Dr. Ante Ljubičić: Kod Fatime
Livno - Bašajkovac
...Drva su u peći pucketala, iz lonca je zamamno mirisalo, a ja sam bezuspješno pokušavao učiti. Možete zamisliti kako mi je bilo u želucu gledajući na peć s loncem: kruljilo je, stezalo, svrdlalo, okretalo se; već danima nisam okusio pravi zalogaj. Kad je napokon došla po lonac s gotovim jelom, gazdarica je napunila tanjur za mene...Crtica iz zapisa jednog liječnika- Ordinacija s pogledom, dr. A. Lj.)
Kod Fatime
Tijekom sve četiri srednjoškolske godine bio sam redoviti član putujuće družine školaraca, osim nekoliko mjeseci prve zime. Okrenulo na buru, udarila mećava i zamelo cijeli kraj pa gotovo dva tjedna ništa nije moglo ni ući u mjesto ni izaći. Nisam bio baš previše nesretan zbog neplaniranih ferija i ne bi mi bilo mrsko da je potrajalo i duže, ali svjestan da bi mi dalje izostajanje iz škole ugrozilo status redovitog učenika, nije bilo druge nego potražiti kakav sobičak u mjestu naukovanja – dvadesetak km udaljenom gradiću Li. Putovanje autobusom – prvim koji je naišao kroz snijegom zameteno mjesto, kojeg nisam smio propustiti, potrajalo je gotovo cijeli dan. Bilo je to mukotrpno probijanje kroz visoke sniježne nanose uz pomoć velikih zimskih strojeva. Društvo su mi bili sumještani Mirko i Jure, oba učenici srednje ekonomske škole.
Tijekom sve četiri srednjoškolske godine bio sam redoviti član putujuće družine školaraca, osim nekoliko mjeseci prve zime. Okrenulo na buru, udarila mećava i zamelo cijeli kraj pa gotovo dva tjedna ništa nije moglo ni ući u mjesto ni izaći. Nisam bio baš previše nesretan zbog neplaniranih ferija i ne bi mi bilo mrsko da je potrajalo i duže, ali svjestan da bi mi dalje izostajanje iz škole ugrozilo status redovitog učenika, nije bilo druge nego potražiti kakav sobičak u mjestu naukovanja – dvadesetak km udaljenom gradiću Li. Putovanje autobusom – prvim koji je naišao kroz snijegom zameteno mjesto, kojeg nisam smio propustiti, potrajalo je gotovo cijeli dan. Bilo je to mukotrpno probijanje kroz visoke sniježne nanose uz pomoć velikih zimskih strojeva. Društvo su mi bili sumještani Mirko i Jure, oba učenici srednje ekonomske škole.
Na cilj smo stigli kasno uvečer. Bili smo umorni, gladni, promrzli. Računali smo da ćemo stići na vrijeme i potražiti kakav sobičak, a sada, ovako kasno, bez igdje ikoga svoga - kamo se okrenuti, koga pitati? Na hotel nismo ni pomišljali, jer to nije bilo predviđeno kućnim proračunom. I kad smo se već pomirili s tim da ćemo noć provesti na autobusnoj stanici, ili tko zna gdje, netko nas je uputio da pokušamo potražiti sobu kod obitelji D. Imali smo sreću: videći nas onako jadne i zabrinute domaćini su se sažalili i primili nas da prenoćimo kod njih.
-Imamo jednu malu sobu na katu pa ako vam odgovara možete ostati kod nas.
Naravno da smo prihvatili ponudu i to bez razmišljanja. Bili smo sretni, samo da ne moramo ostati vani u hladnoj zimskoj noći. Da smo znali, vjerojatno bismo im zahvalili sto puta, jer su nas time poštedili, možda i spasili od smrzavanja, ali nama je to tada još bilo strano. Soba je doista bila omanja i za naše pojmove skromna, ali nam to nije ništa smetalo. Imala je mali prozor koji je gledao na ulicu prema mojoj školi zgradi gimnazije, dva kreveta, mali stol s dvije stolice i starinsku peć – „fijaker“ po sredini. Bili smo zadovoljni smještajem, a i cijena koju su nam rekli bila je prihvatljiva.
