Božja znanost
Indeks Članka
...Naslov ove knjige nije ni doskočica ni prazna metafora. Njezin naslov izražava samu srž i zajednički nazivnik kratkih priča ili pripovijesti, da ne kažem javnih ispovijedi, njezinih pisaca, profesionalnih znanstvenika, o osobnoj vjeri i pouzdanju u Boga, uz istovremenu posvećenost i vjeru u smisao i poslanje znanosti.
Za „rođene” ili najbolje znanstvenike znanstveno je istraživanje uzbudljivo, neizvjesno, da ne kažem pustolovno, teorijski i metodološki jasno vođeno, traganje pojedinaca i istraživačkih timova za nepreglednim, nedokučivim i neotkrivenim tajnama koje još skrivaju priroda, čovjek, život, svemir, društvo, ljudski um, duh i duša...Ovo je ulomak uvoda knjige koju je priredio Slaven Letica. Knjigu je jedan od autora Davor Pavuna poslao mome prijatelju, on meni, a ja odmah svima vama. Vjerujem da će biti zanimljivo i poučno pročitati javna svjedočanstva osobne vjere poznatih znanstvenika.
Poveznica:
Božja znanost - javna svjedočanstva znanstvenika o osobnoj vjeri
FRANCIS S. COLLINS, JEDAN OD NAJVAŽNIJIH SVJETSKIH GENETIČARA
Ja sam znanstvenik i vjernik i ne vidim nikakav sukob između tih dvaju svjetonazora. Kao direktor projekta ljudskog genoma vodio sam konzorcij znanstvenika kroz čitanje 3,1 bilijuna slova ljudskog genoma, tj. priručnika o našoj DNK. Kao vjernik, vidim DNK, informacijsku molekulu svih živih bića, kao Božji jezik, a eleganciju i složenost naših organizama i ostale prirode kao odraz Božjeg plana.
JERKO ROŠIN, ARHITEKT, SKLADATELJ I PISAC
Kako su i arhitekti ljudi, i među nama ima vjernika i nevjernika, ali ne znam nijednoga kolegu kojemu je vjera u Boga poremetila vjeru u znanja koja nam je znanost omogućila. Kako je vjerovati samo u znanost, ne znam. Siguran sam da bih kao takav bio siromašniji.
MARIJA SELAK, FILOZOFKINJA
Vjera daje prostor za iskorak jer nas podsjeća da nikad ne možemo znati sve, zbog čega uvijek možemo napredovati u svome znanju. Istodobno, ideja božanskog bića koje, za razliku od nas, ima apsolutno znanje, pruža nam nadu da je to znanje moguće jer je svijet vođen razumom, što znači da posjeduje neki red i logiku stvari.
Vlado Jukić
Redoviti profesor psihijatrije Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu,
predsjednik Hrvatskog psihijatrijskog društva i ravnatelj Klinike za psihijatriju Vrapče
Vjera u Boga i vjera u znanost u meni su oduvijek pomirene
Tijekom više od četiri desetljeća bivstvovanja u psihijatriji nikada nisam osjetio
da bi vjera u Boga mogla biti suprotstavljena vjeri u znanost i svakodnevnoj
psihijatrijskoj praksi. Naprotiv! Znanost samo potvrđuje i jača vjeru u Boga
Prije nego što sam sjeo za stol i počeo pisati ovaj kratki introspekcijski uradak,
upitao sam se kako napisati zadano osobno svjedočanstvo o tome “kako ja
u sebi i u poslu mirim vjeru u Boga i vjeru u znanost” kad je to u meni oduvijek
pomireno. A opet, samo konstatirati da ja s time nemam problema i da su moja vjera
u Boga i moja vjera u znanost pomirene, odnosno da među njima nema nikakvog
konflikta, djeluje banalno, gotovo neozbiljno. “Ozbiljni mislioci” takvu konstataciju
ne bi ni uzeli u razmatranje. Zato se traži da se i ova “banalnost” pokuša elaborirati
i objasniti, pa i opravdati (što je u zadanim okvirima nemoguće).
da bi vjera u Boga mogla biti suprotstavljena vjeri u znanost i svakodnevnoj
psihijatrijskoj praksi. Naprotiv! Znanost samo potvrđuje i jača vjeru u Boga
Prije nego što sam sjeo za stol i počeo pisati ovaj kratki introspekcijski uradak,
upitao sam se kako napisati zadano osobno svjedočanstvo o tome “kako ja
u sebi i u poslu mirim vjeru u Boga i vjeru u znanost” kad je to u meni oduvijek
pomireno. A opet, samo konstatirati da ja s time nemam problema i da su moja vjera
u Boga i moja vjera u znanost pomirene, odnosno da među njima nema nikakvog
konflikta, djeluje banalno, gotovo neozbiljno. “Ozbiljni mislioci” takvu konstataciju
ne bi ni uzeli u razmatranje. Zato se traži da se i ova “banalnost” pokuša elaborirati
i objasniti, pa i opravdati (što je u zadanim okvirima nemoguće).
