismo imali novaca, a i za to što je mislila da sam još nejak za tako težak posao. 

Najprije je trebalo odnijeti kosu kovaču Ursi u Naklo da je „dobro raskuje“, a onda stričeviću Iki da je nasadi na kosište i poklepa. Iko je već bio iskusni kosac, bez tajni u tom poslu, k tomu još bratov vršnjak i pajdaš, pa smo vjerovali da će on to najbolje urediti. I on je to učinio, doduše nekako na brzinu, a ja sam mu zauzvrat dao bocu rakije i kutiju cigareta. 

Napokon je sve bilo spremno i ja sam s nestrpljenjem čekao dan kad će se krenuti u polje. Prva livada koju je trebalo napasti bila je Lakat. Ovaj pomalo čudni naziv vjerojatno je dobila po tome što je bila najkraća među našim livadama – duga „kao lakat“. Nitko nije bio ponosniji od mene dok sam s kosom na ramenu zajedno s rođakom i drugim koscima išao u polje. 

Kad smo došli na livadu i kad je došao taj dugo ičekivani trenutak za prvi zamah kosom, prvi otkos, kakva li razočarenja: kosa je samo preletjela preko trave; samo je pokoji klas uspjela odbiti, ništa više. Zamahnuo sam jače, ali opet ništa. Pokušam iznova, malo sporije i uz jači pritisak prema ledini - bez efekta. Kako je upravo uz livadu išao poljski put, ljudi koji su prolazili, videći kako se bezuspješno mučim, dobacivali bi u šali:
- Dobro ti ide mladiću! Svaka čast! Samo naprijed! 

Za to vrijeme moj rođak, čija je livada bila odmah do naše, polako je odmicao, ostavljajući iza sebe do zemlje pokošenu travu. Kad bi se uspravio radi oštrenja kose, uz podsmijeh koji je otkrivao odsjaj zlatnog zuba, doviknuo bi:
- Ide li to stričeviću? Ha, ha! – i nastavio dalje odmicati.

Ushita s kojim sam došao nestalo je u tren. Plakalo mi se od jada i nemoćnog bijesa. Najradije bih se pod zemlju sakrio da me nitko ne vidi. Vratiti se kući? – pa tek bi to bila prava sramota. Ne bih ostao živ od zadirkivanja i ruganja. Kad sam se malo smirio maknem se od puta da me prolaznici ne vide, uzmem svoj alat iz torbe i prihvatim se posla. Znate što je klepac? I bavka? Sigurno ne znate. E, klepac vam je čekić s uskim rubom na obje strane, a bavka mali nakovanj, koji se kroz rupu na daščici ostavljenu upravo za njega, zabije u zemlju. Kad ste to napravili onda lijepo zauzmete polusjedeći ili poluležeći položaj, stavite rub oštrice kose na bavku i lagano tučete klepcom po njemu. I tako od početka do kraja kose. 

S vremenom sam postao pravi stručnjak za klepanje, što su mi priznavali i najbolji kosci, ali ovoga prvog puta svu sam kosu isprebijao – „izlumbao“ i nazubljao, kako se to stručno govorilo. Tako je ispalo jer mi se žurilo da to što prije završim i što nisam imao iskustva. U svakom slučaju kad sam obavio posao i kad sam naoštrio kosu onim najoštrijim brusom, tzv. cementarom, te kad sam ponovo počeo kositi, za divno čudo uspjelo je: pao je prvi otkos. Nastavio sam tako dalje, polako, teško, ali na kraju, nakon dva dana, uspio sam pokositi cijelu livadu. Kasnije, kad sam i ja ovladao tim zanatom kao moj dragi stričević, tu sam istu livadu kosio za samo jedno prijepodne. 

