Za nevolju i majstor
"...najveća intervencija kojom se običnom hvalim je ona kad sam ostao u kvaru usred mitske Vran planine. S prijateljem Petrom Milošom išli smo na Blidinjsko jezero na izlet. Iako je cesta bila makadamska i prilično grbava i razrovana, Petar je jurio kao da je na autocesti. Ja sam ga pratio jednako brzo u svom vremešnom Renaultu devetki kako ga ne bih izgubio iz vida. U jednom trenutku motor je počeo „trokirati“ i ubrzo se ugasio. U autu smo bili moja Jedina i ja i naša Iva. Pokušao sam nazvati Petra, ali ga zbog slabog signala nisam mogao dobiti..."(Iz liječnikovih zapisa, Dr. Ante Ljubičić)
Dr. Ante Ljubičić: Za nevolju i majstor
Bilo je to u vrijeme kad su nam djeca bila malena i kada je pelene i drugo rublje trebalo prati svakodnevno. Možete zamisliti kako je to kad crkne perilica a majstora ni od korova. Više od mjesec dana. Nije tada bilo jednokratnih pelena kao danas, sve je trebalo prati ručno. Kvar je bio u tome što je perilica samo propuštala vodu, bez pranja. Kako je voda dolazila tako je i odlazila.
Kada se majstor konačno pojavio nije mu trebalo puno da ukloni kvar. Međutim isto se ponovilo već nakon desetak dana. Opet dugo čekanje, opet hrpe prljavog rublja i ručno pranje. Pri drugom dolasku majstora htio sam vidjeti o čemu se radi, mada on nije bio oduševljen što se vrtim oko njega. Zapazio sam da je cijeli kvar u tome što je jedna plastična cjevčica spala s pripadajućeg metalnog nastavka. Već naslućujete: isti kvar ponovio se uskoro i ja sam odlučio pokušati sam riješiti problem. Prihvatio sam se posla, iako se moja Jedina tomu jako protivila.
-Samo ćeš pokvariti stvar- govorila je, ali ja nisam odustajao. Skinuo sam stražnju stijenku perilice i vidio da spomenuta plastična cjevčica opet nije na svom mjestu nego je slobodno visila. Vratio sam ju na njeno mjesto - nataknuo na metalni nastavak i aktivirao stroj. Na moju veliku radost i za divno čudo radila je normalno.
Nakon te prve majstorske intervencije isti sam kvar uspješno otklonio više puta. Ne samo kod nas nego i kod susjeda i kolega. Susjed T., pedantan i ozbiljan gospodin, nakon što mi je teška srca dopustio da pristupim njegovoj perilici, nije mogao k sebi doći od čuđenja kad je vidio da je proradila. Isto se dogodilo i kod našeg ravnatelja DZ koji je imao najmoderniji talijanski stroj (strojevi su, izgleda, iznutra jednaki bez obzira na marku, baš kao i ljudi), a njegova žena, doktorica C, nazvala je opisani kvar po mome imenu.
* * *
Kod današnjih automobila ne možeš sam ni lampicu promijeniti, jer je nemoguće doći do nje; za najmanju sitnicu moraš u servis. Nekada je bilo drukčije. Ako si se htio malo potruditi i naučiti neke osnovne stvari, mogao si i sam ponešto napraviti. A i život te jednostavno na to prisili jer često ne možeš dočekati majstora. Tako sam i ja naučio da najprije treba pogledati kakve su svjećice ako motor ne može da upali, dobro ih očistiti, pa onda provjeriti akumulator, kablove, razvodnu kapu itd. Takve i slične „sitnice“ pomogle su mi više puta da sam riješim problem i izbjegnom ono bespomoćno čekanje na putu, katkad i u najgorim vremenskim uvjetima.
Jedna od najvećih mojih majstorskih intervencija kojom se obično hvalim bila je kad sam ostao u kvaru usred mitske Vran planine. S prijateljem Petrom Milošom išao sam na Blidinjsko jezero na izlet. Iako je cesta bila makadamska i prilično grbava i razrovana, Petar je jurio kao da je na reliju, a ja ga pratio jednako brzo u svom vremešnom Renaultu devetki da ga ne izgubim iz vida. U jednom trenutku motor je počeo „trokirati“ i ubrzo se ugasio. U autu smo bili samo Jedina i ja i naša djevojčica Iva. – Što sad, dragi Bože? Usred planine, na najvećoj uzbrdici, a mobitel bez signala. Ništa, sklopiti ruke i čekati. Valjda će netko naići. A i Petar bi mogao vidjeti da nas nema i vratiti se po nas..
