Božja znanost

Kategorija: Od prijatelja Objavljeno: Subota, 31 Ožujak 2018 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Stranica 3 od 3
 
Nino Raspudić
Hrvatski filozof, književnik, književni kritičar, prevoditelj, publicist i politički analitičar; profesor je na katedri za talijansku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
 
Vjerujemo da znamo ili znamo da vjerujemo? 
 
Objava je čin ljubavi i milosti. Vjeru poimam kao plivanje u toj milosti. Nisi
smeće izbačeno u svijet samo sa svrhom da umre, nisi rob neshvatljivih sila i
zakona, već si dijete Božje. Zbog te spoznaje nisi nužno ni bolji ni lošiji od onih
koji su ostali na suhom, ali živiš u drugačijem elementu i imaš druge prioritete
 
Odnos znanosti i vjere odnos je nečeg važnog i nečeg, za vjernike, najvaž-
nijeg, štoviše jedinog istinski bitnog u ljudskom životu. Znanost koja pre-
tendira zauzeti mjesto religije, kao utemeljujuće instance naše egzistencije, postaje
idolatrija, scijentistička masturbacija u jalovom pokušaju da odgovori na pitanja
koja nije u stanju ni postaviti, pri čemu podsjeća na baruna Münchhausena, koji se
pokušava iz živoga blata (besmisla smrtne egzistencije krhkog ljudskog bića) izvući
vukući se za vlastiti perčin. Područje znanosti je konstitutivno ograničeno, ona čak
ne može ni definirati samu sebe svojim jezikom, jer već u tom prvom pokušaju na-
pušta svoje područje i prelazi na teren filozofije.
 
Suvremena filozofija pak, ako ide do kraja, završava ili u nihilizmu ili u bijegu u
plitki emancipacijski angažman ili u uvidu kako nas još samo neki Bog može spasiti.
Čovjek ne može naći smisao za kojim žudi tapkajući u ovosvjetskom, ne može se
ne samo izvući već ni osmisliti sam, unutar zatvorenog sistema u kojem je zatečen,
već samo u objavi koja dolazi izvan njega. Vicovski se možemo zapitati je li uopće
moguća civilizacija bez religije. Ateistička ili agnostička „znanstvena” pozicija je
suha misaona grana koja može piliti i proklinjati ili samo ignorirati deblo iz kojeg
strši, a da nije ni svjesna kako je na njemu izrasla.
 
Koje su granice ljudske spoznaje? Kantova pitanja: Što mogu znati? Čemu se
mogu nadati? Što trebam činiti? I na koncu – što je čovjek?, najbolje mapiraju odnos
umom dohvatljivog i onoga onkraj njega.
 
Nema nužne kolizije između vjere i znanosti. Ona može nastati krivnjom “vjere”
koja je spala na fundamentalističko čitanje Biblije kao priručnika iz kozmologije i
fizike, koje apsolutizira “Slovo”, a gubi “Duh” do kojeg dolazimo interpretacijom.
Može je stvarati i naivni scijentizam, čudna sekularna religija koja vjeruje kako
svijest nekako nastaje iz nesvjesne tvari, neke prajuhe čije kuhanje “znanstvenici”
smještaju milijarde godina u prošlost pa se u toj teško zamislivoj vremenskoj uda-
ljenosti nekako zamagli temeljna nepojmljivost nastanka duha kao puke iskre iz
tvari. A o svemu tome opet govorimo u jeziku, tj. u duhu, koji sebe iz nekog čudnog
razloga u nekim glavama srozava na razinu epifenomena materije.
 
Velika je zabluda scijentista i vjera u tobože neuvjetovan, neutralan jezik zna-
nosti, jer ljudski je jezik uvijek metaforičan. Znanost je proizvod čovjeka u jeziku,
dakle sve je to uvijek transponirani čovjek i koliko god se mi trudili apstrahirati i
stvarati metajezike, ne možemo pobjeći od sebe niti zasjesti na neku neupitnu, čvr-
stu arhimedovsku točku apstraktnog razuma. Mi nikada nismo samo “cogito”, već
naše “sum”, i kad smo najznanstveniji, nastanjuju i volja, osjećaj, žudnja, osjetilo,
fantazija.
 
Sjena antropomorfizma prati sve naše pokušaje objašnjenja svijeta, od mitskih
slika na počecima civilizacije do najkompliciranijih formula suvremene znanosti,
samo je u slučaju potonjeg pokušaj umnog zahvaćanja svijeta toliko daleko od obič-
nog svakodnevnog iskustva da se pričinja supstancijalno drugačijim od slike svijeta
koji nose četiri slona što stoje na kornjači. U krajnjoj liniji, koga briga za to? Čast
prirodnoj znanosti, ali važnije nam je znati tko smo, što trebamo činiti i čemu se
možemo nadati.
 
Kako bismo uopće imali pojam znanosti, moramo najprije povjerovati kako svi-
jet korespondira našem umu. Kako to? Otkud ta sukladnost našeg logosa i Logosa
u prirodi?
 
Vjerujem da Bog govori kroz stvorenje, “knjigu svijeta”, moralni zakon u meni,
ali i intervenira izravno u povijest, u objavi i iznad svega u Kristovu utjelovljenju
kao čvorištu svega postojanja.
 
Zahvaljujući razvoju znanosti i tehnike Münchhausen je proučio, klasificirao, na-
učio nešto više o sastavu blata u kojem tone i o vlastitom perčinu. Ali otkud ono i on,
i otkud žeđ za smislom i žudnja da se izvuče, na to nije našao odgovor.
Objava je čin ljubavi i milosti. Vjeru poimam kao plivanje u toj milosti. Ne mo-
žeš znati ništa o plivanju prije nego što skočiš u vodu, a kad jednom zaplivaš, sve je
drugačije. Nisi smeće izbačeno u svijet samo sa svrhom da umre, nisi rob neshvatlji-
vih sila i zakona, već si dijete Božje. Zbog te spoznaje nisi nužno ni bolji ni lošiji od
onih koji su ostali na suhom, ali živiš u drugačijem elementu i imaš druge prioritete.
Vjera stvara civilizaciju i otvara obzor unutar kojeg se onda može pojaviti i zna-
nost. Vjera olakšava znanost jer kad vjeruješ u mudrost stvorenoga svijeta, motivi-
raniji si da mu se otvoriš i da ga spoznaješ. Vjerujući i moleći, kako je svjedočio
primjerice Marshall McLuhan, postaješ i bolji znanstvenik.
 
Činom prepuštanja i vjerovanja kao prvi dar zadobivamo jednu novu mudrost.
Riječima sv. Pavla: “Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama
spašenicima sila je Božja. Ta pisano je: Upropastit ću mudrost mudrih i odbacit ću
umnost umnih. Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje je istraživač ovoga svi-
jeta? Zar ne izludi Bog mudrost svijeta? Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga
ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer
i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Ži-
dovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista,
Božju snagu i Božju mudrost. Jer lûdo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače
je od ljudi. (1. Kor, 2, 19-26).
 
Hitovi: 3186