Dosta kasnije kad sam se već okitio s više dodataka ispred i iza svoga imena, i kad mi je isti rođak u jednoj prigodi obiteljskog druženja počeo dijeliti kurtoazne pohvale, i zaslužene i nezaslužene, nisam mogao, bez doze cinizma, ne podsjetiti ga na to moje vatreno krštenje u kosidbi i to kako mi je on pomogao. Nije mu bilo drago, pokušao je s nešto drugačijom verzijom, a ja sam mu odgovorio:
- E moj stričeviću, ne moraš se pravdati. Sad je ionako sve to nebitno. Ali kad bih se kojim slučajem danas ja našao u sličnoj situaciji s tvojim sinom, ja bih njemu dao svoju kosu a uzeo njegovu i uredio je kao da je moja.

 

Šuplja stina
Iako je kosidba težak i jednoličan posao, ona je često povezana s najrazličitijim zgodama i nezgodama, koje bi se kasnije prepričavale tijekom dugih zimskih sijela. Svatko bi tada kitio te priče na svoj način i dodavao detalje po svojoj volji i sijećanju. Oni bujnije mašte često se ne bi ni držali stvarnih činjenica. I ja bih se mogao prisjetiti takvih zgoda, jer dosta je dugo potrajalo to moje druženje s kosom, a i za to što nije bilo livade na kojoj nisam i iskušavao njenu oštricu i izdržljivost vlastite kralježnice.

Da se ne bih samo hvalio, ovdje ću spomenuti dvije epizodice koje otkrivaju kako se lako mogu precijeniti vlastite snage. Ubrzo nakon onog svog vatrenog krštenja kad sam povjerovao da sam već ovladao umijećem vladanja kosom, našao sam se među pravim koscima, i to ponajboljima. Bilo je to dragovoljno, među koscima kod svoje sestre Franjke. Htio sam se malo istaknuti pred ljudima, a ispalo je neslavno kao i prvi put: kosa je bila tako tupa da s njome nisam mogao ni slamkicu odbiti. Uzalud sam pokušavao snagom i jačim zamasima, ali bez uspjeha. Samo bi preletjela preko trave. Bila je to sitna, suha trava koja se zove brčak, koju može odrezato sam najoštrija kosa. Pokušavao sam oštriti kosu brusom cementarom, ali nije pomoglo. Tek kad ju je prijatelj Pero, zvani Murica, malo uredio mogao sam nešto učiniti. Izdržao sam cijeli dan, dobio više krvavih žuljeva na dlanovima, ali učinak nije vrijedan ni spomena. Ljudi su hvalili moju izdržljivost i upornost, doduše s podsmjehom, a ja sam se osjećajo jadno i posramljeno.

                                                *      *          *

Godinu – dvije nakon ovih početničkih težačkih lekcija dobio sam od majke zadatak da idem kositi našu livadu u Šupljim stinama. To su livade na suprotnom kraju polja prema Bukovoj Gori, dva sata hoda od našeg sela. Sa mnom je pošao i susjed Tome Lj. Alilov (ovo zadnje je nadimak), muž Mamušin, starina od kojih sedamdeset – osamdeset ljeta, čija je livada bila posve jednaka i neposredno do moje. Bilo mi je drago biti s Tomom u društvu, jer je znao zanimljivo pričati o svojim putovanjima po svijetu. Pričalo se o njemu svašta - da je prešao cijelu Njemačku uzduž i poprijeko, da je pješice došao kući iz ruskog zarobljeništva, da su ga zatvarali kad je pjevao o nekim starim hrvatskim vladarima, i još mnogo toga. Rado smo ga slušali iako baš i nismo vjerovali u sve te njegove priče. Osobito je hvalio Njemačku, a kudio Rusiju. Obično bi ovako otpočeo:

–„Mili moj Bože, da vidite kakva je to zemlja Nimačka. Što sve oni imaju! Pametan narod. Kako oni rade svoje puteve! Dovezu ti u kamionima velike erende (kamenje), kao kuće, poredaju ih, a onda samo naiđe velika mašina pa sve – dan, dan, dan – jednim udarcem velikog čekića zabije ih u zemlju. I onda samo poravnaju. Nema toga što oni nemaju.“ Pa onda o njihovu bogatstvu: „ Ma, zamisli, Nimac ti uzme novu bilu maramicu, usekne se njome i baci je na pod. Di si to još vidio!?“ Nama se činilo da on malo izmišlja. Ono s velikim kamenjem i strojevima još bi moglo biti istinito, ali da netko baca novu maramicu – to nikako. U to nismo mogli povjerovati.