Čim smo ostali sami, odmah smo se zakačili oko toga tko će biti sam u krevetu, a tko će ga dijeliti s drugim. Bacili smo kocku ("pokrili kure"), a ishod je bio takav da se Jure slavodobitno veselio što će se moći komodati sam, dok ćemo se ja i rođak Mirko morati malo stisnuti u svom krevetu. Bio je to početak naših stalnih svađa koje će potrajati sve dok se nismo razišli.
* * *
Obitelj koja nas je primila bila je stara i ugledna muslimanska obitelj Avde i Fatime D. Avdo je bio umirovljeni službenik, Fatima domaćica. Imali su troje djece. Najstariji sin T, bio je gimnazijalac i naš vršnjak, prelijepa kći N. učenica osnovne škole, a najmlađi sin Š., miljenik obitelji, još nije bio pošao u školu. Svi su bili dobri prema nama, osobito Fatima. Činilo mi se da je posebno bila blaga prema meni. Možda i zbog toga što sam bio malo mirniji od mojih drugova.
Kad sam pošao od kuće ponio sam samo nešto malo novaca; više nije bilo, a i računao sam da ću dolaziti vikendom. Međutim, vremenske su prilike bile takve da to nije bilo moguće cijeli mjesec dana. Zbog toga sam morao pažljivo trošiti ono malo što sam imao, uglavnom za kruh. Malo slanine što sam ponio od kuće i komad kruha - to je bila sva moja hrana. Jedan kruh trajao je dva dana. U doslovnom smislu riječi gladovao sam. A koliko sam bio bedast, na neki način sam u tome i uživao. Kao da sam sam sebi a i drugima želio nešto dokazati - da to nije ništa za me, da sam čvrst karakter i slične gluposti.
Jednoga dana gazdarica Fatima kuhala je ručak u našoj sobi; pokoji put bi to radila, jer bi nam na taj način u isti mah grijala sobu.
-Moj Avdo voli grah sa suhim mesom - rekla je - a i neka vam se soba malo bolje ugrije.
Drva su u peći pucketala, iz lonca je zamamno mirisalo, a ja sam bezuspješno pokušavao učiti. Možete zamisliti kako mi je bilo u želucu gledajući na peć s loncem: kruljilo je, stezalo, svrdlalo, okretalo se; već danima nisam okusio pravi zalogaj. Kad je napokon došla po lonac s gotovim jelom, gazdarica je napunila tanjur za mene.
-Evo, Ante, oprobaj moj grah.
-Hvala vam, gazdarice, nisam gladan, upravo sam se vratio s ručka - slagao sam.
-Ma, možeš ti i nakon ručka Ante, ti si mlad, šta je to za tebe - rekla je Fatima i izišla iz sobe.
-Hvala vam, gazdarice, nisam gladan, upravo sam se vratio s ručka - slagao sam.
-Ma, možeš ti i nakon ručka Ante, ti si mlad, šta je to za tebe - rekla je Fatima i izišla iz sobe.
Ostao sam sam. Na stolu tanjur s gustim grahom koji se pušio i mirisao na suhu dimljenu kaštradinu (ovčetinu), moje omiljeno jelo. Nije moglo za mene u tom trenutku biti ništa izazovnije na svijetu od te zdjelice hrane. Ali, avaj, rekao sam da sam ručao, da nisam gladan. Kako ću sada; ako to pojedem vidjet će da izmišljam, da lažem. A to je sramota. Sramota je i priznati da sam gladan, da nisam ručao, da nemam što jesti. Na takvim sam mukama bio neko vrijeme dok se ponovo nije pojavila gazdarica da pokupi pribor za jelo. Jasno se vidjelo da je razočarana, možda čak i povrijeđena kad je našla netaknuto jelo na stolu. Bez riječi uzela je zdjelicu i izišla iz sobe. Ostao sam u sobi sam, jadan i gladan, sada još i ljut na samoga sebe.
-Budalo jedna, glupane, idiote - grdio sam samog sebe i razmišljao - sad si još i uvrijedio dobru ženu. Možda je pomislila da ne želiš njeno jelo iz tko zna kakvih razloga. Nije sramota uzeti ponuđeno kad je dob-re volje. I kad si gladan. Plakalo mi se, ali, tu se više ništa nije dalo pro-mijeniti. Čvrsto sam obećao sebi:
-Nikada više ovako!