Kako rekoh, nikada nisam imao problema s time što istovremeno vjerujem u
Boga i u znanost. To nikada nisam osjećao kao dihotomiju – jednostavno mirno, i
bez problema, prihvaćao sam Božju opstojnost, kreaciju i svemogućnost (s jedne
Boga i u znanost. To nikada nisam osjećao kao dihotomiju – jednostavno mirno, i
bez problema, prihvaćao sam Božju opstojnost, kreaciju i svemogućnost (s jedne
strane) i znanstvena otkrića, razvoj znanosti i “nevjerojatne domete do kojih će zna-
nost doći” (s druge strane). Čini mi se da se, kada je riječ o prijeporu između vjere u
nost doći” (s druge strane). Čini mi se da se, kada je riječ o prijeporu između vjere u
Boga i vjere u znanost, u prvi plan ističe Darwinova teorija evolucije kao demarka-
cijska linija na kojoj bi se trebale sučeljavati znanost i vjera, pa onda vjera u znanost
cijska linija na kojoj bi se trebale sučeljavati znanost i vjera, pa onda vjera u znanost
i vjera u Boga. I s te bi se linije, prema zaključcima mnogih koji zaključuju još
banalnije od mene, te dvije vjere trebale razići i nikada se više ne susresti ni u jednoj
banalnije od mene, te dvije vjere trebale razići i nikada se više ne susresti ni u jednoj
točci! Naime, oni koji vjeruju samo u znanost koja će, i kojom će se, sve dokazati i
objasniti, u pravilu ne nude dokaze Božje neopstojnosti, pa time ni znanstvene pot-
krepe svog ateizma, otkrića na polju fundamentalnih znanstvenih disciplina fizike
krepe svog ateizma, otkrića na polju fundamentalnih znanstvenih disciplina fizike
i kemije. Uglavnom se okreću biologiji, evoluciji, kozmologiji. Nude “dokaze ne-
postojanja Boga” u “dosadašnjim otkrićima” i u budućim otkrićima očekuju daljnje
postojanja Boga” u “dosadašnjim otkrićima” i u budućim otkrićima očekuju daljnje
potvrde svoje vjere u znanost i promašenosti vjere u Boga.
Nikada nisam doslovno ni prihvaćao ni odbijao Darwinovu teoriju evolucije.
Istina, sjećam se da sam kao dijete, i to s ponosom i radošću, negirao da sam (kao
čovjek) postao od majmuna i da sam žalio one koji nisu vjernici pa im je preostalo
vjerovati da su postali od majmuna. Oni su svoju nevjeru opravdavali Darwinovom
Istina, sjećam se da sam kao dijete, i to s ponosom i radošću, negirao da sam (kao
čovjek) postao od majmuna i da sam žalio one koji nisu vjernici pa im je preostalo
vjerovati da su postali od majmuna. Oni su svoju nevjeru opravdavali Darwinovom
teorijom evolucije o kojoj nisu znali ništa. I kao dijete znao sam da je njihova nevje-
ra sasvim druge etiologije. Oni koje sam poznavao kao nevjernike u pravilu su ne-
vjernici postajali u skladu s “pravilima Nikoletine Bursaća” ili iz utilitarnih razloga.
ra sasvim druge etiologije. Oni koje sam poznavao kao nevjernike u pravilu su ne-
vjernici postajali u skladu s “pravilima Nikoletine Bursaća” ili iz utilitarnih razloga.