Iako smo od kuće pošli dosta rano, već se bilo posve razdanilo kad smo stigli na livadu. Najprije smo malo sjeli da se odmorimo od duga pješačenja. Tomi kao da se baš i nije žurilo. A ni meni. Potegao je gutljaj rakije iz bočice koju je izvadio iz torbe i zapalio lulu. Ponudio je i meni, ali sam mu se zahvalio. Bilo mi je prerano. U biti, tada još nisam ni znao zašto odrasli vole te tako ružne stvari kao što su rakija i duhanski dim. Ja sam volio samo ono što je slatko.

Kad je s lulom bilo gotovo krenuli smo u napad na livadu. Lagano i bez žurbe. Već sam bio pravi kosac, i nisam se bojao da ne bih uspio obaviti povjereni zadatak. Već i ranije sam kosio ovu livadu do zalaska sunca. Trava je na ovim livadama lagana za odrezati, ali teška za prebaciti preko ruke, jer pri korjenu ima debeo i gust sloj bijelih vlati, tzv. vune. Bila je to mrsika, barska trava, najlošija u polju, koju stoka ne voli. Odmah sam vidio da neće biti lako. Dva maha ili otkosa u dužini oko jedan i pol km - nije šala.

Krenuo sam malo oštrije, pa kad bih odmakao kojih stotinjak metara, prešao bih na Tominu livadu kako bi me on dostigao. Onda bismo napravili malu pauzu, malo posjeli, razgovarali, pa opet nastavili dalje. I tako je to išlo cijeli dan. A on je nekako brzo proletio. Nismo bili ni na polovici, a sunce je već bilo pri zalasku. Tek sad mi je postalo jasno da smo izgubili previše vremena na odmaranje i priče i da će biti teško do kraja. Srećom, bila je mjesečina i vidjelo se kao danju. Otkačio sam se od Tome i nastavio što sam brže mogao. Kad sam stigao do kanala koji je bio blizu kraja livade i to mu dojavio, on je digao ruke u zrak i zapjevao kao uz gusle:
„Ali nije ni on pobjegao
sustiže ga Musa Arbanasa...“

Bila je duboka noć, tko zna koliko sati - sigurno iza pola noći, kad smo napokon stigli do kraja livade. Bili smo gladni i žedni i do kraja iscrpljeni. U barskim lokvicama koje su se tu i tamo tek nazirale na mjesečini, tražili smo koju kapljicu vode kako bismo bar malo utažili žeđ. Ne sjećam se da se moj kolega žalio na bilo što, ali za sebe sigurno znam da se nikada nisam tako umorio i da sam se tek krajnjim naporom, jedva jedvice, uspio nekako „dovući“ do sela i svoje kuće. Bio je to jedan od mojih najtežih težačkih dana.

 

 U Begovu polju

Već sam se pohvalio kako sam ubrzo došao na glas dobroga kosca. To mi je omogućilo da zaradim ponešto za džeparac a i da majci malo pripomognem zakrpati kućni bužet. Osim toga nisam morao razmišljati gdje ću provesti ljetne ferije, jer se i uz rekreaciju s kosom u rukama moglo jačati mišiće i nakupiti tamnog pigmenta koliko god želite. 