Tek toliko da nešto pokušam, niti ne pomišljajući da bih sam tu mogao nešto riješiti, podignem poklopac motora (haubu) i gledajući da nije, možda, u pitanju neki od meni poznatih kvarova u vezi sa svjećicama, kablovima ili nečim sličnim, otkrijem da jedna gumena cjevčica slobodno visi. Bilo je očito da to nije njen prirodni položaj, slično kao kod onog mog kvara na perilici. – Otkačila se od nečeg zbog trešnje – pomislio sam. Potražio sam to i otkrio jedan takav metalni nastavak kojemu je, kako se činilo, slobodna cijevčica savršeno odgovarala. Vratio sam sve na svoje mjesto, okrenuo kontaktni ključ i, za divno čudo, motor proradio. Ne moram vam pričati koliko mi je laknulo. Kao i mojim curama koje mi nisu uskratile pohvale. Nastavili smo vožnju prema Blidinju, ali sada polaganije i opreznije.
– Gdje ste vi do sada - upitao je Petar kad smo ga zatekli uz već potpaljeni gril nedaleko od Jezera, već sam se počeo brinuti za vas. Iskreno se začudio i gotovo da nije povjerovao u ono što smo mu ispričali.
- Ma tko bi rekao da si ti takav majstor, ne bih se tomu od tebe nadao.
- Nisi jedini, prijatelju, odgovorio sam mu, na što se moja Jedina nevoljko nasmješila znajući da na nju mislim. Ostatak dana protekao je u ugodnom druženju s prijateljima, a Petar se pokazao kao jednako dobar gril meštar kao i literat.
-Nisam se tomu od tebe nadao, prijatelju – morao sam mu vratiiti istom mjerom za ono njegovo o mojim majstorskim vještinama.
* * *
Ma ne mogu ne spomenuti kako sam spasio kolegu komu se auto pokvarilo baš na najnezgodnijem mjestu – na planinskom prijevoju Privali. Kao što smo tih godina često prakticirali vozili smo se autom u Prisoje. Na mjestu koje sam spomenuo naišli smo na kolegu s posla s kojim već neko vrijeme nisam razgovarao. Stajao je prekriženih ruku pored automobila s podignutim poklopcem motora.
Kolega je koji tjedan dana ranije bio malo neugodan prema mojoj Jedinoj. Kada mu je na poslu prenijela službenu poruku koja njemu nije odgovarala, grubo joj je odbrusio i „poslao“ tamo gdje se nikoga ne šalje ako ga se imalo poštuje. Iako nisam bio ljut na njega, jer sam znao da je to njegov uobičajeni način komunikacije, da nije imao namjeru uvrijediti, morao sam mu reći da to nije u redu. I da se tako ne postupa prema dami, osobito ako je to još prijateljeva žena. Dakle, stanemo mi kod njega i ja ga ozbiljnim glasom upitam:
- Što je bilo? Zašto si stao?
- Ugasija se motor...neće da upali – odgovorio je zbunjeno.
Naoružan znanjem i iskustvom o svjećicama i kablovim kojime sam se već hvalio, uzmem odvijač i kliješta i priđem njegovu motoru. Pročistim malo spojeve kablova sa svjećicama i razvodnom kapom, malo ih pričvrstim i jednako ozbiljnim glasom dam naredbu:
- Upali motor!
On okrene ključ a motor proradi. Ostao je bez riječi. Samo je nerazumljivo promumnljao:
- A, ..bemti, ko bi reka da ti to znaš!
Najradije bih se smijao, ali sam još uvijek htio glumiti ljutnju.
-P.zdo jedna, nisi to zaslužio, ali neka ti bude! - uzvratio sam mrko i bez daljeg razgovora vratio se u svoj auto i nastavio put.
Hitovi: 812