A bilo je samo iščašenje...

Kategorija: Moj blog Objavljeno: Četvrtak, 21 Rujan 2023 Napisao/la Administrator

bolesnik

Ilustracija preuzeta iz: https://bolnicasvetirafael

... Svi su bili iznenađeni i začuđeni. Za njih je jadnica već bila otpisana, jedino joj svijeću nisu upalili. Samo su kraj čekali....Bio je to još jedan plus za moju reputaciju i sladak zalogaj za nikad dovoljno siti ego (taštinu). I kao što ste i sami zaključili, bilo je to iščašenje vilice. Da, jednostavna stvar, ali onomu komu se dogodi baš i nije. Vani je bura pojačavala i slutilo je na pravu vijavicu pa se nisam usudio odazvati pozivu domaćina da se pridružim društvu za stolom. Kod kuće me je čekala druga poruka i poziv...Dr. Ante Ljubičić: Iz liječnikovih zapisa

 A bilo je samo iščašenje vilice

  Bilo je kasno popodne, nekako iza božićnih blagdana. Pozvali me dobri prijatelji iz mjesta Š. da pogledam mlađu ženu kojoj je naglo pozlilo.
- Zanijemila i ništa ne može sobom. Samo leži i ukočeno zuri u strop. I ništa ne govori. Kao da ne može zatvoriti usta.
   Nije mi se baš išlo, jer sam bio umoran od naporna dana, a i malo je podaleko – petnaestak km, ali ne možeš odbiti ljude u takvoj situaciji. Pogotovo prijatelje koji računaju na tebe. Nema druge, nego torbu u ruke i na put. Bez obzira na buru i snježnu vijavicu koja pojačava. Što bih god pokušao da se izvučem ne bi prihvatili ni razumjeli.
- Što bi to moglo biti, Bože dragi – pitao sam se vozeći se po snijegom zametenom putu. Moždani udar? Koma? Trovanje? Tko zna, može biti svašta. Ali, ne vrijedi sad o tom razbijati glavu. Kad dođeš vidjet ćeš.
   Za divno čudo, unatoč buri i snijegu, i ljetnim gumama dobre stare Petice (Renault), do cilja se dovezao bez većih poteškoća. Malo zanošenja ustranu, malo klizanja, ali to je ništa za vozače navikle na snijeg i zimske uvjete.
   Kad sam došao kuća je bila puna domaće čeljadi i susjeda; iščekivali su moj dolazak. Srdačno su me pozdravljali, jer sam većinu dobro poznavao kao svoje pacijente. Bolesnica je ležala na postelji uza zid sobe bliže peći u kojoj je gorjela vatra, a društvo kod kojeg nisam zapazio neku posebnu zabrinutost zbog nje, najvećim dijelom oko velikog stola na kojem nije manjkalo hrane i pića.
   Prišao sam bolesnici, pozdravio je i upitao za poteškoće. Ona je pokušavala odgovoriti, ali joj je iz grla dopiralo samo nekakvo muklo krkljanje. Usta su joj bila široko otvorena, dok je očima kolutala pokušavajući nešto reći. Činilo se da je svjesna i prisebna. Disala je mirno. Uobičajenim pregledom nisam uočio nikakvih znakova neuroloških ispada a niti kakve druge organske bolesti..
- Nije moždani udar, nije srce, nije infekt. Nastalo naglo! Pa, što je onda? Nikad nešto slično nisam vidio. A onda se odjednom sjetih prijatelja stomatologa Ante L. i razgovora s njim o iščašenju čeljusti. Aha, to je to! I primim bolesnicu s obje ruke za donju vilicu ispod uha i povučem prema naprijed. U istom momentu, kao da je oslobođena od nekakve zapreke vilica se vrati u svoj prirodni položaj i bolesnici se zatvoriše usta. Odmah potom iz njih se pojavi slabašan glas:
- O, hvala ti Bože! I tebi moj dobri doktore!
  Suvišno bi bilo govoriti koliko su svi u sobi bili iznenađeni i začuđeni. Za njih je jadnica već bila otpisana, jedino joj svijeću nisu upalili. Samo su kraj čekali.
   Bio je to još jedan plus za moju reputaciju i sladak zalogaj za nikad dovoljno siti ego (ili taštinu). I kao što ste i sami zaključili, bilo je to iščašenje vilice. Da, jednostavna stvar, ali onomu komu se dogodi baš i nije.
   Vani je bura pojačavala i slutilo je na pravu vijavicu pa se nisam usudio odazvati pozivu domaćina da se pridružim društvu za stolom. Kod kuće me je čekala druga poruka i poziv...

Dr. Ante Ljubičić: Iz liječnikovih zapisa

 

Hitovi: 665