Jedan od najuspješnijih pothvata takve vrste bio je kad sam s dvojicom pajdaša – Jakovom i Matom ugovorio kosidbu stričeve livade u Begovu polju. Naziv dolazi otuda što je sve to nekad bilo begovsko vlasništvo. Tu je livadu, koja se nalazila na drugom kraju polja, odmahu podnožju planine Kamešnice, obično kosilo desetak kosaca, pa je dogovoreno sa stricom Ivanom da će nam platiti isto toliko dnevnica. Na livadu smo došli predvečer i nakon što smo je obilježili (raskosili), odmah se prihvatili posla. Nastavili smo tako kositi do duboko u noć. Bila je mjesečina pa se vidjelo kao danju. Išlo nam je dobro, jer je noću trava vlažna i lakša („mekša“) za kosidbu; mogli smo bez oštrenja kositi koliko smo god htjeli. 

Bilo je gluho doba noći; vjerojatno je i ponoć bila davno prošla kad smo odlučili prestati. Uvukli smo se u naviljak suhoga sijena na ranije pokošenoj susjednoj livadi i pokušavali zaspati. Zrak je bio svjež i pun mirisa pokošenog sijena, iznad nas gotovo na dohvat ruke puni mjesec i zvjezdano nebo, a uz sve to kao naručena glazba milijunskog orkestra zrikavaca uz pratnju kreketa žaba. Katkad bi se negdje u blizini čuli i ljudski glasovi; bili su to kosci koji su tu došli po istom poslu kao i mi. Jedino je planina Kamešnica koja se činila mračnom i tajnovitom zastirala nebosklon prema zapadu i izazivala malu dozu nelagode i nespokoja.
Mate je odmah zahrkao, a meni i Jakovu, valjda zbog punog mjeseca i svežeg zraka, san nikako da dođe na oči. Odlučili smo prestati razgovarati, ali opet - ništa. Nakon pola sata upitam Jakova spava li, a on odgovori niječno. A Mate cijelo vrijeme hrče li hrče.
- Ajmo ga probuditi- predloži Jakov, s čime se i ja zločesto složim. Na sve smo ga načine pokušavali probuditi ali nije uspjelo. I povlačili ga po sijenu, i skidali mu odjeću, i pjevali, i škakljali ga, ali ništa - nismo uspjeli. I konačno smo odustali. A mi smo tek pred zoru malo zaspali.

Ustali smo rano i nastavili kositi cijeli dan, opet sve do duboko u noć. Ostalo nam je tek nešto malo livade za sljedeće jutro. Cijelo vrijeme ja sam imao neke neugodne želučane tegobe koje su popuštale samo kad bih gutnuo malo rakije koju nam je dao stric. Bio je to uobičajeni univerzalni lijek i sredstvo za okrepu i podizanje morala umornima od posla. Sjećam se još uvijek duge uske boce s mojim „lijekom“ koju sam ispraznio i prije nego što smo dovršili posao. Pri kraju dana Mate je zbog toga što mu tehnika košenja nije bila jača strana, i što nije znao ni oštriti kosu kako treba, ni čuvati je, bio tako umoran da je teško pratio Jakova i mene, i sve lošije kosio. Na nekim mjestima to je bilo tako loše da je stric ozbiljno prigovarao i prijetio da će nam uskratiti isplatu značajnog dijela od dogovorenog iznosa novca. Usto, bilo mu je čudno kako smo nas trojica malo prebrzo, u biti za samo jedan dan, pokosili livadu koju je obično kosilo deset kosaca. Malo se ljutio i gunđao, ali nam je ipak sve pošteno platio kako smo se bili dogovorili.

 

Legenda Mate
Jedan od „najslavnijih“ kosaca u selu bio je Mate Ljubičić, zvani Račva. Po snazi i izdržljivosti nije mu bilo ravna. Bio je osrednjega rasta, tamnije puti poput Arapina, mršav, mišićav. Njegova je kosa uvijek bila najtuplja, jer niti je znao naoštriti, niti čuvati da se ne istupi; on bi njome mahao tako silovito i pritiskivao prema ledini da bi i „crnu zemlju otkidao“. Govorio bi:
- Lako je s oštrom, ajmo najprije opasati oko međe (kosom oko kamena, istupiti kosu) pa ćemo onda vidjeti tko je brži.