Tek poslije shvatio sam da mnogi od njih nisu “imali dar vjere”, kako bi rekli teolozi,
ili da je, što je čest slučaj i među “nevjernicima”, njihovo negiranje postojanja Boga
ili da je, što je čest slučaj i među “nevjernicima”, njihovo negiranje postojanja Boga
posljedica njihova odgoja, psihosocijalnog razvoja i strukture ličnosti. (Treba napo-
menuti da ni vjera ni nevjera nisu vezane ni uz uredno strukturiranu ličnost niti uz
menuti da ni vjera ni nevjera nisu vezane ni uz uredno strukturiranu ličnost niti uz
neki od tipova poremećaja ličnosti.) Osobno, sve do svojih studentskih dana nisam
susretao ateiste koji su, kao što sam ja oduvijek bio vjernik, oduvijek bili ateisti,
odnosno koji su svoj ateizam temeljili na filozofskim, pa i znanstvenim osnovama.
Nisam siguran, ali čini mi se da sam bio u osnovnoj školi, a sigurno je to bilo na
vjeronauku u mom Posušju, kada nam je fratar vjeroučitelj govorio da vjera nema
problema s teorijom evolucije jer je, ako je to tako, i evolucija Božje djelo. Prihvatio
sam taj nauk ne samo zato što je “tako rekao fratar” nego i zato što je istovremeno
susretao ateiste koji su, kao što sam ja oduvijek bio vjernik, oduvijek bili ateisti,
odnosno koji su svoj ateizam temeljili na filozofskim, pa i znanstvenim osnovama.
Nisam siguran, ali čini mi se da sam bio u osnovnoj školi, a sigurno je to bilo na
vjeronauku u mom Posušju, kada nam je fratar vjeroučitelj govorio da vjera nema
problema s teorijom evolucije jer je, ako je to tako, i evolucija Božje djelo. Prihvatio
sam taj nauk ne samo zato što je “tako rekao fratar” nego i zato što je istovremeno
tumačio značenje pojma prvih sedam dana u kojima je “Bog stvorio svijet i čovje-
ka”. Najprije sam bio začuđen kad je rekao da se taj biblijski dan ne može shvatiti
ka”. Najprije sam bio začuđen kad je rekao da se taj biblijski dan ne može shvatiti
kao “naš dan” – 24-satno vrijeme od izlaska do izlaska sunca. Mogao sam, tako,
prihvatiti da je taj biblijski dan mogao trajati i milenije. Još nam je taj vjeroučitelj
prihvatiti da je taj biblijski dan mogao trajati i milenije. Još nam je taj vjeroučitelj
tumačio da je za Boga sve trenutak, odnosno sadašnjost, što je bilo puno teže shva-
titi. Ne možemo mi ljudi, rekao je, ni zamisliti kakva je i kolika Božja moć i kakvim
titi. Ne možemo mi ljudi, rekao je, ni zamisliti kakva je i kolika Božja moć i kakvim
se sve sredstvima Bog može služiti... Možda je Bog upravo onako, kako objašnjava
Darwin, kreirao svijet. Prihvativši to poslije, pa sve do sada, osjećao sam se nekako
nepristojno superioran pred onima koji su, puno jednostavnije i s plićim pristupom,
prihvaćali evoluciju kao dokaz razvoja svijeta i dokaz da nema Boga. Bili su mi
otužni kad su, negirajući Boga kao “stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog”, svoju
nevjeru pokušavali objasniti (što je česta potreba ateista) onim o čemi su znali malo
ili ništa.
Darwin, kreirao svijet. Prihvativši to poslije, pa sve do sada, osjećao sam se nekako
nepristojno superioran pred onima koji su, puno jednostavnije i s plićim pristupom,
prihvaćali evoluciju kao dokaz razvoja svijeta i dokaz da nema Boga. Bili su mi
otužni kad su, negirajući Boga kao “stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog”, svoju
nevjeru pokušavali objasniti (što je česta potreba ateista) onim o čemi su znali malo
ili ništa.