Jedne zgode dok se tako kosilo na čuvenoj livadi Maslarici seoskog gazde Miše Šole iz Dučića, a bilo je 20-tak kosaca, naišao je mlad, ponosit jahač na konju u svečanoj narodnoj nošnji, s kosom na ramenu. Zastao je i pozdravio:
- Dobar vam dan dobri ljudi. Jeste li se umorili?
Nakon što su mu oni otpozdravili, dodao je:
- Tražim Matu Lj. zvanog Račva. Čuo sam da je on najbolji kosac u ovom kraju. Ja sam najbolji s ove druge livanjske strane. Volio bih se s njime okušati, da vidimo tko je bolji od nas dvojice.
Bio je Račva među koscima, ali su ga nagovorili da se malo pritaji, da se ne javlja. Strancu su rekli kako je onaj koga traži negdje u planini, čuva volove, ali se za to može okušati s ovim žgoljavim crnim momkom koji je približno dobar kao i on. Stranac je pristao i sjašio s konja. Onda su Račvi dali najbolju dobro naoštrenu kosu i natjecanje je moglo početi. Prvi je krenuo izazivač a za njim naš tajni neugledni junak. Livoponjac je bio stasit, krasan mladić, kosa mu kovanica „bijela kao mlijeko“, a kosište okićeno šarenom vezenom vrpcom. 

Prvi zamasi bili su odmjereni i široki, pokošena trava uz fijukanje kosa slagala se u pravilne otkose, a svi ostali kosci stajali su uokolo i radoznalo promatrali natjecanje. Nakon kraćeg odmjeravanja snaga naš je junak počeo ubrzavati tempo i sve se više približavati svome izazivaču zahvaćajući travu sve bliže njegovim petama. A onda je eksplodirao: ubrzavajući zamahe gotovo u taktu motorne kosilice, u širokom luku zaobišao je takmaca ostavljajući ga daleko iza sebe uzvikujući iz sveg glasa:
- Ovo ti je Račva Lj.
Strancu nije preostalo ništa drugo nego pružiti ruku pobjedniku, čestitati mu i pomalo pokunjeno vratiti se natrag istim putem.

 

U vršaju

Vrsaj2


Mnogi mladi danas zasigurno ni ne znaju što znače riječi vršaj, vršidba. E, to je sve do prije kojih četrdeset - pedeset godina bio najvažniji težački posao koncem ljeta. Posao izdvajanja žita iz slame kako bi se moglo pospremiti hambare (spremnike). Moglo bi se reći da je najvećim dijelom riječ o istoznačnicama, pri čemu se pojam vršaj više odnosi na sam ambijent i sadržaj, a vršidba na proces. Krajnji cilj bio je napuniti spremnike žitom, što je značilo da da će biti kruha, da ne će biti gladi i da se zima može mirno čekati. Danas sve to rade kombajni u isto vrijeme - i kose i vršu i pospremaju. Žito u vreće, slamu u svežnjeve. A kako je to nekada izgledalo? 

Nakon što bi žito dozrelo trebalo ga je pokositi, potom složiti (sadjenuti) u plaste (stogove), gdje bi čekalo vrijeme vršidbe. Vršidba se obavljala na gumnima (guvnima) - dobro uređenim zemljanim terenima u obliku kruga, promjera kojih desetak metara. Zemlju je trebalo dobro zaravnati i utabati kako bi bila glatka i tvrda poput asfalta. Katkad bi to bilo i na dobro pokošenoj („izbrijanoj“) ledini. Radilo se to danima uz povremeno prskanje (štrapanje) vodom) kako bi bila što ravnija, čvršća i kompaktnija. U sredinu gumna zadjenulo bi se duboko u zemlju čvrsto drvo, koje bi iznad zemlje bilo visoko oko jedan metar ili nešto više. To je bila stožina. Kad bi vršidba bila gotova gumna su bila idealni tereni za igru i druženje. 

Vršidbu se obično planiralo za najtoplije kolovoške dane kad je vjerojatnost za kišu najmanja. Radilo se akcijski: kad bi se jednom otpočelo nije bilo prekida do okončanja posla. Osim kratkog predaha tijekom noći. Muški bi, da ne bi gubili na vremenu, često spavali u sijenu u pojatama ili na otvorenom, bez skidanja odjeće. Pričalo se kako bi nekima nakon više takvih dana i pšenica znala proklijati iz opanaka. 

Kod onih bogatijih vršidba bi trajala i po dva tjedna. Kod nas, jer nam je imanje bilo skromno, sve bi se dogotovilo za jedan dan. Tako je moralo biti jer nismo imali svoje konje ni kola neophodne za taj posao, pa bi nam tu priskočio u pomoć netko od naših rađaka ili susjeda. Mi bismo zauzvrat njima biti na raspolaganju za druge poslove, najčešće pri kopanju i kosidbi. Dok sam bio manji, meni bi redovito pripala dužnost čuvati stoku kad je bio njihov red, a kad sam stasao za kosidbu i kopačinu odazvati se na svaki njihov poziv.

Trebalo je dobro potegnuti kad bi došao dan vršidbe. Mi smo imali pet manjih njiva i na svakoj po jedan plast žita. Obično bismo sve rasporedili na tri vršaja. Krenuli bismo ranom zorom kako bismo uspjeli obaviti sve do kraja dana. Tijekom šest – sedam godina koliko smo majka i ja bili sami (sestre udate, brat „u svitu“) bio sam glavni operativac zadužen za najteže poslove. Kao srednjoškolac i student bio sam tada u naponu snage pa se to od mene i očekivalo. 

Trebalo je sve one plaste natovariti na kola, pa ih nakon transporta opet istovariti (zbaciti, „svaliti“) i sve ravnomjerno razastrti po gumnu. Pa upregnuti konje, njih dva – tri vezana zajedno dugim konopcem i naganjati ih oko stožine, sat – dva vremena. Nakon nekoliko pretresanja slame, uz stalno natjeravanje konja po vršaju, sad na jednu, sad na drugu stranu, od stožine prema kraju i od kraja prema stožini, moglo se pristupiti konačnom odvajanju slame od žita koje bi zajedno s pljevom ostalo na gumnu. Tada bi se žito sklanjalo izvan gumna na hrpu kako bi se moglo nastaviti sa sljedećim vršajima.

Onda opet, svaki put, ista procedura: po žito u polje, natovariti na kola, istovariti na gumno, pa trčati za konjima, pretresati slamu, odvajati je od žita i tako redom. Kad bi svo žito bilo ovršeno, pristupilo bi se najvažnijem dijelu posla: njegovu prebacivanju ili vijanju na vjetru, kako bi se odvojilo od pljeve. To se povjeravalo samo najiskusnijima, obično najstarijima. Vjetar bi pljevu otpuhao a čisto zrnje ostalo bi na gumnu. Sada je još samo trebalo to zlatno zrnje nasuti u vreće i prenijeti na tavan u hambar. Obično je bilo kojih sedam osam vreća od pedesetak ili više kilograma. Kako nije bilo ni dizala ni stepeništa; imali smo samo obične ljestve, tu delikatnu i odgovornu dužnost majka je povjeravala samo meni. 

Tri vršaja za dugi ljetni dan i nije mala šala. Ni za najbolje težake. I ne znaš što je u tomu svemu „najljepše“ – vile u rukama, naganjanje konja ili teglenje vreća na leđima. Za mene ni jedno, ni drugo, ni treće, nego četvrto: zbijanje slame i pljeve u pojatu, koje nikada nisam mogao izbjeći. Kada sam jednom pri takvom poslu dobio ojed (crvenilo) u području tijela, koje se ne pokazuje nikomu osim urologu, i pokušao to malo dezinficirati losionom za brijanje, mislio sam da ću umrijeti od bola i pečenja. Nikad više tako mi nešto nije palo na pamet. 