Još sam se prije ovog pisanja upitao je li oportuno preskočiti činjenicu da se ni
u pubertetu ni u adolescenciji, tim najburnijim razdobljima života karakterističnim
po pobuni protiv svih (nametnutih) autoriteta, nisam pokušao obračunati s vjerom
u pubertetu ni u adolescenciji, tim najburnijim razdobljima života karakterističnim
po pobuni protiv svih (nametnutih) autoriteta, nisam pokušao obračunati s vjerom
u Boga. Naraštaju kojem sam pripadao, naime, tadašnji je sustav nametao ateizam i
komunističku ideologiju, što nam je omogućilo da svoju “pobunu” okrenemo protiv
tih ideologija. Okretanje vjeri (koja ipak nije bila zabranjena) i naglašavanje onoga
što službena ideologija ne podržava, bio je dio “strategije” naše pobune. I tako sam
komunističku ideologiju, što nam je omogućilo da svoju “pobunu” okrenemo protiv
tih ideologija. Okretanje vjeri (koja ipak nije bila zabranjena) i naglašavanje onoga
što službena ideologija ne podržava, bio je dio “strategije” naše pobune. I tako sam
ostao bez mogućnosti da poentiram da sam svojevremeno „postavljao ozbiljna pi-
tanja o Božjoj opstojnosti“, da sam sumnjao, da sam se koprcao i mučio te da sam
tanja o Božjoj opstojnosti“, da sam sumnjao, da sam se koprcao i mučio te da sam
se u porođajnim mukama ponovno vratio vjeri, pa je moja vjera zato „zrelija“ i time
vrjednija poštovanja.
vrjednija poštovanja.
No, želeći se barem dotaknuti postavljenog pitanja, moram sada otkloniti daljnje
asocijacije o povijesti moje vjere i njezinim uporištima, preskočiti „predznanstveno“
razdoblje i usredotočiti se na vjeru u Boga u kontekstu posla kojim se bavim i znano-
sti koju prakticiram, odnosno u kontekstu „vjere u znanost“. Tijekom više od četiri
sti koju prakticiram, odnosno u kontekstu „vjere u znanost“. Tijekom više od četiri
desetljeća bivstvovanja u psihijatriji (najprije kao specijalizant, zatim kao specijalist
psihijatar, pa subspecijalist dviju psihijatrijskih grana, onda sveučilišni profesor i
znanstvenik na području psihijatrije) nikada nisam osjetio da bi vjera u Boga mogla
biti suprotstavljena vjeri u znanost i svakodnevnoj psihijatrijskoj praksi. Naprotiv!
Porast broja znanstvenih informacija i znanja o svim aspektima duševnih bolesti,
psihijatar, pa subspecijalist dviju psihijatrijskih grana, onda sveučilišni profesor i
znanstvenik na području psihijatrije) nikada nisam osjetio da bi vjera u Boga mogla
biti suprotstavljena vjeri u znanost i svakodnevnoj psihijatrijskoj praksi. Naprotiv!
Porast broja znanstvenih informacija i znanja o svim aspektima duševnih bolesti,
kao i sve veće praktično iskustvo dodatno su mi potvrđivali da znanost, u koju vje-
rujem na jedan praktičan način, ali nikako „bez ostatka“, samo potvrđuje i jača vjeru
rujem na jedan praktičan način, ali nikako „bez ostatka“, samo potvrđuje i jača vjeru
u Boga.
Napominjem da je pojam „vjera u znanost“ u mom promišljanju bliža značenju
pojma „povjerenje u znanost“. Vjerujem, naime, da će znanost dalje napredovati
pojma „povjerenje u znanost“. Vjerujem, naime, da će znanost dalje napredovati
do neslućenih razmjera, no da nikada neće odgovoriti na „posljednja pitanja“. Uo-
stalom, to i nije zadaća prirodnih znanosti („posljednjim pitanjima“ neka se bavi
stalom, to i nije zadaća prirodnih znanosti („posljednjim pitanjima“ neka se bavi
teologija, ako se tu struku uopće može smatrati znanošću). A svaka nova znanstvena
spoznaja u psihijatriji, a uglavnom je riječ o neuroznanstvenim otkrićima, unatoč
spoznaja u psihijatriji, a uglavnom je riječ o neuroznanstvenim otkrićima, unatoč
doprinosu razumijevanja i liječenja psihijatrijskih bolesnika, samo otvara nova pita-
nja. Nijedno neuroznanstveno otkriće (pa ni otkriće mogućeg „centra za vjeru“, koji
nja. Nijedno neuroznanstveno otkriće (pa ni otkriće mogućeg „centra za vjeru“, koji
neki znanstvenici nalaze u mozgu!?) ne dovodi u pitanje „vjeru u Boga kao takvu“.