Eto, to je bila mala predaja o vršaju. Nikomu nije bilo lako, pa ni meni. Vjerojatno ni konjima. Ali je uvijek bilo veselo. Meni, ipak, neusporedivo lakše nego kasnije u svim onim dugim bolničkim dežurstvima, pa i na često maratonskim sastancima, makar bili u luksuznim salonima. Moja Jedina ni do dana današnjega nije mi oprostila zbog žuljeva na rukama koje je, umjesto da sam je odveo na medeni mjesec, dobila u vršaju već drugog dana nakon našeg vjenčanja.

 

Motika
Pobjegao od motike – govorili bi u selu kad bi netko otišao na školovanje ili išao potražiti kakav posao u gradu. I meni je od svih težačkih poslova na zemlji najteže i najmrskije bilo kopanje, a od oruđa za rad – motika. A nikako nisam mogao pobjeći od druženja s njom, jer svako malo trebalo je nešto ili okopavati, ili ogrtati: kukuruz, krumpir, kupus i sve ostalo po redu. Nikad se nisam navikao na taj posao iako ga nisam mogao izbjeći. Pokušavao sam i lukavstvima - namjerno loše raditi– kopati pliće, oštetiti koju stabljiku ili plod i sl., kako bi me suspendirali, ali uzalud. Ništa nije pomagalo. 

Još u društvu kad bi se radilo nekako je išlo, ali sam – ajme majko! Kopaš, liješ znoj, bole leđa, bole ruke, a kao da se ne mičeš s mjesta. Ne vidiš kraja, njiva sve veća i veća, kraj sve dalji. Pa kad ogladniš, želudac krulji, ruke klonu, a ručka nikad. I čekaš i čekaš, stalno pogledavaš u pravcu odakle bi se trebala pojaviti mater s ručkom; već se počinješ srditi, a nje ni od korova. A kad se napokon pojavi i kad natrpaš želudac, tek onda nisi nizašto. Kako bi bilo fino leći na toplu zemlju i zaspati! Ali nema vrdanja, mora se nastaviti. Motiku u ruke sokole, i nastavi! I nema kući sve dok ne pozdraviš i posljednju biljčicu. 

Pokatkad bi sabotaža uspjela, iako nenamjerno. Jedne prilike kad je majka morala nekamo otići, dobio sam zadatak da okopam kukuruze na njivi odmah do kuće. Iako mi je ostavila pripremljen ručak, ja sam se radije prihvatio pršuta i oštra nožića. Malo pomalo ubrzo sam dogurao do kosti. Doduše, pršut nije bio onaj pravi, veliki, nego manja plećka. Nakon ovakvog ručka nisam bio nizašto. Umor savladao, a žeđ nikako ugasiti. Malo prilegnem, i zbogom kukuruzi. I motiko. Pričekajte dok malo dođem k sebi. Kako je privlačna i mekana ova postelja. Tek uvečer jedva me probudila majka iz tvrdog sna. Nije me ništa pitala, sve joj je odmah bilo jasno. Niti me je grdila. A motike sam se riješio tek kad sam dobio kosu u ruke i postao kosac.

 

Pobuna na farmi
Imanje Miše Š. bilo je najveće u selu. Kada bi došlo vrijeme kosidbe, na Maslarici, njegovoj najvećoj livadi u polju, poredalo bi se i po dvadesetak kosaca. Bilo je lijepo vidjeti ih onako kršne i stasite dok bi skladno kao jedan mahali kosama. Jednako kao i kad bi se uspravili da naoštre kose i malo predahnu. Pa kad bi se njihova vrsta povezala sa susjednima, svi u bijelim košuljama, bila bi to prelijepa slika. 