Što je s vjerom u Boga i vjerom u znanost u odnosu na psihijatrijsku praksu – di-
jagnosticiranje duševnih bolesti i liječenje psihički poremećenih? Ni na tom područ-
ju nema konflikata. Štoviše, razvoj znanosti pridonosi boljoj dijagnostici duševnih
jagnosticiranje duševnih bolesti i liječenje psihički poremećenih? Ni na tom područ-
ju nema konflikata. Štoviše, razvoj znanosti pridonosi boljoj dijagnostici duševnih
poremećaja i boljem liječenju osoba s duševnim smetnjama, a bolja dijagnostika i
bolje liječenje pridonose razvoju znanosti. Duševne bolesnike tisućama se godina,
sve do početka razvoja moderne psihijatrije, promatralo i tumačilo na mističan i
spekulativan način. Zahvaljujući znanosti, ali i „pravoj“, nekontaminiranoj vjeri,
prestalo se s tumačenjem da je duševna bolest posljedica viših sila. Tako je razvoj
psihijatrije dao doprinos i utemeljenosti vjere. Zahvaljujući razvoju psihijatrijske
bolje liječenje pridonose razvoju znanosti. Duševne bolesnike tisućama se godina,
sve do početka razvoja moderne psihijatrije, promatralo i tumačilo na mističan i
spekulativan način. Zahvaljujući znanosti, ali i „pravoj“, nekontaminiranoj vjeri,
prestalo se s tumačenjem da je duševna bolest posljedica viših sila. Tako je razvoj
psihijatrije dao doprinos i utemeljenosti vjere. Zahvaljujući razvoju psihijatrijske
znanosti i psihijatrijske prakse, vjera je očišćena od natruha onoga što ju je kom-
promitiralo.
promitiralo.
Kao što ne postoji konflikt između vjere u Boga i vjere u znanost, tako, barem
u našim okolnostima, nema ni konflikta na stručnom ili znanstvenom planu između
psihijatara vjernika i onih koji ne vjeruju (bilo da je riječ o ateistima ili agnosticima).
Nikada mi u četrdestogodišnjoj karijeri ni vjera u Boga ni vjera u znanost nisu bile
u našim okolnostima, nema ni konflikta na stručnom ili znanstvenom planu između
psihijatara vjernika i onih koji ne vjeruju (bilo da je riječ o ateistima ili agnosticima).
Nikada mi u četrdestogodišnjoj karijeri ni vjera u Boga ni vjera u znanost nisu bile
prepreka ni u znanstvenom ni u praktičnom psihijatrijskom razmišljanju i postupa-
nju. I tako, zahvaljujući i onome što je ovdje samo natuknuto, u meni beskonfliktno
nju. I tako, zahvaljujući i onome što je ovdje samo natuknuto, u meni beskonfliktno
egzistiraju vjera u Boga i vjera u znanost. Ne samo da među njima nema konflikta
nego jedna drugu dopunjuju, potkrepljuju, jačaju.
nego jedna drugu dopunjuju, potkrepljuju, jačaju.
Nino Raspudić
Hrvatski filozof, književnik, književni kritičar, prevoditelj, publicist i politički analitičar; profesor je na katedri za talijansku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
Vjerujemo da znamo ili znamo da vjerujemo?
Objava je čin ljubavi i milosti. Vjeru poimam kao plivanje u toj milosti. Nisi
smeće izbačeno u svijet samo sa svrhom da umre, nisi rob neshvatljivih sila i
zakona, već si dijete Božje. Zbog te spoznaje nisi nužno ni bolji ni lošiji od onih
koji su ostali na suhom, ali živiš u drugačijem elementu i imaš druge prioritete
smeće izbačeno u svijet samo sa svrhom da umre, nisi rob neshvatljivih sila i
zakona, već si dijete Božje. Zbog te spoznaje nisi nužno ni bolji ni lošiji od onih
koji su ostali na suhom, ali živiš u drugačijem elementu i imaš druge prioritete
Odnos znanosti i vjere odnos je nečeg važnog i nečeg, za vjernike, najvaž-
nijeg, štoviše jedinog istinski bitnog u ljudskom životu. Znanost koja pre-
tendira zauzeti mjesto religije, kao utemeljujuće instance naše egzistencije, postaje
nijeg, štoviše jedinog istinski bitnog u ljudskom životu. Znanost koja pre-
tendira zauzeti mjesto religije, kao utemeljujuće instance naše egzistencije, postaje
idolatrija, scijentistička masturbacija u jalovom pokušaju da odgovori na pitanja
koja nije u stanju ni postaviti, pri čemu podsjeća na baruna Münchhausena, koji se
pokušava iz živoga blata (besmisla smrtne egzistencije krhkog ljudskog bića) izvući
vukući se za vlastiti perčin. Područje znanosti je konstitutivno ograničeno, ona čak
koja nije u stanju ni postaviti, pri čemu podsjeća na baruna Münchhausena, koji se
pokušava iz živoga blata (besmisla smrtne egzistencije krhkog ljudskog bića) izvući
vukući se za vlastiti perčin. Područje znanosti je konstitutivno ograničeno, ona čak
ne može ni definirati samu sebe svojim jezikom, jer već u tom prvom pokušaju na-
pušta svoje područje i prelazi na teren filozofije.
pušta svoje područje i prelazi na teren filozofije.