Pokošena trava bi se pustila dan dva da se suši na suncu, a potom bi je skupili u manje ili veće hrpe - naviljke. Ove je trebalo prenijeti do mjesta gdje bi se sadjenuli veliki plasti, odnosno stogovi, koji bi tu ostali do pred kraj ljeta dok se ne završe svi ostali radovi. Naviljke bi na kolcima, ako nije bilo zgodnijeg načina, prenosila po dvojica nosača, jedan sprijeda, drugi otraga. Imao sam privilegiju da mi taj posao bude redovito povjeravan. Kad bi naviljci bili malo veći i teži imao sam osjećaj da su mi nakon stotinjak metara ruke duže bar za desetak cm.

Bilo je zanimljivo vidjeti na tisuće plasta u polju – tih lijepo oblikovanih kupolastih figura svakovrsnih oblika i veličina. Na kraju je sve to trebalo dovesti u selo i pospremiti u pojate (štagljeve). Govorilo se: uvaliti, utrpati sijeno. U gazde Miše znalo je biti i po dvadesetak takvih velikih plasta, a mjesta u pojati nikad dovoljno. Uvijek bi nešto ostalo vani pa bi se od njega, na obližnjoj ledini u blizini kuće, sadjenuli novi plasti, ponekada i više njih. Dobro se pazilo da to bude sijeno slabije kvalitete ili slama, a ono bolje da nađe mjesta unutra. 

Svi veći poslovi radili su se akcijski, pa i skladištenje sijena: kad bi se jednom započeli nije bilo stajanja do završetka. U poslu bi sudjelovali svi osim bolesnih i starih. Najteže je bilo onima kojima bi pripala uloga prešanja, odnosno zbijanja sijena u pojatu. Uz velike tjelesne napore bili su izloženi vrućini i prašini, jer je ventilacija u pojati obično bila slaba ili nikakva. Nitko nije rado prihvaćao taj zadatak i svatko ga je izbjegavao ako je ikako bilo moguće (što meni nikada nije uspjevalo).

Kad je pojata bila prostrana, često bi se u tu svrhu koristila i stoka, uglavnom krupna rogata - volovi, krave, junad. Njihova uloga je bila da svojom težinom i trkom prešaju sijeno kako bi ga što više stalo u pojatu. I dok bi se sijeno ubacivalo unutra stoku bi bez prestanka naganjali uokolo, što bi znalo potrajati satima, katkad i cijeli dan. Pustili bi je vani tek kada više nije bilo prostora u kome bi se mogla kretati.

Jedne prilike dogodilo se nešto posve neobično: nakon cjelodnevnog naganjanja po sijenu u pojati i nakon što je puštena na slobodu, dok su svi još bili zabavljeni poslom kojega su privodili kraju, nestalo stoke. Izgubio joj se svaki trag. Pretražili cijelo selo, oko potoka, u obližnjem šumarku, prema polju - nigdje stoke. Kao da je u zemlju propala. Tek kasno u noć, pronađena je visoko u planini, u zaklonu, ispod krošnje velikog hrasta. Svi zajedno - volovi, krave, junice, telad, zbijeni jedni do drugih, spremni za noćni počinak. Mladi u sredini da ih zaštite od vukova. Zašto je stoka pobjegla od kuće? Obično se uvečer sama vraća iz polja ili planine. Kao da je pobjegla od tlake. Jedva su je pokrenuli i dotjerali nazad u selo. 

Često se kasnije ta zgoda prepričavala u selu, i zbijale se šale na račun mladog gazde Filipa Šole čiju tlaku, eto, ni stoka ne može podnijeti pa bježi da spasi živu glavu. Potsjetilo me ovo na Orwelovu Životnjsku farmu. A meni ništa nije pomoglo da i sam pobjegnem od istog posla – zbijajanja sjena u pojati, što me redovito pratilo sve dok je u starom kraju bilo polja, sijena, plasta i rogate stoke, i dok sve nisu prekrile duboke vode jezerske.

 

 

Hitovi: 4834