Suvremena filozofija pak, ako ide do kraja, završava ili u nihilizmu ili u bijegu u
plitki emancipacijski angažman ili u uvidu kako nas još samo neki Bog može spasiti.
Čovjek ne može naći smisao za kojim žudi tapkajući u ovosvjetskom, ne može se
ne samo izvući već ni osmisliti sam, unutar zatvorenog sistema u kojem je zatečen,
već samo u objavi koja dolazi izvan njega. Vicovski se možemo zapitati je li uopće
moguća civilizacija bez religije. Ateistička ili agnostička „znanstvena” pozicija je
plitki emancipacijski angažman ili u uvidu kako nas još samo neki Bog može spasiti.
Čovjek ne može naći smisao za kojim žudi tapkajući u ovosvjetskom, ne može se
ne samo izvući već ni osmisliti sam, unutar zatvorenog sistema u kojem je zatečen,
već samo u objavi koja dolazi izvan njega. Vicovski se možemo zapitati je li uopće
moguća civilizacija bez religije. Ateistička ili agnostička „znanstvena” pozicija je
suha misaona grana koja može piliti i proklinjati ili samo ignorirati deblo iz kojeg
strši, a da nije ni svjesna kako je na njemu izrasla.
strši, a da nije ni svjesna kako je na njemu izrasla.
Koje su granice ljudske spoznaje? Kantova pitanja: Što mogu znati? Čemu se
mogu nadati? Što trebam činiti? I na koncu – što je čovjek?, najbolje mapiraju odnos
umom dohvatljivog i onoga onkraj njega.
mogu nadati? Što trebam činiti? I na koncu – što je čovjek?, najbolje mapiraju odnos
umom dohvatljivog i onoga onkraj njega.
Nema nužne kolizije između vjere i znanosti. Ona može nastati krivnjom “vjere”
koja je spala na fundamentalističko čitanje Biblije kao priručnika iz kozmologije i
fizike, koje apsolutizira “Slovo”, a gubi “Duh” do kojeg dolazimo interpretacijom.
Može je stvarati i naivni scijentizam, čudna sekularna religija koja vjeruje kako
svijest nekako nastaje iz nesvjesne tvari, neke prajuhe čije kuhanje “znanstvenici”
koja je spala na fundamentalističko čitanje Biblije kao priručnika iz kozmologije i
fizike, koje apsolutizira “Slovo”, a gubi “Duh” do kojeg dolazimo interpretacijom.
Može je stvarati i naivni scijentizam, čudna sekularna religija koja vjeruje kako
svijest nekako nastaje iz nesvjesne tvari, neke prajuhe čije kuhanje “znanstvenici”
smještaju milijarde godina u prošlost pa se u toj teško zamislivoj vremenskoj uda-
ljenosti nekako zamagli temeljna nepojmljivost nastanka duha kao puke iskre iz
ljenosti nekako zamagli temeljna nepojmljivost nastanka duha kao puke iskre iz
tvari. A o svemu tome opet govorimo u jeziku, tj. u duhu, koji sebe iz nekog čudnog
razloga u nekim glavama srozava na razinu epifenomena materije.
razloga u nekim glavama srozava na razinu epifenomena materije.
Velika je zabluda scijentista i vjera u tobože neuvjetovan, neutralan jezik zna-
nosti, jer ljudski je jezik uvijek metaforičan. Znanost je proizvod čovjeka u jeziku,
nosti, jer ljudski je jezik uvijek metaforičan. Znanost je proizvod čovjeka u jeziku,
dakle sve je to uvijek transponirani čovjek i koliko god se mi trudili apstrahirati i
stvarati metajezike, ne možemo pobjeći od sebe niti zasjesti na neku neupitnu, čvr-
stu arhimedovsku točku apstraktnog razuma. Mi nikada nismo samo “cogito”, već
stu arhimedovsku točku apstraktnog razuma. Mi nikada nismo samo “cogito”, već
naše “sum”, i kad smo najznanstveniji, nastanjuju i volja, osjećaj, žudnja, osjetilo,
fantazija.
fantazija.
Sjena antropomorfizma prati sve naše pokušaje objašnjenja svijeta, od mitskih
slika na počecima civilizacije do najkompliciranijih formula suvremene znanosti,
slika na počecima civilizacije do najkompliciranijih formula suvremene znanosti,
samo je u slučaju potonjeg pokušaj umnog zahvaćanja svijeta toliko daleko od obič-
nog svakodnevnog iskustva da se pričinja supstancijalno drugačijim od slike svijeta
nog svakodnevnog iskustva da se pričinja supstancijalno drugačijim od slike svijeta
koji nose četiri slona što stoje na kornjači. U krajnjoj liniji, koga briga za to? Čast
prirodnoj znanosti, ali važnije nam je znati tko smo, što trebamo činiti i čemu se
možemo nadati.
prirodnoj znanosti, ali važnije nam je znati tko smo, što trebamo činiti i čemu se
možemo nadati.
Kako bismo uopće imali pojam znanosti, moramo najprije povjerovati kako svi-
jet korespondira našem umu. Kako to? Otkud ta sukladnost našeg logosa i Logosa
jet korespondira našem umu. Kako to? Otkud ta sukladnost našeg logosa i Logosa
u prirodi?
Vjerujem da Bog govori kroz stvorenje, “knjigu svijeta”, moralni zakon u meni,
ali i intervenira izravno u povijest, u objavi i iznad svega u Kristovu utjelovljenju
kao čvorištu svega postojanja.
ali i intervenira izravno u povijest, u objavi i iznad svega u Kristovu utjelovljenju
kao čvorištu svega postojanja.
Zahvaljujući razvoju znanosti i tehnike Münchhausen je proučio, klasificirao, na-
učio nešto više o sastavu blata u kojem tone i o vlastitom perčinu. Ali otkud ono i on,
učio nešto više o sastavu blata u kojem tone i o vlastitom perčinu. Ali otkud ono i on,
i otkud žeđ za smislom i žudnja da se izvuče, na to nije našao odgovor.
Objava je čin ljubavi i milosti. Vjeru poimam kao plivanje u toj milosti. Ne mo-
žeš znati ništa o plivanju prije nego što skočiš u vodu, a kad jednom zaplivaš, sve je
žeš znati ništa o plivanju prije nego što skočiš u vodu, a kad jednom zaplivaš, sve je
drugačije. Nisi smeće izbačeno u svijet samo sa svrhom da umre, nisi rob neshvatlji-
vih sila i zakona, već si dijete Božje. Zbog te spoznaje nisi nužno ni bolji ni lošiji od
onih koji su ostali na suhom, ali živiš u drugačijem elementu i imaš druge prioritete.
onih koji su ostali na suhom, ali živiš u drugačijem elementu i imaš druge prioritete.
Vjera stvara civilizaciju i otvara obzor unutar kojeg se onda može pojaviti i zna-
nost. Vjera olakšava znanost jer kad vjeruješ u mudrost stvorenoga svijeta, motivi-
raniji si da mu se otvoriš i da ga spoznaješ. Vjerujući i moleći, kako je svjedočio
nost. Vjera olakšava znanost jer kad vjeruješ u mudrost stvorenoga svijeta, motivi-
raniji si da mu se otvoriš i da ga spoznaješ. Vjerujući i moleći, kako je svjedočio
primjerice Marshall McLuhan, postaješ i bolji znanstvenik.
Činom prepuštanja i vjerovanja kao prvi dar zadobivamo jednu novu mudrost.
Riječima sv. Pavla: “Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama
spašenicima sila je Božja. Ta pisano je: Upropastit ću mudrost mudrih i odbacit ću
Riječima sv. Pavla: “Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama
spašenicima sila je Božja. Ta pisano je: Upropastit ću mudrost mudrih i odbacit ću
umnost umnih. Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje je istraživač ovoga svi-
jeta? Zar ne izludi Bog mudrost svijeta? Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga
jeta? Zar ne izludi Bog mudrost svijeta? Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga
ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer
i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Ži-
dovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista,
dovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista,
Božju snagu i Božju mudrost. Jer lûdo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače
je od ljudi. (1. Kor, 2, 19-26).
je od ljudi. (1. Kor, 2, 19-26).